Teorija igara

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Teorija igara grana je primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije odnosno situacije sukoba i kooperacije u kojima uspjeh neke racionalne osobe odnosno učesnika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba.[1]

U 20. stoljeću teorija igara izrazito se razvila. Veći pomak u razmatranju igara s nula-zbrojem proizveo je John von Neumann, koji je kasnije bio koautor knjige Theory of Games and Economic Behavior (Teorija igara i ekonomsko ophođenje) 1944. godine s ekonomistom Oskarom Morgensternom. U ovoj knjizi Von Neumann i Morgenstern teoretiziraju ekonomsko ponašanje raznih subjekata rabeći razne kooperativne igre. U drugom izdanju knjige Von Neumann i Morgenstern iznijeli su koristi i primjene ove teorije igara za statističare i ekonomiste kako bi mogli razmotriti odluke subjekata pod neizvjesnim uvjetima.

Teorija igara ima primjenu u objašnjavanju situacija u ekonomiji, sociologiji, biologiji, politici itd.

Povijest[uredi VE | uredi]

Uporaba[uredi VE | uredi]

Predstavljanje igara[uredi VE | uredi]

Opširni oblik[uredi VE | uredi]

Normalizrani oblik[uredi VE | uredi]

Funkcijski oblik[uredi VE | uredi]

Opća primjena[uredi VE | uredi]

Biologija[uredi VE | uredi]

Ekonomija[uredi VE | uredi]

Filozofija[uredi VE | uredi]

Politika[uredi VE | uredi]

Teorija igara primijenjuje se u političkim znanostima, a osobito u područjima kao što su pravična dioba, politička ekonomija, ratno pregovaranje, pozitivna politička teorija, i teorija društvenog izbora. U svim ovim navedenim područjima istraživači su razvili teoretske modele igara u kojem su sudionici glasači, države, interesne skupine i političari.

Prvi primjer primjene teorije igara u političkim znanostima izveo je Anthony Downs, koji je u svojoj knjizi An Economic Theory of Democracy (Ekonomska teorija demokracije)[2] rabio hotellingov zakon u objašnjavanju političkog procesa. Downs je bio prva osoba koja je dokazala da će politički kandidati odnosno stranke težiti prema ideologiji koja će udovoljavati vrijednostima središnjice ako su glasači potpuno upoznati s činjenicama, ali također je tvrdio da glasači isto tako svjesno odlučuju ostati neupućeni što na kraju omogućava kandidatima da se odvoje u svojim nastupima.

Vrste igara[uredi VE | uredi]

Kooperativne/ne-kooperativne[uredi VE | uredi]

Simetrične/asimetrične[uredi VE | uredi]

Primjer asimetrične igre
E F
E 1,2 0,0
F 0,0 1,2

Nula-zbroj/ne-nula-zbroj[uredi VE | uredi]

Simultane/nizne[uredi VE | uredi]

Perfektne informacije i neperfektne informacije[uredi VE | uredi]

igre kombinatorike[uredi VE | uredi]

Beskrajne igre[uredi VE | uredi]

Diskretne i kontinuirane igre[uredi VE | uredi]

Diferencijalne igre[uredi VE | uredi]

Meta igre[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Myerson, Roger B. (1991). Game Theory: Analysis of Conflict, Harvard University Press, p. 1. Chapter-preview links, pp. vii–xi.
  2. Predložak:Harvard citations


Economic template.svg Nedovršeni članak Teorija igara koji govori o ekonomiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.