Stjepan Tomašević Kotromanić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan Tomašević
Stjepan Tomašević.jpg
Kralj Stjepan kleči ispred Krista, Jacop Bellini
Depot Srbije
Vladavina 1. travnja 1459. - 21. lipnja 1459.
Prethodnik Stefan Branković
Nasljednik nitko
Regent Radivoj Ostojić
Kralj Bosne
Vladavina 10. srpnja 1461. – lipnja 1463.
Krunidba studeni 1461.
Prethodnik Stjepan Tomaš Kotromanić
Nasljednik Matija Radivojević Kotromanić
Nikola Iločki
Supruga Jelena Branković (Mara)
Djeca
nepoznato
Dinastija Kotromanići
Otac Stjepan Tomaš
Majka Vojača
Rođen 1438.
Preminuo 5. lipnja 1463.
Pokop Franjevački samostan Jajce
Vjera katolik

Stjepan Tomašević Kotromanić (okolica Visokog, 1438.- † Jajce, 5. lipnja 1463.) je posljednji kralj Bosne (10. srpnja 1461. – 5. lipnja 1463.) i posljednji despot Srbije (1. travnja 1459. - 21. lipnja 1459.) tijekom nekoliko mjeseci 1459. godine. Sin je kralja Stjepana Tomaša (1444. – 1461.) iz njegovog prvog braka s Vojačom.


Životopis[uredi VE | uredi]

Porijeklo[uredi VE | uredi]

Stjepan Tomašević je imao kršteno ime Stjepan, isto kao i njegov stric Stjepan Ostojić. Njegovi preci su koristili ime Stjepan kako bi oponašali Nemanjiće i kako bi dokazali da imaju pravo nad Srbijom. Stjepan Tomašević je bio najstariji sin iz prvog braka kralja Tomaša i njegove žene Vojače. Vojača je umrla oko 1460. godine. Pored Stjepana u tom braku su rođeni sljedeći:

  • dvije kćeri nepoznatog imena, koje su se udale 1451. godine u Ugarsku suprug jedne od ove dvije kćeri bio je izvjesni Stjepan
  • sin nepoznatog imena koji je pokopan u Crkvi Sv. Marije na Mljetu. Taj sin je umro 1462., kada je obavljao hodočašće; postoji velika mogućnost da je majka ovoga Kotromanića bila Katarina Kosača, jer nadgrobna ploča navodi da je ovaj Kotromanić umro u dobi od 14. godina.

Kralj Tvrtko II. Kotromanić umire u studenom 1443. Za nasljednika kralja Tvrtka II. bio je izabran njegov daleki rođak Fridik I. Celjski, bosansko plemstvo nije pokazivalo zadovoljstvo da kralj Bosne bude neki iz kuće Celjski, isto tako prilike za Fridika bile su loše pa nije pokazivao interes za bosanskom krunom. Bosanska vlastela dovela je tada nepoznatog Stjepana Tomaša na prijastolje. Kasnije vlastela je pokazivala veliko nezadovoljstvo što je kraljica niskog roda. Kralj Tomaš je pod pritiskom morao napustiti Vojaču. Ona je napustila dvor 1445. i nastanila se u manastiru gdje je i preminula.

Despot Srbije[uredi VE | uredi]

Smederevska utvrda iz 15. st.

Kralj Stjepan Tomaš tražio ja poželjnu mladenku za svog sina. Čak ja molio papu Pija II. da mu pomogne u pronalaženju mladenke. Princeza je trebala biti iz italijanskih zemalja, tim brakom kralj Stjepan Tomaš se želio povezati sa Zapadom. Drusijana Sforza bila je zaručnica Stjepana Tomaševića. Kralju je papa pronašao ovu mladenku, ali Tomaš nije bio zadovoljan jer je Drusijana bila izvanbračna kći Francesca Sforze, Milanskog vojvode. Despot Lazar Branković umire 20. siječnja 1458. godine. Lazar i njegova supruga Jelena Paleolog su imali samo tri kćeri i postalo je upitno tko će naslijediti despota. Na vlast je privremeno doveden slijepi Lazarov brat Stefan Branković. Iste te godine u lipnju despotica Jelena svoju dvanaestogdišnju kćer stavila na udaju, a miraz bi bio cijela Srpska Despotovina. Kralj Stjepan Tomaš je uvidio dobru priliku da priključi sebi Srebernicu i ostatke Srbije. U listopadu 1458. godine kralj Stjepan Tomaš odlazi u Segedin kako bi zatražio od kralja Matije Korvina dopuštenje za sklapanje braka. Polovicom ožujka kralj Stjepan Tomaš šalje princa Stjepan Tomaševića u Srbiju na ženidbu zajedno sa Radivojem Ostojićem. Stjepan preuzim vlast 21. ožujka 1459. godine.Sijepi despot Stefan je protjeran iz Smedereva od strane despotice Jelene. Dana 1.travnja kralj Stjepan Tomašević se vjenčao sa najstarijom kćeri despota Lazara, Jelenom. Nakon samo tri mjeseca Smederevo je osvojeno od strane sultana Mehmeda II. Osvajača. Despot Stjepan Tomašević je zatražio slobodno napuštanje tvrđave zajedno sa svojom rodbinom, što mu je i bilo ispunjeno. Despotica Jelena Paleolog je dobila velike količine zlata kako bi mogla izdržavati sebe i svoje kćeri i pratnju od 30 ljudi. Stjepan Tomašević je zajedno sa svojom suprugom, stricem, punicom i Jeleninim kćerima, preko Teočka stigao u Bosnu 1459. Kralj Stjepan Tomaš, Radivoj Ostojić i Stjepan Tomašević su bili optuživani da su prodali Smederevo turcima.

Kralj Bosne[uredi VE | uredi]

Papa Pio II., Stjepanov saveznik.

Jajce je jedno od najznačajnijih mjesta bosanskohercegovačke, jugoslavenske i hrvatske povijesti. Kralj Stjepan Tomaš umire 10. srpnja 1461. godine. Za njegovog nasljednika bio je izabrana mlađi princ Sigismund koji je bio sin kraljice Katarine. Herceg Stjepan je želio da njegov unuk naslijedi kraljevsku titulu. Svi su znali da Bosni treba ozbiljan vladar, pa je Stjepan Tomašević izabran za nasljednika. Prvi potez mladog kralja je bilo izmirenje s maćehom Katarinom, kralj Stjepan Vukčić Kosača|Stjepan]] je želio da njegov unuk bude kralj Bosne, ali Sigismund je ima tek oko 10 godina, a Stjepan je priznao Katarinu kao kraljicu-majku. Ovaj potez se dopao hercegu Stjepanu, koji je imao dobre odnose sa Stjepanom. Isto tako Stjepan Tomašević traži pomoć od pape Pija II. u pismu od 17. listopada 1461.. U studenom 1461. u Bosnu stiže kruna poslana od pape, kao jedina podrška. Krunidba kralja Stjepana Tomaševića je izvršena u studenom 1461. godine u Crkvi Sv. Marije u Jajcu. Ohrabren tim činom kralj se 1462. obratio odlučnom ugarskom kralju Matiji Korvinu, sinu Janka Hunjadija, koji mu je obećao pomoć. Zauzvrat kralj Stjepan Tomašević je priznao vrhovnu vlast Ugarske i 9. lipnja 1462. godine otkazao sultanu poslušnost. To je bio poguban čin za kralja. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije namjeravaju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Međutim, pomoć ne stiže niotkuda.

Pad Bosanskog kraljevstva[uredi VE | uredi]

Kralj Stjepan Tomašević još okićen golemom Tvrtkovom titulom uobražavao da zapovida slugam kraljevstva mi, voevodam, knezovom, županom, e viniskom, vsakoga stanja ludem. U stvarnosti kralj više nije zapovijedao nikome. Krajem veljače 1463. počinju pripreme za pohod na Bosnu. Čuvši za to kralj Stjepan je u Carigrad posalo izaslanike kojima je rečeno od strane sultana da će biti uspostavljen 15.-godišnji mir između Bosne i Osmanskog carstva. Izaslanici su stigli u Bosnu vjerujući u mir. U proljeće 1463. krenula je prema Bosni-preko Skoplja, Kosova i Sjenice velika osmanska vojska pod sultanom Mehmedom II.. Početkom svibnja Osmanlije su stigle u Bosnu, točnije na posjede kneza Tvrtka Dinjčića koji su se nalazili u porječju rijeke Drine. Knez Tvrtko se predao bez ikakvog otpora misleći da je na snazi petnaestogodišnji mir. Knez Tvrtko je pogubljen, sljedeći su bili Pavlovići. Knezovi Petar II. Pavlović i Nikola Pavlović su pokušali pružiti otpor, ali bezuspješno. Knezovi Petar i Nikola su ubijeni. S posjeda Pavlovića sultan je odlučio krenuti na Bobovac i već 19. svibnja stigao na tu moćnu utvrdu. Mnogi su smatarali da Bobovac može izdržati tri godine opsade, ali ovaj put Bobovac ja izdržao opsadu tri dana. Osmanlije su gađale Bobovac topovim koje je dopremao Jorg iz Nürnberga. Dana 21. svibnja posada grada se predala na čelu s knezom Radakom uz obećanje da će im životi biti pošteđeni, međutim knez Radak je pogubljen zbog kukavičluka. Kralj Stjepan Tomašević je bježao prema zapadnom dijelu zemlje ne bi li se nekako dokopao Hrvatske ili Dalmacije. Kralj je boravio u Jajcu, ali saznavši da se turska sila kreće prema Jajcu kralj je bježao dalje nastojeći prikupiti nekakvu vojsku. Kralj Stjepan je tijekom bijega naređivao da se svi mostovi na rijekama zapale. Osamnlije su stigle pred Jajce i nakon kraće opsade Jajce se predalo odakle je Turcima rečeno od strane jednog seljaka, koji je zauzvrat tražio bogatstvo, da je kralj u Ključu. Osmanska sila je stigla pred Ključ dana 25. svibnja. Kralj Stjepan Tomšević se predao uz obećanje da će mu život biti pošteđen. Mahmud-paša Anđelović ih je odveo u Jajce, točnije u Carevo polje gdje je bio sultanov tabor. Dana 5. lipnja kralj Tomašević je pogubljen u taboru sultana zajedno sa stricem Radivojem Ostojićem i rođakom Tvrtkom. Istog dana pogubljeno je oko 200 bosanskih plemića. Kraljica Mara, tada 16.-godišnjakinja je iz grada Ključa s velikom pratnjom otišla u Split. Kraljica Katarina se za vrijeme pada Bosne bila u svom ljetnikovcu u dvoru kraj Fojnice zajedno sa svojom djecom. Čuvši za provalo Turaka kraljica je u jednu kočiju otpremila Žigmunda i Katarinu, a u drugoj je kočiji bila ona. Kraljica je na Kupresu probala okupiti vojsku, ali bezuspješno. Nadomak Konjica Žigmund i Katarina su uhvaćeni i odvedeni u Osmansko carstvo. Kraljica Katarina Kosača se privremneo sklonila u Počitelj kod svog brata Vladislava. Odatle je otišla u Dubrovnik.

Posljedice pada Bosne[uredi VE | uredi]

Bosanska kraljevina je imala važan položaj jer je štitila Ugarsku s juga isto tako i Hrvatsku i Dalmaciju. Zauzimanjem Bosne od strana Turaka dovelo je do pohoda na Bosnu od strane Matije Korvina. Matija Korvin je provalio s velikom vojskom u sjeverni dio Bosne i osvojio utvrde: Jajce, Srebrenik, Teočak, Vrbaski grad, Vinac, Ključ i Zvornik. Nakon ovih osvajanja u rujnu 1463. godine osnovane su Jajačka banovina i Srebrenička banovina, isto tako s juga su djelovali odredi Vlatka Kosače, koji su osvojili Ramu i području Konjica i Jablanice. U sastavu Osmanskog carstva ostala je samo istočna i dio centralne Bosne. Ali i ovi djelovi su postupno osvajani kao što je i Jajce 1528. godine.

Iza Stjepana Tomaševića ostala je njegova udovica, tada šesnaestogodišnja kraljica Mara, kći srpskog despota Lazara Brankovića, te njihovo dvoje – u izvorima neimenovane – djece.

Udovica Stjepana Tomaša, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu u Rimu. Dvoje njihove djece – Žigmund, poslije smrti Stjepana Tomaševića nasljednik bosanske krune, i mala Katarina – zarobljeno je i odvedeno u Istanbul. Tako se ugasila loza Kotromanića.

Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su unutar franjevačkog samostana u Jajcu.

Brak i potomstvo[uredi VE | uredi]

Stjepan Tomašević se dan 1. travnja 1459. godine vjenčao s Jelenom. Jelena je imala dvaneaest godina kada se udala, a šesnaest kada je postala udovica. Da je Jelena rodila dijete, ona bi najvjerojatnije umrla od posljedica poroda jer je bila jako mlada. Treba napomenuti da je njena sestra Milica u dobi od četrnaest godina rodila sina Karla Toccu i da je umrla od porođaja. Najvjerojatnije je da Stjepan Tomašević nije imao djecu, ali izvori navode da su imali dvoje djece. Ako su ta djeca postojala onda su ili pogubljena dok su bili u dobi od 3-4 godine ili su prevedena na islam.

Pismo papi[uredi VE | uredi]

Dio pisma posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića papi iz 1461. godine:

I moja će propast povući za sobom i mnoge druge.

Dođe glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i prosvijetlog gospodina i oca.

Ja ne ištem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoć neće uzmanjkati.

Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioci – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska neće bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.

Prilazi u moju zemlju su veoma teški, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, ter ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo.

'''Stjepan Tomašević Kotromanić''', dio pisma upućenog papi Piju II., 17. listopada 1461. god.


Nitko od europskih vladara Stjepanu nije ni odgovorio, a kamoli poslao pomoć. Jedina podrška iz Vatikana je bila papinska kruna kojom je okrunjen za kralja. Tomašević je bio jedini bosanski kralj okrunjen krunom iz Vatikana. Zapad je pad Bosne ravnodušno promatrao. Tek kada je Bosna pala iz Venecije 14. lipnja 1463. godine pišu u Firencu da je „pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo”.