Sveopći židovski radnički savez u Litvi, Poljskoj i Rusiji

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Sveopći židovski radnički savez u Litvi, Poljskoj i Rusiji (jidiš: אַלגעמײנער ייִדישער אַרבעטער־בונד אין ליטע, פּױלן און רוסלאַנד [1] Algemeyner Yidisher Arbeter Bund in Liteh, Poyln un Rusland), općenito zvan Bund (jidiš: בונד‎, srodno njemačkom Bund, u značenju saveza ili unije), ili Židovski radnički savez, bila je sekularna židovska stranka u Ruskom Carstvu, aktivna između 1897. i 1920. godine. Godine 1917. je poljski dio Bunda, što datira od vremena kad je Poljska bila teritorij Ruskog Carstva, odvojio se od ruskog Bunda i stvorio novi poljski Svepoći radnički savez koji je nastavio djelovati u Poljskoj u godinama između dvaju svjetskih ratova. Ruski Bund je raspušten 1920. i inkorporiran u Komunističku partiju. Ostali ostatci Bunda preživjeli su u raznim državama (npr. Latvija, Rumunjska). Člana Bunda nazivalo se bundistom. Ideologija stranke bio je bundizam, socijalizam, židovski autonomizam i necionizam. Politički je bila ljevičarska.

Osnovana je u Vilnu 7. listopada 1897. godine.[2][3] Ime je nadahnuto Sveopćom njemačkom radničkom asocijacijom.[4] Bund je gledao ujediniti sve židovske radnike u Ruskom Carstvu u jednu socijalističku stranku te koalirati sa širim ruskim socijaldemokratskim pokretom radi dosezanja demokratske i socijalističke Rusije. U Ruskom Carstvu tad su bile Litva, Latvija, Bjelorusija, Ukrajina i većina današnje Poljske, područja gdje je većina svjetskih Židova onda živjela.[5] Nadali su se da će Židovima izboriti zakonski manjinski status u Rusiji. Od svih tadašnjih židovskih političkih stranaka, Budn je bio najnapredniji po ženskom pitanju, jer su im žene bile više od trećine članstva.[6] Ime Litve u nazivu stranke dodano je 1901. godine.[4][7]

Bund je usvojio austromarksističko načelo kulturne autonomije.

Nastojao je pomiriti nacionalističko gledište i socijalistički pogled. Kao sekularna organizacija, odbacio je Svetu zemlju i sveti jezik (hebrejski) i izabrao govoriti jidišem.[8]

U SSSR-u je bio zabranjen jer ideje nacionalizma nisu odgovarale ideji revolucije. Poslije toga je Bund postao vrlo aktivan u Poljskoj. Među ostalim organizirao je židovske sindikate, borio se za radnička prava i promiao klasnu i opću jednakost među radnicima.[8]

Preostali Bund u Rusiji održao je konferenciju od 12. do 19. travnja 1920. u Gomelju. To je bila 12. konferencija i stranka se podijelila na dvije stranke, većinski Komunistički Bund (Kombund) i manjinski Socijaldemokratski Bund.[9][10]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. נ. אַ. בוכבינדער: די געשיכטע פֿון דער ייִדישער אַרבעטער־באַװעגונג אין רוסלאַנד. לױט ניט־געדרוקטע אַרכיװ־מאַטעריאַלן. טאַמאַר, 1931.
  2. Hirsz Abramowicz (1999). Profiles of a Lost World: Memoirs of East European Jewish Life Before World War II (eng.), Wayne State University Press ISBN 978-0-8143-2784-5
  3. Troen, S. Ilan (27. veljače 2017.). Essential Israel: Essays for the 21st Century (engleski), Indiana University Press ISBN 978-0-253-02719-1
  4. 4,0 4,1 Minczeles, Henri. Histoire générale du Bund: un mouvement révolutionnaire juif. Paris: Editions Austral, 1995. str. 61 (fra.)
  5. Tenenbaum, Marcel (2016). Of Men, Monsters and Mazel: Surviving the “Final Solution” in Belgium (eng.) pristupljeno 17. prosinca 2019.
  6. Shepherd, Naomi (1994). A price below rubies: Jewish women as rebels and radicals (eng.), Harvard University Press ISBN 978-0-674-70411-4
  7. Zimmerman, Joshua D. (2004). Poles, Jews, and the Politics of Nationality (eng.), University of Wisconsin Press
  8. 8,0 8,1 TLV-01, von (27. prosinca 2017.). Der letzte Bundist (njemački) pristupljeno 31. siječnja 2020.
  9. Michael Brenner (1998). In Search of Jewish Community: Jewish Identities in Germany and Austria, 1918–1933 (eng.), Indiana University Press ISBN 978-0-253-21224-5
  10. (1998) Fruma Mohrer Guide to the Yivo Archives (eng.), Yivo Institute for Jewish Research/M.E. Sharpe ISBN 978-0-7656-0130-8