Talijani u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Talijani u Hrvatskoj
Flag of Italy.svg
Ukupno pripadnika
17.807[1]
Značajna područja naseljavanja
Istarska županija 12.543[2]
Primorsko-goranska županija 3.429
Požeško-slavonska županija 788
Grad Zagreb 399
Sisačko-moslavačka županija 192
Jezik
talijanski jezik
Vjera
katolici
Srednja talijanska škola Rijeka

Talijani u Hrvatskoj (talijanski: Croati italiani) su autohtona i jedna od 22 priznate nacionalne manjine u Hrvatskoj. Tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća postojala je značajna talijanska jezična i etnička zajednica u Hrvatskoj, uglavnom skoncentrirana na zapadnoj obali Istre, te u Rijeci, dalmatinskim i kvarnerskim gradovima. Nakon Prvog i osobito nakon Drugog svjetskog rata najveći dio hrvatskih Talijana je odselio u Italiju. Prema posljednjemu popisu stanovništva u Hrvatskoj živi 17.807 Talijana, čineći 0,42% stanovništva. Gotovo tri četvrtine hrvatskih Talijana živi u Istarskoj županiji, gdje čine 6,03% stanovništva i imaju pravo na uporabu jezika i zastave u mnogim općinama i gradovima, kao i na županijskoj razini. Kao jedna od autohtonih nacionalnih manjina, izabiru i manjinskog saborskog zastupnika.[3] Tu dužnost u četvrtom uzastopnom mandatu vrši Furio Radin.[4]

Kultura[uredi VE | uredi]

Pri pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici djeluje Središnja knjižnica Talijana u Hrvatskoj (tal. Servizio bibliotecario centrale per la Comunita' nazionale italiana in Croazia).[5]

Osim obrazovnih ustanova u Istri, u Rijeci djeluje talijanska srednja škola, dok u Zadru postoji talijanski dječji vrtić. U Rijeci izlazi list na talijanskom za pripadnike nacionalne manjine La Voce del Popolo (hrv. "Glas naroda").

U sklopu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci djeluje i Talijanska opera.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Hrvatski su Talijani potomci doseljenika iz Italije. Iznimka su ostatci starih romanskih zajednica na zapadu poluotoka Istre, koji govore posebnim romanskim jezikom, a izjašnjavaju se Talijanima (u Vodnjanu, Galižani i Rovinju, t.zv. Bumbari[6]). Talijani u Hrvatskoj uglavnom su distribuirani u primorskim mjestima poluotoka Istre te u većim hrvatskim gradovima.

Poseban su slučaj izolirana zajednica Talijana u Moslavini.[7] Oni su u ove krajeve došli krajem 19. stoljeća, kad je ovamo doselilo 60 talijanskih obitelji iz područja podno Dolomita, porječja rijeke Piave, iz okolice Belluna u sjeveroistočnoj Italiji, planinskog dijela pokrajine Veneta, osobito iz područja oko Longaronea.[7] Odredišta su im bila u području Pakraca: sela Ploštine (dvojezični natpis, tal. ime Plostine), Kapetanovo Polje (Campo del capitano), Obrijež/Donja Obrijež (Obrijez minore), Banovac/Veliki Banovac (Banovac maggiore), Badljevinu, Filipovac i Strižičevac).[7] Jedan je dio doselio na područje Nove Gradiške i Požege iz Furlanije i Veneta. [7]Prvog desetljeća 20. st. odatle su odselili u selo Ciglenicu kraj Kutine.[7] Postoji grupiranje zapadnoslavonskih Talijana u Zagrebu, pet talijanskih kuća u Zrnetićevoj u Vrapču, zagrebačkoj "Maloj Italiji".[7] U potrazi za poslom selili su tijekom 2. pol. 20. st. i u 21. st. u veće gradove u Hrvatskoj, ali i u Italiju, gdje su ih pak nazivali - Slavenima.[7]

Povijest[uredi VE | uredi]

Prvi svjetski rat i poraće[uredi VE | uredi]

Izbijanjem rata između Austro-Ugarske i Italije 1915., mnoga talijanska kulturna društva i organizacije te stranke u Hrvatskoj su raspuštene i zabranjene, a Talijani pristaše ujedinjenja s Italijom bili su zatvoreni. Neki Talijani iz Istre i Dalmacije dobrovoljno su služili u talijanskoj vojsci na Sočanskom bojištu (Fabio Filzi iz Pazina, Giovanni Grion iz Pule, Alessandro Dudan iz Vrlike, Francesco Rismondo iz Splita itd.). Nakon raspada Austro-Ugarske krajem 1918., talijanske snage sukladno Londonskom ugovoru zauzele su Istru, Rijeku i veći dio Dalmacije. Većina domaćih Talijana s velikim nadama je očekivala pripajanje tih krajeva Italiji.[8] Između studenog 1918. i lipnja 1921. većina Dalmacije te Rijeka i kvarnerski otoci bili su pod vojnom upravom Antante i talijanskih snaga, čekajući diplomatsko rješenje spora između Italije i Kraljevine Jugoslavije. Talijanska okupacijska vlast diskriminirala je protivnike pripajanja Italiji te ograničavala političke slobode. U takvim uvjetima dolazilo je do okršaja i sukoba mjesnih Talijana s Hrvatima i Srbima. U porastu nacionalnih napetosti, među dalmatinskim Talijanima dolazi i do osnivanja udruženja Fascio nazionale i Fascio giovanile s geslom "Italia o morte" ("Italija ili smrt").[9] Kad je Rapallskim mirovnim sporazumom 1920. Italiji, suprotno očekivanjima, uz Istru pripao samo grad Zadar i otoci Lastovo, Cres i Lošinj, dio dalmatinskih Talijana se zajedno s povlačenjem talijanske vojske iselio u Italiju ili u novopripojene krajeve, pogotovo Zadar.[8] 1924. i Rijeka ulazi u sastav Italije.

U ostatku istočnojadranske obale koji je pripao Jugoslaviji, lokalni Talijani su po Rapallskom sporazumu imali pravo na talijansko državljanstvo i obrazovanje na svom jeziku. Nastupanjem fašizma u Italiji te agresivnom Mussolinijevom retorikom prema Dalmaciji, rasla je međunacionalna netrpeljivost. Ona se očitovala 1921. i 1932. i u razbijanju mletačkih spomenika u Trogiru i drugim gradovima.[10][11]

U krajeve koja su između dva rata bili pod talijanskom vlašću talijanske vlasti su doseljavale državne službenike s juga Italije, pa su tako u Vodnjanu bile izgrađene barake za karabinjere i carinike koji su se doseljavali na službu u pripojenu Istru.[12] Slično tome, talijanska vlada je poticala naseljavanje u Zadar i Lastovo.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Savezničko bombardiranje Zadra 1944. nagnalo je mnoge talijanske stanovnike na bijeg u Italiju

U Travanjskom ratu 1941. fašistička Italija je izvršila invaziju na Jugoslaviju te joj je nakon sloma države NDH prepustila veći dio Dalmacije te ostatak Kvarnera i Hrvatskog primorja. Nekih od mjesnih Talijana su bili novačeni u talijansku vojsku ili su postali oslonci novog režima, koji je provodio nasilnu talijanizaciju te otvarao koncentracijske logore (Molat, Rab). Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., dalmatinski i Talijani iz Italije zarobljeni od strane partizana priključili su se NOVJ u sklopu bataljuna "Garibaldi", nastavljajući se boriti protiv Nijemaca i ustaša. Drugi su u Istri, Rijeci i Zadru pod zaštitom njemačkih snaga nastavili borbu protiv partizana, dok su neki, pogotovo iz ostatka ratom poharane Dalmacije i teško bombardiranog Zadra, 1943.-1944. otišli u Italiju.

Egzodus[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Istarski egzodus i Osimski ugovor

Spomenik talijanskom književniku Nikolu Tommaseu u rodnom Šibeniku, podignut za vrijeme hrvatske gradske uprave 1896., srušen je i pretopljen nakon oslobođenja Šibenika 1944.

Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo 1947. i do 1954., kad je postalo jasno da ni Istra ni Zadar neće ostati dio Italije, najveći dio dalmatinskih i istarskih Talijana napustio je Hrvatsku i izbjegao u Italiju. Uzroci odlaska su bili višestruki:

  • neki odlasci su se dogodili pod pritiscima i zastrašivanjima od strane Hrvata u ozračju nakon talijanskog vojnog poraza i brojnih proživljenih zločina za vrijeme talijanske okupacije,
  • dio u strahu od neselektivne osvete, komunističkog nasilja prema protivnicima režima i nacionalizacije imovine,
  • dio dobrovoljno, ne videći budućnost u komunističkoj Jugoslaviji s lošom zaštitom manjinskih prava.

U Istri i Slovenskom primorju, kao odmazdu za više desetljeća talijanskih nasilja i okupacije, pripadnici slovenskih partizanskih postrojbi, 8. dalmatinske udarne divizije i mještani počinili su čistku nad preostalim talijanskim fašistima, njihovim simpatizerima i suradnicima. Tijela su uglavnom završavala u krškim jamama – fojbama. Zajedničko talijansko-slovensko istražno povjerenstvo osnovano 1993., koje je istraživalo samo događaje na području današnje Italije i Slovenije, zaključilo je da su ubojstva uslijedila iz želje za uklanjanjem svih povezanih s fašizmom (bez obzira na osobnu odgovornost) te za izvršavanjem preventivnih čistki stvarnih, mogućih ili navodnih protivnika komunističkog režima.[13]

1975. Jugoslavija i Italija su potpisale Osimski ugovor koji je uključivao i sporazum o naknadi za nacionaliziranu ili zaplijenjenu imovinu istarskih Talijana u bivšoj zoni B Slobodnog Teritorija Trsta (sjeverozapadni dio Istre do rijeke Mirne). Ostatak duga su Slovenija i Hrvatska podijelile u omjeru 62:38 posto, a dug kojeg je Hrvatska trebala platiti Italiji iznosi 35 milijuna dolara.[14]

Samostalna Hrvatska[uredi VE | uredi]

Nakon hrvatskog osamostaljenja, hrvatski Talijani uživaju zajamčena manjinska prava te rade na izgradnji i jačanju svojih kulturnih i obrazovnih ustanova. U Hrvatskoj jedina općina u kojoj Talijani čine (relativnu) većinu je Grožnjan, s 39,4% udjela etničkih Talijana u stanovništvu i 56% stanovnika kojima je talijanski materinji jezik.

Kretanje broja Talijana[uredi VE | uredi]

Prije 1910.[uredi VE | uredi]

Jezični zemljovid Istre iz 1880. Jezični zemljovid Istre iz 1880.
Jezični zemljovid Istre iz 1880.
Udio govornika talijanskog u popisu 1910., u postotcima. Ne odražava udio Talijana, već govornika kojima je glavni jezik talijanski.

U popisima 19. i početka 20. stoljeća u pravilu se nije postavljalo pitanje nacionalnosti, tek iznimno, dok je uglavnom bilježen glavni jezik kojim se ispitanik služi ili pak materinji jezik. U Dalmaciji, Rijeci i Istri, u kojima se trgovalo i poslovalo uglavnom s Italijom te gdje je u četiri stoljeća mletačke vlasti talijanski kulturni utjecaj bio velik, bilo je teško razlučiti etničke Talijane od ostalih koji su se u svakodnevnom životu koristili talijanskim. Tijekom druge polovice 19. stoljeća, slijedom talijanskog risorgimenta i hrvatskog narodnog preporoda te izgradnje hrvatske i talijanske nacije, izborenom ravnopravnošću hrvatskog jezika u školstvu i javnom životu 1883., sve više Hrvata, Srba i Slovenaca u na istočnoj obali Jadrana prestaje govoriti talijanski.

1910. u gradu Zadru 66,3% stanovništva govorilo je talijanskim, u Splitu 9,75%, a u Šibeniku 6,4%. Značajne talijanske zajednice postojale su i u gradovima Krku (68%), Osoru (75,37%), Malom Lošinju (59,87%) i Rijeci (48,62%).[15]

Dalmacija[16]
Godina Govornici
talijanskog
%
1845. / 19,7%
1865. 55.020 12,5%
1869. 44.880 10,8%
1880. 27.305 5,8%
1890. 16.000 3,1%
1900. 15.279 2,6%
1910. 18.028 2,7%
Istra i Kvarner
Godina Govornici
talijanskog
%
1846.[17] / 32,46%
1890. 147.417 38,1%
1910.[18] 118.027 37,2%

Hrvatska 1921.-2011.[uredi VE | uredi]

Talijani (crveno) u Istri po popisu 2001. Talijani (crveno) u Istri po popisu 2001.
Talijani (crveno) u Istri po popisu 2001.
Materinji govornici talijanskog po popisu 2011[19]

U popisima za 1921. i 1931. se ne nalazi krajevi koji su tada bili dio Italije: Istra bez Kastva, grad Rijeka s okolicom, Cres i Lošinj, grad Zadar, otok Lastovo. Rast broja Talijana (gotovo udvostručenje) između popisa 1981. i 1991. rezultat je slobodnijeg, demokratskog ozračja i izjašnjavanja, kao i pojačanog organiziranja talijanskih političkih udruga poslije 1988.[20]

Izvor[21]
Godina Broj Talijana
1921.[22] 9.365
1931. 6.169
1948. 76.093
1953. 37.565
1961. 21.103
1971. 17.433
1981. 11.661
1991. 21.303
2001. 19.636
2011. 17.807

Popis stanovništva 2001. godine[uredi VE | uredi]

Županija Talijana Ukupni postotak
Istarska 14.284 72,74%
Primorsko-goranska 3.539 18,02%
Požeško-slavonska 788 4,01%
Grad Zagreb 277 1,41%
Sisačko-moslovačka 192 0,97%
Splitsko-dalmatinska 114 0,58%
Zadarska županija 109 0,56%
Bjelovarsko-bilogorska 79 0,41%
Dubrovačko-neretvanska 51 0,26%
Brodsko-posavska 40 0,20%
Osječko-baranjska 32 0,16%
Zagrebačka 31 0,16%
Šibensko-kninska 30 0,15%
Varaždinska 17 1,66%
Virovitičko-podravska 12 0,08%
Karlovačka 11 0,06%
Koprivničko-križevačka 9 0,05%
Ličko-senjska 6 0,03%
Krapinsko-zagorska 6 0,03%
Vukovarsko-srijemska 5 0,03%
Međimurska 4 0,02%
Ukupno 19.636 100%
(Popis stanovništva 2001. godine) [1]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Osobe talijanske nacionalnosti ili djelomičnog talijanskog podrijetla.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Reference[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Popis stanovništva 2001. godine
  2. Popis 2011.
  3. Pravo pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj na zastupljenost u Hrvatskom saboru (Croatian). Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Croatian Parliament pristupljeno 29. prosinca 2011.
  4. Furio Radin, Zastupnici 7. saziva Hrvatskoga sabora, sabor.hr
  5. Ministarstvo kulture RH Središnje knjižnice nacionalnih manjina
  6. Etnografski muzej Istre
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 7,6 Jelka Vince-Pallua: Od Italije do Male Italije - talijanske oaze u zapadnoj Slavoniji, Stud. ethnol. Croat., sv. 12/13, str. 233-247, 2001.
  8. 8,0 8,1 Odlazak Talijana iz Šibenika nakon 30 mjeseci okupacije, sebenico.com
  9. M. Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201.
  10. Jareb, Matio. "Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol “talijanstva” istočne obale Jadrana", God. 39., br. 2., 419.- 443. (2007)
  11. J. BREŠAN "Mletački lav izronio iz kanala", Slobodna Dalmacija, petak, 14.1.2005.
  12. Sven Semenčić: Istra - kako je počela kulturna revolucija u oficirskom ljetovalištu, Jutarnji list, 10. srpnja 2010.
  13. Slovene-Italian historical commission. Kozina.com pristupljeno 19. studenoga 2011.
  14. Zagreb, Ivan Zupanc (12. ožujka 2004.). Esuli ili optanti?. geografija.hr pristupljeno 1. ožujka 2011.
  15. G.Perselli: "I censimenti della popolazione dell‘Istria, con Fiume e Trieste, e di alcune città della Dalmazia tra il 1850 e il 1936", Talijanska unija Rijeka-Università Popolare di Trieste, Trst-Rovinj, 1993.
  16. Š.Peričić, O broju Talijana/talijanaša u Dalmaciji XIX. stoljeća, in Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, n. 45/2003, p. 342
  17. Fischer, str. 41.
  18. Spezialortsrepertorium der österreichischen Länder I-XII, Wien, 1915–1919
  19. Croatian Bureau of Statistics - Census of Population, Householdes and Dwellings, 2011
  20. "talijanska zajednica u Istri", Istarska enciklopedija, LZMK 2008.
  21. Stanovništvo Hrvatske od 1931.-2001.
  22. E. Giuricin: "I censimenti jugoslavi" in AA. VV., La Comunità Nazionale Italiana nei censimenti jugoslavi 1945-1991, Unione Italiana di Fiume - Università Popolare di Trieste, Trieste-Rovigno 2001, str. 30