Teorija igara
Teorija igara je grana primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije odnosno situacije sukoba i kooperacije u kojim uspjeh neke racionalne osobe odnosno učesnika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba.[1]
U 20. stoljeću se teorija igara se izrazito razvila. Veći pomak u razmatranju igara s nula-zbrojem proizveo je John von Neumann, koji je kasnije bio koautor knjige Theory of Games and Economic Behavior (Teorija igara i ekonomsko ophođenje) 1944. godine skupa s ekonomistom Oskarom Morgensternom. U ovoj knjizi Von Neumann i Morgenstern teoriziraju ekonomsko ponašanje raznih subjekata rabeći razne kooperativne igre. U drugom izdanju knjige Teorija igara i ekonomsko ophođenje, Von Neumann i Morgenstern su iznjeli koristi i primjene ove teorije igara za statističare i ekonomiste kako razmotriti odluke subjekata pod neizvjesnim uvjetima.
Teorija igara imaju primjenu u objašnjavanju situacija u ekonomiji, sociologiji, biologiji, politici itd.
Povijest[uredi VE | uredi]
Uporaba[uredi VE | uredi]
Predstavljanje igara[uredi VE | uredi]
Opširni oblik[uredi VE | uredi]
Normalizrani oblik[uredi VE | uredi]
Funkcijski oblik[uredi VE | uredi]
Opća primjena[uredi VE | uredi]
Biologija[uredi VE | uredi]
Ekonomija[uredi VE | uredi]
Filozofija[uredi VE | uredi]
Politika[uredi VE | uredi]
Teorija igara primjenjuje se u političkim znanostima osobito u područjima kao: pravična dioba, politička ekonomija, ratno pregovaranje, pozitivna politička teorija, i teorija društvenog izbora. U svim ovim navedenim područjima istraživaći razvili su teoretske modele igara u kojem su sudionici: glasači, države, interesne skupina, i političari.
Prvi primjer primjene teorije igara u političkim znanostima izveo je Anthony Downs, koji je u svojoj knizi An Economic Theory of Democracy, (Ekonomska teorija demokracije)[2] u kojem Downs rabi hotellingov zakon u objašnjavanju političkog procesa. Downs je bio prvi koji je dokazao da će politički kandidati odnosno stranke težiti prema ideologiji koja će udovoljavati vrijednostima središnjice ako su glasači potpuno upoznati s činjenicama, ali Downs također tvrdi da glasači isto tako svjesno izabiraju da ostanu neupućeni što na kraju omogućava kandidatima da se odvoje u svojim nastupima.
Vrste igara[uredi VE | uredi]
Kooperativne/ne-kooperativne[uredi VE | uredi]
Simetrične/asimetrične[uredi VE | uredi]
| E | F | |
|---|---|---|
| E | 1,2 | 0,0 |
| F | 0,0 | 1,2 |
Nula-zbroj/ne-nula-zbroj[uredi VE | uredi]
Simultane/nizne[uredi VE | uredi]
Perfektne informacije i neperfektne informacije[uredi VE | uredi]
igre kombinatorike[uredi VE | uredi]
Beskrajne igre[uredi VE | uredi]
Diskretne i kontinuirane igre[uredi VE | uredi]
Diferencijalne igre[uredi VE | uredi]
Meta igre[uredi VE | uredi]
Vrela[uredi VE | uredi]
- ↑ Myerson, Roger B. (1991). Game Theory: Analysis of Conflict, Harvard University Press, p. 1. Chapter-preview links, pp. vii–xi.
- ↑ Predložak:Harvard citations
