Tabernakul

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Svetohranište)

Tabernakul[1] (lat. tabernaculum - šator, ili hrv. svetohranište[1]) u rimokatoličkoj Crkvi označava prostor gdje se čuvaju posvećene hostije za svetu pričest. Riječ je o malenim, obično umjetnički oblikovanim nišama, s ukrašenim vratašcima koja se zaključavaju.

Svetohranište nema neko liturgijsko značenje, pa se svi nakloni za vrijeme mise rade isključivo prema oltaru a ne svetohraništu. Ali, vjernici se prije mise moraju pokloniti Kristu u svetohraništu, prilikom ulaska u crkvu, zato što je Krist doista prisutan u preostalim hostijama, no ta prisutnost nema svoju ulogu u liturgiji niti važnost u tumačenju i doživljavanju svete mise.[2]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Barokni tabernakul u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije u Lepoglavi

Svetohranište je nastalo iz praktične potrebe, jer je trebalo na dostojno mjesto spremiti posvećeni kruh koji se poslije nosio bolesnicima. Nije nastalo odmah, nego s vremenom. Kako su ljudi sve manje dolazili se pričestiti se, pobožnost euharistijskog klanjanja sve je veću važnost dobivalo od euharistijskog pričešćivanja. Zbog toga je i svetohranište zauzima važnije mjesto u arhitekturi crkve.[2]

U romaničkim crkvama tabernakul je bio udubina u zidu zatvorena zastorom u korskom prostoru ili pak svojevrsni zidni ormar.

U gotičkim crkvama tabernakul je samostojeće spremište izrađeno od kamena.

Od 14. stoljeća tabernakul se seli na oltar i postaje, posebice od razdoblja baroka dijelom oltarnog retabla, podno oltarne slike.

Od Drugog vatikanskog sabora u novim crkvama, gdje god je to moguće, tabernakul se smješta u posebnu pokrajnju kapelu ili pak na rub oltarnoga prostora.

Šest prvih četvrtaka, također nazvana Čin zadovoljštine za Isusove rane i za Svetu Euharistiju, katolička je pobožnost koja nudi djela zadovoljštine i koja ima svoje porijeklo u Kristovim ukazanjima bl. Aleksandrini da Costa u Balazaru u Portugalu, 1949. Ovu pobožnost svetim ranama kroz euharistijsko klanjanje (osobito učinjeno ispred najzaboravljenih i napuštenih svetohraništa) odobrila je Rimokatolička Crkva, a Isus je dao nekoliko obećanja onima koji prakticiraju pobožnost prvog četvrtka, od kojih jedno uključuje spasenje duše u trenutku smrti.[3]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Vidi:
    Opća i nacionalna enciklopedija: Tabernakul[neaktivna poveznica]
    Hrvatska enciklopedija (LZMK): Tabernakul i Svetohranište
  2. a b Bitno.net Bitno.net, Tomislav Šagud: Pitajte svećenika - Trebamo li se tijekom svete mise pokloniti oltaru ili svetohraništu 20. siječnja 2020. (pristupljeno 21. siječnja 2020.)
  3. Madigan, Leo; Blessed Alexandrina da Costa: The Mystical Martyr of Fatima. Fatima-Ophel Books, Fátima, Portugal (2005).