Suvremena hrvatska skulptura

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni  na samom kraju  20. i početkom 21. stoljeća javili su se umjetnici koji skulpturi pristupaju na nov i svjež način. Oni su oslobođeni okova tradicije i tradicionalnog poimanja skulpture. Razmišljaju o skulpturi kao o konceptu uz uvažavanje promatrača i predviđanja njegove moguće reakcije na konačni rad. Pojam volumena relativiziran je, a time i skulptura u svom klasičnom obliku – volumen u prostoru. Materijalnost i fizička prisutnost njihova rada postaju sekundarni. Naglasak stavljaju na ambijent u kojem rade i proces, odnosno moguću promjenu stanja (nekad i agregatnog) same skulpture. Temporalnost je važna karakteristika kipara nove generacije. Budući da rade s krhkim, trošnim i lomljivim materijalima, svjesni su činjenice da njihove instalacije i skulpture neće trajati vječno. Zbog toga transformaciju materije u sklopu svog stvaralačkog procesa rado dokumentiraju. Grafike i video često kombiniraju sa samom plastikom prilikom izlaganja. Upravo poigravanje i kombiniranje različitih medija najviše pridonose toj novoj slobodi.

[[Ivan Kožarić]] se u Hrvatskoj navodi kao začetnik nove umjetničke klime koja redefinira pojam „skulptura“. Stvarajući u kontekstu siromašne i konceptualne umjetnosti počinje mijenjati tradiciju. Arte brute, pop art, minimalizam i ambijentalna plastika šezdesetih nude nove izražajne mogućnosti u kojima se i naši umjetnici žele okušati i pri tome se više referiraju na stranu nego na lokalnu tradiciju.[1] Odvojenost od nacionalnog identiteta i kozmopolitski duh mladih autora prati sloboda u oblikovanju forme što možda proizlazi i iz činjenice da polovica predstavnika suvremenog kiparstva nema formalno kiparsko obrazovanje.

Subverzivnost, kič i pop[uredi VE | uredi]

Ivan Fijolić (rođen 1976.) zagrebački je umjetnik koji pretežito radi u mediju kiparstva. Kroz svoj nepretenciozan i demistificirajući pristup umjetnosti zadobio je naklonost publike. Referira se na popularnu kulturu kojom najlakše komunicira s promatračima i wow-efektom instantno privlači pažnju. S jedne strane fasciniran je američkom pop kulturom, kulturom spektakla i masovnom proizvodnjom, ali s druge strane svjestan je njezine ispraznosti. Redovito posjećuje buvljake na kojima traži akcijske figurice u kojima pronalazi kiparske kvalitete. Tvrdi da su one zbog masovne i loše produkcije često banalizirane te dobivaju isključivo potrošački karakter. Akcijske figurice upotrebljava u seriji reljefa Novi radovi nastaloj između 2002. i 2005. godine. U tim reljefima kombinira tehniku crteža, teksta, žičane konstrukcije, šivanja i nizanja perli uz apliciranje minijaturnih akcijskih figurica. Godine 2006. radi seriju Lajtmotivi gdje opet koristi nekonvencionalne kiparske postupke i radi light-boxove od drvenih kutija i led lampica. U toj seriji prikazuje Hitlera, Marilyn Monroe, penis u erekciji, Božje oko te zapravo kombinira tragiku i komiku prikazujući nespojive motive.[2] Godine 2002. nastaje djelo 12 autoportreta u kojem radi bijele porculanske autoportrete kao vaze za biljke i poigrava se simbolikom dvanaest apostola te njihovim prenošenjem poruka današnjem društvu. Možda je najpoznatiji po svojoj pozlaćenoj brončanoj skulpturi Bruce Lee iz 2005. godine koja je trebala biti javni spomenik u Mostaru kao pozitivan uzor građanima. Budući da je zbog vandalizma morao biti uklonjen, 2007. radi u ružičasto obojenom poliesteru Bruce Leeja za muzejske prostore. Autor je i ciklusa skulptura za Muzej krapinskog pračovjeka. U radovima poput Školice i Monocikla iz 2009. godine iskazuje svoje frustracije društvenom kontrolom i institucijom škole koja ograničava kreativni potencijal pojedinca. Subverzivnost i humor najbolje dolaze do izražaja u njegovoj seriji NEO N.O.B. iz 2012. godine. U toj seriji inspiriran je poviješću narodnooslobodilačke borbe te hrvatskom umjetnošću soc-realizma čije formalne postavke namjerno obrće. Možda je najistaknutije djelo reinterpretacija Augustinčićeva spomenika Titu po kojem radi iskrivljenu repliku s Jovankinom glavom umjesto Titove, čime se referira i na spomeničko nasilje.

Kristian Kožul (rođen 1975.) stvara neobične objekte koji su lako čitljivi i vizualno impresivni. Svoje skulpture naziva objektima budući da uglavnom poseže za postojećim objektima koje međusobno kombinira i koje često modificira dodajući im detalje kao što su zakovice, perle, čipka, porculan, šljokice, stakalca. Koristi ready-made objekte koji već nose određenu društvenu simboliku, a njegovom interpretacijom dobivaju nove konotacije koje mogu biti u potpunoj suprotnosti s prvotnom idejom predmeta. Na Kožulov rad utječu kontekst i mjesto u kojem trenutno boravi, naprimjer u Americi se poigravao američkom ikonografijom. Njegove radove karakterizira minucioznost izvedbe i groteskno gomilanje detalja. Ta kićenost, koju povjesničar umjetnosti Branko Franceschi naziva „novovjeki horror vacui“, ima svoju ulogu.[3] Ona moralizira, ironizira ili uljepšava društvenu zbilju. Kožulovi radovi umjetnički su komentari vlastite zbilje i društvenih fenomena s otvorenom tendencijom ka kritici.[4] Poigrava se s nacionalnom kič kulturom u seriji Licitari iz 2003. i Gozba iz 2006., u seriji Discoware iz 2003. invalidska pomagala pretvara u glamurozne predmete, dok u seriji Asylum i Tease koketira s S/M ikonografijom preobražavajući kolijevku, hranilice za bebe te objekte požude u opasne predmete. Iako su njegove radove znale upotpunjavati grafike ili fotografije, u ciklusu iz 2012. Misinterpretations radi isključivo u mediju fotografije. Fotografirao je studijski izvedene diorame u prirodnoj veličini na kojima je odmah uočljiv njemu svojstven horror vacui i pedantnost u aranžiranju. Ciklus tematizira urbane legende s naših prostora odnosno svjedoči o pobjedi usmene predaje nad pisanom poviješću.[5]

Ines Krasić (rođena 1969.) izražava se multimedijskim radovima, performansima i instalacijama u kojima se bavi konzumerizmom i društvenim problemima. Radi na grafičkoj katedri Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je i sama diplomirala. Koristi ready made objekte kojima stvara nove situacije uz zadržavanje vizualne atrakcije.[1] Nije joj strano ni korištenje tzv. siromašnih materijala. U zagrebačkoj galeriji Kranjčar konstruirala je 2010. godine Privatnu utopiju, ambijent od kutija koje su je fascinirale svojom prazninom i različitim funkcijama. U zbirci Filip Trade nalazi se rad Predstavljanje moje elegantne privatne sobe za zabavu, instalacije kojom je od bijele metalne konstrukcije i bijele tkanine stvorila novi interijer u galerijskom prostoru. U spomenutoj zbirci nalazi se i instalacija Kalifornijski san iz 2000. godine u kojoj se bavi američkom pop kulturom. Za hvarsku galeriju Moria 2006. godine stvorila je ambijent obloživši čitav pod flasterima tretirajući ga kao ranu. Tom akcijom propituje zacjeljivanje rana i svoj problem s galerijskim sustavom.

Procesualnost[uredi VE | uredi]

Alem Korkut (rođen 1970.) koristi netipične kiparske elemente: vremenske procese, pokret, slučajnost. U službi prikaza tih elemenata nalazi se multimedija. Naime, korištenje video-radova, video-projekcija, crteža i kinetičkih objekata pomaže mu u istraživanju i izražavanju koncepta u cjelini.[6] Tijekom dosadašnje umjetničke prakse zaokupljala ga je procesualnost u smislu raspadanja same materije, tj. namjerne izmjene stanja u određenu periodu. Priznaje kako ima strahopoštovanje prema prirodi i njezinim procesima koje želi uključiti u svoj rad. Kiparstvo vidi kao vještinu koja može rekreirati te prirodne procese. Također objašnjava kako namjerno koristi jednostavne forme da ne bi zasjenile sadržaj budući da transformacijom forme priziva nova značenja. Ego-trip ciklus je koji je obilježio njegovu karijeru, a obuhvaća radove nastale između 2001. i 2005. godine. U njemu radi autoportrete, odnosno odljeve svog lica od različitih materijala (glina, gips, bronca) koje potom izlaže prirodnim silama ili im sam mijenja oblik. Transformacije zabilježava videom. U Krugu izlaže 24 glinene glave izvađene iz vode u različitim fazama raspadanja, a u Hommage a Rodin referira se na Rodinovu skulpturu Čovjek sa slomljenim nosom tako što udarcima lomi nos autoportretima od još nestvrdnute gline, a potom radi patinirane odljeve spljoštenog nosa. U djelu Preporod oblaže zlatni autoportret glinom i postavlja ga na vrh nebodera u Utrinama gdje dokumentira pucanje gline i otkrivanje zlatnog autoportreta. U ciklusu videoreljefa Voda 2004.-2006. godine spaja 3 komponente rada, a to su motiv-izvedba-produkt odnosno vido-video-reljef. U njemu preispituje kiparska načela te ponovno upotrebljava glinu koja mu kao materijal pruža puno mogućnosti, bez obzira koristi li ju čvrstu ili tekuću. U ciklusu Slabost, snaga iz 2011. godine unosi organičnost prirode među stroga geometrijska tijela koja postaju amorfna i meka. Procesualnost najbolje dočarava videorad Tri u kojem snima pad kocaka od različitih materijala (glina, gips, guma) prikazujući njihove razlike u raspadanju. Usporena kamera rasteže proces na 60 sekundi.[7] Također je poznat po svojoj javnoj plastici (Šibenik, Koprivnica, Karlovac) jednostavne forme, savršeno uklopljene u urbano tkivo i otvorene prema građanima.

Industrijski materijali i ambijentalna plastika[uredi VE | uredi]

Siniša Majkus (rođen 1962.) diplomirao je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Šuteja. Grafičko obrazovanje odrazit će se u njegovom opusu koji prvenstveno čine žičane organičke skulpture. Njegovo djelo veže se uz termin „crtež u prostoru“. Koristi prirodne i potrošne materijale kao što su žica, plastika, ambalaže, reciklirani predmeti industrijskog otpada. U željeznim žičanim profilima našao je trajno sredstvo za materijalizaciju svojih ideja. Tijekom stvaranja svog prepoznatljivog rukopisa kombinira grafičku poetiku i kiparsku konstrukciju. Radikalno se udaljava od skulpture u konvencionalnom smislu budući da u nju unosi slikarske vrijednosti crteža.[8] Koncentriran je na organizaciju prostora kroz svoje spiralne rastere koje neprestano ponavlja, a nerijetko i boja u jarke boje. Prožimanje prostora i instalacije možda je najbolje bilo vidljivo na  izložbi Embrio iz 2004. godine u Umjetničkom paviljonu.

Ivana Franke (rođena 1973.) diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radi site specific instalacije i grafiku u kojima propituje materijal, optičke mogućnosti i prostor. Radi u prozračnim i ispražnjenim prostorima, koristi najčešće flaks, selotejp i druge „siromašne materijale“ koji dobro provode svjetlo. Iz tih materijala izvodi grafičke rastere kojima teče titrava svjetlost. Njezine site specific instalacije zahvalne su za prostor budući da su nenametljive i gotovo nevidljive. Mreže i geometrija bitne su odlike njezinog rada. U seriji iz 2006. godine Frame of references izrađuje kocke od prozirnog pleksiglasa u koje su umetnute bijele koordinatne mreže na pleksiglasu. Radi svojevrsnu inverziju budući da nastoji dočarati dvodimenzionalnost u trodimenzionalnom. Njene instalacije zahtijevaju od promatrača kretanje koje rezultira izmjenom percepcije. Nije opterećena trajnošću svojih radova, već ih kao i većina umjetnika mlađe generacije rado dokumentira. U radovima iz 2011./2012. godine bavi se odnosom umjetnosti i neuroznanosti odnosno odnosom stvarnosti i iluzije. Izvela je instalaciju Seeing with eyes closed u obliku polukružne sfere ispunjene LED lampicama koje trepere u određenom rasponu frekvencija. Promatrač osobno ulazi u instalaciju na 3 minute i zatvorenih očiju izlaže se bljeskovima. Budući da svatko vidi rad na svoj način, ovom se instalacijom dotakla pitanja autorstva samog djela.

Viktor Popović (rođen 1972.) splitski je umjetnik koji je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svom slikarstvu reaktualizira enformel, grafitno oblikovanje Knifera, analitičku tradiciju moderne umjetnosti. Od 2003. godine pretežito se bavi skulpturom, a ako se bavi slikarstvom, onda je ono povezano s industrijskim materijalima budući da radi crtež metalom, slike na olovu i sl. Olovo, guma, neonske cijevi i ready made objekti sredstva su kojima se Popović najradije izražava. Svoje radove uvijek naziva jednako: Bez naziva, ostavljajući nam slobodu u interpretaciji.[9] Koristi kolažno/montažnu metodu rada koja je u suprotnosti s klasičnim skulptorskim oblikovanjem. Voli ulaziti u komunikaciju s prostorom u kojem radi te tvrdi kako mu je svaki novi prostor samo dodatan izazov.  Teoretičar Klaudio Štefančić govori o tzv. „semantičkim obratima“ u njegovu radu.[10] Naime, uvođenjem novih značenja svojih instalacija on nas udaljava od shvaćanja isključivo materijalne pojavnosti njegovih objekata. U svojim nagrađivanim radovima uvodi obrat etiketirajući uporabni predmet kao umjetnički, odnosno izvodeći uporabni predmet na umjetnički način u njemu nesvojstvenim materijalima. Godine 2000. u Galeriji Plančić na Hvaru izvodi dvije olovne zavjese koje prekrivaju dva prozora same galerije. Prilagodio se prostoru, a ujedno i nametnuo sebe jer je sakrio atraktivan pogled kroz prozor galerije i fokus stavio na svoje radove. Na VIII. trijenalu hrvatskog kiparstva 2003. godine  radi svakodnevne odjevne predmete od tankog olovnog lima i smješta ih na staklenu policu. Često posuđuje predmete za svoje instalacije i stavlja ih u umjetnički kontekst, a poslije ih nerijetko vraća vlasnicima. U posljednjih par godina u duhu minimalizma sve više radi s neonskim cijevima uz koje se poigravati i tekstom npr. Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi (Platon, 387.g. pr.Kr.).

Vlasta Žanić (rođena 1966.) primarno se bavi kiparstvom, ali radi i u području videa, instalacija i performansa. Radila je velike metalne skulpture kojima prostoru daje značenje forme. Primjer su grube željezne ploče koje postaju omotači prostora (Suženi kut).[1] Inspirirana osobnom traumom, Svijećom za Editu 2003. godine zakoračuje u medij performansa. Od tog trenutka prepoznala je performans kao najbolje sredstvo izražavanja u kojem redovito upotrebljava skulpturu ili barem razmišlja skulptorski. Autorica za sebe tvrdi da djeluje u međuprostoru performansa i skulpture.

Laboratorij[uredi VE | uredi]

Silvio Vujičić (rođen 1978.) diplomirao je modni dizajn na Tekstilno tehnološkom fakultetu i grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ovaj multimedijalni umjetnik predstavlja možda najradikalniji pomak od klasične skulpture. Kao i kod Alema Korkuta važna mu je procesualnost, ali on raspadanje i izmjenu stanja postiže na radikalniji način upotrebom kemikalija i laboratorijskih bočica koji su dio njegove stvaralačke svakodnevice. Autodestruktivnost  proteže se njegovim djelima kroz  korištenje osjetljivih materijala koje često dovodi u kontakt s drugim materijalima koji prvi nagrizaju i destruiraju. Priznaje kako ne želi raditi trajne stvari jer još uvijek odbija vječnost. Svom modnom i likovnom radu pristupa znanstveno i istraživački uz uvažavanje povijesti i povijesno umjetničkog naslijeđa. Jedna od njegovih najimpresivnijih instalacija Under the daisies iz 2005. godine problematizira pitanje roda odnosno onih „drukčije“ seksualne orijentacije. Izložio je isječak polja tratinčica okrenutog prema podu i neonskim svjetlima. Publika taj mali ekosustav gleda odozdo čime upućuje na uvrnutost, pogrešnost današnjeg svijeta. „Under the daisies“ u engleskom je govornom području eufemizam za smrt, odnosno ležanje u grobu. Stoga ovom instalacijom obične ljude smješta u grob, a one koji žive nekonvencionalno ostavlja na životu u obliku krhkih tratinčica. Pitanjem roda bavi se i u akciji bojanja zebre duginim bojama za Queer festival 2004. godine. U radu Exposed to virus and fashion iz 2006. umjetnički koncept povezuje sa svojom dizajnerskom osobnošću. Prikazuje destruktivno djelovanje HIV-a na ljudsko tijelo proizvodnjom tekstila s greškom. U software tekstilnih strojeva unosi kod koji mijenja uobičajeno tkanje i tako proizvodi odjeću u raspadnutom stanju. Uz to, modele na reviji nose njemački pornoglumci gay filmova. Osim što svoj studio organizira kao laboratorij nerijetko opremu za eksperiment prenosi u galerijski prostor. Godine 2006. izvodi akciju Parfem u kojoj proizvodi parfeme na bazi izlučevina samih posjetitelja koji se po personalizirane parfeme vraćaju nakon šezdesetak minuta. Alkemijskim poliptihom aktualizira tradicionalno stvaranje pigmenata boje kojem će se vraćati i 2012. godine kada pravi crvenu boju ekstrakcijom iz tijela kukaca. Kristalični svijet privlači ga u radu Bez naziva iz 2007. godine u kojem željeznu konstrukciju nagrizaju kristalići soli. Fasciniran pravilnošću kristala, krajem 2012. u Zbirci Richter ispituje kristalizaciju kofeina praveći skulpture, slike na staklu i tekstil.

"One to watch"[uredi VE | uredi]

Igor Ruf (rođen 1984.) predstavlja kipara na kojeg definitivno treba obratiti na suvremenoj likovnoj sceni. Struka ga je zapazila 2012. godine, nagradivši ga na 31. Salonu mladih i XI. Trijenalu hrvatskog kiparstva. Na Salonu mladih izlaže Sjever, jug, istok, džem i boom, svoj idealni pejsaž koji prikazuje analitički, u obliku ogoljelih arhitektonskih modela integriranih sa stolom i osvjetljenim s tri stolne lampe. Na Trijenalu izlaže čak tri rada, a nagrađen je Wunderschön koji spaja tradicionalnu drvenu arhitekturu s klasikom domaćeg filma („Tko pjeva zlo ne misli“). Iako je 2010. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, još u studentskim danima prijavljivao se na natječaje od kojih ističem zanimljivo rješenje za spomenik protiv antisemitizma i rasizma u Austriji. Spomenik je zamišljen kao transformacija postojeće skulpture Karla Luegera (zagovornika antisemitizma) sadnjom bršljana. Za par godina čitav spomenik bi trebao biti uvijen u bršljan, a negativna memorija izbrisana. U ovom prijedlogu Ruf je primijenio procesualnost, nepredvidivost i privremenost. Ruf u svom radu pretežito koristi MDF i poliester, a nerijetko eksperimentira sa svjetlosnim elementima.

Galerija djela[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Maković, Z., "Postskulptura", u: K15: pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, (ur): Krešimir Purgar, Art magazin Kontura, Zagreb, 2007, str. 116, 117, 119, 120, 123, 125
  2. Orelj, K., "Katalog izložbe Dobar ,loš, krelac", Rijeka, 2010, str. 5, 6, 8, 10, 12
  3. Franceschi, B., "Katalog izložbe Rog izobilja", Galerija Miroslav Kraljević, 2003. str. 23
  4. Himbele, Ž., "Katalog izložbe Kristian Kožul", Novigrad, 2004. str. 15
  5. Jakšić, J., "Tekst uz izložbu Misinterpretations", Lauba, 2012. str. 6, 7, 9
  6. Hošić, I., "Katalog izložbe Alem Korkut: Skulpture", Gradska galerija Bihać, 2012., str. 6, 7, 19
  7. Roje Depolo, L., "Katalog izložbe Slabost,snaga", Gliptoteka, HAZU, 2011.
  8. Vuković, R., "Katalog izložbe Embrio", Umjetnički paviljon u Zagrebu, 2004, str. 6, 7, 9, 10, 12, 13, 14, 16, 17
  9. Babić, J., "Bez naziva", predgovor katalogu izložbe, Galerija Kristofora Stankovića, Stara gradska vijećnica, Zagreb, 2007. str. 23, 27, 53
  10. Štefančić, K., "Retorika modernizma", u: K15: pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, (ur): Krešimir Purgar, Art magazin Kontura, Zagreb, 2007, str. 134, 135, 136

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Maković, Zvonko. Postskulptura, u: K15: pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, (ur) Krešimir Purgar, Art magazin Kontura, Zagreb, 2007.
  2. Orelj, Ksenija. Dobar, loš, krelac, katalog izložbe, Rijeka, 2010.
  3. Štefančić, Klaudio. Sviđa mi se da ti ne bude prijatno, u: Kristian Kožul „Zona ćudoređa“ katalog izložbe, MSU Zagreb, 2006.
  4. Franceschi, Branko. Rog izobilja, katalog izložbe, Galerija Miroslav Kraljević, 2003.
  5. Himbele, Željka. Katalog izložbe Kristian Kožul, Novigrad, 2004.
  6. Jakšić, Jasna. Tekst uz izložbu Misinterpretations, Lauba, 2012.
  7. Hošić, Irena. Alem Korkut: Skulpture, katalog izložbe, Gradska galerija Bihać, 2012.
  8. Roje Depolo, Lida. Slabost, snaga, katalog izložbe, Gliptoteka, HAZU, 2011.
  9. Vuković, Radovan. Embrio, katalog izložbe, Umjetnički paviljon, Zagreb, 2004.
  10. Vidović, Petra. Paralelna čitanja Ivane Franke, diplomski rad. Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagreb, 2008.
  11. Babić, Jasmina. Bez naziva, predgovor katalogu izložbe, Galerija Kristofora Stankovića, Zagreb, 2007.
  12. Štefančić, Klaudio. Retorika modernizma, u: K15: pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, (ur) Krešimir Purgar, Art magazin Kontura, Zagreb, 2007.
  13. Cvetnić, Sanja. Alkemija,obred i simulacrum, Zagreb, 2009.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]