Svjetionik Cordouan
| Svjetionik Cordouan | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Francuska |
| Godina uvrštenja | 2021. |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | i, iv |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1625 |
| Koordinate | 45°35′10″N 1°10′25″W / 45.58611°N 1.17361°W |
  Cordouan Lokacija svjetionika Cordouana u Francuskoj | |
Svjetionik Cordouan (fr. Phare de Cordouan) je svjetionik koji se nalazi 7 kilometara od obale u Atlanskom oceanu, na negostoljubivom plitkom stjenovitom platou u blizini estuarija Gironde u Francuskoj regiji Nouvelle-Aquitaine. Visinom od 68 metara deseti je najviši tradicionalni svjetionik na svijetu.
Cordouan najstariji je svjetionik u Francuskoj; započet 1584., a završen 1611. godine, te stoji i danas u svom izvornom obliku. Dizajnirao ga je vodeći pariški arhitekt Louis de Foix u stilu renesansne kao amalgam kraljevske palače, katedrale i utvrde.
Kao francuski povijesni spomenik (Monument historique) zaveden je 1862. godine, a UNESCO ga je prepoznao kao mjesto svjetske baštine 2021. godine[1] kada je upisan na popis mjesta svjetske baštine u Europi kao „utjelovljenje razdoblja arhitektonske i tehnološke povijesti svjetionika, izgrađen s namjerom da se nastavi tradiciju poznatih svjetionika antike, ilustrirajući umijeće gradnje svjetionika u razdoblju obnovljene plovidbe kada su svjetionici igrali važnu ulogu kao teritorijalne oznake i kao instrumenti sigurnosti”[2].
Mali svjetionički tornjevi postojali su na otočiću još od 880. godine, ali prvu pravu građevinu sagradio je engleski kraljević Edward, jer je Guienne u 14. st. bila engleska pokrajina. Toranj je bio visok 16 metara, s platformom na vrhu na kojoj je mogla neprestano gorjeti vatra i kojom bi upravljao vjerski pustinjak. Prolazeći brodovi plaćali su prolazak s dva groata (kovanica), što je najstarija zabilješka svjetioničkog danka. Osim tornja, na otočiću je sagrađena i mala kapela.
U drugoj polovici 16. stoljeća toranj je propao, a opasnost za plovidbu prijetila je trgovini vina iz Bordeauxa. To je dovelo do izgradnje sadašnjeg svjetionika. De Foix je najprije sagradio okruglu podlogu promjera 41 metra i visine 2,4 metra kako bi podnijeli navalu valova. Unutar nje nalazio se prostor za čuvanje zaliha površine 1,9 m². Iznad njega izgrađena su četiri kata, sve manje površine. Prizemlje se sastojalo od kružnog tornja promjera 15 metara, s unutarnjim zidom i sobama četiri čuvara. U središtu je bilo bogato uređeno predsoblje površine 2 m² i visine 6,1 m. Na drugom je katu bio „Kraljev stan” koji se sastojao od salona, predsoblja i određenog broja ormara. Treći kat bila je kapela s kupolastim krovom značajna po ljepoti mozaika. Iznad ovoga bio je sekundarni fenjer, a iznad toga glavni fenjer na visini od 49 metara iznad razine mora i vidljiv s 5–6 morskih milja. Ovo monumentalno remek-djelo pomorske signalizacije ukrašeno je pilastrima, stupovima modiljonima i vodorigama. Njegovi arhitektonski oblici crpili su inspiraciju iz antičkih modela, renesansnog manirizma i specifičnog arhitektonskog jezika francuske inženjerske škole École des Ponts et Chaussées[2].
Svjetionik je preuredio inženjer Joseph Teulère koncem 18. stoljeća. Tada mu je povećana visina na današnjih 67,5 m i promjenila se njegova rasvjetna komora koja svjedoči o napretku znanosti i tehnologije tog razdoblja. Teulère je osmislio prvu rotirajuću rasvjetnu antenu koja se sastojala od Argandove svjetiljke koju je okretao stroj koji je izradio urar u Dieppeu. Gorivo je bila mješavina kitovog ulja, maslinovog ulja i ulja repice.
Prvi rotirajući sustav Fresnelovih leća, izum Augustina-Jeana Fresnela, postavljen je na Cordouanu 1823. godine. Svjetlo je 1907. zamijenjeno petrolejskim plinom, a 1948. električnom energijom. Svjetionik je u potpunosti automatiziran 2006. godine, ali ga još opskrbljuju svjetioničari čiji je posao sačuvati ovaj posebno stari i povijesni svjetionik i služiti kao turistički vodiči. Nakon što je u kolovozu 2019. godine svjetionik Cap Fréhel ispratio svoje posljednje svjetioničare, svjetionik Cordouan je posljednji svjetionik u Francuskoj u kojemu još uvijek žive i rade svjetioničari[3].
- ↑ UNESCO to add France’s 'king of lighthouses' to world heritage list. France. 24. srpnja 2021. Pristupljeno 18. lipnja 2022.
- 1 2 Svjetionik Cordouan na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 18. lipnja 2022.
- ↑ Système d'Eclairage du Phare de Corduan(fr.) Pristupljeno 18. lipnja 2022.
{{Navigacija
| naziv = Svjetska baština u Francuskoj
| naslov = Svjetska baština u Francuskoj
| slika-lijevo =
| slika = .svg){kind=small}
| grupa1 = Kulturna baština (44)
| popis1 = Episkopalni grad Albi (2010.) • Rimski i romanički spomenici u Arlesu (1981.) • Kraljevske solane u Arc-et-Senansu (1982.) • Stara jezgra Avignona (1995.) • 23 zvonika Beffroi1) (1999.) • Mjesečeva luka Bordeauxa (2007.) • Katedrala u Bourgesu (1992.) • Klimati i teroari Burgundije (2015.) • Canal du Midi (1996.) • Povijesni grad i utvrda Carcassonne (1997.) • Mediteranski poljoprivredno-pastirski kulturni krajolik Caussesa i Cévennesa (2011.) • Champagne brda, kuće i podrumi (2015.) • Oslikana špilja Chauvet-Pont d’Arc (2014.) • Svjetionik Cordouan (2021.) • Djela Le Corbusiera (2016.) • Dvorac Fontainebleau s parkom (1981.) • Opatija Fontenay (1981.) • Grande Île i Neustadt u Strasbourgu (1988.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu5) (2016.) • Obnovljeno središte Le Havrea (2005.) • Dolina rijeke Loire između Sully-sur-Loire i Chalonnesa (2000.) • Povijesna mjesta u Lyonu (1998.) • Maison Carrée (2023.) • Megaliti Carnaca i obale Morbihana (2025.) • Mont Saint Michel i njegov zaljev (1979.) • Katedrala Notre-Dame u Amiensu (1981.) • Katedrala Notre-Dame u Chartresu (1979.) • Notre-Dame, Bazilika Saint-Remi i palača Tau u Reimsu (1991.) • Nica (2021.) • Rimski spomenici u Orangeu uključujući kazalište i slavoluk (1981.) • Pont du Gard (1985.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa 2) (2011.) • Srednjevjekovni trgovački grad Provins (2001.) • Francuski dio puta Svetog Jakova prema Santiago de Composteli3) (1998.) • Rudarski bazen Nord-Pas de Calaisa (2012.) • Vinogradsko područje Saint-Emiliona (1999.) • Opatijska crkva Saint-Savin-sur-Gartempe (1983.) • Obala Seine u Parizu (1991.) • Stanislavov trg zajedno s trgovima Place de la Carrièrealača]] (1979.) • Opatija Vézelay s brežuljkom (1979.) • Prapovijesni lokaliteti u dolini Vézère (Lascaux, Cro-Magnon, La Madeleine, Le Moustier) (1979.) • [[Veliki lječilišni gradovi Europe|Lječilišni grad i Place d'Alliance u Nancyju (1983.) • Taputapuātea4) (2017.) • Vaubanove utvrde (2008.) • Versajska p Vichy (2021.)
| grupa2 = Prirodna baština (7)
| popis2 = Bukove prašume Karpata i drugih područja Europe (2021.) • Chaîne des Puys, tektonska arena rasjeda Limagne (2018.) • Francuski južni teritoriji i mora (2019.)4) • Lagune Nove Kaledonije4) (2008.) • Nacionalni park Réunion6) (2010.) • Zaljev Porto uključujući park prirode Scandola na Korzici (1983.) • Vulkani i šume Mont Peléea i vrhova sjevernog Martinika4) (2023.)
| grupa3 = Mješovita baština (2)
| popis3 = Pireneji-Mont Perdu3) (1997.) • Te Henua Enata, Markižansko otočje (2024.)
| ispod =
1) Zajednička svjetska baština Belgije i Francuske; 2) Zajedno s 5 drugih alpskih zemalja; 3) Zajednička svjetska baština Francuske i Španjolske; 4) Francuski prekomorski posjedi; 5) Zajednička svjetska baština sedam zemalja (Argentina, Belgija, Francuska, Indija, Japan, Njemačka i Švicarska) | popis4 = Popis nematerijalne svjetske baštine u Francuskoj (30)
}}