Suradnik:Fausto~hrwiki/Stepinac

Jedno razmišljanje o Alojziju Stepincu

Uz pisanje članka no ovu temu, zabilježio sam i neka svoja razmišljanja koja ne spadaju u članak, ali ih želim s drugima podijeliti, vjerujući da su zanimljiva. Zato to stavljam ovdje. Učinit ću to jednom i o Titu. :)--Fausto 15:42, 9. lipnja 2006. (CEST)

Fašistički režimi XX. stoljeća često su tražili i dobivali podršku katoličkog klera. To se osobito odnosi na zemlje romanskog govornog područja, gotovo u potpunosti katoličke: Italija (Musolinijeva diktatura), Španjolska (Franco), Portugal ([[Antonio de Oliveira Salazar|Salazar[[), Latinska Amerika. Otuda opravdanje za termin klerofašizam, iako se njegova opravdanost može i negirati.

Sa njemačkim nacizmom situacija je drugačija: mnogi katolički klerici pružili su otpor i bili žrtve progona; Crkva je sklapala kompromise, može se govoriti možda čak i o kolaboraciji u slučajevima nekih klerika, može se govoriti o utjecaju koji je katolicizam imao u razvoju ideja samog Adolfa Hitlera, ali nacistički režim imao je izrazito paganske i protukršćanske ideje i nitko ne spominje nekakav "kleronacizam".

Tijekom stoljeća, međutim, Katolička crkva je progone Židova ne samo odobravala, nego i zdušno poticala te, imajući i svjetovnu moć, direktno provodila. Taj je progon bio vjerski, a ne rasno motiviran, ali je povijesna činjenica. Zato je shvatljivo da se na njene postupke u doba nacističkih progona (holokausta) gleda sa dubokim nepovjerenjem. Ako Crkva nije ni poticala ni opravdavala "konačno rješenje", ipak je pod sumnnjom da je širi idejni začetnik holokausta, te da je bila isuviše pasivna.

Osim tradicionalne i duboko ukorijenjene netrpeljivosti prema Židovima, problem sa stavom Katoličke crkve (odnosno njenog hijerarhijskog vrha) u doba uspona fašizma i nacizma u Europi, pa i u prethodnim desetljećima i stoljećima, u doba žestokih društvenih potresa u Europi XIX. i XX. stoljeća, njezin je snažni otpor prodoru demokratskih, liberalnih i socijalističkih ideja ("socijalističkih" u najširem smislu). Sama Katolička crkva je rigidno autokratska, hijerarhijska organizacija, koja unutar sebe ni danas ne dozvoljava ni najmanje natruhe demokratskih reformi. To je u proturječju sa njenim današnjima javnim zagovaranjem demokracije (u suvremenom smislu riječi, koji uključuje i liberalne ideje zaštite pojedinca), na što je recimo s punim pravom ukazao i takav ridikul i ekstremist kao Mladen Schwartz. Zato je pod sumnjom njena iskrenost.

U slučaju Stepinca, primjerice, on prosvjeduje protiv donošenja pojedinih zakonskih odredbi i apelira na blagost u njihovom provođenju. Ali nigdje načelno ne dovodi u pitanje činjenicu da jedan čovjek (Ante Pavelić), kojem narod nikada za tako nešto nije dao mandat, uzima sebi pravo da osobno proglašava odredbe koje kao zakoni odmah stupaju na snagu. Pavelić obećava: »hrvatska država bit će uređena na osnovama tradicija hrvatskog naroda«, a istovremeno sebe proglašava poglavnikom, pojmom koji nema nikakvo uporište u tradicijama hrvatskog naroda.

Možda je razumljivo da Stepinac takav način vladanja ne dovodi u pitanje, kada na isti način i Papa vlada Katoličkom crkvom. Koliko mi je poznato, Stepinac nije izrekao riječ prosvjeda protiv donošenja Zakonske odredbe za obranu naroda i države, što je bio prvi zakonski akt koji je Paveić proglasio, 17. travnja. Tom je odredbom zaprijećeno smrtnom kaznom svakome, tko povrijedi »čast i interese hrvatskoga naroda (…) pa makar djelo ostalo samo u pokušaju«. Za provedbu te odredbe uvode se prijeki sudovi, pred kojima ne vrijede uobičajene procedure usmjerene za zaštitu prava optuženika. Prijeki su sudovi ubrzo postali osnovni oblik suđenja u NDH; cijeli postupak od početka suđenja do izvšene likvidacije često je trajao samo nekoliko sati. U istragama su pak provođena masovna mučenja.

Možda nije čudno što se Stepinac tome ne protivi, kada u Rimu u to doba još uvijek postoji Oficij svete inkvizicije. Najstrašnija zla inkvizicije u progonima heretika, čarobnjaka i vještica učinjena su upravo stoga, jer je papinskim odredbama rečeno da se u tim postupcima treba postupati »bez ustručavanja, bez sudske buke i formalnosti i bez priziva« (Ivan XXII., 1318), te se tortura u istrazi uvodi kao obavezna (papa Inocent IV., bula Ad extirpanda 1252). Crkva je s vremenom odustala od takvih postupaka, ali ih nije nedvosmisleno osudila.

Kada je došlo do Oktobarske revolucije i širenja komunističkih ideja, izrazito ateističkih i antiklerikalnih, Crkva je naravno pružila žestok otpor. Sam Stepinac je suzbijanje komunizma smatrao jednom od svojih najvažnijih zadaća. Komunisti se pozivaju na "viši oblik" demokracije; Crkva se opire i ukazuje na izobličavanja koja su u staljinističkom režimu postojala i koja pojam narodna demokracija dovode do potpune suprotnosti u totalitarnom sustavu. Međutim, u tom suprotstavljanju, sama ideja demokracije, uključivo socijalnu i liberalnu demoraciju, biva negirana.

Crkva toga doba nije poticala rasne i nacionalne progone, izražavala je protivljenje; nje ni rado gledala na pritisak na Srbe da promjene vjeru, naučivši iz iskustva da takav prijelaz ne vrijed mnogo. Ali današnji čitatelj vjerojatno će osjetiti nelagodu nad Stepinčenvim rečenicama u citiranom dopisu od 22. svibnja: »Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa.«

Iako u drugim svojim govorima Stepinac govori o neutuđivim osobnim pravima, ovdje on prhvaća ograničavanje političkih prava, da bi se zaštitio "narodni organizam". Prihvaća čak i oduzimanje imovine (kapitala), samo da se pri tome ne oduzima "svaka mogućnost egzistencije".

U dopisu od 30. svibnja, Stepinac se zauzima za Židove koji su prešli na katoličanstvo, koji su također po rasnim zagonima bili progonjeni. Hvaleći it jer su prihvatili Krista i jer su voljni asimilariti se u hrvatski narod, Stepinac implicitno daje podršku mjerama protiv Židova koji su ostali vjerni svojoj vjeri. Ne stičem utisak, kao što Krišto inzistira, da je u pitanju samo uviđanje da nema realne mogućnosti da se svima pomogne, pa se Stepinac i Crkva u cjelini ograničavaju na ono što je realno dostižno. (Uostalom neuspješno, jer su i konvertiti bili većinom likvidirani.)

U svojim propovijedima, citiranim u članku, Stepinac za razliku od dopisa načelno istupa protiv rasizma i njegovih mjera kako protiv rasa i naroda u cjelini (»Svaki narod i svaka rasa (…) ima pravo na život dostojan čovjeka«) tako i protiv svakog njihovog pripadnika pojedinačno (»Svaki čovjek (…) jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava«). Međutim, ta "neotuđiva prava" Stepinac ne shvaća u liberalnom smislu koji su promovirali prosvjetitelji XVIII. stoljeća, koji je danas unesen i u dokumente OUN (Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima 1948. i dr.).Odatle potiču nedosljednosti i proturječja njegovih istupa.

Bio je čovjek svoga doba, sa svojim tjeskobama i ograničenjima. Kao i svi ljudi, rvao se sa svojom savješću i sa realnostima svijeta oko sebe, pravio je svoje izbore i pravio greške, kao svi

Zločinac? Sigurno nije. Odvratno je, huljski i čin velikosrpskog šovinima ("svi su Hrvati ustaše") kada recimo Vladimir Dedijer jedno poglavlje drugog toma svojih Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita' naslovljuje: "Alojz Stepinac i Draža Mihailović - predstavnici krajnjeg krila hrvatkog i srpskog šovinizma" (a napisao je i posebno debelu knjižurinu na tu temu).

Svetac? Ja nisam katolik (nego UNIVERIST) i to je interna stvar Katoličke crkve i njenih kriterija beatifikacije. Ali kršćanstvo duboko poštujem i u Stepincu vidim čovjeka snažne osobnosti i osjećaja savjesti, koji nije mogao pobjeći od onoga što egzistencijalistički filozofi zovu "egzistencijalna tjeskoba", koja je osnovna i neizbježna situacija čovjeka, a što kršćanstvo naziva "griješnost", posljedicom prvog Evinog i Adamovog griješnog izbora. Martin Luther je rekao da je čovjek simul semper peccator, justus et paenitens (»uvijek istovremeno griješnik, pravednik i pokajnik«). Stepinac bi se vjerojatno zgrozio ovim pozivanjem na otpadnika iz Crkve, ali meni se čini, da je on sam odličan primjer te neizbježne ljudske tragike. --Fausto 15:42, 9. lipnja 2006. (CEST)