Teorija igara
Teorija igara grana je primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije odnosno situacije sukoba i kooperacije u kojima uspjeh neke racionalne osobe odnosno učesnika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba.[1]
U 20. stoljeću teorija igara izrazito se razvila. Veći pomak u razmatranju igara s nula-zbrojem proizveo je John von Neumann, koji je kasnije bio koautor knjige Theory of Games and Economic Behavior (Teorija igara i ekonomsko ophođenje) 1944. godine s ekonomistom Oskarom Morgensternom. U ovoj knjizi Von Neumann i Morgenstern teoretiziraju ekonomsko ponašanje raznih subjekata rabeći razne kooperativne igre. U drugom izdanju knjige Von Neumann i Morgenstern iznijeli su koristi i primjene ove teorije igara za statističare i ekonomiste kako bi mogli razmotriti odluke subjekata pod neizvjesnim uvjetima.
Teorija igara ima primjenu u objašnjavanju situacija u ekonomiji, sociologiji, biologiji, politici itd.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Uporaba[uredi | uredi kôd]
Predstavljanje igara[uredi | uredi kôd]
Opširni oblik[uredi | uredi kôd]
Normalizrani oblik[uredi | uredi kôd]
Funkcijski oblik[uredi | uredi kôd]
Opća primjena[uredi | uredi kôd]
Biologija[uredi | uredi kôd]
Ekonomija[uredi | uredi kôd]
Filozofija[uredi | uredi kôd]
Politika[uredi | uredi kôd]
Teorija igara primijenjuje se u političkim znanostima, a osobito u područjima kao što su pravična dioba, politička ekonomija, ratno pregovaranje, pozitivna politička teorija, i teorija društvenog izbora. U svim ovim navedenim područjima istraživači su razvili teoretske modele igara u kojem su sudionici glasači, države, interesne skupine i političari.
Prvi primjer primjene teorije igara u političkim znanostima izveo je Anthony Downs, koji je u svojoj knjizi An Economic Theory of Democracy (Ekonomska teorija demokracije) rabio hotellingov zakon u objašnjavanju političkog procesa. Downs je bio prva osoba koja je dokazala da će politički kandidati odnosno stranke težiti prema ideologiji koja će udovoljavati vrijednostima središnjice ako su glasači potpuno upoznati s činjenicama, ali također je tvrdio da glasači isto tako svjesno odlučuju ostati neupućeni što na kraju omogućava kandidatima da se odvoje u svojim nastupima.
Vrste igara[uredi | uredi kôd]
Kooperativne/ne-kooperativne[uredi | uredi kôd]
Simetrične/asimetrične[uredi | uredi kôd]
| E | F | |
|---|---|---|
| E | 1,2 | 0,0 |
| F | 0,0 | 1,2 |
Nula-zbroj/ne-nula-zbroj[uredi | uredi kôd]
Simultane/nizne[uredi | uredi kôd]
Perfektne informacije i neperfektne informacije (potpune i nepotpune informacije)[uredi | uredi kôd]
igre kombinatorike[uredi | uredi kôd]
Beskrajne igre[uredi | uredi kôd]
Diskretne i kontinuirane igre[uredi | uredi kôd]
Diferencijalne igre[uredi | uredi kôd]
Meta igre[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Myerson, Roger B. (1991). Game Theory: Analysis of Conflict, Harvard University Press, p. 1. Chapter-preview links, pp. vii–xi.
Nedovršeni članak Teorija igara koji govori o ekonomiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.