Ovo je jubilarni 224.000 članak. Kliknite ovdje za više informacija.

Steven Wilson

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Steven Wilson
Steven Wilson (ZMF 2016) jm13867.jpg
Steven Wilson na nastupu 2016.
Ime u rodnom listuSteven John Wilson
Rođen/a3. studenoga 1967.
Žanr/oviart rock, art pop, psihodelični rock, ambijentalna glazba, alternativni rock, drone, postprogresivni rock[1]
Zanimanjeglazbenik, pjevač, skladatelj, glazbeni producent
Instrumentvokal, gitara, klavir, klavijature, bas-gitara, dulcimer, flauta, bendžo, sempler, autoharfa
Djelatno razdoblje1983. – danas
Producentska kućaKscope, Caroline International
AngažmanPorcupine Tree, No-Man, Storm Corrosion, Chicago, Blackfield, Bass Communion, Incredible Expanding Mindfuck, Opeth, King Crimson, Yes, Steve Hackett, Jethro Tull, Anathema, Ninet Tayeb, Pendulum
Internetska stranicastevenwilsonhq.com

Steven John Wilson (Kingston upon Thames, Greater London, 3. studenoga 1967.) britanski je glazbenik, pjevač, kantautor i glazbeni producent koji je najpoznatiji po radu u žanru progresivnog rocka. Iako je trenutačno samostalni glazbenik, stekao je popularnost kao osnivač, glavni gitarist, pjevač i autor pjesama sastava Porcupine Tree, a bio je član i drugih skupina.

Samouk je skladatelj, producent, inženjer zvuka, gitarist i klavijaturist, a po potrebi svira i ostala glazbala, među kojima su bas-gitara, autoharfa, dulcimer i flauta. Iako ga se uglavnom povezuje s progresivnim rockom, njegovi utjecaji i rad pripadaju širokom rasponu žanrova, a među njima su psihodelija, pop, ekstremni metal, elektronička glazba i jazz.[2] Na koncertima se služi kvadrofonskim zvukom, kao i detaljnim slikama, videozapisima i svjetlosnim efektima.[3] Surađivao je s izvođačima kao što su Opeth, King Crimson, Pendulum, Jethro Tull, Andy Partridge, Yes, Fish, Marillion, Tears for Fears, Roxy Music i Anathema. Remiksao je nekoliko klasičnih albuma progresivnog rocka, uključujući In the Court of the Crimson King King Crimsona, Aqualung Jethro Tulla i Yesov Close to the Edge.

U višegodišnjoj je karijeri Wilson objavio mnogo albuma i dobio je pozitivne kritike.[4] Četiri je puta nominiran za nagradu Grammy – dvaput kao član Porcupine Treeja, jednom za rad u grupi Storm Corrosion i jednom kao samostalni izvođač. Godine 2015. u Londonu je na dodjeli nagrada časopisa Prog osvojio tri nagrade za doprinos žanru i ondje je proglašen "kraljem prog-rocka".[5] Ipak, njegov rad uglavnom nije ušao u glavnu glazbenu struju, zbog čega su ga publikacije poput The Daily Telegrapha nazvale "najuspješnijim britanskim umjetnikom za kojeg nikad niste čuli".[6][7]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rane godine[uredi | uredi kôd]

Rođen je 1967. u Kingston upon Thamesu u Londonu, a od šeste godine živio je u Hemel Hempsteadu, u kojem se dvije godine kasnije počeo zanimati za glazbu. Prema njegovim riječima život mu se promijenio kad su za Božić njegovi roditelji jedno drugom poklonili gramofonske ploče. Njegov je otac dobio The Dark Side of the Moon Pink Floyda, a njegova majka Love to Love You Baby Donne Summer. Wilson je zavolio oba albuma i pod njihovim utjecajem počeo je svirati gitaru i pisati pjesme.[8]

Obje su ploče utjecale na njegove buduće pjesme. Izjavio je: "Kad pogledam unatrag, vidim da su gotovo jedini krivci za glazbeni stil kojim se bavim". Zbog zanimanja za Pink Floyd okušao se u eksperimentalnom, psihodeličnom i konceptualnom progresivnom rocku (oprimjerenom u skupinama Porcupine Tree i Blackfield), dok su hipnotički ritmovi u pjesmama Donne Summer nadahnuli glazbeni stil No-Mana (Wilsonova dugogodišnjeg suradničkog projekta s glazbenikom i pjevačem Timom Bownessom), premda je stil te grupe kasnije postao više meditacijski i eksperimentalan (nalik onom Talk Talka).

Wilson je kao dijete bio prisiljen naučiti svirati gitaru, no nije uživao u tome; na koncu su mu roditelji prestali plaćati instrukcije. Međutim, kad mu je bilo jedanaest godina, na tavanu je pronašao klasičnu gitaru s najlonskim žicama i počeo eksperimentirati s njom. Komentirao je da je "vukao mikrofone preko žica, nakon čega bi zvuk koji bi nastao snimio na preopterećene kasetofone i stvarao rudimentaran oblik višekanalnih snimki služeći se dvama kasetofonima". Godinu dana kasnije njegov mu je otac, po zanimanju inženjer elektrotehnike, izradio prvi višekanalni magnetofon i vokoder kako bi mogao eksperimentirati uz mogućnosti studijske opreme.[9]

Prvi sastavi[uredi | uredi kôd]

Wilson tvrdi da se njegov glazbeni ukus razlikovao od ukusa njegovih vršnjaka tijekom 1980-ih:

Odrastao sam tijekom 1980-ih i bilo je to prilično loše desetljeće za glazbu. Događale su se i neke zanimljive stvari, ali svi oko mene željeli su biti u skupinama kao što su Level 42, Simple Minds i U2. Ništa od toga nije me privlačilo, pa sam se posvetio glazbi iz 1960-ih i 1970-ih koju su slušali moji roditelji. Tad sam otkrio tu predivnu eru, eru značajnih albuma koja je trajala od 1967. do 1977., od Sgt Peppera do punka.[10]

Jedan od Wilsonovih najranijih glazbenih projekata bio je psihodelični duo Altamont (u kojem je Wilson kao petnaestogodišnjak radio sa Simonom Vockingsom, zaduženim za elektroniku i sviranje sintesajzera). Na njihovu jedinom albumu, Prayer for the Soulu, objavljenom na kaseti, nalaze se tekstovi Alana Duffyja, engleskog člana psihodelične scene čijim se radom Wilson kasnije poslužio na prvim dvama albumima Porcupine Treeja. Dok je bio član Altamonta Wilson je bio i u progresivnom rock sastavu Karma, koji je nastupao u okolici Hertfordshirea i snimio dva albuma na kaseti: The Joke's On You (iz 1983.) i The Last Man to Laugh (iz 1985.). Na tim su se albumima pojavile rane inačice pjesama "Small Fish", "Nine Cats" i "The Joke's On You", koje su naknadno objavljene kao pjesme Porcupine Treeja.

Wilson se potom pridružio novovalnoj/AOR grupi Pride of Passion kao klavijaturist i u njoj je zamijenio bivšeg Marillionovog klavijaturista Briana Jellimana (još je jedan nekadašnji član Marilliona, Diz Minnitt, također svirao u toj skupini). Pride of Passion kasnije je promijenio ime u Blazing Apostles, kao i postavu i glazbeni stil, a razišao se 1987.[11][12]

Prijelomno razdoblje[uredi | uredi kôd]

Do tog su vremena Wilsonovi raznoliki glazbeni eksperimenti sadržavali elemente avangardne i industrijalne glazbe, psihodelije i progresivnog rocka. Međutim, ubrzo se počeo zanimati i za pop-glazbu, kojom se počeo baviti u kasnijim projektima.

Godine 1986. počeo se baviti dvama projektima po kojima je stekao popularnost. Prvi se izvorno zvao "No Man Is an Island (Except The Isle of Man)", a kasnije je preimenovan u No-Man. Prvotno je to bio Wilsonov samostalan instrumentalni projekt u kojem je spajao progresivni rock sa synthpopom, no kasnije se okrenuo art popu kad mu se iduće godine pridružio pjevač i tekstopisac Tim Bowness. Drugi je projekt bio Porcupine Tree, u kojem se namjeravao baviti psihodeličnim rockom (na to ga je nadahnuo sličan projekt The Dukes of Stratosphear skupine XTC), a služio je samo da bi zabavio Wilsona i Malcolma Stocksa, njegova prijatelja iz djetinjstva.

Tijekom iduće tri godine ti su se projekti različito razvili. No Man Is an Island (Except The Isle of Man) prvi je objavio komercijalni singl ("The Girl from Missouri", 1989., pod licencijom Plastic Head Records), a Porcupine Tree privukao je pozornost u glazbenom podzemlju objavom nekoliko uradaka na kaseti pod licencijom The Freak Emporium (podružnice britanske diskografske kuće Delerium Records, specijalizirane za psihodeličnu glazbu).

Do 1990. No Man Is an Island (Except The Isle of Man) posve se promijenio u No-Man i činio ga je trio (pjevač, violinist i multiinstrumentalist) koji je u svoj art pop uvrstio i ritmove iz žanra dancea. Drugi singl No-Mana – obrada Donovanove pjesme "Colours" aranžirana s glazbenim petljama na način nalik kasnijem trip hopu – osvojio je nagradu za singl tjedna Melody Makera i skupini je priuštio ugovor s nezavisnom diskografskom kućom One Little Indian (koja je objavljivala i uratke izvođača kao što su The Shamen i Björk). Debitantski singl za One Little Indian, "Days in the Trees", iduće je godine također osvojio nagradu za singl tjedna. Singl se nakratko pojavio na glazbenim ljestvicama i, premda nije prodan poveći broj primjeraka, Wilson je imao dovoljan izvor financija da u kućni studio dovede opremu potrebnu za daljnje snimanje glazbe.

Godine 1992. Wilson je objavio i službeni debitantski album Porcupine Treeja, On the Sunday of Life..., koji je zapravo kompilacija najuspjelijeg materijala s neslužbenih kaseta. No-Manov debitantski uradak – kompilacija pjesama s više EP-a pod imenom Lovesighs – An Entertainment – također je objavljena 1992. K tome, iste je godine objavljen i Porcupine Treejev maksi singl "Voyage 34" utemeljen na iskustvima koje donosi LSD; pojavio se na NME-jevoj indie ljestvici i na njoj je ostao šest tjedana.[13] No-Man je također otišao na englesku turneju kao sekstet – u njemu su nastupala i tri bivša člana art pop grupe Japan: Mick Karn, Steve Jansen i klavijaturist Richard Barbieri. Godine 1993. Wilson je objavio još jedan album Porcupine Treeja (Up the Downstair) i No-Mana (Loveblows And Lovecries – A Confession).

Porcupine Tree kasnije je često išao na turneje i počeo se baviti različitim glazbenim stilovima (među kojima su psihodelija, progresivni rock, moderni rock i heavy metal), iako je glavni autor pjesama i dalje bio Wilson. Sredinom 2000-ih Porcupine Tree postao je poznat sastav čije su albume objavljivale veći izdavači (kao što su Atlantic i Roadrunner). Za to je vrijeme Wilson postao vrlo tražen producent i različiti izvođači izjavili su da je utjecao na njih.

Različiti stilovi i suradnje[uredi | uredi kôd]

Krajem 1990-ih Wilson je zbog ljubavi prema droneu, kao i eksperimentalnoj i ambijentalnoj glazbi, započeo nekoliko novih projekata, među kojima su Bass Communion i Incredible Expanding Mindfuck (poznat i kao IEM). Također je pod svojim imenom počeo objavljivati nekoliko singlova.

Nakon što je stekao reputaciju kao producent, drugi su ga glazbenici počeli tražiti da im bude producent; među njima su norveška glazbenica Anja Garbarek i švedski progresivni metal sastav Opeth. Iako tvrdi da mu je produkcijski rad najdraži, zbog zahtjevnosti vlastitih projekata uglavnom se posvetio miksanju uradaka drugih izvođača.[14]

Wilson je pisao recenzije za meksičku inačicu časopisa Rolling Stone. Sve su prevedene na španjolski jezik. Dosad su objavljene dvije: jedna za Radioheadov album In Rainbows i jedna za Murcofov album Cosmos.[15] Također je u nekoliko navrata pisao recenzije za britanski časopis Classic Rock i američki časopis Electronic Musician.[16][17] Napisao je i predgovor za knjigu Mean Deviation (iz 2010.)[18]

Bio je producent, prateći vokalist, gitarist i klavijaturist na Opethovim albumima Blackwater Park, Deliverance i Damnation; na potonjem je uratku suautor teksta pjesme "Death Whispered a Lullaby". Na mnogim je radovima surađivao s belgijskim eksperimentalnim glazbenikom Dirkom Serriesom iz projekata Vidna Obmana i Fear Falls Burning, uglavnom na projektu Continuum, koji je objavio dva albuma. Wilson je svirao i bas-gitaru na EP-u Allure Fovea Hexa.

Surađivao je i s izvođačima među kojima su OSI, JBK, Orphaned Land, Paatos, Theo Travis, Yoko Ono, Fish, Cipher i Anja Garbarek. Pojavio se i kao pjevač na pjesmi "The Fountain" grupe Pendulum na njezinu albumu Immersion.[19] Gostovao je na pjesmi "Repentance" Dream Theatera na albumu Systematic Chaos, u kojoj je bio jedan od nekoliko gosta glazbenika koji su se javno ispričali za pogreške iz prošlosti.

Wilson se također bavi miksanjem uradaka u prostornom zvuku 5.1; album Porcupine Treeja Fear of a Blank Planet iz 2007. bio je nominiran za nagradu Grammy u kategoriji "najboljeg miksa u prostornom zvuku".[20] Taj se album pojavio i na trećem mjestu popisa albuma godine časopisa Sound and Vision.[21] Wilson je radio na nekoliko projekata u kojima se bavio prostornim zvukom; remiksao je albume Jethro Tulla i King Crimsona,[22] kao i Marillionov album Misplaced Childhood iz 1985.[23] Miksao je album We're Here Because We're Here sastava Anathema,[24] a naknadno je miksao i dvije pjesme na idućem albumu Distant Satellites.[25] Remiksao je i album In the Land of Grey and Pink skupine Caravan i Nonsuch sastava XTC,[26] ali i albume The Power and the Glory i Octopus Gentle Giant.[27] Godine 2018. objavio je zbirku Yes: The Steven Wilson Remixes, koja se sastoji od Yesovih albuma The Yes Album (1971.), Fragile (1971.), Close to the Edge (1972.), dvostrukog albuma Tales from Topographic Oceans (1973.) i Relayer (1974.).

Glazbeni projekti[uredi | uredi kôd]

Porcupine Tree[uredi | uredi kôd]

Porcupine Tree nastao je kao duo koji su činili Wilson i njegov školski prijatelj Malcolm Stocks (Wilson je mahom bio zaslužan za instrumentaciju, a Stocks je uglavnom doprinosio idejama, dodatnim vokalima i eksperimentalnim zvukovima gitare). Wilson je eksperimentirao s glazbom u svojoj kući dok nije stekao dojam da bi je na neki način mogao objaviti službeno. Sakupljen materijal na koncu je podijeljen na tri demo-kasete (Tarquin's Seaweed Farm, Love, Death & Mussolini i The Nostalgia Factory). Za prvu je kasetu napisao i priču o opskurnom (ali izmišljenom) sastavu pod imenom "The Porcupine Tree", u kojoj je izjavio da su se članovi upoznali početkom 1970-ih na festivalu rock glazbe i da su nekoliko puta završili u zatvoru. Knjižica navodi i informacije o članovima s imenima poput Sir Tarquin Underspoon i Timothy Tadpole-Jones, a jedan se pomoćnik u njoj zvao Linton Samuel Dawson (čiji inicijali daju pokratu LSD). Wilson je izjavio: "Zabavljali smo se. Ipak, dogodilo se ono što se uvijek dogodi: započelo je kao šala, a ljudi su je počeli shvaćati ozbiljno!".[28] Kad je Wilson potpisao ugovor s Deleriumom, izabrao je pjesme koje je smatrao najboljima s tih ranih kaseta, dao ih je masterirati i na koncu ih je objavio na prvom službenom studijskom albumu Porcupine Treeja pod imenom On the Sunday of Life.

Ubrzo nakon toga Wilson je objavio singl "Voyage 34", tridesetominutnu skladbu koja je u žanrovskom smislu mješavina ambijentalne glazbe, trancea i psihodelije. Jedan od razloga za objavu bila je objava singla s najduljom pjesmom dotad, makar je singl "Blue Room" grupe The Orb zapravo oborio taj rekord. Iako nije reproduciran na radijskim postajama, "Voyage 34" ipak je šest tjedana bio na NME-ovoj ljestvici indie glazbe.[13]

Steven Wilson 1999. s Porcupine Treejem u dvorani Martyrs' (Chicago, SAD)

Drugi studijski album, Up the Downstair (premda ga Wilson smatra pravim "pravim" albumom PT-a jer je snimljen kao takav, a nije nastao kompiliranjem), objavljen je 1993. i dobio je pozitivne kritike, a Melody Maker prozvao ga je "psihodeličnim remek-djelom... jedan je od albuma godine".[29] Prvi je album na kojem je sudjelovao klavijaturist Richard Barbieri, bivši član Japana, i australski basist Colin Edwin. Do kraja godine Porcupine Tree postao je punopravni sastav kad mu se na bubnjevima pridružio Chris Maitland.

Wilson se nastavio baviti ambijentalnom glazbom i tranceom i objavio je The Sky Moves Sideways. Album se pojavio na ljestvicama NME-ja, Melody Makera i Music Weeka,[13] a mnogi obožavatelji počeli su skupinu nazivati Pink Floydom devedesetih, titulom koju je Wilson odbacio: "Ne mogu reagirati drugačije. Istina je da sam u vrijeme 'The Sky Moves Sidewaysa' malo previše pokušavao zadovoljiti obožavatelje Pink Floyda koji su nas slušali jer ta skupina više nije snimala albume. Požalio sam takvu odluku."[28]

Na četvrtom albumu grupe, Signify, pojavile su se prve skladbe koje su članovi zajedno napisali i izveli, zbog čega se manje služila bubnjarskim strojevima. Na određen je način označio odmak od prijašnjih uradaka jer su pjesme konciznije i uobičajenije strukture.[30] Nakon objave koncertnog albuma Coma Divine 1997. zaključen je ugovor s Deleriumom i Porcupine Tree potpisao je ugovor sa Snapperom, koji je objavio dva dodatna albuma: Stupid Dream (1999.) i Lightbulb Sun (2000.). U žanrovskom smislu ta dva uratka uključuju elemente pop-glazbe.

Nakon objave tih dvaju albuma grupa je ponovno promijenila izdavača; potpisala je ugovor s velikom diskografskom kućom Lava Records. Maitlanda je zamijenio Gavin Harrison. In Absentia objavljen je 2002. i pjesme na tom albumu žešćeg su zvuka od svih prijašnjih uradaka skupine. Pojavio se na glazbenim ljestvicama u brojnim europskim državama i do dan-danas jedan je od najprodavanijih albuma sastava općenito. Posebna inačica iz 2004. također je prvi album sastava u prostornom zvuku 5.1, a iste je godine osvojio i nagradu "najbolji naslov snimljen za prostorni zvuk" na dodjeli nagrada Surround Music Awards.

Godine 2005. Porcupine Tree objavio je Deadwing, album nadahnut scenarijem za film koji su napisali Steven Wilson i njegov prijatelj Mike Bennion. Prvi je album grupe koji se pojavio na ljestvici Billboard 200, na kojoj je zauzeo 132. mjesto. Osvojio je nagradu "albuma godine" časopisa Classic Rock,[31] a inačica uratka u prostornom zvuku također je osvojila nagradu "najboljeg naslova snimljenog za prostorni zvuk".[32]

Steven Wilson s Porcupine Treejem u Areni u Poznanju u Poljskoj 28. studenog 2007.

Wilson je počeo skladati pjesme za idući album Porcupine Treeja početkom 2006. u Tel Avivu u Izraelu, a u to je vrijeme radio i na drugom albumu za sporedni projekt Blackfield. Završio je sa skladanjem pjesama u Londonu u lipnju 2006. U kolovozu iste godine sastav je objavio prvi koncertni DVD, Arriving Somewhere..., i podržao ga turnejom koja je trajala od rujna do studenoga; tijekom prve polovice svakog nastupa svirao je samo nov materijal. Kad je turneja završila, skupina je otišla u studio i snimila album. Početkom siječnja 2007. otkrila je da će ime albuma biti Fear of a Blank Planet (u pitanju je namjerno aludiranje na uradak Fear of a Black Planet Public Enemyja) i da je koncept nadahnuo roman Lunar Park Breta Eastona Ellisa. Objavljen je 16. travnja 2007. u Europi i 24. travnja u SAD-u. Tekstovi pjesama odnose se na probleme 21. stoljeća kao što su otuđivanje zbog tehnologije, nasilje među tinejdžerima, propisani lijekovi, poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje i bipolarni poremećaj.

Fear of a Blank Planet postao je najuspješniji album grupe u pogledu prodaje i pozitivnih recenzija. Pojavio se na 59. mjestu ljestvice Billboard 200 i na gotovo svim europskim glazbenim ljestvicama; u Ujedinjenom Kraljevstvu našao se na 31. mjestu. U SAD-u je nominiran za nagradu Grammy, a i u nekoliko anketa proglašen je najboljim albumom godine (npr. u časopisu Classic Rock i nizozemskom Aardschoku). U srpnju 2007. objavljen je EP Nil Recurring; na njemu su se pojavile pjesme koje su snimljene za album, ali koje na koncu ipak nisu bile uvrštene na nj.

Na europskom koncertu u kolovozu 2008. Wilson je izjavio da je Porcupine Tree počeo raditi na materijalu za idući album i da ga planira objaviti 2009.[33] Kasnije je najavljeno da će ime albuma biti The Incident. Sastoji se od dvaju CD-a; na prvom se nalazi istoimeni "ciklus pjesama" koji traje 55 minuta, a na drugom se nalaze četiri kraće skladbe. Sastavu je priuštio najviša mjesta na ljestvicama do danas – pojavio se na petom mjestu u Nizozemskoj, devetom mjestu u Njemačkoj, 23. mjestu u Ujedinjenom Kraljevstvu i 25. mjestu ljestvice Billboard 200 u SAD-u. Tijekom naknadne američke i europske turneje mnogi su koncerti bili rasprodani. Singl s The Incidenta, "Time Flies", moglo se tijekom jednog tjedna u listopadu 2009. besplatno preuzeti s iTunesa.[34]

No-Man[uredi | uredi kôd]

No-Man je Wilsonov dugogodišnji suradnički projekt s pjevačem Timom Bownessom. Nadahnut je širokim spektrom žanrova – od ambijentalne glazbe do hip-hopa – a raniji su singlovi i albumi mješavine ritmova dancea i orkestracije. Međutim, nakon nekoliko godina taj je duo počeo stvarati eksperimentalnu glazbu. Od Flowermoutha iz 1994. u glazbu je počeo uvrštavati različite zvukove (i akustičke i elektroničke), ali je i počeo surađivati s gostujućim glazbenicima. To je prvi projekt kojim je Wilson postigao određen uspjeh – potpisao je ugovor s britanskim nezavisnim izdavačem One Little Indian (izdavačem albuma glazbenika kao što su Björk, The Shamen i Skunk Anansie).

Dana 22. studenog 2019. grupa je objavila sedmi studijski album, Love You to Bits, prvi uradak koji se sastojao od originalnih pjesama u 11 godina.

I.E.M.[uredi | uredi kôd]

Godine 1996. objavljen je prvi album projekta I.E.M. (Incredible Expanding Mindfuck, što je bilo jedno od imena koje je Wilson u početku planirao dati Porcupine Treeju). Projekt je posvećen krautrocku i eksperimentalnom rocku. U početku je želio da projekt bude anoniman, no tadašnji je izdavač Delerium Records objavio jednu od pjesama na svojoj kompilaciji Pick N Mix i autorstvo skladbe pripisala Wilsonu, zbog čega je koncept anonimnosti odbačen.[35] Projekt je 2001. objavio još dva albuma: Arcadia Son i IEM Have Come for Your Children. Box set koji se sastoji od četiri CD-a, odnosno svega što je Wilson snimio pod tim imenom, objavljen je u lipnju 2010. "u počast I.E.M.-u i oproštaj od njega".

Bass Communion[uredi | uredi kôd]

Godine 1998. Wilson je osnovao Bass Communion, projekt posvećen industrijalnoj, ambijentalnoj, elektroničkoj glazbi i droneu. Do danas je objavljeno nekoliko studijskih albuma i singlova, a mnogi od njih objavljeni su u ograničenom broju primjeraka.

Steven Wilson na koncertu s Blackfieldom u New Yorku 2005.

Blackfield[uredi | uredi kôd]

Godine 2001. Wilson je upoznao izraelskog rock glazbenika Aviva Geffena i počeo je surađivati s njim na projektu Blackfield, a spomenuli su da je posvećen "melodičnom i melankoličnom rocku". Prvi je album Blackfield objavljen 2004., a drugi, Blackfield II, objavljen 2007. S albuma je objavljeno nekoliko singlova, među kojima su "Blackfield," "Pain" i "Once". Koncertni DVD snimljen u New Yorku objavljen je 2007. Treći album, Welcome to My DNA, objavljen je u ožujku 2011. Kasnije te godine Wilson je odlučio smanjiti doprinose skupini jer je smatrao da je primoran posvetiti dosta vremena i pozornosti samostalnoj karijeri i da jednostavno ne može primjereno voditi Blackfield uz Geffena. Međutim, ipak je doprinio četvrtom albumu skupine 2013. kao pjevač i producent. Napustio je sastav nakon kraće europske turneje (koja se održala u veljači 2014.)[36] i posljednjeg koncerta u New Yorku (koji se održao 1. svibnja 2014.)[37] jer se želio posvetiti samostalnoj karijeri i nadolazećim projektima. Međutim, u lipnju 2015.[38] i lipnju 2016.[39] Wilson je ipak sudjelovao u snimanju s Geffenom i Alanom Parsonsom. U kolovozu 2016. Blackfield je najavio da novi album Blackfield V označava povratak Wilsona u skupinu "kao pravog suautora".[40]

Dana 13. svibnja 2019. Geffen je na svojem službenom profilu na Instagramu objavio sliku uz koju je napisao da oba glazbenika rade na šestom albumu.

Storm Corrosion[uredi | uredi kôd]

U ožujku 2010. Wilson i Mikael Åkerfeldt, frontmen skupine Opeth, odlučili su raditi na novom projektu pod imenom Storm Corrosion. Istoimeni je album u svibnju 2012. objavio Roadrunner Records. Opisan je kao "posljednji dio čudne trilogije albuma koju čine (Opethov) Heritage i Wilsonov samostalni album Grace for Drowning."[41][42] Åkerfeldt i Wilson nisu podržali album koncertima[43] i premda su izjavili da bi voljeli ponovno raditi zajedno, komentirali su da zasad ne planiraju novi album za Storm Corrosion.[44][45]

Samostalna karijera[uredi | uredi kôd]

Obrade[uredi | uredi kôd]

Od 2003. do 2010. Wilson je pod svojim imenom objavio šest CD-a, a svaki od njih sastoji se od dvije pjesme – jedne obrade i jedne originalne Wilsonove pjesme (premda je u jednom slučaju riječ o njegovom aranžmanu tradicionalne pjesme). Među obradama pojavile su se pjesme kanadske pjevačice Alanis Morissette, švedske pop-grupe ABBA, britanskog rock sastava The Cure, Princea i škotskih glazbenika Momusa i Donovana.

Izvan tog serijala CD-a Wilson je obradio i pjesmu "Stoneage Dinosaurs" skupine Cardiacs. Pojavila se na uratku Leader of the Starry Skies: A Tribute to Tim Smith, Songbook 1; riječ je o kompilaciji objavljenoj u prosincu 2010., a prikupljen novac išao je Timu Smithu, vođi Cardiacsa, koji se nalazio u bolnici. Wilson je izjavio da mu možda nije glavni uzor u stilskom, ali da mu jest u duhovnom smislu.[46]

Cjelokupna zbirka obrada 2014. je objavljena kao album.

Insurgentes[uredi | uredi kôd]

U studenom 2008. Wilson je objavio prvi samostalni studijski album, Insurgentes, koji je snimao od siječnja do kolovoza 2008. Prvo je objavljen u dvjema inačicama ograničene naklade, a uz obje nalazila se knjižica tvrdih korica sa slikama danskog fotografa Lassea Hoilea, dugogodišnjeg Wilsonovog suradnika. Standardna inačica za prodavaonice albuma objavljena je 9. ožujka 2009.[47]

Hoileov film utemeljen na snimanju albuma premijerno je prikazan u studenom 2009. na međunarodnom filmskom festivalu CPH:DOX u Kopenhagenu. Također je prikazan na filmskim festivalima u Kanadi, Njemačkoj, Meksiku, Švedskoj i Sjedinjenim Državama. Opisan je kao spoj dokumentarnog filma i nadrealističkog filma ceste. Hoile je i režirao spot za pjesmu "Harmony Korine" s tog albuma. Spotom se odala počast europskim art filmovima i na festivalu Camerimage bio je nominiran za nagrade za najbolju kinematografiju i najbolji glazbeni spot.[48]

Remiksana inačica albuma objavljena je u lipnju 2009., a na njoj su pjesme s albuma remiksali David A. Sitek, Dälek, Engineers, Pat Mastelotto i Fear Falls Burning.[49]

Grace for Drowning[uredi | uredi kôd]

Wilsonov drugi samostalni album, Grace for Drowning, objavljen je u rujnu 2011. na CD-u, gramofonskoj ploči i Blu-rayu.[50] Dvostruki je album; prvi dio zove se Deform to Form a Star, a drugi Like Dust I Have Cleared from My Eye.[51] Wilson je također najavio i prvu samostalnu turneju u Europi i Sjevernoj Americi kojom je odlučio podržati taj album. Ta je turneja trajala od listopada do studenog 2011. i tijekom nje izvođene su pjesme s albuma Insurgentes i Grace for Drowning.[52] Koncertni DVD snimljen u Meksiku pod imenom Get All You Deserve objavljen je 25. rujna 2012.[53]

Wilson je 16. prosinca 2011. najavio još nekoliko koncerata u Europi i drugi dio turneje Grace for Drowning, koja je trajala od travnja do svibnja 2012. Naknadno su dodani i datumi nastupa u Južnoj Americi.[54] Na dodjeli nagrada Progressive Music Awards 2012. je godine osvojio naslov "vrlo utjecajne osobe".[55]

The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)[uredi | uredi kôd]

Wilsonov treći samostalni album, The Raven That Refused to Sing (And Other Stories), koji je snimio s većinom članova koncertne postave tijekom turneje za Grace for Drowning,[56] objavljen je 25. veljače 2013. Snimanjem albuma u Los Angelesu rukovodio je Alan Parsons. Uradak je ušao u 30 najviših mjesta glazbene ljestvice u Ujedinjenom Kraljevstvu i pojavio se na trećem mjestu u Njemačkoj. U listopadu 2012. Wilson je najavio prvi dio popratne turneje – sastojala se od 18 nastupa u Europi i 17 nastupa u Sjevernoj Americi, a trajala je od ožujka do svibnja 2013.[57] Na tim je koncertima Chad Wackerman (najpoznatiji po radu s Frankom Zappom)[58] zamijenio Marca Minnemanna na bubnjevima zbog problema s rasporedom.[58] Drugi dio turneje trajao je od listopada do studenog 2013. i održavao se u Australiji i Europi, a u to vrijeme održan je i rasprodani koncert u londonskom Royal Albert Hallu. Pjesma "The Raven That Refused to Sing" pojavila se u najavi za film Pompeji. Uradak se pojavio na vrhu nekoliko popisa albuma recenzenata i čitatelja u časopisima kao što su britanski Prog i njemački Eclipsed. Izabran je za album godine na dodjeli nagrada Progressive Music Awards 2013. Dana 13. srpnja 2015. The Prog Report postavio ga je na drugo mjesto popisa najboljih progresivnih albuma u proteklih 25 godina.[59]

Hand. Cannot. Erase.[uredi | uredi kôd]

Sastav Stevena Wilsona na Zelt-Musik-Festivalu 2016.

Wilsonov četvrti samostalni album, Hand. Cannot. Erase., objavljen je 27. veljače 2015. Nadahnut je dokumentarnim filmom Dreams of a Life o Joyce Carol Vincent, mladoj Britanki koja je gotovo tri godine ležala mrtva u svojem stanu prije nego što je otkriveno njezino tijelo.[60][61] Hand. Cannot. Erase. dobio je pozitivne kritike. Novine The Guardian dodijelile su mu pet zvjezdica i nazvale ga "pametnim, duševnim i dojmljivim umjetničkim djelom".[61] Časopis Eclipsed nazvao ga je "još jednim sjajnim draguljem u diskografiji Stevena Wilsona", dok mu je Metal Hammer dao šest od sedam bodova i imenovao ga "još jednim remek-djelom".[62] Američko mrežno-mjesto FDRMX dalo mu je 4,8 boda od njih 5 i izjavilo: "Hand. Cannot. Erase. potpuno zaokuplja Vašu pažnju od početka do posljednje note, što simbolizira odličan album".[63] Popratna turneja trajala je od ožujka do lipnja 2015., a sastojala se od 31 nastupa u Europi i 34 nastupa u Sjevernoj i Južnoj Americi.[64] U rujnu su održana dva posebna koncerta u londonskom Royal Albert Hallu.[64] Zbog turneje skupine The Aristocrats na američkoj su turneji Guthrieja Govana i Marca Minnemanna poimence zamijenili Dave Kilminster i Craig Blundell.[65]

To the Bone[uredi | uredi kôd]

Steven Wilson na Zelt-Musik-Festivalu u Freiburgu 2018.

Wilson je 12. prosinca 2016. počeo snimati peti samostalni studijski album u Londonu[66] s inženjerom zvuka Paulom Staceyjem.[67] Budući da u snimanju nije sudjelovala većina članova koji su činili njegov sastav na prethodnom albumu, Wilson je uglavnom sam svirao gitaru na albumu, a bubnjeve su svirali Craig Blundell i Jeremy Stacey. Ninet Tayeb bila je gostujuća pjevačica, no njezina je uloga na albumu bila veća nego na uratku Hand. Cannot. Erase.[68] Andy Partridge iz XTC-ja izjavio je da je suautor dviju pjesama na albumu.[66] Dana 5. siječnja 2017. Wilson je objavio kraći videozapis u kojem je prikazano kako on i Tayeb snimaju pjesmu "Pariah".[69] U travnju 2017. Wilson je izjavio da će album objaviti novi izdavač – Caroline International.[70][71] Također je spomenuo da na uratku usnu harmoniku svira Mark Feltham i objavio je snimku na kojoj Feltham svira na pjesmi "To the Bone".[72] Slovački glazbenik David Kollar pojavio se na trima pjesmama na albumu.[73]

Dana 9. svibnja 2017. službeno je najavljeno da će ime novog albuma biti To the Bone; uradak je objavljen 18. kolovoza 2017. Wilson je potom otišao na turneje u Ujedinjenom Kraljevstvu, Europi i Sjevernu Ameriku, a trajale su od 2018. do 2019.[74] Na turnejama je Davea Kilminstera zamijenio Alex Hutchings.[75]

Dana 12. rujna 2018. najavljen je koncertni album Home Invasion: In Concert at the Royal Albert Hall, a objavljen je 2. studenog 2018.

The Future Bites[uredi | uredi kôd]

Wilson je na svojem službenom profilu na Instagramu 26. svibnja 2019. izjavio da radi na pjesmama za šesti studijski album.[76] Prema izvornim planovima trebao je biti objavljen 2020.[77] Producent albuma je David Kosten,[78] također poznat kao Faultline, zbog čega je taj uradak drugi čiji Wilson nije jedini producent. Dana 21. listopada 2019. najavio je turneju 'The Future Bites Tour'.[79] Koncerti su se trebali održati u većim arenama u Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Poljskoj u rujnu 2020. Dana 24. prosinca 2019. Wilson je najavio da je skoro gotov sa snimanjem albuma.[80]

Wilson je 5. ožujka 2020. pokrenuo promidžbu albuma na raznim mrežnim mjestima, a usredotočio se na motive konzumerizma, robnih marki i manipulativnih društvenih mreža.[81] Dana 12. ožujka 2020. Wilson je izjavio da će njegov šesti studijski album, The Future Bites, biti objavljen 12. lipnja 2020.[82] Prvi singl s albuma, "Personal Shopper", objavljen je istog dana.[83]

Dana 22. travnja 2020. Wilson je izjavio da će The Future Bites ipak biti objavljen 29. siječnja 2021. zbog logističkih i kreativnih problema u glazbenoj industriji zbog pandemije koronavirusa.[84]

U svibnju 2020. pokrenuo je podcast The Album Years s Timom Bownessom, kolegom iz No-Mana. Bio je uspješan i pojavio se na visokim mjestima ljestvica Apple Podcastsa.[85]

Wilson je 22. rujna 2020. otkrio drugačiji popis pjesama na albumu i objavio novi singl, "Eminent Sleaze", kao i glazbeni spot za nj koji je režirao Crystal Spotlight.[86]

Dana 29. listopada 2020. objavio je glazbeni spot za "King Ghost", treći singl s The Future Bitesa. Režirala ga je dugogodišnja Wilsonova suradnica Jess Cope.[87]

Dana 24. studenog 2020. objavio je "12 Things I Forgot", četvrti singl s albuma. Objavu tog singla popratila je najava da će jedinstvena inačica albuma biti prodana 27. studenog 2020. za 10.000 funti i da će sva zarada biti donirana organizaciji Music Venue Trust kako bi se pomoglo britanskim koncertnim dvoranama u vrijeme pandemije koronavirusa.[88] Ta je inačica albuma prodana odmah nakon što je započela prodaja.[89]

Stil izvedbe[uredi | uredi kôd]

Na koncertima Wilson nastupa bosih nogu. Tu naviku stekao je još u djetinjstvu; izjavio je: "Uvijek sam imao problem s nošenjem cipelama i uvijek sam hodao uokolo bosih nogu".[90] Dodao je da se bosim nogama i lakše služi velikim brojem pedala za gitaru.[91] Zbog toga je više puta ozlijedio pete: na jednom od ranijih nastupa u petu mu se zabola injekcija i morao se cijepiti za tetanus. Komentirao je: "Stao sam na čavle, vijke i pribadače, nožnim sam prstima udario u nešto, silazio sam s pozornice i samo je krv tekla... Sve mi se dogodilo, ali da budem iskren, ništa me neće spriječiti."[90] Kasnije se počeo služiti tepihom, što je smanjilo učestalost takvih problema.[3]

Utjecaj[uredi | uredi kôd]

Osim što je na glazbenike utjecao i kao član Porcupine Treeja, neki su ga izravno nazvali utjecajnim; među njima su Steffen Kummerer iz Obscure,[92] Caligula's Horse,[93] Tor Oddmund Suhrke iz Leprousa,[94] Jonathan Carpenter iz The Contortionista,[95] Bilocate,[96][97] Alex Vynogradoff iz Kauana[98] i Kenneth Wilson iz Abigail's Ghosta.[99]

K tome, ostali su glazbenici pohvalili njegov samostalni rad, a među njima su Alex Lifeson,[100] Steve Howe,[101] Robert Trujillo,[102] Adrian Belew,[103] Jordan Rudess,[104] Mike Portnoy,[105] Rob Swire,[106] Seven Lions,[107] Demians (Nicolas Chapel),[108] Jem Godfrey,[109] Jim Matheos,[110] Dan Briggs,[111] Eraldo Bernocchi[112] i Chantel McGregor.[113]

Privatni život[uredi | uredi kôd]

Wilson uglavnom ne otkriva mnogo o svom privatnom životu i u tom smislu slijedi primjer skupina kao što su Radiohead, Pink Floyd i Tool.[114][115]

Međutim, na svojem službenom profilu na Instagramu ipak objavljuje određene trenutke iz svojeg života. U rujnu 2019. objavio je da se oženio svojom djevojkom Rotem i na Instagramu je objavio sliku s vjenčanja.[116] Njegova supruga ima dvije kćeri koje je Wilson posvojio.

Wilson je vegetarijanac[117] i ateist; fascinira ga koncept religije i kritizira organiziranu religiju.[43][91] Međutim, izjavio je da ne želi nametati svoje stavove, nego ih izraziti korištenjem likova i priča. Komentirao je: "Mislim da je to sve što možete učiniti kao umjetnik. Ne smijete propovijedati svojoj publici, nego trebate odraziti svijet sa svim svojim manama i vrlinama."[118] Ne puši i ne drogira se.[117][119]

Diskografija[uredi | uredi kôd]

Studijski albumi

Nagrade i počasti[uredi | uredi kôd]

Godine 2016. Wilsona je časopis Guitar World proglasio jednim od 15 najboljih gitarista progresivnog rocka.[120] U anketi čitatelja MusicRadara iz 2016. izabran je za sedmog najboljeg prog gitarista 2016.[121] Na dodjeli nagrada Progessive Music Award 2018. osvojio je nagradu u kategoriji britanskog sastava odnosno glazbenika godine.[122]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Sharma, Amit. 2. prosinca 2015. Matt Berry: the 10 records that changed my life. musicradar. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. rujna 2016.
  2. Zivitz, Jordan. 18. lipnja 2015. Jazz fest: Steven Wilson — the complete conversation. Montreal Gazette. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. lipnja 2015. Pristupljeno 17. kolovoza 2017.
  3. 3,0 3,1 McQueen, Gregg. 20. svibnja 2015. The Sonic Sorcerer: An Interview with Steven Wilson. The Aquarian Weekly. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. svibnja 2015. Pristupljeno 19. veljače 2017.
  4. Humphries, Stephen. 21. rujna 2010. Outcast from the Mainstream: An Interview with Steven Wilson. PopMatters. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2013. Pristupljeno 4. kolovoza 2017.
  5. Singer Steven Wilson crowned prog rock king. www.bbc.co.uk. BBC News. 4. rujna 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. rujna 2015. Pristupljeno 21. rujna 2015.
  6. Morgan, Clive. 15. kolovoza 2017. Steven Wilson reveals the stories behind his album To the Bone - track by track and interview (video). The Daily Telegraph. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. kolovoza 2017. Pristupljeno 16. kolovoza 2017.
  7. J Salmeron. 26. listopada 2013. Kill Your iPod: An Interview with Steven Wilson. ww.metalblast.net. Bremen, Germany. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. lipnja 2016. Pristupljeno 4. kolovoza 2017.
  8. Rosen, Steven. 14. prosinca 2011. Steven Wilson: 'Porcupine Tree Was Gonna Be A One-Off Thing'. Ultimate Guitar Archive. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. siječnja 2012. Pristupljeno 22. ožujka 2016.
  9. Porcupine Tree. Free Williamsburg. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. svibnja 2008. Pristupljeno 13. travnja 2008.
  10. The 50 Best Guitarists Of All Time. Louder. 29. rujna 2018. Pristupljeno 25. rujna 2019.
  11. Barroso, Koldo. Kolovoz 2006. Interview - Diz Minnitt of Marillion. TheMarqueeClub.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. prosinca 2006. Pristupljeno 15. rujna 2010.
  12. Collins, Graham. 2014. About HISTORY. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. rujna 2010. Pristupljeno 15. rujna 2010.
  13. 13,0 13,1 13,2 Porcupine Tree Biography. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. travnja 2008. Pristupljeno 15. svibnja 2007.
  14. Guest Appearances - Steven Wilson Headquarters. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. kolovoza 2012. Pristupljeno 6. travnja 2008.
  15. Häberle, Uwe; Ritcher, Claudia. 13. studenoga 2007. No Fear of a Blank Planet (PDF). Voyage PT. Stuttgart. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 30. svibnja 2008. Pristupljeno 24. travnja 2008.
  16. Articles by : steven wilson. www.emusician.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. srpnja 2017. Pristupljeno 8. srpnja 2017.
  17. Steven Wilson's Facebook. 21. srpnja 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. srpnja 2017. Pristupljeno 8. srpnja 2017.
  18. VOIVOD, PORCUPINE TREE Members Contribute To 'Mean Deviation' Book. Blabbermouth.net. 17. kolovoza 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. kolovoza 2010. Pristupljeno 10. rujna 2017.
  19. Fortunato, John. 2. veljače 2011. Interview with Rob Swire from Pendulum: Swinging Towards Protracted 'Immersion'. The Aquarian Weekly. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. kolovoza 2016. Pristupljeno 13. lipnja 2016.
  20. GRAMMY.com - 50th Annual GRAMMY Nominations List. 6. prosinca 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. svibnja 2008. Pristupljeno 6. prosinca 2007.
  21. Top 10 DVDs and CDs of 2007. Sound and Vision. 4. veljače 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. kolovoza 2016. Pristupljeno 26. ožujka 2008.
  22. Ptree in Action, Crimson in Surround!. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. travnja 2008. Pristupljeno 25. ožujka 2008.
  23. Munro, Scott. 3. svibnja 2017. Marillion's Misplaced Childhood set for deluxe edition. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. studenoga 2017. Pristupljeno 8. studenoga 2017.
  24. Holmes, Mark. 12. veljače 2011. Interview with Anathema. Metal-Discovery.com. Nottingham, UK. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2015. Pristupljeno 13. lipnja 2016.
  25. Savić, Nikola. 31. svibnja 2014. ANATHEMA: Orbiting Around Music. Prog Sphere. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. lipnja 2014. Pristupljeno 14. srpnja 2016.
  26. Marchese, Joe. 24. lipnja 2013. Steven Wilson Prepping Surround Mixes for Yes and XTC, More King Crimson On the Way. The Second Disc. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. kolovoza 2016. Pristupljeno 13. lipnja 2016.
  27. Gentle Giant – The Power and the Glory : SW remix (Blu-Ray/CD). Stevenwilsonhq.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. lipnja 2014. Pristupljeno 13. lipnja 2016.
  28. 28,0 28,1 DPRP - Counting Out Time. Dutch Progressive Rock Page. 26. prosinca 1999. Pristupljeno 1. ožujka 2008. |archive-url= nije ispravan: timestamp (pomoć)
  29. Porcupine Tree's Digital Releases. Snapper Music. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. svibnja 2008. Pristupljeno 2. veljače 2008.
  30. Porcupine Tree (Review/Interview). Aural Innovations. Srpanj 1999. Pristupljeno 3. travnja 2008. |archive-url= nije ispravan: timestamp (pomoć)
  31. Häberle, Uwe. Steven Wilson -The Complete Discography (6th Edition), p. 111 (PDF). Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 21. lipnja 2007. Pristupljeno 1. studenoga 2005.
  32. Surround Expo 2005. 15. prosinca 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. prosinca 2005. Pristupljeno 15. prosinca 2005.
  33. New Porcupine Tree Album in 2009. 20. listopada 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. prosinca 2008. Pristupljeno 22. studenoga 2008.
  34. Porcupine Tree - Official Website. www.porcupinetree.com. 22. listopada 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. travnja 2010. Pristupljeno 2. svibnja 2010.
  35. Porcupine Tree Interviews: Record Collector November 1996 Issue 207. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. svibnja 2008. Pristupljeno 25. ožujka 2008.
  36. Wilson, Steven. Blackfield European tour remainder. StevenWilsonHQ. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. veljače 2014. Pristupljeno 29. siječnja 2014.
  37. Blackfield Concert Setlist at Best Buy Theater, New York on May 1, 2014. Setlist.fm. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 15. travnja 2015.
  38. Blackfield - Timeline | Facebook. www.facebook.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. svibnja 2018. Pristupljeno 10. studenoga 2016.
  39. Blackfield - Timeline | Facebook. www.facebook.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. svibnja 2018. Pristupljeno 10. studenoga 2016.
  40. Steven Wilson confirms Blackfield V date. Prog (engleski). 9. rujna 2016. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. studenoga 2016. Pristupljeno 10. studenoga 2016.
  41. Opeth/Porcupine Tree Project To Release Debut Early Next Year, Opeth NY Soundcheck Footage Available | Theprp.com – Metal, Hardcore And Rock News, Reviews And More. Theprp.com. 26. rujna 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. travnja 2013. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  42. Steven Wilson Talks Mikael Akerfeldt Collaboration - in Metal News. Metal Underground.com. 28. studenoga 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. travnja 2013. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  43. 43,0 43,1 Prasad, Anil. 2012. Steven Wilson - Art as a mirror. Innerviews. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. svibnja 2012. Pristupljeno 6. svibnja 2012.
  44. Phil, Philippe. Storm Corrosion: Soul Mates. Radio Metal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. veljače 2013. Pristupljeno 4. srpnja 2012.
  45. Opeth's Mikael Akerfeldt Talks Pale Communion Album, Possibility of a Second Storm Corrosion Album. Blabbermouth.net. 13. lipnja 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2014. Pristupljeno 24. lipnja 2014.
  46. Leader Of The Starry Skies - A Tribute To Tim Smith. Songbook 1 - Various Artists. Thegenepool.co.uk. 13. prosinca 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. srpnja 2014. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  47. Kscope » Blog Archive » Steven Wilson, Insurgentes – now available to pre-order and download. Kscopemusic.com. 31. listopada 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. ožujka 2009. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  48. MUSIC VIDEOS NOMINATIONS. Camerimage.pl. 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. travnja 2015. Pristupljeno 12. lipnja 2016.
  49. Steven Wilson Insurgentes Remix Competition. Kscopemusic.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. studenoga 2012. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  50. SW HQ News. Swhq.co.uk. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. kolovoza 2011. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  51. SW's Facebook entry. Facebook.com. 7. svibnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2016. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  52. Kscope. 8. studenoga 2011. Steven Wilson – Grace for Drowning North American tour – three tracks recorded live in London now online. kscopemusic.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. rujna 2016. Pristupljeno 22. ožujka 2016.
  53. Kscope » Blog Archive » Steven Wilson – 'Get All You Deserve' concert film out now. Kscopemusic.com. 29. kolovoza 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. siječnja 2013. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  54. Steven Wilson Headquarters News. www.swhq.co.uk. 21. veljače 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. travnja 2012.
  55. Ewing, Jerry. 5. rujna 2012. Prog Awards – The Winners. Prog. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. rujna 2012. Pristupljeno 5. rujna 2012.
  56. Thodoris. 12. travnja 2012. Interview:Steven Wilson (solo, Porcupine Tree, Blackfield, No-Man). Hit Channel. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. kolovoza 2014. Pristupljeno 12. lipnja 2016.
  57. USA and Canada 2013 Tour Dates Announced –. Stevenwilsonhq.com. 27. prosinca 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. veljače 2013. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  58. 58,0 58,1 Chad Wackerman will replace Marco Minnemann on North/South American Tour –. Stevenwilsonhq.com. 5. veljače 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. veljače 2013. Pristupljeno 26. veljače 2013.
  59. Avin, Roie. 13. srpnja 2015. Top 50 Prog Albums 1990-2015. The Prog Report. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. srpnja 2015. Pristupljeno 13. lipnja 2016.
  60. Steven Wilson Explains New Album's Concept and Inspiration, Shares Fresh Music in New Clip. Ultimate-Guitar.Com. 11. veljače 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. ožujka 2016. Pristupljeno 12. lipnja 2016.
  61. 61,0 61,1 Lawson, Dom. 26. veljače 2015. Steven Wilson - Hand. Cannot. Erase. review – sonic and spiritual modernity. The Guardian. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. veljače 2015. Pristupljeno 26. veljače 2015.
  62. "Steven Wilson - Official Facebook PageInačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2016.". Facebook, 20. veljače 2015. Pristupljeno 22. veljače 2015.
  63. Steven Wilson: 'Hand. Cannot. Erase.' Album Review. Ppcorn.com. FDRMX. 4. veljače 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. kolovoza 2016. Pristupljeno 22. veljače 2015.
  64. 64,0 64,1 "Tour Dates.Inačica izvorne stranice arhivirana 5. srpnja 2016." Steven Wilson HQ. Pristupljeno 4. travnja 2015.
  65. "The band line up changes for the Americas tour.Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2016." Službena stranica Stevena Wilsona na Facebooku. Pristupljeno 4. travnja 2015.
  66. 66,0 66,1 Andy Partridge's Twitter. 12. prosinca 2016. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. travnja 2017. Pristupljeno 20. travnja 2017.
  67. Steven Wilson - Recording sessions for the new album... | Facebook. www.facebook.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. svibnja 2018. Pristupljeno 28. prosinca 2016.
  68. Steven Wilson: What to Expect From My New Album. Ultimate Guitar Archive. 16. siječnja 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. siječnja 2017. Pristupljeno 20. travnja 2017.
  69. Wilson, Steven. 5. siječnja 2017. Recording vocals for new song 'Pariah' with Ninet Tayeb. stevenwilsonhq.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. svibnja 2017. Pristupljeno 20. travnja 2017.
  70. Steven Wilson - Timeline. Facebook. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. svibnja 2018. Pristupljeno 2. ožujka 2017.
  71. Steven Wilson on Instagram: "Very happy to announce that I have signed a new worldwide record deal with Caroline International, part of the Universal Music Group.…". Instagram. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. svibnja 2017. Pristupljeno 8. svibnja 2018.
  72. Wilson, Steven. 12. veljače 2017. Recording harmonica for new song 'To The Bone' with Mark Feltham. stevenwilsonhq.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. travnja 2017. Pristupljeno 20. travnja 2017.
  73. Komara's Facebook. 25. ožujka 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. svibnja 2018. Pristupljeno 20. travnja 2017.
  74. Steven Wilson announces new album 'To The Bone', major 2018 tour and new track 'Pariah'. www.facebook.com (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 8. svibnja 2018. Pristupljeno 10. svibnja 2017.
  75. Steven Wilson: What I told my new guitarist Alex Hutchings upon joining the band. Ultimate Guitar. 31. kolovoza 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. veljače 2018. Pristupljeno 27. veljače 2018.
  76. Steven Wilson on Instagram: "And we're off! Recording of the new album begins with some vintage keyboard action. #stevenwilson #newalbum #arp2600". Instagram (engleski). Pristupljeno 29. srpnja 2019.
  77. Steven Wilson's New Year Update 2019. Steven Wilson (engleski). 31. prosinca 2018. Pristupljeno 29. srpnja 2019.
  78. Steven Wilson on Instagram: "Vintage synth action in the studio with an EMS VCS3 "The Putney". A few years ago when I remixed the first Roxy Music album into 5.1…"
  79. Prog, Jerry Ewing2019-10-21T11:22:55Z. Steven Wilson announces 2020 tour dates. Prog Magazine (engleski). Pristupljeno 21. listopada 2019.
  80. SW End of Year Update 2019. Steven Wilson (engleski). 24. prosinca 2019. Pristupljeno 3. siječnja 2020.
  81. March 2020, Scott Munro05. Steven Wilson teases new project The Future Bites. Prog Magazine (engleski). Pristupljeno 10. ožujka 2020.
  82. Steven Wilson Announces New Album 'The Future Bites'. Clash Magazine (engleski). Pristupljeno 18. ožujka 2020.
  83. Hartmann, Graham. Steven Wilson Releases Futuristic Song 'Personal Shopper,' Announces New Album. Loudwire (engleski). Pristupljeno 18. ožujka 2020.
  84. Peacock, Tim. 22. travnja 2020. Steven Wilson New Album The Future Bites Delayed Until January 2021. uDiscover Music (engleski). Pristupljeno 22. travnja 2020.
  85. May 2020, Jerry Ewing22. Steven Wilson and Tim Bowness launch new podcast. Prog Magazine (engleski). Pristupljeno 23. svibnja 2020.
  86. September 2020, Prog22. Steven Wilson goes retro pop on his new single Eminent Sleaze. Prog Magazine (engleski). Pristupljeno 22. rujna 2020.
  87. Peacock, Tim. 29. listopada 2020. Watch The Video For Steven Wilson's New Track, King Ghost. uDiscover Music (engleski). Pristupljeno 27. studenoga 2020.
  88. November 2020, Jerry Ewing24. Steven Wilson announces unique one-off charity box set. Prog Magazine (engleski). Pristupljeno 27. studenoga 2020.
  89. says, Alan Blevin. Steven Wilson's 'Ultra Deluxe' edition The Future Bites sells instantly | superdeluxeedition (engleski). Pristupljeno 27. studenoga 2020.
  90. 90,0 90,1 Rodrigues, Carlos; Felix, David. 12. svibnja 2005. Interview: Steven Wilson (Porcupine Tree). www.rockeyez.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. listopada 2005. Pristupljeno 10. ožujka 2008.
  91. 91,0 91,1 Jahlmar, Joakim. 23. ožujka 2001. Specials - Steve Wilson Interview. Dutch Progressive Rock Page. Borås, Sweden. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. svibnja 2004. Pristupljeno 10. ožujka 2008.
  92. Hill, Mike. 17. ožujka 2011. Obscura Frontman Loves Porcupine Tree, Hates David Hasselhoff. Noisecreep. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. srpnja 2014. Pristupljeno 6. veljače 2017.
  93. Morten Okkerholm; Robert Bergstein Larsen. 29. listopada 2015. Interview med Caligula's Horse. www.rockzeit.dk. Copenhagen, Denmark. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. travnja 2016. Pristupljeno 27. veljače 2017.
  94. Koran, Andrew. 1. rujna 2015. Interview: Leprous (Tor Oddmund Suhrke). www.metalpaths.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. rujna 2015. Pristupljeno 9. srpnja 2017.
  95. Lion, Brian. 24. srpnja 2012. UTG INTERVIEW: The Contortionist. underthegunreview.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. svibnja 2013. Pristupljeno 6. veljače 2017.. [...] među pjevačima koji su utjecali na mene su Steven Wilson iz Porcupine Treeja, [...]
  96. Bambas, Michael. 10. kolovoza 2010. .: QUICKIES :: Ramzi von Bilocate. MetalNews.de (njemački). Inačica izvorne stranice arhivirana 16. veljače 2017. Pristupljeno 8. veljače 2017.
  97. Sicktus. Listopad 2012. Bilocate. www.lordsofmetal.nl. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. svibnja 2017. Pristupljeno 8. veljače 2017.
  98. Andrei, Pruna. 4. siječnja 2016. Music has no limits: an interview with Alex Vynogradoff (Kauan) about his new project, a noend of mine. MaximumRock.ro. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. veljače 2017. Pristupljeno 16. veljače 2017.
  99. Batmaz, Murat. 22. srpnja 2007. Abigail's Ghost Talk About Their Hot Debut Selling Insincerity. www.seaoftranquility.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. siječnja 2011. Pristupljeno 24. srpnja 2017.. [...] Produkcija je nadahnuta radom Stevena Wilsona i nije samo ograničena na njegov rad s PT-jem. Također sam obožavatelj Anje Gabarek i svidio mi se njegov rad na albumu Smiling and Waving.
  100. Alex Lifeson Talks Hendrix, Zeppelin, and a Favorite Rush Solo. musicaficionado.com. Toronto, Canada. 2. ožujka 2016. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 5. kolovoza 2017.. Steve je tip čiji rad uvelike cijenim. Nedavno sam bio na njegovom koncertu u Torontu i oduvijek mi se sviđao njegov rad s Porcupine Treejem, a i svirao sam i na jednom od albuma [te skupine]. Noćas je bio koncert na kojem je Steve svirao svoje samostalne stvari i bile su odlične, zvučale su izvrsno! Okružio se izvanrednim glazbenicima i bilo je to iskustvo koje nadahnjuje. Ulilo mi je nadu u to da i dalje postoje ljudi [kojima] je doista stalo kako skladaju glazbu i koji znaju što znači truditi se biti najboljim glazbenikom. Danas je to uglavnom izgubljen slučaj – pop-glazba je postala glavna i često je u njoj od kvalitetnih glazbenika i glazbe važnija prezentacija. Smatram da je Steve jedan od najvećih glazbenika današnjice.
  101. Perlah, Jeff. 1. lipnja 2015. Yes Guitarist Steve Howe Discusses Solo 'Anthology' And Prog-Rock Legacy, As Yes Summer Tour With Toto Approaches. International Business Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. lipnja 2015. Pristupljeno 21. travnja 2017.. [...] Volim rad Stevena Wilsona -- Sve mi se sviđa, vrlo je dobar, fascinira, a katkad mi je i prirastao srcu. Divim se njegovoj upornosti kad je riječ o održavanju ravnoteže i svih pravih glazbala [...]
  102. "My Prog Hero: Rob Trujillo", Prog, br. 45, travanja 2014.; citat: "U Metallici sam zastupao Stevena Wilsona. Mislim da će ostali članovi biti impresionirani kad ga vide uživo. [...] Smatram da je Steven u istom rangu kao Radiohead, Nine Inch Nails i The Beach Boys; može napraviti bilo što."
  103. Prasad, Anil. 2005. The Bears - Collective prowl. Innerviews. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. svibnja 2017. Pristupljeno 16. veljače 2017.. Adrian Belew: [...] Steven Wilson točno zna čime se želi baviti i njegova glazba sadrži određenu vrstu moći koja je zbilja odlična. Njegov je glas također vrlo privlačan. Jedinstven je i dobro pristaje onome čime se bavi. [...]
  104. Kahn, Scott. Lipanj 2009. Jordan Rudess: Modern Day Piano Virtuoso. MusicPlayers.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. kolovoza 2009. Pristupljeno 4. veljače 2017.
  105. Julien. 4. listopada 2000. INTERVIEW STEVEN WILSON / MIKE PORTNOY. porcupinetree.free.fr. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2001. Pristupljeno 8. veljače 2017.. [...] j'adore la production de Steve, notamment sur les derniers Porcupine Tree, et également sur les derniers albums de Fish. (Volim Steveovu produkciju, pogotovo na posljednjem [albumu] Porcupine Treeja, kao i na posljednjim albumima Fisha.)
  106. Machell, Ben. 22. svibnja 2010. Pendulum's frontman talks Top Gear and Twitter. The Times. Camden, London. Pristupljeno 4. veljače 2017.. Porcupine Tree. Jeste li čuli za [tu grupu]? Takva je šteta što više ljudi ne zna za nju. To je britanski sastav koji postoji od kasnih osamdesetih. Njihov je frontment tip koji se zove Steve Wilson i uvjeren sam da je jedan od najboljih kantautora u Ujedinjenom Kraljevstvu.
  107. Seven Lions' Jeff Montalvo talks India tour, upcoming EP & Porcupine Tree (video). RadioAndMusic.com. Mumbai, India. 27. studenoga 2014. Događa se na 2:44. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. veljače 2017. Pristupljeno 14. veljače 2017.. [...] praktički sve što Steven Wilson čini od Porcupine Treeja je izvrsno.
  108. Roosjen, Edwin. 23. kolovoza 2008. DEMIANS. www.dprp.net. Dutch Progressive Rock Page. Tilburg, Netherlands. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. siječnja 2009. Pristupljeno 9. srpnja 2017.
  109. Tordjman, Dan; Canepa, Florent. 28. travnja 2016. De retour en orbite. chromatique.net (francuski). Inačica izvorne stranice arhivirana 23. lipnja 2016. Pristupljeno 24. srpnja 2017.
  110. DiVita, Joe. 8. srpnja 2016. Fates Warning's Jim Matheos Talks 'Theories of Flight' Album, Writing Process + Performing With Different Lineups. Loudwire. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. srpnja 2016. Pristupljeno 4. veljače 2017.. Definitivno mi se sviđaju njegove pjesme i sve čime se bavi [...] Steven Wilson zasigurno je netko kome se iskreno divim.
  111. Sigma; Diggler, Durf. 11. veljače 2013. THE MONOLITH INTERVIEWS: DAN BRIGGS OF BETWEEN THE BURIED AND ME. www.themonolith.com. Chicago, United States. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. ožujka 2013. Pristupljeno 6. veljače 2017.. Bit će objavljen za par tjedana, ali dobio sam novi album Stevena Wilsona [The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)] koji je izvrstan. Ne mogu se pomiriti s tim, jednostavno... Čak mi se i njegov posljednji album, Grace For Drowning, prilično svidio. Možete ga poslušati i znat ćete da je to album Stevena Wilsona; malo je slobodniji od Porcupine Treeja, ali ovaj je album posve nov i mislim da je odličan.
  112. Cook, Toby. 22. kolovoza 2012. 'Yeah, Rock & Roll!': Metallic Taste Of Blood's Eraldo Bernocchi Interviewed. The Quietus. Pristupljeno 8. veljače 2017.. [...] Primjerice Steven Wilson; mislim da je on jedan od najizvanrednijih glazbenika koji se pojavio u proteklih dvadeset godina.
  113. Chantel McGregor Interview. Chadwick Media. 29. siječnja 2016. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. veljače 2017. Pristupljeno 16. veljače 2017.. [...] Voljela bih surađivati s progresivnim glazbenikom Stevenom Wilsonom jer mi je on trenutačno najdraži glazbenik. Njegove su mi pjesme i produkcija prilično zanimljive, a njegovi su koncerti fantastični, kao i sva vizualna umjetnost i konceptualni glazbeni spotovi.
  114. Elliott, Paul. "Steven Wilson on chaos theory and rumours", Classic Rock Magazine (Heavy Load), str. 146., br. 178., prosinac 2012.
  115. Jeff. 19. studenoga 2007. Porcupine Tree interview (01/2008). Metal Storm. Toulouse, France (objavljeno 1. siječnja 2008.). Inačica izvorne stranice arhivirana 27. rujna 2011. Pristupljeno 7. travnja 2008.
  116. Steven Wilson on Instagram: "Happiest day of my life marrying the love of my life! #happiestdayofmylife #beautifulbridesmaids #thewilsons Thank you @klaraforce for the…". Instagram (engleski). Pristupljeno 7. prosinca 2019.
  117. 117,0 117,1 Shaikh, Nabeela. 3. veljače 2016. Steven Wilson: 'Being an Artist is All About Being Selfish'. Rolling Stone India. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. veljače 2016. Pristupljeno 6. lipnja 2016.
  118. Steven Wilson. www.dprp.net. Dutch Progressive Rock Page. Amsterdam, Netherlands. 21. siječnja 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. srpnja 2015. Pristupljeno 17. kolovoza 2017.
  119. Ray, Randy. 11. ožujka 2013. Steven Wilson: Standing on the Branches of a Giant Tree. www.jambands.com. str. 4. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. lipnja 2016. Pristupljeno 6. lipnja 2016.
  120. Guitar World Staff. 1. rujna 2016. 15 of Prog-Rock's Best Guitarists Through the Years. Guitar World. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. rujna 2016. Pristupljeno 26. travnja 2017.
  121. The 10 best prog guitarists in the world right now. MusicRadar. 27. prosinca 2016. str. 4. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. travnja 2017. Pristupljeno 26. travnja 2017.
  122. Peacock, Tim. 14. rujna 2018. Steven Wilson, Steve Howe 2018 Progressive Music Award Winners. uDiscover Music. Pristupljeno 29. studenoga 2020.


Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Sestrinski projekti[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Steven Wilson

Mrežna mjesta[uredi | uredi kôd]