Stjepan II. Kotromanić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan II. Kotromanić
BanBosne
Vladavina 1314.28. rujna 1353.
Prethodnik Stjepan I. Kotromanić
Nasljednik Tvrtko I. Kotromanić
Regent Elizabeta Nemanjić (1314.)
Supruge ortenburška grofica
bugarska princeza
Elizabeta Pjast
Djeca
Vuk
Elizabeta
Katarina
Marija?
Dinastija Kotromanići
Otac Stjepan I.
Majka Elizabeta Nemanjić
Rođen 1292.
Preminuo 28. rujna 1353.
Pokop Mile, Visoko
Vjera krstjanin,a od 1347. katolik

Stjepan II. Kotromanić (Srebrenik, 1292. - Bobovac, 28. rujna 1353.), bosanski ban (1322. - 1353.) iz dinastije Kotromanića; stric Tvrtka I. Kotromanića, prvog kralja srednjovjekovne Bosne. Za njegove vladavine događa se, do tada, najveća teritorijalnu ekspanzija bosanske banovine. Pametnom vlašću i dobrim diplomatskim vezama postavio je sve uvjete da njegov nasljednik Tvrtko I. napravi najjaču samostalnu južnoslavensku i hrvatsku državu u to vrijeme. Bio je prvi vladar Bosne koji je kovao svoj novac. Stjepan II. Kotromanić je pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Porijeklo i porodica[uredi VE | uredi]

Elizabeta Nemanjić,majka bana Stjepana

Stjepan II. rodio se u obitelji bana Stjepana I. i srpske kraljevne Jelisavete Nemanjić, kćerke Kralja Dragutina. Moguće je da je ban Stjepan I. Kotromanić bio oženjen nepoznatom ženom prije princeze Elizabete. Treba uzeti u obzir da je ban Stjepan I. rođen oko 1232., a oženio se princezom u jesen 1284. godine, što znači da je ban imao 52. godine prilikom ženidbe. Iz ovog braka, pored Stjepana, rođeno je dosta djece:

  • Miroslav
  • Ninoslav, rođen u Jajcu 1288. i preminuo prije 1310.
  • Katarina,rođena oko 1294. i preminula u Bribiru 1355.,bila je supruga humskog župana Nikole (njeni sinovi:Vladislav i Bogiša)
  • Vladislav, rođen 1295. i preminuo 1354. godine.
  • nepoznati sin (1300-1331)
  • Marija, najmlađe djete rođeno iz ovog braka, rođena oko 1308. i bila je udata za izvjesnog Ludovika.

Za vrijeme vladavine bana Stjepana I., Bosna je bila pod vlašću moćnih Šubića, dok je ban držao samo područje Srebrenika. Nakon njegove smrti 1314. Elizabeta, Stjepanova majka, je preuzela de facto vlast ali nije mogla održati se na vlasti pa krajem 1314. sa djecom bježi u Dubrovnik. Nije poznato koliko je ban ostao u Dubrovniku s majkom.

Vladavina sa Mladenom II.[uredi VE | uredi]

Bosna,Hum i Hrvatska za vrijeme Mladena II. Šuibća

Kao najstariji sin bivšeg bana koji se već tada nalazio u godinama da može samostalno preuzeti vlast, on je u Bosni smatran za zakonitog nasljednika među plemstvom i svećenstvom tzv. crkve bosanske, ali radi jačine Šubića nije bio u stanju da preuzme vlast. Međutim iscrpljujući ratovii sve veće zaoštravanje stanja na ostalim stranama primorale su Mladena II. (1312. — 1322.) da promjeni politiku svog svog oca Paval I. (1292.-1312.) i da potpunu kontrolu nad Bosnom proba ostvariti preko podrške banu Stjepanu, umjesto oružjem pošto se ta metoda i pored svih uspjeha na bojnom polju pokazala kao nedovoljno dobro rješenje. Tako su Mladen i Stjepan prekinuli borbu svojih očeva, Stjepan se obavezao na vazalne obaveze prema Mladenu, a ovaj je povukao vojsku iz Bosne, poslije čega je Stjepan bez muka preuzeo vlast. O čvrstim odnosima koji su među njima vladali, najbolje govori činjenica da je buduću Stjepanovu mladu izabrao osobno Mladen. Izbor je pao na kćerku grofa Majnharda Ortenburškog koji je imao posjede u Koruškoj, koja je bila katolikinja čime je Mladen probao da poveća rimokatolički uticaj na Stjepana i zadovolji papu koji je stalno ukazivao na postojanje heretika tj. bogumila u Bosni. Da je Mladen dobro procjenio uticaj ovog braka, može se vidjeti na osnovu prepiske koja je tim povodom vođena sa papom da dozvoli sklapanje tog braka, pošto su Kotromanići i Ortenburški bili daleki rođaci. Papa je dozvolio sklapanje braka 1319. Stjepanov brat Vladislav je kasnije oženio Mladenovu sestru Jelenu.

Slom Mladena II.[uredi VE | uredi]

Blizna, mjesto gdje se odigrala bitka.

Iako ga je Mladenova podrška dovela na vlast, Stjepan je jasno mogao vidjeti razvitak situacija na hrvatsko-ugarskom dvoru. Čim se ukazala prva prilika da se riješi Mladenovog uticaja, Stjepan ju je iskoristio i već oko 1320. godine se približio Karlo Robertu. Već krajem 1321. godine on sprema vojsku po Karlovom naređenju, kao što je uradio i ban Slavonije Ivan Babonić, jer je zategnutost odnosa unutar banovine Hrvatske jasno govorila da će doći do sukoba između bana i plemstva. Oružani sukob je planuo tokom proljeća 1322. godine i u odlučujućoj bitci, nedaleko od Skadrina u kome je stolovao Mladen II, plemstvo je odnijela jasnu pobjedu i Mladen se povukao u utvrđeni Klis. Završnu riječ u cijeloj priči imao je kralj Robert koji je došao u Knin i pozvao Mladena II da izađe pred njega. Kada se pojavio u Kninu bio je zarobljen i sproveden u tamnicu na sjeveru kraljevine Ugarske, po Karlovom naređenju koji je potom za novog bana postavio Ivana Babonića, dotadašnjeg bana Slavonije. Istovremeno su Stjepanove pljačkaške čete počele upadati u Zahumlje koje se tada nalazilo pod kontrolom srpskih kraljeva, tako da se od te godine u Stjepanovoj tituli javlja Hum.

Samostalna vladavina[uredi VE | uredi]

Novac bana Stjepana.

Poslije sloma Mladena II., Stjepan je nastavio da učvršćuje svoju vlast u Bosni u čemu mu je kao neka vrsta suvladara pomagao mlađi brat knez Vladislav. Istovremeno se situacija u banovini Hrvatskoj nije smirivala, pošto su vlast preuzeli Nelipići koje je 1323. godine probao da suzbije novi titularni ban Hrvatske Nikola Omodejev, ali bez uspjeha. Međutim naredne godine se stvara široka koalicija Šubića i Frankopana, kojoj su se pridružili Zadar i ban Stjepan, ali njihove trupe tokom ljeta 1324. godine bivaju potučene kod slapova Krke. Iste godine Stjepan, uz suglasnost Karla Roberta, preuzima kontrolu nad zapadnim krajevima Vladislava Nemanjića.Neki ovo povezuju sa nekom vrstom miraza koji je Stjepan dobio uz svoju treću suprugu sa kojom se oženio po Karlovom prijedlogu, ali je izvesnije da mu je kralj to prepustio iz drugih razloga, pošto se Stjepanov treći brak realizirao tek 1335. godine.

Naredne godine, novi titularni ban Hrvatske Mikac Mihaljević kreće na Nelipčiće uz Stjepanovu podršku, ali i pored toga što je postigao izvjestan uspjeh, Mikac se 1326. godine povlači neobavljena posla. Za to vreme Stjepan preuzima kontrolu nad tzv. Donjim Krajima (prostor između Sane i Vrbasa),Glamočem,Livnom,Duvnom,Imotskim i ušćem Cetine, dok je Robert preuzeo utvrđeni Omiš.U međuvremenu je izgladio nesuglasice koje je imao sa Dubrovačkom republikom, da bi iste godine u savezu sa njima slomio vlast Branivojevića, koji su se otcjepili od kraljevine Srbije tokom borbi oko vlasti, posle Milutinove smrti, u Zahumlju i Krajini(Neretvanska oblast),koje je pripojio svojoj državi,tako da je od te godine držao pod kontrolom cjelokupno jadransko primorje od Cetine do Dubrovnika. Petar Toljenović je pokušao da mu se suprotstavi u Zahumlju, ali u toj borbi je poražen i zarobljen, posle čega je, prema pisanju Mavra Orbinija, po Stjepanovom naređenju vezan za konja i tako survan u klisuru. Procjenivši da je Stefan Dečanski zauzet na jugu kraljevine Srbije, on nastavlja da šalje svoje čete u Travunju i Polimlje, ali ih mladi Dušan potiskuje 1329. godine i tom prilikom je i sam Stjepan II jedva izvukao živu glavu, pošto mu je u borbi ubijen konj, ali mu je svog konja ustupio Vuk Vukoslavić (kome je 1322. godine darovao neke posjede), tako da se Stjepan spasio bjegom, dok je sam Vuk poginuo. Najverojatnije je u vezi sa ovim napadima i Stjepanova druga ženidba sa nepoznatom kćerkom jednog od bugarskih careva (u to doba su u Bugarskom carstvu bile borbe, tako da se ne može sa sigurnošću reći čija je zapravo kćerka bila), pošto je na taj način najverojatnije želio da uz podršku saveza Bugarske i Bizanta proširi svoje posjede u Primorju. Međutim, taj savez je propao na Velbuždu 1330. godine, a sa njim i Stjepanove nade da se u tom trenutku dokopa Travunje. Stjepan nije zaustavio samo na posjedima kraljevine Srbije, već je 1331. godine otpočeo da sa pokušajima da ovlada Bračom i Korčulom koji su se nalazili u sastavu Mletačke republike, ali se ti planovi nisu ostvarili. Nakon što je 22. siječnja 1333. godine kralj Dušan prodao Dubrovačkoj republici Ston,Pelješac) i priobalje do Dubrovnika i sam Stjepan je 15. ožujka iste godine pod Srebrenikom izdao povelju kojom im prodaje istu tu teritoriju, čime su se Dubrovčani obezbjedili od mogućih sukoba i pretenzija između banovine Bosne i kraljevine Srbije. Godine 1335.Stjepan se ženi po treći put i to po prijedlogu kralja Karla Roberta, koji mu je za ženu izabrao dalju rođaku svoje supruge Elizabete, kćerku kujavskog kneza Kazimira III,Elizabetu .

Širenje Stjepanove vlasti, nije odgovaralo knezu Nelipcu koji je vladao prostorom banovine Hrvatske, tako da je on iskoristio papine želje da se iskorjene heretici u Bosni i uz njegov blagoslov otpočeo 1337. godine pripreme za križarski pohod na Bosnu, nadajući se da će uspjeti da je pokori i proširi svoju vlast. Međutim Stjepan II nije sjedio skrštenih ruku i uz pomoć Šubića koji su se rodbinski povezali sa Kotromanićima, pokrenuo je sukobe u samoj banovini Hrvatskoj. Nelipac je i ovog puta uspio da savlada Šubiće, ali su svi njegovi planovi u vezi Bosne morali biti odloženi, pogotovo što se sve češće pominjala pojava Karla Roberta u Dalmaciji i konačno okončavanje sukoba u tom delu njegove države.Tokom svoje posjete kraljevini Ugarskoj, franjevački general Gerard 1339. godine po nalogu Karla Roberta odlazi u banovinu Bosnu, ne bi li utvrdio pravo stanje stvari na terenu.Stjepan II ga sačekuje još na granici, lijepo ga prima i uspjeva ga ubjediti da se hereza u Bosni ne može istjerati oružjem zbog blizine pravoslavne kraljevine Srbije, već da je za to neophodan trajan boravak i djelovanje katoličkog svećenstva. Gerard usvaja njegove procjene i o tome početkom 1340. godine izveštava papu koji se također saglašava sa procjenom, tako da se od 1340. do 1343. godine na prostoru banovine Bosne franjevci podižu veći broj svojih samostana.

Slom Nelipčića i pad Zadra[uredi VE | uredi]

Škrinja sv. Šimuna: Ludovik I. Anžuvinac ulazi u Zadar (prizor)

Poslije smrti Karla Roberta 1342. godine vlast preuzima maloljetni Ludovik I. Anžuvinac u čije ime vlada njegova majka Elizabeta Pjast.Ovu promjenu Stjepan odlučuje iskoristiti da se potpuno odvoji od Ugarske, tako da se već od 1343. godine u Veneciji nalaze njegovi predstavnici koji se dogovaraju o zajedničkoj akciji, pošto su Mlečani u stalnom sukobu sa Ugarima oko dalmatinskih gradova. Neka vrsta dogovora je stvorena, ali čvrst savez nije formiran, pošto to u tom trenutku nije u potpunosti odgovaralo Mletačkoj Republici koja je bila zauzeta sukobom sa knezom Nelipcem. Naredne godine Nelipac umire, a vlast nad njegovim posjedima preuzima njegova udovica Vladislava u ime njihovog sina Ivana. Ludovik I. je želio da iskoristi trenutak i poslao je odmah bana Nikolu Banića za ih prisiliti na prihvaćanje kraljeve volje, a da je dobro procjenio situaciju najbolje govori činjenica da je bio dovoljan samo dolazak Nikole sa trupama pod utvrđeni Knin, da bi ona popustila. Međutim nakon Nikolinog povlačenja, ona poslje obećanja podrške od strane Mlečana i drugih hrvatskih velikaša odbija ispuniti kraljeve zahtjeve i sukob se nastavlja.

Ludovik I. nije dva puta napravio istu grešku i sam je pokrenuo svoju vojsku ka jugu, a kao njegova prethodnica pod Knin su pristigli banovi Nikola i Stjepan II sa oko 10.000 vojnika. Ovoga puta načinjen je dogovor da Nelipčići predaju odmah Unac,Počitelj,Srb i Stolec, a da Knin i Brač zadrže pod kontrolom dok im se ne predaju Cetina i Klis, a jedan od potpisnika i garanata ovog sporazuma bio je i Stjepan II. sa dvanaest svojih vitezova. Kralj je stigao sredinom 1345. godine sa oko 30.000 vojnika, potvrdio ugovor, sproveo ga u djelo i krajem godine se povukao nazad, iako se očekivalo da se akcija neće zaustaviti na Nelipčićima, već da će i Mlečani biti protjerani iz Dalmacije, ali se to nije dogodilo.

Pojava Ludovika I na Jadranu dovela je do toga da Zadar, koji su 1202. godine križari IV križarskog pohoda zauzeli za Mlečane, prizna vrhovnu vlast kralja Hrvatske i Ugarske.Mletačka republika je odmah reagirala i sa vojskom je opsjela grad, ali ni Ludovik I. nije sjedio skrušenih ruku, već je naredio banovima Nikoli i Stjepanu da sa svojih 10.000 vojnika probiju opsadu. Međutim kada su njih dvojica pristigla, oko opsjednutog grada već se nalazilo veliko drveno mletačko utvrđenje sa 28. kula. Umjesto borbe, banovi su otpočeli pregovore i poslije nekakvog dogovora su se povukli, što su Zadrani smatrali Stjepanovom izdajom, iako se on Ludoviku I. opravdao da su Mlečani bili suviše jaki da bi njih dvojica sami mogli da probiju opsadu.

Ludovik I je poslije ovoga otpočeo sa pripremama da sam razbije opsadu Zadra. Paralelno sa pripremama, otpočeli su i pregovori, u kojima su posredovali Stjepan i Stefan Uroš IV. Dušan, no su oni na kraju propali, ali je za svoje učešće u njima Stjepan od Mlečana dobio 1000 dukata. Kralj je u proljeće 1346. godine stigao pod opsjednuti Zadar i otpočeo sa probijanjem opsade. Tokom tih borbi Mlečani su vodili pregovore sa jednim djelom vojskovođa kralja Hrvatske i Ugarske, ali su svi oni pali u vodu 1. srpnja kada je izvršen veliki napad na Mlečane koji se završio potpunim porazom, posle čega su se Ludovikove snage povukle iz dalje borbe, a sam Zadar se krajem iste godine predao Mlečanima. Teško je proceniti stupanj Stjepanovog učešća i odgovornosti u dešavanjima oko opsade Zadra, ali treba imati u vidu da su ga Zadrani optuživali za izdaju.

Sukobi sa carom Dušanom[uredi VE | uredi]

Car Dušan.

Velika osvajanja Dušanu Silnom nisu dozvoljavala da pređe preko toga što Stjepan već dva desetljeća drži Zahumlje, tako da je stalno inzistirao kod bana Stjepana da mu taj prostor vrati. Ban Bosne, s druge strane, je odbijao bilo kakve razgovore, računajući na Dušanovu zauzetost na jugu, tako da je prvo otpočeo sa građenjem utvrde na ušću Neretve, ignorirajući Dušanove pritužbe, da bi potom 1349. godine njegove pljačkaške čete opustošile Konavle i Travunju sa Trebinjem i Gackom, stigavši do Boke.

Dušan 1350. godine pokreće svoju vojsku na banovinu Bosnu. Stjepanu je već u početku bilo jasno da se on i njegove snage ne mogu nositi u otvorenoj borbi sa Dušanovim snagama koje su osvojile ogromne djelove Bizanta, tako da se on odlučio za jednu drugu vrstu taktike. Njegov plan je bio da povlačenje pred Dušanom i izmoravanje napadima na teškom i nepristupačnom terenu izmori tw slom iznenadnim protuudarom. Međutim Dušan je bio vojskovođa, ali i političar, tako da je sa napredovanjem kroz Bosnu na svoju stranu privlačio i lokalne plemiće, pa je Stjepan uskoro ostao bez podrške i trupa, a njegova prijestolnica,Bobovac, se našla pod opsadom, pošto ga Dušan nije uspio zauzeti na juriš. Dušan je dio vojske ostavio da blokira grad, dio je poslao ka Cetini i Krki, a sam se sa preostalim djelom trupa uputio u Hum, nadajući se da će Stjepan II. ponuditi pregovore. Međutim u trenutku dok su njegove trupe kontrolirale veći dio banovine Bosne, bizantijske snage su udarile na južne granice Srpskog carstva, tako da je on odmah povukao svoje snage i krenuo ka jugu, pa je Stjepan i pored očigledno bezizlazne situacije i praktično izgubljenog rata uspio sačuvati svoju banovinu. Car Dušan je poslije ovoga pokušao da ženidbom svog sina Uroša sa Stjepanovom kćerkom Elizabetom, kasnijom suprugom Ludovika ,povrati Zahumlje kao njen miraz, ali je ban odbio ovu ponudu.

Posljednje godine[uredi VE | uredi]

Smrt Stjepana II. Kotromanića, detalj sa škrinje Svetog Šimuna

Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II. proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Svoje dvije kćerke je uspio dobro udati, postavši tako punac celjskog grofa, a 20. lipnja 1353. godine i kralja Ugarske svog suverena Ludovika I. Međutim već tada je bio teško bolestan i umro je u 28. rujna iste godine, a vlast je predao svom nećaku Tvrtku odnosno svom bratu i suvladaru knezu Vladislavu kao regentu. Za grobno mjesto izabrao je crkvu u sklopu franjevačkog samostana u Milama kod Visokog. Godine 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo plemića banovine.

Vjersko stanje u banovini za vrijeme Stjepana II.[uredi VE | uredi]

Već od početnih značajnih širenja Stjepana, vjerska slika njegove banovine se promjenila, značajnim povećanjem katoličkog i pravoslavnog pučanstva, ali to nije umirilo Papu koji je i dalje zahtjevao iskorjenje hereze u Bosni. S tim razlogom je papa oko 1325. godine naredio prolaz inkvizicije kroz Bosnu, a samom Stjepanu je rekao da će nepružanje pomoći inkvizitorima smatrati za njegovo heretičko delovanje, što će za posljedicu imati novi rat. Ulazak inkvizicije je privremeno odgodio sukob između franjevaca i benediktinaca oko ovlasti,koji se okončao 1327. godine kada franjevci ulaze u Bosnu.

Postojanje hereze u Bosni i interes Nelipčića doveli su 1337. godine do papine podrške i naredbe knezu Nelipcu da u papino ime sprovede pohod na Bosnu, ali je isti dogovor pao u vodu uslijed unutrašnjih prilika u banovini Hrvatskoj. Pred kraj svoje vladavine, Stjepan II. je uspjeo da na položaj đakovačkog biskupa Bosne postavi sebi odanog čovjeka fra Peregrina.

Brakovi i potomostvo[uredi VE | uredi]

Stjepan II. se ženio tri puta i to: 1319.,ortenburškom groficom za čiji brak je trebala painska dozvola zbog srodstva bana i grofice.S njom je imao dva sina koja su živjela kratko.Nije poznata sudbina gorfice. Drugi put ban se oženio bugarskom princezom nepoznatog imena sa kojom nije imao djece; 1335.,ban se oženio Elizabetom Pjast, poljskom princezom s kojom je imao djecu:

  • sin nepoznatog imena, preminuo mlad
  • Vuk, preminuo mlad
  • Elizabeta, hrvatsko-ugarska kraljica
  • Katarina,supruga celjskog grofa Hermana I.,

i moguću kćer, za koju se vjeruje da je i kćerka Vladislava

  • Marija, udata u Njemačku za helfenštajnskog grofa Ulirha

Bilješke[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]