Suradnik:Imbehind/Koncentracijski logor Jasenovac/čišćenje

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ulaz u Jasenovac
Žrtve logora

Koncentracijski logor Jasenovac ili Sabirni logor Jasenovac bio je najveći koncentracijski logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Konentracijski logori osnovani su kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i ubojstva velikog broja Srba, Židova, Roma kao i Hrvata protivnika ustaškog režima.

Koncentracijski logori nastali su kao rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Zakonske odredbe[uredi | uredi kôd]

Prve zakonske odredbe NDH 1941. godine odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provođenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa ili bez sudbenih presuda, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.

Koncentracijski logor Jasenovac[uredi | uredi kôd]

Koncentracijski logor Jasenovac sačinjavalo je nekoliko logora osnovanih u kratkim vremenskim razmacima, na većoj ili manjoj udaljenosti od samoga mjesta Jasenovac.

Lokacija u samom Jasenovcu je po svemu sudeći odabrana jer se ondje nalazio industrijski lokalitet na kojemu su lokalni srpski poduzetnik Lazar Bačić podigao ciglanu, elektranu, pilanu, tvornicu lanaca i ljevaonicu zvona: vlasti NDH su taj industrijski kompleks oduzele obitelji Bačić odmah 1941. godine.

Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. srpnja 1941. kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su u Logor I, pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Bročice. Ova prva dva logora ubrzo su rasformirana zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje se onemogućavale rad zatočenika i boravak u logorima, a preživjeli zatočenici preseljeni su u novoosnovani Logor III Ciglana, smješten nedaleko mjesta Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje je već postojao industrijski kompleks. Uz ovaj najveći, a po svojoj funkciji centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Kožara, osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac, logor Stara Gradiška, drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice, te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na sabirne logore Trećeg Reicha, službenog imena "Ustaška obrana Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac", bio je pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS-a), odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora.

Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao kroz cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno sabirni (u njega su se upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni ("najveća tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom), kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i zarobljenički (zarobljeni partizani i četnici), te logor smrti. Bio je gubilište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (komunisti, članovi HSS-a i dr.).

Svjedočanstva žrtava[uredi | uredi kôd]

Logoraš Milko Riffer je opisao masovna istrebljenja i druge zločine u Jasenovcu:

Wikicitati „"Nekada je u logoru bio velik broj Cigana, koje su nekrive hvatali po cijeloj NDH i dogonili u Jasenovac. Došlo je ovamo možda deset, a možda i dvadeset hiljada, a ostala su, eto, samo dvojica. Za sjeme.... Od jedne oveće skupine Cigana formirala se tako zvana grobarska grupa, koja je prebačena u Gradinu. Imala je dužnost da svlači pobijene žrtve i da sortira tako dobivenu odjeću...Bio je to golem, naporan posao, praćen očajnim krikovima i zapomaganjima žrtava, što su u neprekidnim kolonama pristizale na klaonicu. Pojili su ih velikim količinama rakije, jer su samo u skoro potpuno pijanom stanju mogli vršiti taj infernalni posao u jamama, u kojima je bilo na hiljade premlaćenih i preklanih ljudskih tjelesa. Mnogi od njih izgubili su pamet, pa su ih odvodili na »lakši rad« nekuda drugamo. Oni se, naravno, nikada više nisu vratili. Kampanja klanja trajala je dugo, skoro neprekidno dvije godine.”
([1])

Logoraš Bogdan Petković svjedoči 2015. godine o proživljenom u logoru u koji je doveden 5. listopada 1944. godine i u kojem je proveo 135 dana, nakon što je kao zarobljeni partizan liječen u domobranskoj bolnici:

Wikicitati „Zvali su me domobranom, a to meni nije bilo krivo, jer da su svi znali da sam partizan prošao bih još gore. Bilo je tada dosta domobrana u logoru, tko zna zbog čega, a njihove uniforme i ona koju sam ja imao bile su skoro iste. Ustaše nikako nisu voljele zatvorene domobrane. Te zadnje jeseni ovog logora nije bilo toliko puno ljudi kao ranije. Kažu da je kapacitet logora bio 3.500, a ono što je bilo 'viška', to je išlo na Gradinu... Batinjanje me nije mimoišlo. Jednom me je zastavnik Slavko Lisac tukao jer sam držao lijevu ruku u džepu. Bio sam ranjen u tu ruku. On je vidio da s desnom dodajem cigle, pozvao me na livadu i tamo me tukao... Najgore je, skoro pogibeljno, ipak bilo kad smo jednom nas četvorica došli na posao, a poslovođa se negdje zadržao... kad se odjednom otvoriše vrata, a ono ustaški potpukovnik, upravnik logora Hinko Pićili. Kad nas je vidio, odmah je stao vikati da ništa ne radimo. Naredi nam, da prostite, 'naguzite se'. S njim je bio i neki poručnik, njegov ađutant, i zapovjedi mu Pićili da otiđe po neku toljagu. Ovaj ode u staro željezo i donese neku šipku debljine prsta. Kaže ovaj, 'a to je tanko, donesi nešto deblje' i ovaj donese neku veliku i debelu šipku. Ja sam bio treći po redu. Ovu prvu dvojicu je udario svakog po pet puta i ja sam mislio da je to neka 'norma'. I kad je mene peti puta udario, valjda sam se krenuo podignuti prije nego što me je on gurnuo nogom kao znak da je dosta. A kad je to vidio, kaže 'ma kud bježiš majku ti je…'. Kad me je onda stao udarati. Pa ožeži, pa još ožeži… Srećom sam imao taj debeli kaput, a još sam i dekom bio omotan, jer smo zimi uvijek nosili po tri sloja da bubrezi ne stradaju... Doktor Tomislav Bardek, po kojem se dan danas zove bolnica u Koprivnici, a koji je i stradao u Jasenovcu, pregledao me je i rekao – 'dobro je, izgleda da ništa nije puklo'. Tad me je spasio svojim savjetom – 'ne dolazi u bolnicu, ne traži poštedu, odi na posao, sakrivaj se kako god znaš i umiješ, samo ne dolazi ovamo jer će te noć progutati'.Ustaše su, znate, praznile bolnicu. Razboljeti se nipošto nije smjelo. Tako sam se nekako vukao par dana i uspio se oporaviti. Svi su tamo bili neljudi, nisam ni vidio ni čuo da je ustaša, recimo – banalan je primjer – nekom logorašu dao cigaretu. Nikad. Oni su smatrali da su neka vrjednija ljudska sorta od nas... a doručak smo imali jednu crnu kavu, neušećerenu, ili čaj od nekog kupusa, a za podne i večeru je bilo šest deci žganaca, kukuruzno brašno... Ni masno ni slano. Da je bar bilo slano, čovjek bi je mogao jesti. Mene je spasilo što sam bio u društvu s jednim dečkom od 15 godina iz Koprivnice. On je brzo počeo dobivati pakete, a i radio je van logora na ustaškoj bolnici, dok sam ja bio unutra na gradnji zida. Njemu su slali pakete – grah, zapršku, neke kekse i slično. Oni u paketarnici bi uzeli najbolje, ali ostavili bi uvijek makar grah. Onda sam to kuhao s njim i dijelio... Uoči katoličkog Božića, oni su Hrvatima koji nisu dobivali pakete davali pakete onih koji su ili pobijeni ili umrli. Mene je tako zapao nečiji komad slanine. Inače, vodilo me se kao Hrvata i rimokatolika u popisu. To me je spasilo.”
([2])

U izvještaju koji je predao vlastima Nedićeve Srbije kojima je predan za vrijeme Drugog svjetskog rata, logoraš Vojislav Prnjatović podrobno opisuje Jasenovac kao radni logor okružen bodljikavom žicom visokom 5 metara, u kojima se logoraše nemilice iskorištavalo za rad na okolnim ekonomijama i u radionicama u samom logoru, uz "disciplinu" (Prnjatović naglašava da nisu zapravo postojala nikakva pisana ili nepisana pravila, nego su logorske vlasti odoka određivale kada je logoraš nešto "prekršio") koju su okrutno provodili čuvari, koji su imali ovlast da prema svojoj prosudbi ubiju bilo kojeg logoraša: ne bi prošao ni jedan dan da barem neki čuvar ne bi iskoristio to svoje "pravo", piše Prnjatović. Hrana je bila nedovoljna za tako naporni rad, te su logoraši često umirali i od bolesti. Prnjatović naglašava da je Srba među logorašima bilo višestruko više nego Židova, ali "zbog toga što su Židovi u logor došli prije Srba i u velikom broju to su oni uspeli da u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabe sve važnija mjesta. Tako da je danas unutarnja logorska uprava stvarno u njihovim rukama. Oni ljubomorno čuvaju, da se Srbi ne uvuku na položaje, pa s toga stalno i vješto intrigiraju protiv Srba. Kako ustaše imaju više povjerenja u Židove to im intrigiranje i uspijeva", piše Prnjatović. U vremenu kojemu Prnjatović piše, tj. 1942. godine, bilo je u logoru od nekoliko stotina do nešto više od tisuću logoraša.[3]

Na suđenju u Zagrebu 1948. visokopozicionirani dužnosnik logora u Staroj Gradišci (koja je bila dio kompleksa sabirnog logora Jasenovca), priznao je ubojstva 63 djece plinom Zyklonom B.[4][5]

Kraj logora[uredi | uredi kôd]

Sustav logora Jasenovac

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja, a 22. travnja dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo 106 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[6]

Broj žrtava[uredi | uredi kôd]

Spomenik žrtvama logora

Službeni podaci govore o 83.145 poimenično nabrojane žrtve[7] s čime se ugrubo slažu i neovisni međunarodni izvori. Tako brojku od najmanje 85.000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance),[8] dok United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje broj od 77.000 – 99.000 žrtava.[9]

Demografska istraživanja[uredi | uredi kôd]

Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću proizlazi da bi u Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima stradalo oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma)[10], dok je dr. Kočović došao do procjene da bi na tim ustaškim stratištima život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu – u okviru demografske struke – opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima.

Na osnovi popisa stanovništva prije i poslije rata, V. Žerjavić daje procjenu o ukupno 322.000 srpskih žrtava s područja NDH, od čega 105 tisuća stradalih kao pripadnici partizanskih i četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac. Procjenjuje Žerjavić 1995. godine da je pored tih 50 tisuća Srba, u Jasenovcu stradalo 10 tisuća Hrvata, 13 tisuća Židova, 2 tisuće Muslimana i 10 tisuća Roma, tj. ukupno oko 85 tisuća ljudi.[11] To ukazuje na nerealnost procjena o 700.000 ili više srpskih žrtava Jasenovca. No istovremeno to znači da je stradao svaki šesti Srbin u NDH, što je na ravni najvećih gubitaka tijekom 2. svjetskog rata u Europi, u Poljskoj (približno polovica žrtava u Poljskoj su bili Židovi, dok među etničkim Poljacima gubici su bili manji).

Prema prijeratnim popisima i procjenama, Jozo Tomasevich citira da je 1941. godine 30.300 Židova nalazilo na području NDH; citira međutim i više procjene, koje govore o nešto više od 39 tisuća Židova na istom području. Približno 4/5 Židova u NDH je pobijeno tijekom Drugog svjetskog rata. Vlasti NDH su pretežni dio svojih državljana – Židova izručile Njemačkoj, od koje je NDH posve zavisila, te su oni – kako J. Tomasevich iznosi prema stanju povijesnih istraživanja 2010. god. – mahom ubijeni u njemačkim logorima smrti u zemljama Istočne Europe[12]. Zna se da je znatan broj Židova bio zatvoren u Jasenovcu, gdje su činili važan dio radne snage u tvorničkim pogonima, a smatra se da su mnogi ondje i pobijeni.

Na osnovi neizravnih indikacija iz popisa, Mark Biondich procjenjuje da je uoči rata 31.000 Roma živjelo na području NDH, dok se druge procjene uglavnom kreću od 27.000 do 28.000 Roma[13]. Prvi poslijeratni popis iz 1948. otkrio je svega 405 Roma u Hrvatskoj, i 422 u BiH, tako da je njihovo istrjebljenje bilo gotovo totalno, osobito izvan područja BiH. Na području BiH je stanoviti broj Roma koji su bili muslimanske vjeroispovijedi i koji nisu bili nomadi, izbjegao pokolj – ali se prestao deklarirati kao Romi.[13]

Kontroverze oko broja ubijenih žrtava[uredi | uredi kôd]

Godine 2013. dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest iznosi pregled različitih procjena o broju žrtava logora Jasenovac:

  • 800.000 umorenih osoba, procjenjuje se u propagandnoj knjižici "Dokumenti ustaškog terora: Koncentracioni logori" objavljenoj 1944. god. u izdanju Vjesnika Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske,
  • najmanje 600.000 ubijenih u logoru Jasenovac, procjena je koju Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) iznosi potkraj 1945. godine Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu,
  • 500.000 do 600.000 osoba koje su izgubile život u logoru Jasenovac, procjena je u izvješću "Zločini u logoru Jasenovac", kojega Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavlja 1946.godine,
  • prema poimeničnim podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske iz 1947., u logorima NDH život su izgubile 25.773 osobe s današnjeg područja Republike Hrvatske (dakle, ne i s područja BiH, odakle su ljudi također dovođeni u Jasenovac); od toga u Jasenovcu 15.792, te u Staroj Gradiški 2.927,
  • prema najsustavnijem jugoslavenskom popisu, kojeg je 1964. god. sačinila Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnoj vijeća (vlade) SFR Jugoslavije, u logoru Jasenovac je stradalo 59.188 ljudi, a u Staroj Gradiški daljnjih 9.587, od čega 33.944 Srba, 9044 Židova, 6546 Hrvata i 1471 Rom. Taj popis nije dao "očekivani broj", pa je stavljen pod embargo i nije se uopće spominjao do kraja komunističke vladavine: podaci iz tog zabranjenog statističkog istraživanja objavljeni su tek 1997. god. (sumarni podaci kod Muzeja žrtava genocida u Beogradu) i 1998. godine (cjelokupni popis, kod Bošnjačkog instituta u Sarajevu). Na temelju više studija koje su objavili hrvatski povjesničari u razdoblju 2008. – 2013. godine, V. Geiger iznosi kako se i u poimeničnim podacima iz 1964. god. mogu opaziti grube greške, te se među navodnim žrtvama Jasenovca nalaze osobe za koje se može utvrditi da su poginule ili umrle na drugim mjestima – kao žrtve savezničkih bombardiranja, kao logoraši u njemačkim logorima, kao žrtve četničkih pokolja, kao preminuli u zbjegovima u El Shattu i u južnoj Italiji, čak među partizanima poginulima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, te među poginulim pripadnicima domobranskih i ustaških postrojbi,
  • Spomen-područje Jasenovac 2013. godine objavljuje dopunjeno i revidirano izvješće utemeljeno na podacima iz jugoslavenskog popisa 1964. god., u kojem se govori o 83.145 žrtava, od toga 47.627 Srba, 16.173 Židova, 13.116 Roma i 4.255 Hrvata,
  • od tri konzultirana udžbenika povijesti za 8. razred osnovne škole koji su u Republici Srbiji bili korišteni 2010. god., u jednom se govori o 600.000 ubijenih, u drugome od 500.000 do 600.000, a u trećem o 73.000 "do sada evidentiranih" žrtava logora Jasenovac,
  • predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. god. govori o 700.000 žrtava Jasenovca, od kojih da je navodno 360 tisuća završilo u jamama na Bosanskoj strani Save. "Postojale su tri vrste masovnih grobnica: one u koje su saterivani ljudi i potom ubijani maljevima, one u koje su bacani već ubijeni logoraši i one u kojima su ukopavane kuvane i paljene kosti, ljudski ostaci iz takozvane tvornice sapuna i spaljivanja leševa", iznosi Nikolić tom prigodom. Sam Nikolić objašnjava kako iznošenjem ovih podataka želi prikazati kako su zapravo Srbi prvenstveno žrtve, a zlikovci su prvenstveno na drugoj strani: "Nama danas udaraju žig zlikovca, a zlikovcima stavljaju oreal žrtve."[14]
  • Hrvatska družba povjesničara dr. Rudolf Horvat navodi da su za vrijeme ustaškog logora u Jasenovcu ubijene 7133 osobe, dok je u Staroj Gradiški ubijeno 2825 osoba.

Njemački izvori[uredi | uredi kôd]

Njemački predstavnik u NDH general Edmund Glaise von Horstenau je u ožujku 1943. godine iznio da je u NDH „Dosada ubijeno oko 250.000 Srba (prema srpskim tvrdnjama 700.000, prema hrvatskim tvrdnjama 500.000)." Povijesničar Jozo Tomasevich navodi da je "Glaise bio vrlo dobro obaviješten i vjerojatno je jedan od najobjektivnijih izvora o događajima u NDH". Već su u to vrijeme postojale znatno više procjene. Tako u kolovozu 1943. godine njemački general Lothar Rendulic koji je s novopristiglim postrojbama Wehrmachta preuzimao kontrolu nad područjem NDH postavlja pitanje kako je moglo biti u NDH pobijeno čak pola milijuna Srba – na što mu visoki ustaški časnik odgovara: „Pola milijuna je klevetnička optužba; ta brojka nije veća od 200.000."

Njemačka Sigurnosna služba, Sicherheitsdienst, prosinca 1943. izvjestila je da je Vjekoslav Luburić kao zapovjednik svih sabirnih logora u NDH odgovoran za 80.000 poginulih u Staroj Gradiški i 20.000 u drugim logorima.[15]

Dužnosnik SS-a Ernst Fick, piše u ožujku 1944. god. u izvješću Himmleru da je u Ustaškim sabirnim logorima ubijeno između 600 i 700 tisuća ljudi.

Njemačko korištenje podatka o izrazito visokom broju pobijenih Srba – znatno većem nego što demografi smatraju mogućim – je, prema mišljenju Joze Tomasevicha, vrlo vjerojatno predstavljalo "svjesno pretjerivanje. Nijemci i Talijani poticali su glasine o velikom broju srpskih žrtava koje su počinili ustaše kako bi izazvali još više neprijateljstava između Srba i Hrvata te se oni stoga ne bi ujedinili u oružanom otporu protiv okupacijskih snaga. Nijemci su takve procjene posebno koristili u okupiranoj Srbiji kako bi Srbe uvjerili u potrebu da se suzdrže oružane borbe protiv okupacijskoga režima jer bi to moglo ugroziti biološki opstanak srpskoga naroda. Također su htjeli održati mir i red u NDH iz vojnih i ekonomskih razloga. Naspram toga, Talijani su pokušavali iskoristiti Srbe u NDH kao protutežu Hrvatima i da bi destabilizirali ustaški režim. Do studenoga 1941. širili su glasine u onim dijelovima koje su Talijani pripojili i u onima koje su ponovno zauzeli da su ustaše dosad već ubili pola milijuna Srba."[15]

Filmovi i knjige o Jasenovcu[uredi | uredi kôd]

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946., digitalizirano na: Znaci.net, str. 154-156
  2. Ivor Fuka: LUPIGA SA SVJEDOCIMA POVIJESTI: Kako smo preživjeli Jasenova.], Lupiga.com, 27. travnja 2015., pristupljeno 24. kolovoza 2018.
  3. Raif Okić. 24. KOLOVOZA 2017. Izvještaj iz Jasenovca: "To je svinjac, jednog su izjele uši...". Express. Pristupljeno 24. kolovoza 2018. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  4. Spomen-područje Jasenovac
  5. Spomen-područje Jasenovac
  6. "Jasenovac 1941. – 1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str. 91–97. ISBN 953-99169-0-9
  7. JUSP Jasenovac - POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KL JASENOVAC 1941-1945. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 11. prosinca 2020.
  8. "Operation Last Chance: Croatia", posjećeno 22. veljače 2015.
  9. "Holocaust Encyclopedia – Jasenovac", United States Holocaust Memorial Museum, pristupljeno 22. veljače 2015.
  10. "Yugoslavia – Manipulations – With the Number of Second World War Victims", Hrvatski informacijski centar, 1993.
  11. Vladimir Žerjavić. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 27 No. 3, 1995. Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću (v. osobito Tabela 10.). Pristupljeno 6. siječnja 2019. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  12. Tomasevich, Jozo. 2010. XIII. UNIŠTENJE ŽIDOVSKE ZAJEDNICE U JUGOSLAVIJI. RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945; OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PDF). Stanford University Press. Stanford, Calif.. str. 659–671. ISBN 0804736154. Pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)
  13. 13,0 13,1 Mark Biondich. 2002. Persecution of Roma-Sinti in Croatia, 1941–1945 (članak u zborniku) (PDF) (engleski). CENTER FOR ADVANCED HOLOCAUST STUDIES, UNITED STATES HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM. Pristupljeno 6. siječnja 2018. line feed character u |publisher= na mjestu 39 (pomoć)
  14. "Nikolić: Sećanje na žrtve genocida je sveta obaveza", RTS 8. svibnja 2016.
  15. 15,0 15,1 Jozo Tomasevich, Tomasevich, Jozo,. 2010. Preuveličavanje broja žrtava. RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945; OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PDF). Naslov izvornika War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Kollaboration by Jozo Tomasevich, Stanford University Press. EPH Liber. Zagreb. str. 810–813. ISBN 0804736154. Pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  16. Jasenovac (1945.), dokumentarni film, http://www.clipshack.com/Clip.aspx?key=39BCEE61D026B76A

Literatura[uredi | uredi kôd]

Preuzeti su i prilagođeni tekstovi:

  • Nataša Mataušić, "O koncentracionom logoru Jasenovac, Informatica Museologica, 31(1-2)" MDC, Zagreb, 2000., str. 108-113.
  • Nataša Mataušić, "Koncentracioni logor Jasenovac – Izložba o počecima logorskog sustava, kolovoz 1941. – veljača 1942.", katalog izložbe, SPJ, 2002.
  • Nataša Mataušić, "Jasenovac 1941-1945. – Logor smrti i radni logor", SPJ, 2003.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]