Talijani u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Talijani u Hrvatskoj
Flag of Italy.svg
Ukupno pripadnika
17.807[1]
Značajna područja naseljavanja
Istarska županija 12.543[2]
Primorsko-goranska županija 3.429
Požeško-slavonska županija 788
Grad Zagreb 399
Sisačko-moslavačka županija 192
Jezik
talijanski jezik
Vjera
katolici
Srednja talijanska škola Rijeka

Talijani u Hrvatskoj (talijanski: Croati italiani) su autohtona i jedna od 22 priznate nacionalne manjine u Hrvatskoj. Tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća postojala je značajna talijanska jezična i etnička zajednica u Hrvatskoj, uglavnom skoncentrirana na zapadnoj obali Istre, te u Rijeci, dalmatinskim i kvarnerskim gradovima. Nakon Prvog i osobito nakon Drugog svjetskog rata najveći dio hrvatskih Talijana je odselio u Italiju. Prema posljednjemu popisu stanovništva u Hrvatskoj živi 17.807 Talijana, čineći 0,42% stanovništva. Gotovo tri četvrtine hrvatskih Talijana živi u Istarskoj županiji, gdje čine 6,03% stanovništva i imaju pravo na uporabu jezika i zastave u mnogim općinama i gradovima, kao i na županijskoj razini. Kao jedna od autohtonih nacionalnih manjina, izabiru i manjinskog saborskog zastupnika.[3] Tu dužnost u četvrtom uzastopnom mandatu vrši Furio Radin.[4]

Kultura[uredi VE | uredi]

Pri pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici djeluje Središnja knjižnica Talijana u Hrvatskoj (tal. Servizio bibliotecario centrale per la Comunita' nazionale italiana in Croazia).[5]

Osim obrazovnih ustanova u Istri, u Rijeci djeluje talijanska srednja škola, dok u Zadru postoji talijanski dječji vrtić. U Rijeci izlazi list na talijanskom za pripadnike nacionalne manjine La Voce del Popolo (hrv. "Glas naroda").

U sklopu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci djeluje i Talijanska opera.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Hrvatski su Talijani potomci doseljenika iz Italije. Iznimka su ostatci starih romanskih zajednica na zapadu poluotoka Istre, koji govore posebnim romanskim jezikom, a izjašnjavaju se Talijanima (u Vodnjanu, Galižani i Rovinju, t.zv. Bumbari[6]). Talijani u Hrvatskoj uglavnom su distribuirani u primorskim mjestima poluotoka Istre te u većim hrvatskim gradovima.

Poseban su slučaj izolirana zajednica Talijana u Moslavini.[7] Oni su u ove krajeve došli krajem 19. stoljeća, kad je ovamo doselilo 60 talijanskih obitelji iz područja podno Dolomita, porječja rijeke Piave, iz okolice Belluna u sjeveroistočnoj Italiji, planinskog dijela pokrajine Veneta, osobito iz područja oko Longaronea.[7] Odredišta su im bila u području Pakraca: sela Ploštine (dvojezični natpis, tal. ime Plostine), Kapetanovo Polje (Campo del capitano), Obrijež/Donja Obrijež (Obrijez minore), Banovac/Veliki Banovac (Banovac maggiore), Badljevinu, Filipovac i Strižičevac).[7] Jedan je dio doselio na područje Nove Gradiške i Požege iz Furlanije i Veneta. [7]Prvog desetljeća 20. st. odatle su odselili u selo Ciglenicu kraj Kutine.[7] Postoji grupiranje zapadnoslavonskih Talijana u Zagrebu, pet talijanskih kuća u Zrnetićevoj u Vrapču, zagrebačkoj "Maloj Italiji".[7] U potrazi za poslom selili su tijekom 2. pol. 20. st. i u 21. st. u veće gradove u Hrvatskoj, ali i u Italiju, gdje su ih pak nazivali - Slavenima.[7]

Povijest[uredi VE | uredi]

Prvi svjetski rat i poraće[uredi VE | uredi]

Izbijanjem rata između Austro-Ugarske i Italije 1915., mnoga talijanska kulturna društva i organizacije te stranke u Hrvatskoj su raspuštene i zabranjene, a Talijani pristaše ujedinjenja s Italijom bili su zatvoreni. Neki Talijani iz Istre i Dalmacije dobrovoljno su služili u talijanskoj vojsci na Sočanskom bojištu (Fabio Filzi iz Pazina, Giovanni Grion iz Pule, Alessandro Dudan iz Vrlike, Francesco Rismondo iz Splita itd.). Nakon raspada Austro-Ugarske krajem 1918., talijanske snage sukladno Londonskom ugovoru zauzele su Istru, Rijeku i veći dio Dalmacije. Većina domaćih Talijana s velikim nadama je očekivala pripajanje tih krajeva Italiji.[8] Između studenog 1918. i lipnja 1921. većina Dalmacije te Rijeka i kvarnerski otoci bili su pod vojnom upravom Antante i talijanskih snaga, čekajući diplomatsko rješenje spora između Italije i Kraljevine Jugoslavije. Talijanska okupacijska vlast diskriminirala je protivnike pripajanja Italiji te ograničavala političke slobode. U takvim uvjetima dolazilo je do okršaja i sukoba mjesnih Talijana s Hrvatima i Srbima. U porastu nacionalnih napetosti, među dalmatinskim Talijanima dolazi i do osnivanja udruženja Fascio nazionale i Fascio giovanile s geslom "Italia o morte" ("Italija ili smrt").[9] Kad je Rapallskim mirovnim sporazumom 1920. Italiji, suprotno očekivanjima, uz Istru pripao samo grad Zadar i otoci Lastovo, Cres i Lošinj, dio dalmatinskih Talijana se zajedno s povlačenjem talijanske vojske iselio u Italiju ili u novopripojene krajeve, pogotovo Zadar.[8] 1924. i Rijeka ulazi u sastav Italije.

U ostatku istočnojadranske obale koji je pripao Jugoslaviji, lokalni Talijani su po Rapallskom sporazumu imali pravo na talijansko državljanstvo i obrazovanje na svom jeziku. Nastupanjem fašizma u Italiji te agresivnom Mussolinijevom retorikom prema Dalmaciji, rasla je međunacionalna netrpeljivost. Ona se očitovala 1921. i 1932. i u razbijanju mletačkih spomenika u Trogiru i drugim gradovima.[10][11]

U krajeve koja su između dva rata bili pod talijanskom vlašću talijanske vlasti su doseljavale državne službenike s juga Italije, pa su tako u Vodnjanu bile izgrađene barake za karabinjere i carinike koji su se doseljavali na službu u pripojenu Istru.[12] Slično tome, talijanska vlada je poticala naseljavanje u Zadar i Lastovo.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Savezničko bombardiranje Zadra 1944. nagnalo je mnoge talijanske stanovnike na bijeg u Italiju

U Travanjskom ratu 1941. fašistička Italija je izvršila invaziju na Jugoslaviju te joj je nakon sloma države NDH prepustila veći dio Dalmacije te ostatak Kvarnera i Hrvatskog primorja. Nekih od mjesnih Talijana su bili novačeni u talijansku vojsku ili su postali oslonci novog režima, koji je provodio nasilnu talijanizaciju te otvarao koncentracijske logore (Molat, Rab). Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., dalmatinski i Talijani iz Italije zarobljeni od strane partizana priključili su se NOVJ u sklopu bataljuna "Garibaldi", nastavljajući se boriti protiv Nijemaca i ustaša. Drugi su u Istri, Rijeci i Zadru pod zaštitom njemačkih snaga nastavili borbu protiv partizana, dok su neki, pogotovo iz ostatka ratom poharane Dalmacije i teško bombardiranog Zadra, 1943.-1944. otišli u Italiju.

Egzodus[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Istarski egzodus i Osimski ugovor

Spomenik talijanskom književniku Nikolu Tommaseu u rodnom Šibeniku, podignut za vrijeme hrvatske gradske uprave 1896., srušen je i pretopljen nakon oslobođenja Šibenika 1944.

Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo 1947. i do 1954., kad je postalo jasno da ni Istra ni Zadar neće ostati dio Italije, najveći dio dalmatinskih i istarskih Talijana napustio je Hrvatsku i izbjegao u Italiju. Uzroci odlaska su bili višestruki:

  • neki odlasci su se dogodili pod pritiscima i zastrašivanjima od strane Hrvata u ozračju nakon talijanskog vojnog poraza i brojnih proživljenih zločina za vrijeme talijanske okupacije,
  • dio u strahu od neselektivne osvete, komunističkog nasilja prema protivnicima režima i nacionalizacije imovine,
  • dio dobrovoljno, ne videći budućnost u komunističkoj Jugoslaviji s lošom zaštitom manjinskih prava.

U Istri i Slovenskom primorju, kao odmazdu za više desetljeća talijanskih nasilja i okupacije, pripadnici slovenskih partizanskih postrojbi, 8. dalmatinske udarne divizije i mještani počinili su čistku nad preostalim talijanskim fašistima, njihovim simpatizerima i suradnicima. Tijela su uglavnom završavala u krškim jamama – fojbama. Zajedničko talijansko-slovensko istražno povjerenstvo osnovano 1993., koje je istraživalo samo događaje na području današnje Italije i Slovenije, zaključilo je da su ubojstva uslijedila iz želje za uklanjanjem svih povezanih s fašizmom (bez obzira na osobnu odgovornost) te za izvršavanjem preventivnih čistki stvarnih, mogućih ili navodnih protivnika komunističkog režima.[13]

1975. Jugoslavija i Italija su potpisale Osimski ugovor koji je uključivao i sporazum o naknadi za nacionaliziranu ili zaplijenjenu imovinu istarskih Talijana u bivšoj zoni B Slobodnog Teritorija Trsta (sjeverozapadni dio Istre do rijeke Mirne). Ostatak duga su Slovenija i Hrvatska podijelile u omjeru 62:38 posto, a dug kojeg je Hrvatska trebala platiti Italiji iznosi 35 milijuna dolara.[14]

Samostalna Hrvatska[uredi VE | uredi]

Nakon hrvatskog osamostaljenja, hrvatski Talijani uživaju zajamčena manjinska prava te rade na izgradnji i jačanju svojih kulturnih i obrazovnih ustanova. U Hrvatskoj jedina općina u kojoj Talijani čine (relativnu) većinu je Grožnjan, s 39,4% udjela etničkih Talijana u stanovništvu i 56% stanovnika kojima je talijanski materinji jezik.

Kretanje broja Talijana[uredi VE | uredi]

Prije 1910.[uredi VE | uredi]

Jezični zemljovid Istre iz 1880. Jezični zemljovid Istre iz 1880.
Jezični zemljovid Istre iz 1880.
Udio govornika talijanskog u popisu 1910., u postotcima

U popisima 19. i početka 20. stoljeća u pravilu se nije postavljalo pitanje nacionalnosti, tek iznimno, dok je uglavnom bilježen glavni jezik kojim se ispitanik služi ili pak materinji jezik. U Dalmaciji, Rijeci i Istri, u kojima se trgovalo i poslovalo uglavnom s Italijom te gdje je u četiri stoljeća mletačke vlasti talijanski kulturni utjecaj bio velik, bilo je teško razlučiti etničke Talijane od ostalih koji su se u svakodnevnom životu koristili talijanskim. Tijekom druge polovice 19. stoljeća, slijedom talijanskog risorgimenta i hrvatskog narodnog preporoda te izgradnje hrvatske i talijanske nacije, izborenom ravnopravnošću hrvatskog jezika u školstvu i javnom životu 1883., sve više Hrvata, Srba i Slovenaca u na istočnoj obali Jadrana prestaje govoriti talijanski.

1910. u gradu Zadru 66,3% stanovništva govorilo je talijanskim, u Splitu 9,75%, a u Šibeniku 6,4%. Značajne talijanske zajednice postojale su i u gradovima Krku (68%), Osoru (75,37%), Malom Lošinju (59,87%) i Rijeci (48,62%).[15]

Dalmacija[16]
Godina Govornici
talijanskog
%
1845. / 19,7%
1865. 55.020 12,5%
1869. 44.880 10,8%
1880. 27.305 5,8%
1890. 16.000 3,1%
1900. 15.279 2,6%
1910. 18.028 2,7%
Istra i Kvarner
Godina Govornici
talijanskog
%
1846.[17] 60.040 26%
1890. 147.417 38,1%
1910.[18] 118.027 37,2%

Hrvatska 1921.-2011.[uredi VE | uredi]

Talijani (crveno) u Istri po popisu 2001. Talijani (crveno) u Istri po popisu 2001.
Talijani (crveno) u Istri po popisu 2001.
Materinji govornici talijanskog po popisu 2011[19]

U popisima za 1921. i 1931. se ne nalazi krajevi koji su tada bili dio Italije: Istra bez Kastva, grad Rijeka s okolicom, Cres i Lošinj, grad Zadar, otok Lastovo. Rast broja Talijana (gotovo udvostručenje) između popisa 1981. i 1991. rezultat je slobodnijeg, demokratskog ozračja i izjašnjavanja, kao i pojačanog organiziranja talijanskih političkih udruga poslije 1988.[20]

Izvor[21]
Godina Broj Talijana
1921.[22] 9.365
1931. 6.169
1948. 76.093
1953. 37.565
1961. 21.103
1971. 17.433
1981. 11.661
1991. 21.303
2001. 19.636
2011. 17.807

Popis stanovništva 2001. godine[uredi VE | uredi]

Županija Talijana Ukupni postotak
Istarska 14.284 72,74%
Primorsko-goranska 3.539 18,02%
Požeško-slavonska 788 4,01%
Grad Zagreb 277 1,41%
Sisačko-moslovačka 192 0,97%
Splitsko-dalmatinska 114 0,58%
Zadarska županija 109 0,56%
Bjelovarsko-bilogorska 79 0,41%
Dubrovačko-neretvanska 51 0,26%
Brodsko-posavska 40 0,20%
Osječko-baranjska 32 0,16%
Zagrebačka 31 0,16%
Šibensko-kninska 30 0,15%
Varaždinska 17 1,66%
Virovitičko-podravska 12 0,08%
Karlovačka 11 0,06%
Koprivničko-križevačka 9 0,05%
Ličko-senjska 6 0,03%
Krapinsko-zagorska 6 0,03%
Vukovarsko-srijemska 5 0,03%
Međimurska 4 0,02%
Ukupno 19.636 100%
(Popis stanovništva 2001. godine) [1]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Osobe talijanske nacionalnosti ili djelomičnog talijanskog podrijetla.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Reference[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Popis stanovništva 2001. godine
  2. Popis 2011.
  3. Pravo pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj na zastupljenost u Hrvatskom saboru (Croatian). Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Croatian Parliament. pristupljeno 2011-12-29
  4. Furio Radin, Zastupnici 7. saziva Hrvatskoga sabora, sabor.hr
  5. Ministarstvo kulture RH Središnje knjižnice nacionalnih manjina
  6. Etnografski muzej Istre
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 7,6 Jelka Vince-Pallua: Od Italije do Male Italije - talijanske oaze u zapadnoj Slavoniji, Stud. ethnol. Croat., sv. 12/13, str. 233-247, 2001.
  8. 8,0 8,1 Odlazak Talijana iz Šibenika nakon 30 mjeseci okupacije, sebenico.com
  9. M. Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201.
  10. Jareb, Matio. "Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol “talijanstva” istočne obale Jadrana", God. 39., br. 2., 419.- 443. (2007)
  11. J. BREŠAN "Mletački lav izronio iz kanala", Slobodna Dalmacija, petak, 14.1.2005.
  12. Sven Semenčić: Istra - kako je počela kulturna revolucija u oficirskom ljetovalištu, Jutarnji list, 10. srpnja 2010.
  13. Slovene-Italian historical commission. Kozina.com. pristupljeno 19 November 2011
  14. Zagreb, Ivan Zupanc (2004-03-12). Esuli ili optanti?. geografija.hr. pristupljeno 2011-03-01
  15. G.Perselli: "I censimenti della popolazione dell‘Istria, con Fiume e Trieste, e di alcune città della Dalmazia tra il 1850 e il 1936", Talijanska unija Rijeka-Università Popolare di Trieste, Trst-Rovinj, 1993.
  16. Š.Peričić, O broju Talijana/talijanaša u Dalmaciji XIX. stoljeća, in Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, n. 45/2003, p. 342
  17. "Istra", Hrvatska enciklopedija, LZMK
  18. Spezialortsrepertorium der österreichischen Länder I-XII, Wien, 1915–1919
  19. Croatian Bureau of Statistics - Census of Population, Householdes and Dwellings, 2011
  20. "talijanska zajednica u Istri", Istarska enciklopedija, LZMK 2008.
  21. Stanovništvo Hrvatske od 1931.-2001.
  22. E. Giuricin: "I censimenti jugoslavi" in AA. VV., La Comunità Nazionale Italiana nei censimenti jugoslavi 1945-1991, Unione Italiana di Fiume - Università Popolare di Trieste, Trieste-Rovigno 2001, str. 30