Sydney Chapman

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Sydney Chapman
Sydney Chapman.jpg
Rođenje 29. siječnja 1888.
Smrt 16. lipnja 1970.
Državljanstvo Britanac
Polje Fizika, matematika
Institucija Sveučilište u Manchesteru,
Sveučilište u Cambridgeu,
Sveučilište u Oxfordu,
Zvjezdarnica u Greenwichu
Alma mater Sveučilište u Manchesteru
Sveučilište u Cambridgeu
Poznat po Chapmanov ozonski ciklus
Istaknute nagrade Član Kraljevskog društva od 1919.
Copleyeva medalja (1964.)

Sydney Chapman (Eccles, 29. siječnja 1888. – Boulder, SAD, 16. lipnja 1970.), britanski geofizičar i matematičar. Profesor matematike u Londonu i Oxfordu, predavao i na mnogim sveučilištima u svijetu. Istraživao je kinetičku teoriju plinova, geomagnetizam i fiziku atmosfere, posebno atmosferskog ozona, na Opservatoriju za velike visine u Boulderu (Colorado, SAD), otkrio fotokemijski mehanizam koji dovodi do stvaranja ozonskoga sloja (1930.). Istražujući polarnu svjetlost (1951. – 1970.) predvidio postojanje Zemljine magnetosfere. Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Chapman (krater)). [1]

Chapmanov ozonski ciklus[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Chapmanov ozonski ciklus

Chapmanov ozonski ciklus je postupak kojim se ozon stalno obnavlja u Zemljinoj stratosferi, pretvarajući Sunčevo ultraljubičasto zračenje u toplinu. 1930. engleski geofizičar Sydney Chapman je riješio taj kemijski postupak. Ozon u stratosferi nastaje uglavnom djelovanjem ultraljubičastog zračenja sa Sunca, koje reagira sa dvoatomnim kisikom O2:

O3 + foton (UV zračenje < 240 nm) → O2 + O

Jednoatomni kisik odmah reagira sa dvoatomnim kisikom da stvori ozon:

O2 + O + M → O3 + M

Molekule ozona koje su stvorene na taj način, upijaju ultraljubičasto zračenje sa Sunca valnih duljina između 240 i 310 nm, razbijajući triatomsku molekulu ozona u dvoatomnu molekulu kisika i jedan slobodni atom kisika:

O3 + (240 nm < UV zračenje < 310 nm) → 2 O2 + O

Slobodni atom kisika odmah reagira sa dvoatomnom molekulom kisika da stvori ozon:

O + O2 + M → O3 + M

Gdje je “M” katalizator koji prenosi višak energije iz kemijske reakcije. Na taj način, kemijska energija koja se oslobađa kada O i O2 reagiraju, pretvara se u kinetičku energiju molekularnog kretanja. Cijeli ciklus omogućuje pretvaranje UV zračenja sa Sunca u toplinu, bez gubitka ozona. Ovaj ciklus omogućuje ravnotežu ozonskog omotača, koji štiti Zemlju od UV zračenja (UVB i UVC), štetnog za većinu živih bića. To je i jedan od glavnih izvora topline u stratosferi, koja je toplija od gornjih slojeva troposfere. [2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Chapman, Sydney, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. Stratospheric Ozone, [2] "Hrvatska enciklopedija", An Electronic Textbook