Stjepan II. Kotromanić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Smrt Stjepana II. Kotromanića, detalj sa škrinje Svetog Šimuna

Stjepan II. Kotromanić († 1353.), bosanski ban (1322.-1353.) iz dinastije Kotromanića; stric Tvrtka I. Kotromanića, prvog kralja srednjevjekovne Bosanske države. Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio je sve uvjete da njegov nasljednik Tvrtko I. napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u to vrijeme. Stjepan II. Kotromanić je pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Stjepan II. rodio se u obitelji bana Stjepana I. i kraljevne Jelisavete Nemanjić. Isprva je vladao kao vazal hrvatskog bana Mladena II. Šubića (od 1318.), a nakon banova poraza u bici kod Blizne 1322. samostalno. Podržavao je politiku hrvatsko-ugarskog kralja Karla I. Anžuvinca (1301.-1342.) i sudjelovao u borbama koje su dovele do pada bana Mladena.[1]

Aktivno se uključio u tijekove balkanske i europske politike i u to vrijeme srednjovjekovna Bosna bilježi brzi politički i gospodarski razvoj. hvata zalet za zapadnoeuropskim državama. Ban Stjepan II. Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tijekove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo I. Robert i Ludovik I. Anžuvinac, nastoje centralizirati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj. S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Mletačka Republika koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Svoju zonu utjecaja uspjela je održati zahvaljujući hrvatskoj vlasteli kojom je manipulirala diplomatskim putem, ali i oružjem. Tek je "Zadarski mir" 1358. godine potisnuo Mlečane iz dalmatinskih gradova .

Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II. je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Između 1322.-1324. zauzeo je Završje (oblast Glamočkog), Livanjskog i Duvanjskog polja, područje Imotskog Usoru, Soli i Hum.

Godine 1324. ban uzima titulu "gospodin Usore i Soli", a 1326. godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli pridodaje i naslov "gospodara humskog". Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih putova iz Primorja u unutrašnjost.

Tijekom jednog desetljeća Stjepan II. je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvitka i čime su stvoreni uvjeti za njen daljnji razvitak u drugoj polovici 14. stoljeća. U to je vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine". Teritorij zemlje je udvostručen, a svoj ugled potvrdio je 1353. godine udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca, jednog od najistaknutijih europskih vladara. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini 14. stoljeća stvorili su uvjete za unutarnju stabilizaciju države. Na religijskom planu, podupirao je katoličku Crkvu, osobito franjevce, a djelovao je i na gospodarskom planu razvojem rudnika, trgovine s Dubrovčanima i kovanjem novca.[2]

Godine 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. XVIII, str. 317.
  2. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. XVIII, str. 317.

Literatura[uredi VE | uredi]