Stjepan Gunjača

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Stjepan Gunjača (Sinj, 28. rujna 1909. - Split, 6. prosinca 1981.), hrvatski povjesničar, muzeolog, arheolog i povijesni topograf. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih arheologa.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Stjepan Gunjača rodio se u Sinju 1909. godine. Školovao se u rodnom gradu i u Zagrebu. Godine 1933., kao apsolvent Filozofskog fakulteta, postaje kustos Muzeja Savske i Primorske banovine (prijašnji naziv bio je Muzej hrvatskih starina) u Kninu.[2] Poduzimao je mnoga sistematska, topografska i revizijska istraživanja na lokalitetima između Cetine i Zrmanje, otkrivši znatan broj nekropola i predromaničkih crkvica, čime je dao veliki doprinos poznavanju hrvatske ranosrednjovjekovne arhitekture. 1934. godine preselio je fundus muzeja iz franjevačkog samostana u kninsku tvrđavu gdje je postavio izložbu građe.[2] U Zagrebu je doktorirao 1936. godine.[2]

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Drugi svjetski rat zatječe ga u Kninu gdje spašava od četničko-talijanskog uništenja neprocjenjivi hrvatski narodni spomenički inventar, čije prenošenje iz Knina u Sinj, unatoč ustaškoj zabrani, započinje 15. ožujka 1942.[3] Od 1943. bio je u partizanima gdje se posvećuje zaštiti spomeničke građe i formiranju centara za spašavanje, sabiranje i pohranu kulturne baštine srednje i sjeverne Dalmacije.[2] Potkraj rata nalazi se u Zadru gdje je 1944. godine postavljen je za direktora Arheološkog muzeja u Zadru.[2]

Poslije drugoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Godine 1947. potiče osnivanje Muzeja Cetinske krajine u Sinju te pokreće arheološka istraživanja uoči gradnje hidroelektrane na Cetini. Sjedište Muzeja hrvatskih starina prenosi u Split 1946. godine. Pokrenuo je, 1949. godine, poslijeratnu seriju časopisa Starohrvatska prosvjeta te ga je i uređivao. Godine 1954. započinje rad na ustroju i gradnji Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika koji je tek 1976. godine sagrađen u Splitu.[2]

Od 1951. godine bio je dopisni a od 1962. godine redoviti član JAZU (danas HAZU).[4]

Umro je u Splitu, 6. prosinca 1981. godine.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Topografska pitanja na teritoriju stare cetinske županije s ekskursima o ubikaciji Setovije i Tiluriuma: radnja odobrena kao disertacija za doktorski ispit na sjednici Savjeta Fil. fak., Split, 1937.
  • Novi naučni rezultati u hrvatskoj arheologiji, Zagreb, 1958.
  • Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, I–IV, Zagreb, 1973.–1978.
  • Izbor iz djela. Stjepan Gunjača, (od. i ur. Nikola Jakšić), Split, 1991.
  • Kolokvij o Bribiru: pregled rezultata arheoloških istraživanja od 1959. do 1965. godine, Zagreb, 1986. (urednik)

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • 1971.: Nagrada za životno djelo.

Spomen[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Proleksis enciklopedija: Gunjača, Stjepan, preuzeto 13. kolovoza 2012.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Tko je tko u NDH Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 144.
  3. Ivan Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, vl. naklada, Split, 1969., str. 252.
  4. Hrvatski biografski leksikon: Gunjača, Stjepan, preuzeto 13. kolovoza 2012.
  5. Ante Rogić: Spašavao blago skriveno pod zadarskim ruševinama, Zadarski list, 25. ožujka 2010., preuzeto 13. kolovoza 2012.