Suradnik:Anton008/Rijeka

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Prirodna osnova[uredi VE | uredi]

Riječki zaljev sa Opatijom i Rijekom u pozadini

Šire područje Rijeke je izgrađeno od vapnenca mezozojske starosti, dok se u sjevernom dijelu oko Kastva nalaze zone izgrađene od dolomita. Mjestimično su preko vapnenačke osnove nataložene nepropusne naslage flisa paleogenske starosti, koji se najčešće nalazi u udolinama. Tako u reljefu šireg područja postoji izmjena krečnjačkih grebena sa dolomitskim ili flisnim udolinama.

Geografija[uredi VE | uredi]

Rijeka se nalazi na zapadu Hrvatske 0,186 km - jugozapadno od glavnog grada Zagreba, na sjevernoj obali Riječkog zaljeva, kao dijela većeg Kvarnerskog zaljeva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaljev Sredozemnog mora najdublje uvuklo u europsko kopno. Riječki zaljev, koji je prekoVelih (između Istre i otoka [[Cres]a), Srednjih (između Cresa i otoka Krka) iMalih vrata(između Krka i kopna) spojen sa Kvarnerski zaljev, je dovoljno dubok (oko 60 - {m} -) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da postane važna morska luka.

Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u mikroregiji Vinodol a Hrvatskog primorja. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu da se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži iznosi pedesetak kilometara, što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti. Dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.

Klima[uredi VE | uredi]

Prema Kepenovoj klasifikaciji klima Rijeka ima umjereno toplu vlažnu klimu (tip Cf). Prosječna temperatura zraka u gradu iznosi 13,8 - °C -, srednje siječanjska temperatura je 5,6 °C -, dok srednja temperatura u srpnju iznosi 23,3°C. Godišnje u 86 dana s padalinama ukupno padne 1529mm padalina. Na količinu padalina i njihovu godišnju raspodjelu izravno utječu jesenje i proljetne ciklone nastale u đenovskom zaljevu. Tijekom zime u Rijeci vrlo rijetko padne snijeg, no zadnji veći je pao 2010. Uz senjsku, na Jadranu je poznata i riječka bura, hladan i suh vjetar sjeveroistočnog smjera, čija brzina na mahove dostiže i orkanske vrijednosti (160km/h), a najčešće nastaje u hladnijem dijelu godine prelijevanjem hladnog zraka iz Panonske nizine preko Dinarida.

Povijest[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Rijeke

Antika[uredi VE | uredi]

Iako se u širem području grada mogu pronaći tragovi naselja iz paleolit a i neolit a, najranijim naseljima na današnjem području grada se smatraju keltskaTarsatikana Trsatska brdu i naselje Tarsata ilirskog plemena Liburna, u prirodnoj luci na obali.

U doba rimskog cara Kolovoza, naselje se pomiče bliže moru, na desnu obalu ušća rijeke Rječine u Kvarnerski zaljev, na mjesto na kojem se nalazi današnji Stari grad. Iz tog razdoblja datiraju brojni arheološki nalazi - temelji rimskih bedema, zidovi zgrada, ostaci termi i rimskih vrata.

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Rijeka 1689. godine

Poslije pada Zapadnog rimskog carstva, u 5. stoljeću, grad je bio pod vlašću država Ostrogota, Bizantskog carstva, Lombarda, Franaka, Hrvata i Mađara. Nakon 4. stoljeća sv. Vid postaje svetac zaštitnik grada, pa se današnja Rijeka spominje pod imenom - Terra Fluminis sancti Sancti Vitiili na njemačkom - Sankt Veit am Pflaumb. U srednjem vijeku Rijeka ima hrvatsko ime - Rika Svetog Vida.

Dolaskom Hrvata počinje se formirati novo naselje. Prvo spominjanje srednjovjekovnog naselja potječe iz prve polovice 13. stoljeća, kada se u povijesnim izvorima spominju dva naselja: Trsat, na uzvišenju na lijevoj obali Rječine, na mjestu liburnskog Naselja Tarsa i Rijeka, na obali na mjestu rimske Tarsatike. Srednjovjekovna Rijeka je utvrđeni feudalni grad, okružen zidinama s nekoliko kula, koji je podijeljen na dva dijela. U gornjem dijelu se nalazio srednjovjekovni kaštel i crkva Sv. Vida, dok je donji dio pod imenom Rijeka ili Rika bio gospodarsko i trgovačko naselje.

U 14. stoljeću Rijeka je posjed Devínska gospode, knezova Krčkih - Frankopana, obitelji Valze, a od 1466. godine je u posjedu Habsburgovaca.

Novi vijek[uredi VE | uredi]

Barokni gradski toranj sa satom, iz 1876. godine

U 16. stoljeću u gradu djeluje tiskarnica na glagoljici. Zbog razvijene trgovine željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom Rijeka doživljava trgovinski procvat. Dolaskom isusovaca u Rijeku unaprijedio se kulturni i prosvjetni život grada. Godine 1627. je osnovana Isusovačka gimnazija i taj se događaj smatra početkom rada sveučilišta u Rijeci.

U 17. stoljeću uslijed čestih turskih provala i dugotrajnih sukoba uskoka sa Mlečanima prestaje zlatno doba riječke trgovine. Nakon Velikog turskog rata prestaju turske provale i počinje novo jačanje Rijeke kao važnog trgovačkog središta, pa je 1719. austrijski car Karlo VI proglasio Rijeku slobodnom lukom. Ojačala Ugarska uskoro počinje iskazivati pretencije prema Rijeci kao svom izlazu na mora. U 18. stoljeću se ispod Trsata javlja novo naselje -današnji Sušak. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Rijeka je neko vrijeme bila pod francuskom upravom u sklopu Ilirskih provincija. Od Francuza je oslobođena 1813. godine.

19. stoljeće[uredi VE | uredi]

mini

Grad je 1848. godine imenovanjem bana Josipa Jelačića za guvernera Rijeke izravno pripojen Banskoj Hrvatskoj. Hrvatsko-mađarska borba za Rijeku unutar Monarhije je završena 1868. kada je dodatkom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, tzv. Riječkom krpicom, Rijeka kao -corpus separatum, tj. izdvojeno tijelo došla pod direktnu upravu mađarske vlade. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoj. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određena suparništvo između dvije najveće luke u Monarhiji, Rijeke pod mađarskom, i Trsta, koji je bio pod austrijskom upravom.

Osim luke, 19. stoljeće je doba velike gradnje u gradu. U gradu je izgrađena Tvornica papira - Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaki je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju. Razvitak luke, širenje međunarodne trgovine i spajanje grada željezničkom prugom s Pivko i Karlovce (1873.) doprinio je brzom porastu broja stanovnika s 21.000 1880. na 50.000 1910. godine. 1885. izgrađena je nova zgrada riječkog kazališta, današnje Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. 1891. je izgrađena zgrada željezničke stanice, koju je projektirao glavni inženjer Ugarskih državnih željeznica Ferenz Pfaff. Godine 1896. dovršena je izgradnja gradskog vodovoda i nove Guvernerove palače koju je projektirao Mađarski arhitekt Alajos Hauszmann. Od 1899. Rijekom vozi električni tramvaj.

20. stoljeće[uredi VE | uredi]

Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. Rijeka i Sušak ulaze u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Srba, no već u studenom Rijeku okupira vojska Kraljevine Italije. Isti mjesec u grad ulaze britanske, Francuske i američke trupe koje su u gradu trebale ostati do utvrđivanja statusa grada tijekom 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji.

Talijanska strana je pripajanje Rijeke Italiji opravdavala činjenicom da su Talijani najbrojnija etnička zajednica u gradu, dok je hrvatska, odnosno jugoslavenska strana ostajanje grada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca opravdavala činjenicom da Hrvati čine većinu u širem području grada, kao i u Sušaku.

Poštanska marka iz 1920. godine sa likom Gabrijela D'Anuncija

Kada je krajem kolovoza a s Pariške mirovne konferencije stiglo naređenje da se talijanske postrojbe moraju povući iz Rijeke, manja grupa talijanskih časnika je zamolila pjesnika i avanturista Gabrielea D'Annunzia da stane na njihovo čelo i da njihove jedinice povede na Rijeku. Dana 10. rujna Sporazumom u Saint Germainu Austro-Ugarska je prestala postojati, dok su se pregovori o budućem statusu Rijeke trebali nastaviti. Dan poslije, D'Anuncio je sa službenicima kenuo iz Ronchija , mjesta 80 - {km} - sjeverozapadno od Rijeke. Kada je krenuo predvodio je kolonu od 200 ljudi, a kada je 12. rujna stigao pred grad iza njega je bilo 2.500 vojnika - "crnokošuljaša".

Zapovjednik talijanskih garnizona u Rijeci, general Pittaluga, je dobio naređenje vlade u Rimu da zaustavi D'Anuncijev pohod na grad. General se izvan grada našao licem u lice s D'Anuncijem i njegovim arditi s gomilom tenkova i oklopnih vozila. Kad im je naredio da se vrate natrag, D'Anuncio je otkopčao kaput, pokazao niz medalja koje je dobio u Prvom svjetskom ratu i rekao da je sve što trebate da napravi da ga spriječi jest da naredi svojim trupama da ga ubiju. Pitaluga je reagirao oklijevajući i ubrzo je kapitulirao. D'Anuncio je potom ušao u grad i prisilio britanske, francuske i američke okupacijske trupe na povlačenje. Italija je uskoro započela blokadu Rijeke zahtjevajući od pobunjenika predaju. D'Anuncio je nakon toga proglasio Talijansku upravu za Kvarner s ustavom koji je bio spoj anarhističkih, protofašističkih i demokratskih [ [republika | republikanskih]] ideja i u kojem je on dobio tituluvođe

Vlada u Rimu je osudila D'Anuncijev čin i ogradila se od njegovog režima, ali nije ništa učinila da ga ukloni s vlasti. Povratak na premijersku funkciju talijanskog liberala Giovanni Giolittia u lipnju 1920. doveo je do zaoštravanja Danuncijevih stavova. Još u siječanj u iste godine Georges Clemenceau, francuski predsjednik vlade je Anti Trumbiću i Nikoli Pašiću rekao da se odreknu Rijeke inače će Londonski ugovor biti proveden u cijelosti. Delegacija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je uz znatnu potporu Sjedinjenih Država uspijevala odoljeti pritiscima do kraja godine, ali je 12. studenog bila prisiljena da potpiše Rapallski sporazum s Italijom, po kome je trebalo da Rijeka postane neovisna država - Slobodna Država Rijeka.

Kako D'Anuncio nije priznavao Rapallski sporazum, odgovorio je objavom rata Italiji. Nakon što su brodovi talijanske mornarice bombardirali Rijeku (Krvavi Božić), D'Anuncio u prosincu 1920. predao grad Talijanima, koji su ga u siječnju 1921. po drugi put okupirali.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu u kojoj su većinu imali autonomaši nisu rezultirali smanjenjem razdora: preuzimanje vlasti talijanskih nacionalista u gradu je završilo intervencijom Talijanskog kraljevskog namjesnika, a kratkotrajno fašističko preuzimanje grada u ožujku 1922. je završilo trećom talijanskom vojnom okupacijom. Sedam mjeseci kasnije i Italija je pala pod fašističku vlast.

Period diplomatskih trzavica na relaciji Kraljevina Italija - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca završile su 27. siječnja 1924. potpisivanjem Rimskog sporazuma kojim je Rijeka pripala Italiji, a Sušak Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sa zajedničkom upravom nad lukom. Formalna talijanska aneksija Rijeke 16. ožujka 1924. označila je dvadesetogodišnji period fašističke vlasti i politiku prisilne talijanizaciji hrvatskog stanovništva. Rijeka ubrzano ekonomski propada i postaje periferni gradić, dok Sušak ubrzano raste sa osloncem na široko zaleđe. Rijeka je uz susjednu Istru, prva u svijetu pružila otpor fašizmu (vidi: Labinska Republika iz 1921 .), dok je u Drugom svjetskom ratu bila dio antifašističkog fronta.

Spomenik podignut povodom desetogodišnjice oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1955 .

Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine uslijedila je dvadesetomjesečna njemačka vojna okupacija. Tijekom Drugog svjetskog rata grad je teško oštećen u anglo-američkim bombardiranjima, dok su prilikom povlačenja lučku infrastrukturu uništili Nijemci. Grad su oslobodile jedinice Jugoslavenske armije 3. svibnja a 1945. godine. Prema opširnoj zajedničkoj studiji "Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. -1.947.)" ("Vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943.-1947.)"), rimskog Društva za riječke studije (Società di Studi Fiumana - Roma) i zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest objavljenoj u rujnu 2006, u periodu nakon oslobađanja Rijeke od 3. svibnja a 1945. do kraja 1947. godine, u Rijeci je ubijeno oko 650 Talijana. [1] Najveći broj njih je:

Wikicitati „ suđen pred vojnim sudovima i okrivljen za ratne zločine. Jedan manji dio, sa sudom ili bez suda, pogubljen je zbog pripadnosti pojedinim pokretima koji su u osnovi bili antifašistički, ali su se zalagali za drugačije državno rješenje Rijeke i okolice u odnosu na Narodnooslobodilački pokret (liburnisti, autonomaši, demokršćani, pripadnici CLN-a ). Poduzete mjere bile su mnogo strože, nego što su oni predstavljali možebitno opasnost za finalno rješenje pripadnosti Rijeke i Istre. [2]
()

Period za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata je obilježen velikim promjenama u etničkoj strukturi stanovništva grada. Tako je između jun a 1940. i maj a 1945. broj stanovnika Rijeke opao za oko 15.000, no ikako je došlo do povratka oko 3.000 ljudi, uslijed povratka iz zarobljeništva ili iz vojne službe u Italiji i drugdje, stanovništvo Rijeke se smanjilo za 22 posto, što se naposljetku odrazilo na talijansku prisutnost u gradu, koja je smanjena za barem 7.000 osoba. [3] U razdoblju između 1946. i 1950. prema procjenama Ustanove za pomoć izbjeglicama u Italiji grad je napustilo više od 25.000 Talijana, [3] dok je u različitim i ne pobliže označenim godinama prije 1943. i nakon 1950. otišlo još otprilike 6.000 ljudi. [3] Nakon kraja rata, prema zaključcima Mirovne konferencije u Parizu 1946. godine, a koja je dovela do potpisivanja Pariških mirovih ugovora u veljače u 1947. Rijeka je vraćena u okvire države Jugoslavije. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak su udruženi u jedinstveni grad Rijeku, koji započinje ubrzani razvoj.

Nakon obnove, Rijeka je preuzela funkciju glavne luke Jugoslavije, dok se u industrijskoj proizvodnji obnavljaju industrijske grane važne za Rijeku: brodogradnja, proizvodnja papira, brodskih uređaja i motora, potom kemijska (rafinerija nafte, koksara) i tekstilna industrija. Paralelno s industrijskim razvojem, Rijeka je postala središte šire regije. Povećao se i broj stanovnika grada, pa se od početka šezdesetih godina grade nove gradske četvrti. Na obližnjem otoku Krk u se 1970. godine otvara riječki zračna luka. A tri godine poslije, 1973. godine, Rijeka dobiva sveučilište.

Nakon osamostaljenja Hrvatske 8. listopada 1991., jedinice Jugoslavenske narodne armije su početkom prosinca napustile Rijeku i time je započeo proces demilitarizacije grada. [4] 2005. Grad Rijeka je preuzeo prostor bivše vojarne "Trsat", čime je postao gotovo u potpunosti demilitariziran grad. [4] Na području bivše vojarne se planira gradnja sveučilište skog kampusa. Godine 1992. ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje nastaju gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica i općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. Rijeka je postala sjedište Primorsko-goranske županije.

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Dio Tower centra
  • Prvi torpedo izrađen je u Rijeci. Projektirali i izradili su ga Ivan Luppis, pomorski kapetan te Robert Whitehead, engleski inženjer.[5]
  • U Rijeci je prvi put u povijesti fotografiran let puščanog zrna. Učinio je to Dr. Peter Salcher
  • Riječki kirurg Anton Grossich prvi je 1907. uveo u praksu primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate[6]
  • Prvo komunalno groblje u Europi izgrađeno je u Rijeci, na Kalvariji[7]
  • Prve novine tiskane na talijanskom jeziku (uključujući Italiju) «Notizie del giorno» tiskane su u Rijeci
  • Prva država koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila je D'Annunzijeva riječka talijanska regencija Kvarnera[8]
  • Prva međunarodna nogometna utakmica u Hrvatskoj igrala se u Rijeci 1905. između lokalnog kluba Atletico Fiumano i kluba s broda SS Slavonia, kompanije Cunard Line, koji je plovio na liniji Rijeka-New York..[9][10]
  • Rijeka je bila nezavisna država od 8. rujna 1920. do 24. siječnja 1924. i njen je izabrani predsjednik Riccardo Zanella zahtjevao od međunarodne zajednice i Tita 1945. godine obnovu nezavisnosti.
  • Od 1918. do 1924. Rijeka je izdavala međunarodno priznate poštanske marke. U filatelističkoj literaturi se nalaze po nazivom Fiume.
  • Američki predsjednik Wilson je 1919. predložio Rijeku za sjedište Lige naroda – preteče Ujedinjenih naroda
  • Riječani koji su rođeni 1913. i koji su doživjeli 1991. promijenili su 6 država: Austro-Ugarsku, Slobodnu Državu Rijeka, Kraljevinu Italiju, Treći Reich (Njemačku), SFR Jugoslaviju, Republiku Hrvatsku
  • U kasnom 19. i ranom 20. st. Riječani su "ravnopravno" koristili 4 jezika – hrvatski, talijanski, mađarski i njemački
  • Komunistička partija Slobodne Države Rijeke osnovana 1921. godine bila je među najmanjim članicama III. Internacionale (150 članova). Manje su bile npr. komunističke stranke Palestine i Turkestana. Glavni tajnik („generalni sekretar”) je bio Arpad Šimon (mđr: Simon Árpád).
  • Osim većinski hrvatskog stanovništva, Rijeku danas naseljavaju i pripadnici 11 nacionalnih manjina - Srbi, Talijani, Albanci, Bošnjaci, Česi, Mađari, Crnogorci, Romi, Slovaci i Slovenci. Na temelju povijesnih činjenica, Talijani imaju status autohtone zajednice. Autohtonost je upisana u Statutu grada Rijeke iz 2006. godine u članku 14. koji glasi:

"Priznavajući i poštujući vlastita kulturna i povijesna priznanja i naslijeđa, Grad Rijeka osigurava autohtonoj talijanskoj nacionalnoj manjini uporabu vlastitog jezika i pisma u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Rijeke. Grad Rijeka, u skladu s vlastitim mogućnostima, osigurava te podržava odgojnu i kulturnu djelatnost pripadnika autohtone talijanske manjine i njenih ustanova."

  • Sveučilište u Rijeci osnovali su isusovci 1627.
  • Rječina je od 1924.-1941. bila državna granica – zapadna obala pripadala je Italiji, a istočna (Sušak) Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
  • U prošlom stoljeću u Rijeci je djelovalo 57 konzulata, 20 konzulata u razdoblju uoči I. svjetskog rata
  • U svojoj povijesti Rijeka je imala 3 imena – hrvatsko ime Rijeka i talijansko i mađarsko ime Fiume (fiume na talijanskom jeziku znači rijeka), te njemačko Sankt Veit am Pflaum
  • János Kádár, dugogodišňji vođa mađarske komunističke partije i prvi čovjek socijalističke Mađarske je rođen u Rijeci 1912. godine
  • U Rijeci se trenutačno nalazi najveći trgovački centar "u ovom dijelu Europe", poznatiji kao Tower Centar Rijeka na Pećinama.[11]

<izvori/>

  1. Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947 .), Rome 2002 ISBN 88-7125-239-X. Tablica ubijenima od 2. svibnja 1945. do 31. prosinca 1947: "Statistički podaci", stranice 206 i 207 <! - Bot generated title -->.
  2. . pdf Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947. )', Rome 2002 ISBN 88-7.125-239-X. "Zamršena povijest Rijeke", stranica 190 <! - Bot generated title -->.
  3. 3,0 3,1 3,2 Società di Studi Fiumana - Roma - Hrvatski Institut za Povijest - Zagreb,Le vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947),Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947 .), Rome 2002 ISBN 88 - 7125-239-X. "Projekt, izvori i teritorij", stranica 39 <! - Bot generated title -->. Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Studija2" definirano više puta s različitim sadržajem Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Studija2" definirano više puta s različitim sadržajem
  4. 4,0 4,1 Grad Rijeka <! - Bot generated title -->
  5. torpedo
  6. Neurological stamp, Antonio Grossich (1849-1926), Journal of Neurology, Neurosurgery, and Psychiatry 2000;69:301;
  7. nemzetisegek.hu
  8. matica.hr
  9. http://www.rijeka.hr/fgs.axd?id=12357
  10. http://www.rijekadanas.com/u-rijeci-su-nastali-scudetto-i-torpedo
  11. poslovniforum.hr