Tanzanijsko-ugandska granica
| Dodaj infookvir »granica«. (Primjeri uporabe predloška) |
Tanzanijsko-ugandska granica je neprekinuta međunarodna granica u istočnoj Africi, duga 396 kilometara, koja odvaja Ugandu na sjeveru od Tanzanije na jugu. Većina ove granice nalazi se na Viktorijinom jezeru koje presijeca od istoka prema zapadu.
Granica počinje na tromeđi gdje se susreće sa ruandskom-tanzanijskom i ruandsko-ugandskom granicom, na ušću rijeke Muvumbe u Kageru. Prvih 60 kilometara prati tok Kagere, prvo prema istoku, a zatim prema sjeveroistoku, nakog čeja napušta rijeku. Sljedećih 340 kilometara prati ravnu liniju koja ide od zapada prema istoku, fiksiranu na paraleli 1° jug. Većina ove ravne granice nalazi se na Viktorijinom jezeru. Završava na tromeđi s Kenijom, gdje se susreće s kenijsko-uganskom i kenijsko-tanzanijskom granicom na jezeru, oko dvanaest km od njegove istočne obale.
Grad Mutukula je jedan od glavnih cestovnih prijelaza na granici.
Granična crta je rezultat kompromisa između dviju kolonijalnih sila prisutnih u istočnoj Africi u 19 stoljeću: Njemačkog i Britanskog Carstva. Želeći steći teritorije u Africi, Bismarck je pozvao europske sile na Berlinsku konferenciju. Iako ova konferencija nije formalno podijelila utjecaj diljem kontinenta, postavila je temelje dodjelom zona prodiranja s obala. Na kraju je Berlinu dodijeljen dio istočne afričke obale, uz pristanak lokalne sile, Sultanata Zanzibar. Međutim, čak i prije završetka konferencije, njemački avanturist Carl Peters brzopleto je sklopio privatne sporazume s lokalnim vođama, tražeći desetke tisuća četvornih kilometara, što je brzo stvorilo napetosti sa Sultanatom. Njemačka vlada je odmah nakon konferencije proglasila protektorat nad obalom, a Bismarck je poslao eskadrilu kako bi zastrašio sultana. Krajem 1885. dobio je njegov pristanak da ima odriješene ruke na kontinentu.[1]
Sa svoje strane, Britanci su 1887. godine također od sultana, putem Imperijalne britanske istočnoafričke kompanije, dobili suverenitet nad obalnim pojasom na sjeveru područja pod njemačkim protektoratom. Želeći osigurati kontrolu nad zaleđem, kompanija je nastojala proširiti ga sve do Ugande.[1]
Carl Peters, još uvijek djelujući na vlastitu inicijativu, iznudio je 1890. godine od lokalnog vladara njemački protektorat nad Ugandom, što je navelo Salisburyja na reakciju: Izvori Nila predstavljali su strateško pitanje u britanskoj kolonijalnoj politici u Africi, prvenstveno iz razloga domaće politike. Cecil Rhodesov predloženi projekt željezničke pruge Cape Town-Cairo doista je u to vrijeme naišao na povoljan prijem javnosti. Dolazak Caprivija za kancelara, koji nije imao puno interesa za kolonijalna osvajanja, omogućio je brzo sklapanje Sporazuma Helgoland-Zanzibar. Ovaj je sporazum omogućio dvjema silama da podijele utjecaj u istočnoj Africi. Britanci su osigurali kontrolu nad Ugandom, a Njemačkoj su omogućili pristup Kongu. Britanci su tako napustili projekt željezničke pruge Cape Town-Cairo, a tada je definirana granica između Ugande i Njemačke istočne Afrike.[1]
Granično područje bilo je poprište sukoba između ugandske i tanzanijske vojske 1978.-1979., što je na kraju dovelo do pada režima Idija Amina Dade. Rat je započeo prelaskom ugandske vojske preko granice i napredovanjem dalje na jug do obala rijeke Kagera, koja se u tom trenutku nalazila unutar tanzanijskog teritorija. Tanzanija je odgovorila ponovnim preuzimanjem teritorija i ulaskom na ugandski teritorij.[2]
Nekoliko godina ranije dogodio se upad protivnika ugandskog diktatora, kojeg je podržavala Tanzanija, s ciljem vraćanja na vlast bivšeg predsjednika Obotea, koji je bio u egzilu u Tanzaniji. Unatoč sporazumu potpisanom 1972. pod pokroviteljstvom Somalije, Imin Dada je naknadno redovito optuživao Tanzaniju da ga želi svrgnuti.[2]
- 1 2 3 Henri Wesseling. 1996. Le Partage de l’Afrique. Folio. str. 271-326,840. ISBN 978-2-07-042116-9 Pogreška u citiranju: nevaljala
<ref>oznaka; ime ":0" definirano više puta s različitim sadržajem - 1 2 Patrick David. Travanj 1980. La Tanzanie et le renversement d’Amin Dada. monde-diplomatique.fr. Pristupljeno 9. listopada 2025. Pogreška u citiranju: nevaljala
<ref>oznaka; ime ":1" definirano više puta s različitim sadržajem