Talijanski neorealizam

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Talijanski neorealizam (tal. neorealismo) je nacionalna filmska škola. Karakteriziraju je priče radničke klase i sirotinje, snimane na originalnim lokacijama i često s neprofesionalnim glumcima. Filmovi se uglavnom bave moralnim i ekonomskim posljedicama 2. svjetskog rata na psihu i svakodnevni život pojedinca.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Talijanski neorealizam se javlja po završetku Drugog svjetskog rata odnosno poslije pada vlade Benita Mussolinija, što je uzrokovalo decentralizaciju talijanske filmske industrije. Neorealizam je bio znak kulturne promjene i socijalnog napretka u Italiji. Filmovi talijanskog neorealizma prikazuju suvremene ideje i priče koje su snimane na ulici jer su filmski studiji velikim dijelom bili oštećeni u ratu. Neorealističan stil je razvio krug kritičara (Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, Gianni Puccini, Cesare Zavattini, Giuseppe DeSantis i Pietro Ingrao) okupljenih oko časopisa Cinema. S ozbirom da pisanje o politici nije bilo u potpunosti moguće (glavni urednik časopisa je bio Vittorio Mussolini, sin Benita Mussolinija) kritičari su napadali tzv. filmove tzv. bijelog telefona koji su dominirali tadašnjom talijanskom industrijom i bili su slabe kvalitete. Kritika je osjetila da bi se talijanska kinematografija trebala vratiti korijenima realističnog pitanja s prelaza 19. stoljeća u 20. Antonioni i Visconti su bili bliski suradnici Jeana Renoira. Tragove neorealizma možemo vidjeti u filmovima Alessandra Blasettija i Francesca De Robertisa. Dva najznačajnija prethodnika neorealizma su Toni (Renoir, 1935.) i 1860 (Blasetti, 1934.). U proljeće 1945. Mussolini je smaknut, a Italija oslobođena njemačke okupacije. Taj period poznat kao Talijansko proljeće je bio prekretnica u talijanskoj kinematografija ka realističnijem pristupu u stvaranju filmova. Tako se talijanska kinematografija preorijentirala s velikih studija na snimanje u provinciji i na ulici kako bi se osigurala realističnost. Za prvi film neorealizma se uglavnom drži Ossessione Luchina Viscontija iz 1943. iako je značajan tek kasnije zapažen Aniki-Bobo Manloela de Oliveira iz 1942. Neorealizam je stekao svjetsku slavu 1946. s filmom Rim, otvoreni grad Roberta Rosselinija jer je osvojio Grand Prize na Filmskom festivalu u Cannesu. Talijanski neorealizam doživljava svoj kraj sredinom pedesetih. Standard života u Italiji se znatno podigao i to je tražilo novu poetiku s više optimizma koji su nudili američki filmovi tog razdoblja. Vizija siromaštva i očaja koju je nudio film neorealizma nije više nudila ništa naciji koja je bila gladna pozitivne promijene. Država također nije podupirala poetiku neorealizma, Giulio Andreotti je rekao: Neorealizam je prljavo rublje koje ne bi trebalo biti prano i vješano vani. Prelaz iz neoralizma se ogleda u ranim radovima Federica Fellinija (Il bidone i La Strada). Velike društvene teme zamijenit će istraživanje pojedinaca, njegovih potreba, alijenacije o društva i tragični pokušaj uspostavljanja komunikacije je postala glavna značajka talijanskog filma 1960-ih.

Karakteristike[uredi | uredi kôd]

U filmovima uglavnom glume amateri iako su u mnogim slučajevima angažirani i poznati profesionalci u glavnim ulogama, no statisti i sporedne uloge su većinom pripadale naturšćicima. Filmovi su snimani na stvarnim lokacijama uglavnom u siromašnim četvrtima i na provinciji. Tema je često vezana za sirotinju i radnu klasu. Filmovi prikazuju svakodnevne radnje. Djeca su često u vodećim ulogama iako je njihova karakteristika često promatračka. Rim, otvoreni grad je zadao osnove mnogim principima neorealizma. Prikazuje život talijanskog naroda pod njemačkom okupacijom. Djeca imaju ključnu ulogu i nose glavnu poruku filma. Kradljivci bicikla, film Vittoria De Sice iz 1948. je također reprezentativni primjer razdoblja u kojem glume amateri. To je priča o poslijeratnom životu u Italiji. Od 1944-1948 autori se odmiču od čiste poetike neorealizma. Neki režiseri istražuju mogućnosti drugih žanrova kao npr. fantastični Miracolo a Milano (Vittorio De Sica) ili spektakl Senso (Luchino Visconti). Na samom vrhuncu neorealizma 1948. Visconti je adaptirao roman I Malavoglia koji je nastao na vrhuncu talijanskog verizma potkraj 19. stoljeća. Radnja romana smještena je u suvremenu Italiju i priča je funkcionirala bez većih izmjena. Tako je nastao film La terra trema u kojem glume amateri i sniman je u stvarnom selu u kojem se odigrava radnja romana. Neki suvremeni kritičari talijanskog neorealizma smatraju da je to manje poetika a više odnos filma spram postojeće socijalne situacije u državi. Vincent Rocchi je koristeći psihoanalizu za film neorealizama ustvrdio kako strukturu tjeskobe pretvara u strukturu samog filma.

Utjecaj[uredi | uredi kôd]

Period od 1943. do 1950. u povijesti talijanskog filma pripada neorealizmu koji je više bio trend ili pokret nego škola ili konkretan krug autora, teoretičara i kritičara. Utjecaj neoralizma je velik ne samo na talijanski filmo općenito nego i direktno na francuski novi val, poljsku filmsku školu i krajnji utjecaj mu doseže globalnu razinu.

Bitna djela[uredi | uredi kôd]

  • Ossessione (Luchino Visconti, 1943)
  • Rim otvoreni grad (Roberto Rossellini, 1945)
  • Čistaći cipela (Vittorio De Sica, 1946)
  • Paisa (Roberto Rossellini, 1946)
  • Njemačka nulte godine (Roberto Rossellini, 1948)
  • Kradljivci bicikla (Vittorio De Sica,m 1948.)
  • Zemlja drhti (Luchino Visconti, 1948)
  • Gorka riža (Giuseppe De Santis, 1949)
  • Stromboli (Roberto Rossellini, 1950)
  • Bellissima (Luchino Visconti, 1951)
  • Umberto D. (Vittorio De Sica, 1952)
  • Ljubav (Roberto Rossellini, 1952)
  • Vitelloni (Federico Fellini, 1953)

Glavni predstavnici[uredi | uredi kôd]