Sv. Franciska Cabrini

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Francesca Saverio Cabrini
Francesca Saverio Cabrini
Rođena 15. srpnja 1850.
Sant'Angelo Lodigiano, Lombardija, Italija
Preminula 22. prosinca 1917.
Chicago, Illinois, SAD
Beatificirana 13. studenog 1938.
Kanonizirana 7. srpnja 1946.
Slavi se u Katoličkoj Crkvi
Spomendan 22. prosinca
Simboli ljiljan[1]
Zaštitnica iseljenika
Svetišta Svetište sv. Franciske Cabrini, New York
Christianity Symbol.png Portal o kršćanstvu

Sv. Franciska Cabrini, pravim imenom Francesca Saverio Cabrini, a poznata i kao Majka Cabrini i Majka iseljenika[2] bila je talijansko-američka redovnica, misionarka i utemeljiteljica Družbe misionarki Presvetog Srca Isusova. Prva je naturalizirana državljanka SAD-a koju je kanonizirala Katolička Crkva.[3] bilj1

Papa Pio XII. postavio ju je 1950. za zaštinicu iseljenika.[2]

Mladost[uredi VE | uredi]

Vitraj u katličkoj crkvi sv. Stjepana prvomučenika u Chesapeakeu u Virginiji.

Franciska je rođena 15. srpnja 1850. u Sant' Angelu kod Lodia u Lombardiji.[1] Bila je najmlađe od trinaestero djece posjednika imanja Augustina Cabrini i pobožne majke Stelle Oldini. Svega četvero od trinaestero djece doživjelo je pubertet. Obitelj se bavila uzgojem trešanja.[4] Sa sedam godina primila je svetu potvrdu i taj je događaj smatrala prekretnicom u svom životu:[2]

"U trenutku mazanja svetim uljem sam osjetila nešto što nikada neću moći izreći. Mislila sam da više nisam na zemlji, toliko mi je srce bilo ispunjeno čistom radošću. Ne znam izreći, što sam osjetila, ali znam da je to bio Duh Sveti."

Budući da joj je otac rado čitao vijesti o misionarima, već se od malena počela zanimati za misije. S osamnaest godina kod redovnica Kćeri Presvetog Srca završila učiteljsku školu. Otac i majka preminuli su u razmaku deset mjeseci tijekom 1870. godine. Kao učiteljica je najprije predavala u Vidardu dvije godine, gdje je u mjesnoj župi bila aktivna u brizi za bolesnike zbog čega je i sama dobila boginje.[2]

Počela je žudjeti za misijama, ali tada u Italiji nije bilo nijedne misionarske kongregacije za žene. Zbog krhkog zdravlja nije primljena ni u jedan od u dva postojeća reda redovnica. Između 1874. i 1880. živjela je i djelovala untar ustanove Kćeri Božje Providnosti, koji je 1880. radi teškoća ukinut. Sa sedam djevojaka iz ukinute ustanove Franciska je 14. studenog 1880. u zgradi ukinutog samostana u Codognu osnovala Družbu Misionarki Presvetog Srca Isusova, s ciljem zauzimanja za bolesnu i napuštenu djecu.[4] Ubrzo je Družba otvorila kuće i u Milanu i Rimu.[2]

Misije[uredi VE | uredi]

Iako joj se san o odlasku u Kinu nije ostvario bilj2, papa Leon XIII. potvrdio je Pravilo sestara misionarki, a sestri Farnciski rekao: "Vaša ustanova je još mlada. Ona treba sredstava. Pođite u Sjedinjenje Američke Države. Ondje ćete naći pomoć, ali i ogromno polje rada."[2] Poslušavši papin prijedlog bilj3, s deset sestara upćuje se prema SAD-u. U proljeće 1889. stigla je u New York. Ondje se posebno zauzima za Talijane doseljene zbog gospodarske krize. Osniva škole, bolnice, sirotišta, domove i ubožišta u Chicagu, Denveru, Seattleu, New Orleansu i Los Angelesu. U pretežno protestanstskoj sredini bila je neshvaćena i često napadana, ali je podjednako zbrinjavala i podizala napuštenu djecu bez obzira na vjeroispovijest ili narodnost.[4]

Misijsku djelatnost nastavila je u Srednjoj Americi (u Nikaragvi i Panami), Čileu u Južnoj Americi, kao i u Europi. Na svojim misijskim putovanjima 28 puta prepovila je Atlantik bilj4, budući da su njezine sestre djelovale i u Amerikama i u Europi. Slala je svoje sestre na pamučne i rižine plantaže američkog Juga te u rudnike Sjevera. Govorila bi: "Radimo, radimo! Imat ćemo čitavu vječnost, dosta vremena da se odmorimo!" U rudokopima Denvera u Coloradu, misionarke su silazile u rudnike u kojima su radili talijanski doseljenici. Sestre misionarke dobile su dopuštenje posjeta zatvorenika te su tješile osuđenike na smrt u zloglasnom zatvoru Sing-Singu u New Yorku. Zatvorenici u Chicagu kupili su konja i kola za sestre koje su im dolazile u posjet iz daleka.[2] Cabrini je već tada školu organizirala napredno te su sestre uz vjeronauk podučavale i prirodoslovlje te djecu jaćale športom.[4]

U slobodno vrijeme, sv. Franciska družila se sa sestrama, čak i kartala. Svakodnevno se molila pred Presvetim oltarskim sakramentom.[4]

Bolest i smrt[uredi VE | uredi]

Za svog drugog prijema kod Pape Leona XIII. sv. Franciska rekla je odakle joj snaga u bolesti:[2]

"Ja radim za Krista, a On se brine da ne padnem pod svojim bremenom."

Umrla je 22. prosinca 1917. u Kolumbovoj bolnici u Chicagu, u 67. godini života, osamljena, dok je pripremala božićne poklone za petstotinjak napuštene djece.[3] U trenutku smrti imala je 2000 sestara u 70 redovničkih kuća[4], a sestre njezina reda brinule su se za preko 5000 siročadi i više od 100 000 bolesnika.[2]

Nakon Cabrinine smrti, sestre iz Družbe bile su primorane napustiti Kinu zbog političkih previranja koje je pratila vjerska nesnošljivost. Ubrzo su otišle i iz Sibira zbog Listopadske revolucije i nedostatka sredstava, kao i potpore mjesne zajednice.

Spomen i čašćenje[uredi VE | uredi]

Tijelo joj je izvorno bilo izloženo u Domu sv. Franciske Cabrini u New Yorku, ali je 1931. ekshumirano za potrebe beatfikacije. Nakon kanonizacije, ruka se čuva u čikaškom, a ostatak tijela u njujorškom svetištu.

Blaženom ju je 13. studenog 1938. proglasio papa Pio XI., a svetom 7. srpnja 1946., ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata koji je iza sebe ostavio mnogo izbjeglica i prognanika.[4] Njezino beatifikacijsko čudo uključivalo je ozdravljenje novorođenčeta starog jedan dan, koje je bilo slijepo zbog 50%-tne koncentracije srebrovog nitrata u očima, umjesto normalnih 1%. Dijete imena Peter Smith prisustvovalo je kanonizaciji. Kasnije se Smith zaredio za svećenika. Na misi zahvalnici za kanonizaciju prisustvovalo je 120.000 vjernika, koji su ispunili stadion "Soldier Field" u Chicagu.[5]

Spomendan joj je 22. prosinca[6], a u SAD-u se slavi 13. studenog, na dan kanonizacije, kako bi se izbjegle nedomice sa svečanostima Adventa u narednim danima. Posebno ju časte Američki Talijani.

Kako bi se raseretila Kolumbova bolnica u Chicagu, koja je nakon smrti postala hodočastilište brojnih vjernika, Čikaška nadbiskupija dala je izgraditi nacionalno svetište u Chicagu. Osim u Chicagu, svetišta su uspostavljena na njujorškom Manhattanu i u mjestu Golden u Coloradu.

Godine 1996. primljena je u Nacionalnu žensku kuću slavnih. Dvije godine kasnije, osnovana je zaklada "Misija Cabrini" s ciljem provođenja njezinih programa obrazovanja, zdravstvene i socijalne pomoći.

Jedna od stanica milanske gradske željeznice nosi njezino ime (Stazione Francesca Cabrini).[7]

Bilješke[uredi VE | uredi]

bilj1  Elizabeth Ann Seton bila je prva državljanka SAD-a rođena u SAD-u (podrijetlom iz SAD-a) koja je bila kanonizirana.
bilj2  Na pitanje papi može li ići u misije na istok, papa je odgovorio potvrdno, ali na zapad, misleći na SAD.[3]
bilj3  Rad s talijanskim iseljenicima u SAD-u predlagao joj je biskup Giovanni B. Scalabrini i prije njezina obraćanja papi.[1][3]
bilj4  Sestra Franciska potkraj života u pismima svojim sestrama priznala je da se boji mora, ali da ga je prevladala svojim žarom za misije.[3]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Augustine Kalberer. Lives of the Saints: Daily Readings, Franciscan Herald Press: Chicago, 1975.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Santi e Beati (Sveti i blaženi) (tal.) Mario Scudu. "Santa Francesca Saverio Cabrini", www.santiebeati.it (pristupljeno 1. siječnja 2018.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 Sveci.net "Sveta Franciska Cabrini: djevica, misionarka, majka iseljenika" (pristupljeno 31. prosinca 2017.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Župa sv. Francisce Cabrini (engl.) Naša župa / Naš zaštitnik, sfcabrini.org (pristupljeno 1. siječnja 2018.)
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 M. Jelenić. "Uz blagdan sv Franciske Cabrini: Zaštitnica migranata", Glas Koncila, br. 51-52 (dvobroj za Božić 2017.: 2270-2271), god. LVI, str. 38
  5. Catholic New World, glasilo Čikaške nadbiskupije (engl.) Michelle Martin. "Cabrini shrine seeing improvements, new mission", ww.chicagocatholic.com, 26. veljače 2012. (pristupljeno 1. sijenja 2018.)
  6. Martyrologium Romanum, Libreria Editrice Vaticana: 2001. ISBN 88-209-7210-7
  7. La Stampa (tal.) Giacomo Galeazzi. "Bertone: Noi ex migrantii", www.lastampa.it, 13. studenog 2010. (pristupljeno 1. siječnja 2018.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]