Prijeđi na sadržaj

Stjepan Babić

Izvor: Wikipedija
Stjepan Babić
Stjepan Babić
Rođenje29. studenoga 1925., Oriovac, Hrvatska
Smrt27. kolovoza 2021., Zagreb, Hrvatska
NacionalnostHrvat
Poznat(a) pohrvatski akademik
Zanimanje
jezikoslovac
Rođacikći Zrinka Jelaska, koja je radni vijek provela na istoj Katedri na kojoj je bio zaposlen i njezin otac
Portal o životopisima

Stjepan Babić (Oriovac, 29. studenoga 1925. – Zagreb, 27. kolovoza 2021.[1]) bio je hrvatski jezikoslovac i akademik.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođen je u Oriovcu 29. studenoga 1925. godine. Gimnaziju je pohađao u Slavonskomu Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je 1947. godine i maturirao.[2]

Od 1949. do 1955. studiro je narodni jezik i književnost te ruski s književnošću i njemački jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.[2]

Doktorirao je 1962. radom „Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom jeziku”. Radio je na fakultetu do umirovljenja 1991. godine.[2]

U doba Hrvatskoga proljeća 1971. s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je iz političkih razloga bio uništen. Kasnije je 1972. pretiskan u Londonu te se zbog toga naziva „Londonac”.[3]

Bio je član Glavnoga odbora Matice hrvatske, a od 1989. do 1992. njezin potpredsjednik. Bio je osnivač i predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga jezika pri Ministarstvu znanosti i tehnologije. Bio je i član predsjedništva i do 2007. podpredsjednik Hrvatskoga filološkoga društva. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.[4] O tome kako je utjecalo na njegov rad vlastito dugogodišnje članstvo u Savezu komunista kaže da je u "svojim radovima često iznosio marksistička shvaćanja i obilno navodio mišljenja istaknutih marksista, od V. I. Lenjina do E. Kardelja kao općenite postavke o jezičnoj problematici".[5]:275) "Ja sam uvijek pazio što pišem pa i s obzirom na partijske smjernice. [...] Nikad nisam rekao da partija nema pravo".[5]:268) Nakon umirovljenja, kao član HDZ-a bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga sabora od 1993. do 1997. godine.[6]

Umro je 27. kolovoza 2021. u Zagrebu u 96. godini života.[2]

Stručni rad

[uredi | uredi kôd]

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovice 20. stoljeća. Školovani je slavist, bio je među prvima u Hrvatskoj koji su prekinuli s mladoslovničarskim pristupom jezikoslovlju. Zajedno s Daliborom Brozovićem te Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsúa Lászla) uveo je lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremenoga jezikoslovlja.

Babićevo je djelovanje došlo do izraza na više područja:

  • kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan je Babić trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih udžbenika:
Hrvatski pravopis iz 1971. godine zabranjen je i spaljen, dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, pa je poznat pod imenom Londonac. Poluilegalno u porabi tijekom posljednjega desetljeća i pol raspadajuće Jugoslavije, doživio je i 6. izdanje (trenutačno je 4. izdanje službeni hrvatski pravopis). Proglašavan "ustaškim" i "korijenskim" (time se impliciralo da se radi o morfološkom ili tvorbenom pravopisu s propisima koje su ustanovili Šulek i Veber iz Zagrebačke filološke škole, a kodificirali Klaić i Cipra 1944. godine), taj je rad doživio dosta izmjena u posljednja tri desetljeća. Bitno, radi se o fonološkom ili glasovnom pravopisu na tradicijama Broza i Boranića koji je autorska trojka (a, poslije Finkine smrti, dvojka) strože i sustavnije kodificirala u skladu s prevladavajućom hrvatskom književnom tradicijom. Pravopis je bio zabranjivan najviše zbog riječi "hrvatski" u naslovu. Ni školska gramatika, Pregled gramatike hrvatskoga književnoga jezika, nije bila bolje sreće. Čim je ime od "hrvatskosrpski" promijenjeno u "hrvatski književni"- došla je i zabrana.
  • No, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list, Fokus), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških jezikoslovaca, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "ustaša" i "ultranacionalist" u doba SFRJ, proglašavan "srpskim agentom" i "vukovcem" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su na silu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst).

Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, 2005. godine.

Kritike

[uredi | uredi kôd]

U svojim radovima objavljenim tijekom 1960-ih Babić se zalagao za ukidanje jezičnih razlika između Srba i Hrvata.[7][8] To je nailazilo na predbacivanja, pa čak i od strane najpoznatijeg srpskog jezikoslovca 20. stoljeća Pavla Ivića: "On je i prije četvrt stoljeća bio na čelu kolone najodlučnijih, doduše one koja je hrlila u suprotnom smjeru. U Jeziku XI, 1964. godine, objavio je članak Uklanjanje hrvatsko-srpskih jezičnih razlika. Tu je on u borbi za zbližavanje otišao dalje nego ijedan drugi autor, predlažući u devet točaka i konkretnu metodologiju rada na 'uklanjanju' razlika među varijantama".[5]:253) U tom članku Babić govori o "jezičnom jedinstvu Srba i Hrvata" gdje kaže da "jedinstveni je jezik idealno rješenje" i "lingvisti [...] su dužni [...] da utječu da se težnja k jedinstvu što prije ostvari".[9] Babić potvrđuje da je s "težnjom k jedinstvu" nastavio i kasnije, kada "sam to dopunio člankom Zvučnik, glasnogovornik i varijante u kojem sam istim postupkom nastojao da uklonim još jednu hrvatsko-srpsku jezičnu razliku".[10][11] O tim svojim člancima kaže da su "normalan put u zbliženju naših varijanata na znanstvenoj i načelnoj osnovi i toga ću se puta i ubuduće držati".[10] Članke su kritizirali i njegove kolege s iste zagrebačke Katedre - Vladimir Anić, Snježana Kordić, Marko Samardžija, Ivo Pranjković i Josip Silić, čije prigovore citira i u svojoj knjizi.[5]:255,301) Velimir Visković ističe da se u toj kritici posebno istakla Snježana Kordić: "Međutim, nakon nekog vremena svima je bilo očito da je u polemikama Kordić nadmoćna; osobito se to pokazalo u polemici sa Stjepanom Babićem, kojemu je pronašla njegove stare, unitarističke tekstove o jeziku i ismijala ga."[12] Za razliku od tekstova kolega s Katedere, njegove naraštajne kolege Radoslav Katičić i Dalibor Brozović su više puta podržali spomenute Babićeve članke.[13][5]:266) Od 1990-ih, Babić je jedan od vodećih zagovornika jezičnog purizma u Hrvatskoj.[14][7] Njegov puristički pristup kritizirali su Ivo Pranjković[15] i posebno[16] Snježana Kordić.[17][18][19][20][21] Monografija koja analizira časopis Jezik u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, kada je za taj časopis pisao i bio glavni urednik Babić, razotkriva sklonost korištenja teme jezika u člancima Stjepana Babića za širenje nacionalističke ideologije.[22][23]

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]

Babić je jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca, s preko 600 radova (knjiga, članaka,...), ovdje su navedene knjige:

  • Jezik, »Školski leksikon«, objavljen u 6 izdanja (»Panorama« — novinsko izdavačko poduzeće, Zagreb, 1963. (1. izd.), 1965. (2. izd.: za općeobrazovne škole), 1966. (3. izd.: za ekonomske škole), 1967. (4. izd.: za općeobrazovne škole), 1967. (5. izd.: za medicinske škole), 1967. (6. izd.: za škole za obrazovanje radnika)
  • Gramatika hrvatskoga jezika: Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, objavljena do sada u 15 izdanja (Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i druge škole, Školska knjiga, Zagreb, 1966., 2. izd. 1969., 3. izd. 1970., 4. izd. 1971., 5. izd. 1972.;
    • Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 6. izd. 1973. (u Londonu je 1974. u nakladi Nove Hrvatske izašlo fototipski pretisak, a izišao je i jedan pretisak londonskoga izdanja bez naznake izdavača, godine i mjesta izdanja);
    • Gramatika hrvatskoga jezika: priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb, 7. izd. 1992., 8. izd. 1992., 9. izd. 1994., 10. izd. 1995., 11. izd. 1996., 12. izd. 2000., 13. izd. 2003., 14. izd. 2004., 15. izd. 2005.) u suautorstvu sa Stjepkom Težakom
  • Hrvatski pravopis (London, 1. izd. 1972., 2. izd. 1984.; ŠK, Zagreb 1. izd. 1990., 2. izd. 1994., 3. izd. 1995., 4. izd. 1996., 5. izd. 2000., 6. izd. 2002., 7. izd. 2003., 8. izd. 2004.) u suautorstvu s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom
  • Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, objavljena u tri izdanja (JAZU - Globus, Zagreb, 1. izd. 1986, 2. izd. 1991, 3. izd. 2002.)
  • Hrvatski jezik u političkom vrtlogu (Ante Pelivan, Danica Pelivan, Zagreb, 1990.)
  • Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika – poglavlja Zamjenice, Brojevi, Glagoli, Nepromjenljive riječi (HAZU - Globus, Zagreb, 1991.) autori su ostalih dijelova – D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, S. Težak, I. Škarić.
  • Hrvatska jezikoslovna čitanka (Globus, Zagreb, 1990.)
  • Tisućljetni jezik naš hrvatski, prir., (Ante Pelivan, Zagreb, 1991.)
  • Hrvatski jučer i danas (Školske novine, Zagreb, 1995.)
  • Sročnost u hrvatskome književnome jeziku (MH, Zagreb, 1998.)
  • Hrvatska jezikoslovna prenja (Globus, Zagreb, 2001.)
  • Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika (MH, Slavonski Brod, 2003.)
  • Hrvanja hrvatskoga (ŠK, Zagreb, 2004.)
  • Hrvatski školski pravopis (ŠK, Zagreb, 2005.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham
  • Temelji hrvatskomu pravopisu (ŠK, Zagreb 2005.).
  • Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika - poglavlje Morfologija (Globus, Zagreb, 2007.), u suautorstvu sa Stjepkom Težakom
  • Hrvatski školski pravopis: usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2008. (ISBN 978-953-0-40026-9), 2009. (2. izd.), 2012. (4. izd.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham
  • Hrvatski jezik slavonskih pisaca (Udruga građana Baština, Slavonski Brod, 2009.)
  • Hrvatski pravopis (ŠK, Zagreb, 2010.) u suautorstvu s Milanom Mogušem

Nagrade i odličja

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Umro akademik Stjepan Babić. HAZU. 27. kolovoza 2021. Pristupljeno 27. kolovoza 2021.
  2. 1 2 3 4 Bašić 2021, str. 259.
  3. ↑ Bašić 2021, str. 260.
  4. 1 2 3 4 5 6 7 Bašić 2021, str. 262.
  5. 1 2 3 4 5 Babić, Stjepan. 2001. Hrvatska jezikoslovna prenja. Nakladni zavod Globus. Zagreb. str. 268, 275. (NSK)
  6. ↑ Bašić 2021, str. 261.
  7. 1 2 Gröschel, Bernhard. 2009. Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik: mit einer Bibliographie zum postjugoslavischen Sprachenstreit (njemački). Lincom Europa. München. str. 75, 371. ISBN 978-3-929075-79-3, Inhaltsverzeichnis.
  8. ↑ Babić, Stjepan. 1965. Vukov i naš današnji književni jezik. Jezik. 13 (1): 24–25. ISSN 0021-6925
  9. ↑ Jezik XI, 1964, 71-72
  10. 1 2 Babić, Stjepan. 2004. Hrvanja hrvatskoga. Školska knjiga. Zagreb. str. 56. (NSK)
  11. ↑ Babić, Stjepan. 6. ožujka 1966. Zvučnik, glasnogovornik i varijante. Vjesnik: 6. ISSN 0350-3305
  12. ↑ Visković, Velimir. 2022. Slučaj Kordić. O drugima, o sebi: autobiografsko-memoarski zapisi. Biblioteka Posebna izdanja. Naklada Ljevak. Zagreb. str. 207. ISBN 978-953-355-596-6. OCLC 1356400109. (NSK). (KGZ). Inačica izvorne stranice arhivirana 4. studenoga 2024. Pristupljeno 5. listopada 2025.
  13. ↑ Jezik XIII, 1965, 22, 39; XLIV, 1996, 50
  14. ↑ Czerwiński, Maciej. 2005. Język – ideologia – naród: polityka językowa w Chorwacji a język mediów (poljski). Scriptum. Krakov. str. 131. ISBN 8360163049. OCLC 64586273
  15. ↑ Pranjković, Ivo. 1997. Jezikoslovna sporenja. Suvremenici. Konzor. Zagreb. str. 34–35, 59–92. ISBN 9536317354. OCLC 37850381
  16. ↑ Mandić, Igor. 10. listopada 2015. Non serviam Igora Mandića: Samo da ne bude ustaška!. Lupiga. Zagreb. ISSN 1849-3831. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. listopada 2015. Pristupljeno 7. ožujka 2019.
  17. ↑ Kordić, Snježana. 2003. Vlast nad jezikom: uz knjigu Stjepana Babića Hrvatska jezikoslovna prenja (PDF). Književna republika. Zagreb. 1 (5–6): 161–173. ISSN 1334-1057. SSRN 3433065. (NSK). (Crolist). (KGZ). (CROSBI). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 2. rujna 2012. Pristupljeno 3. travnja 2021.
  18. ↑ Kordić, Snježana. 2003. Mitovi jezičnih ideologa (odgovor S. Babiću) (PDF). Književna republika. Zagreb. 1 (11–12): 176–200. ISSN 1334-1057. SSRN 3433049. (NSK). (Crolist). (CROSBI). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 1. lipnja 2012. Pristupljeno 14. lipnja 2023.
  19. ↑ Kordić, Snježana. 2004. Lice purizma (odgovor S. Babiću) (PDF). Književna republika. Zagreb. 2 (5–6): 217–226. ISSN 1334-1057. SSRN 3433038. (NSK). (Crolist). (CROSBI). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 1. lipnja 2012. Pristupljeno 5. prosinca 2019.
  20. ↑ Kordić, Snježana. 2006. Filologija laži: uz knjigu Stjepana Babića Hrvanja hrvatskoga (PDF). Književna republika. Zagreb. 4 (9–10): 154–181. ISSN 1334-1057. SSRN 3457082. (NSK). (Crolist). (CROSBI). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 29. svibnja 2012. Pristupljeno 6. studenoga 2020.
  21. ↑ Kordić, Snježana. 2018. [1. izdanje 2010] Jezik i nacionalizam (PDF). Durieux (= Rotulus Universitas). Zagreb. str. 430. doi:10.2139/ssrn.3467646. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. OL 15270636W. (CROSBI), (NSK), (Crolist), (KGZ)
  22. ↑ Zanelli, Aldo. 2018. Eine Analyse der Metaphern in der kroatischen Linguistikfachzeitschrift Jezik von 1991 bis 1997. Studien zur Slavistik ; 41 (njemački). Dr. Kovač. Hamburg. str. 67–70, 39–54. ISBN 978-3-8300-9773-0. OCLC 1023608613. (NSK), (FFZG).
  23. ↑ Kordić, Snježana. 2018. Prikaz knjige Alda Zanellija, Eine Analyse der Metaphern in der kroatischen Linguistikfachzeitschrift Jezik von 1991 bis 1997. Politička misao. 55 (1): 129–133. ISSN 0032-3241. SSRN 3442211. (CROSBI), (Hrčak). Pristupljeno 9. srpnja 2025.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Članci

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stjepan_Babić&oldid=7304444"