Strjeljivo od osiromašenog urana

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Izvor: Läkartidningen Nr.21, 2001.
Prirodni uran Osiromašeni uran
U-238 99,28% 99,75%
U-235 0,72% 0,25%
U-234 0,0056% 0,001%

Strjeljivo od osiromašenog urana je oklopnoprobijajuće strjeljivo čiji projektili sadrže osiromašeni uran, koji posjeduje manji udio izotopa urana 234U i 235U nego prirodni uran. Usljed velike gustoće (18,95 g/cm3) i čvrstoće uranovih legura, njegova strjeljiva razvijaju veliku probojnost oklopa prilikom pogodka u cilj.

U ratovima u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, Afganistanu, Iraku, Srbiji i Crnoj Gori upotrijebljeno je 1,4 milijuna strjeljiva DU, koje odgovara masi od 400.000 kg. [1]

Uranijevo strjeljivo sastoji se najvećim dijelom od uranija, slitina s drugim kovinama kao titanij ili molibden. Budući je uranij korozivan, strjeljiva su obložena tankim zaštitnim omotačem od drugih kovina.

Strjeljivo DU (depleted uraniumosiromašeni uranij) najčešće su KE-Penetratori, koji kroz čistu kinetičku energiju probijaju oklope. Uran je za ovake vrste namjene svojstven zbog njegove gustoće i zbog osobine da se tako preformira prilikom udara, a da šiljak pri tome opstane. Zbog tog razloga uranovo strjeljivo označava se i kao “samooštravajuća”. Dodatni efekt je i u tome što se prilikom zabijanja strjeljiva u čvrsti cilj može stvoriti uranova prašina, koja se u kontaktu sa zrakom spontano zapali. Ovaj efekt predstavlja neku vrstu overkilla (višestrukog uništenja).

Prema testovima vojske SAD-a [2] 18-70% strjeljiva DU izgara i oksidira u ektremno male čestice. 120 mm granata stvara 900-3.400 g uranove oksidacijske prašine. Ovi aerosoli sastoje se od 50-96% udišnih čestica, a od kojih opet 52-83% se ne mogu u plućima razgraditi, tj. ostaju u njima duže vrijeme. Uranijeva strjeljiva najčešće nalaze primjenu kod tenkova, automatskih topova kao i krstarećih projektila (cruise missile).

Osiromašeni uran[uredi VE | uredi]

Komercijalno se U-238 koristi u civilnom zrakoplovstvu u izradi zaštitnih oplata zbog visokog zračenja, medicini, pri crpljenju nafte, brodogradnji.


Djelovanje[uredi VE | uredi]

Pored uništavajućeg efekta uran je opasan zbog njegove radioaktivnosti i kemijske otrovnosti.

Radioaktivnost[uredi VE | uredi]

Osiromašeni uran koji ima specifičnu radioaktivnost od cca. 15 Bq/mg (+ dodatno još cca. 25 Bq/mg od raspadajućih čestica) slabo je radioaktivan. Ipak doza koja duže vremenski djeluje može oštetiti DNK i izazvati rak. U plućima čestice mogu izazvati lokalno povećano zračenje upravo kroz alfa zrake. O rezultatitma štetnosti relativno slabog radioaktivnog zračenja postoji nejedinstvo.

Prema znanstvenicima S. Fetteru (Sveučilište Maryland) i F. von Hippelu (Sveučilište Princeton) od jednog strjeljiva nastane 1 kg aerosola uranovog oksida.

Efektivna doza inhaliranog osiromašenog urana, koji je nastao obogaćivanjem prirodnoog urana, iznos 119 mSv po gramu urana, stoji u info brošuri WISE-Uranprojekt. [3] Prosječno pozadinsko zračenje u prirodi je cca. 2,4 mSv godišnje. 0,02 g aerosola uranovog oksida odgovara količini pozadinskog godišnjeg zračenja.

Kemijsko djelovanje[uredi VE | uredi]

Uran djeluje kemijski kao i ostali teški metali i šteti kao otrov razmjeni materije unutarnjih organa, posebno bubrega. Kemijska otrovnost od posebnog je značenja u prvim tjednima nakon zagađenja većim količinama urana.

Posljedice[uredi VE | uredi]

Nedirnuto strjeljivo ne predstavlja nikakvu opasnost, jer metalni mantil oko nje spriječava toksično djelovanje oko njega. Glavna kritična točka je da se prilikom zabijanja strjeljiva u čvrsti cilj stvara aerosol čestica od finog urana i uranovog oksida koje može duboko dospjeti u dišne puteve ili prehranom u krv. Najveći dio čestica (90%) biva prema podacima WHO-a [4] u roku par dana odstranjen iz krvi, a 98% urana koji je dospio hranom organizam odstrani, a da ne dospije u krvne putove. Međutim, nerazgrađene čestice mogu se do 8 godina nastaniti u plućima i tamo izazvati lokalno povećano zračenje.

Što se tiče količine uranove prašine, važno je spomenuti da samo cca. 10% od 20- i 30 mm-og strjeljiva koje se ispuca iz avionskih topova svoj cilj i pogodi. 90% uranakog strjeljiva završi u zemlji i ne stvara aerosole. Stoga je potrebno količinu uranske municije usporediti s vjerojatnosti pogodaka i prosječnom količinom korištenog urana prilikom pogodka u čvrsti cilj, da bi se dobila količina nastalog uranskog oksida. Dodatni problem je u tome, da količna aerosola jako varira od brzine ispucanog projektila i kuta pod kojim se zabije u čvrsti cilj.

Potencijalnu opasnost predstavljaju i projektili u zemlji koji u roku od 5 do 10 godina potpuno koroziraju i tako uranom zagađivaju vode. Krajem 2000. godine provedena mjerenja od IAEA u bivšoj Jugoslaviji, pokazala su minimalno povećanje koncentracije urana u vodama u usporedbi s prirodnim vrijednostima. 2003. godine prema izvještaju [5] UNEPA-a (United Nations Environment Programme), pronađen je u Bosni i Hercegovini osiromašeni uran u zraku, vodi za piće i u zemji. S tim u vezi preopručuje se višegodišnji nadzor uzimanjem uzoraka vode, a u međuvremenu upotreba drugih izvora vode.

Studije[uredi VE | uredi]

O stvarnom rasponu opasnosti postoji nejedinstvo. Protivnici ovog strjeljiva, kao organizacija “Liječnici za sprječavanje nuklearnog rata” upozoravaju, da uransko strjeljivo izaziva karcinome, deformitete i posljedice kao što je “Sindrom Zaljevskog rata”. Prema njima, statistike prikazuju osjetan rast oboljenja kože i pluća u ratom zahvaćenim područijma.

Poslije 1995. godine irački liječnici utvrdili su povećanje porasta leukemije i deformiteta kod djece. U bolnici “Majka-dijete” u Basri provedena je istraga. Ona je dosada jedina studija provedena na ljudima. Prema njoj, broj novooboljelih od karcinoma po godini na 100.000 djece se u periodu od 1993.-2001. u usporedbi s 1990. učetvorostručio (s 27 na 100 slučaja). Porast deformiteta kod djece porastao je za pet puta (s 3,04 slučaja na 1000 rođenja 1990. na 17,6 slučaja na 1000 rođenja 2000. godine. Osim toga, utvrđeno je, da je najveći broj oboljele djece od očeva koji su učestvovali u ratu 1991. godine i isti preživjeli. Dr. Mike Repacholi, WHO ekspert, mišljenja je da su karcinom posljedice kod djece prema procjenama 10-20 puta veće nego kod odraslih.

Broj oboljelih od karcinoma i kod odraslih takoder je snažno porastao. S 11 novih oboljenja na 100.000 ljudi u godini 1988. na 123 nova oboljenja na 100.000 u godini 2002.

Znanstvenici Britanske akademije znanosti su mišljenja (Izvještaj iz ožujka 2002. g. [6]), da uporaba strjeljiva od osiromašenog urana izaziva dugotrajne posljedice za čovjeka i okoliš. Vojnici i civili koji su udisali zagađenu prašinu ili konzumirali kontaminiranu vodu, mogu imati zdravstvene probleme s bubrezima. Ista komisija je u svom prethodnom izvještaju u svibnju 2001. g. naznačila i opasnost od karcinoma pluća, prije svega kod vojnika koji su bili pogođeni u vozilu od jednog takvog projektila i kod osoba koje su čistile kontaminirana vozila. Također zagađeno tlo predstavlja značajan problem, posebno za igrajuću djecu, mišljenja su znanstvenici.

Usljed povećanog broja oboljenja karcinoma vojnika NATO-a i drugih snaga, koji su bili stacionirani u bivšoj Jugoslaviji, pojavio se krajem prosinca 2000. g. pojam “Balkanski sindrom”. Među najvećim brojem smrtnih slučaja su vojnici iz Italije, Belgije, Španjolske, Portugala… Većina zemalja provela je svoje vlastite studije s ciljem utvrđivanja povezanosti oboljenja i smrtnosti s vojnom službom.

Zaljevski rat 1991.[uredi VE | uredi]

Prema podatcima organizacije WISE (World Information Service on Energy) [7] iz 1999. g. u prvom Zaljevskom ratu od 17. siječnja - 28. veljače 1991. godine ispucano je 851.000 strjeljiva iz zrakoplova tipa A-10 i 8B-Harrier i najmanje 9.600 strjeljiva iz tenkova M1/M1A1 i dr. Prema toj studiji ukupno je upotrijebljeno 324,6 tona osiromašenog urana. Drugi izvori (V.Zajić 1999.[8]) navode još veće brojke, tj. 940.000 malokalibarskog strjeljiva iz brobenih zrakoplova i 14.000 velikokalibarskih strjeljiva iz tenkova.

Istraživanje u BiH[uredi VE | uredi]

Uranska municija u ratu u Bosni i Hercegovini upotrijebljena je protiv snaga Vojske RS 5. kolovoza 1994. i 22. rujna 1994. kao i u razdoblju od 20. kolovoza 1995. do 14. rujna 2005. Ukupno je ispucano cca. 10.800 komada strjeljiva, što odgovara cca. 2,9 tona urana. [9] Tek 1999. SAD su službeno priznali upotrebu tog strjeljiva u Bosni i Hercegovini.


Kratak sadržaj provedenog istraživanja[uredi VE | uredi]

Istraživanje misije UNEP-a (Program UN-a za zaštitu okoliša) u Bosni i Hercegovini provedeno je na lokacijama u Hadžićima, Lukavici, brdu kod Bjelugovića, Han Pijesku, Pale, plato na Bjelašnici, Vogošći, Ustikolini, Kalinoviku i Foči, u periodu od 12.-24. listopada 2002. g. Od 14 istraženih lokacija, na 3 je detektirana je prisutnost osiromašenog urana u zemljištu u kojima je pronađeno skoro 300 točaka kontaminacije. Zbog prisutnosti mina na nekim lokacijama, istraživanje je bilo ograničeno.

Najveći dio kontaminacije tla pronađen je na gornjih 0-10 cm. Sveukupno je pronađeno oko 10 radioaktivnih zrna, dvije košuljice i nekoliko desetina fragmenata. Mjerenja su pokazala da je još 100 zrna prisutno skriveno u zemlji. Radiokemijske analize su potvrdile prisutnost plutonija i neptunija u radiokativnim zrnima. Za plutonij, koncentracije aktivnosti bile su od 0,0050 do 0,0878 Bq/g po radioaktivnom zrnu, dok je koncentracija u slučaju neptunija bila niska, od 0,004 do 0,0162 Bq po gramu. Prema tom izvještaju količna plutonija, neptunija i U-236 nije imala nikakav značajan utjecaj na sveukupnu radioaktivnost radiokativnih zrna, niti predstavlja opasnost za zdravlje.

Povećanje urana iz skrivenih radioaktivnih zrna na lokacijama bi moglo biti, prema tom istraživanju, - veoma lokalno - 10 do 100 puta veće od sadržaja prirodnog urana na prvom metru dubine ipod površine tla.

Od 19 istraženih uzoraka vode s 11 lokacija, koncentracija urana varirala je od 0,02 do 2,7 mikrograma po litru ovde, tj. u okviru normalne koncentracije urana u vodi za piće. Na jednoj lokaciji (u objektu za popravku tenkova u Hadžićima) utvrdjena je kontaminacija podzemnih voda.


Oboljenja[uredi VE | uredi]

Prema drugim izvorima [10] uporaba uranske municije u BiH ima za posljedicu povećanja karcinogenih oboljenja. Primjer su stanovnici Hadžića, na koje je palo trećina svih projektila. Prema prilogu njemačkog lijevičarskog dnevnika “taz” od 8. siječnja 2001. godine broj umrlih od raka je dostigao brojku od 300 osoba.

"The Indenpendent" od 13. siječnja 2001. citira rukovoditelja VMA-e u Beogradu, Zorana Stankovića, „da se radi o 400 umrlih”. Međutim, nju ne potvrđuje mjesna liječnica, ali govori o desecima umrlih, kaže se u istm prilogu.

Ministar zdravlja Federacije BIH, izjavljuje u siječnju 2001. g. “da je broj karcinogenih oboljenja u zemlji u godini 2000. povećan za 51% u odnosu na 1999. Dok je broj oboljelih od leukemije povećan je za dvije trećine”.

Ministar zdravlja RS Željko Rodić 9. siječnja 2001., tvrdi, “da je povećan broj karcinogenih oboljenja u zadnjim godinama, ali da ne postoji znanstveni dokaz da je uzrok tome ispucano uransko strjeljivo.

Prema pisanju talijanskog dnevnika Corriere della serra od 5. travnja 2006., [11] prenoseći godišnje izvješće talijanskog ministarstva obrane upućeno Parlamentu, broj umrlih talijanskih vojnika koji su boravili u BiH i na Kosovu dosegao je 28 osoba a oboljelo ih je 158. U dokumentu se navodi da su povratnici oboljeli od tumora štitnjače, tumora na testisima i od Hodkinova sindroma. Ispitivanje je do sada provedeno na 65.071 vojnika koji su naizmjenice bili na tim prostorima.

Povezane teme[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]