Teorija igara
Teorija igara grana je primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije odnosno situacije sukoba i kooperacije u kojima uspjeh neke racionalne osobe odnosno učesnika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba.[1]
U 20. stoljeću teorija igara izrazito se razvila. Veći pomak u razmatranju igara s nula-zbrojem proizveo je John von Neumann, koji je kasnije bio koautor knjige Theory of Games and Economic Behavior (Teorija igara i ekonomsko ophođenje) 1944. godine s ekonomistom Oskarom Morgensternom. U ovoj knjizi Von Neumann i Morgenstern teoretiziraju ekonomsko ponašanje raznih subjekata rabeći razne kooperativne igre. U drugom izdanju knjige Von Neumann i Morgenstern iznijeli su koristi i primjene ove teorije igara za statističare i ekonomiste kako bi mogli razmotriti odluke subjekata pod neizvjesnim uvjetima.
Teorija igara ima primjenu u objašnjavanju situacija u ekonomiji, sociologiji, biologiji, politici itd.
Sadržaj
- 1 Povijest
- 2 Uporaba
- 3 Vrste igara
- 3.1 Kooperativne/ne-kooperativne
- 3.2 Simetrične/asimetrične
- 3.3 Nula-zbroj/ne-nula-zbroj
- 3.4 Simultane/nizne
- 3.5 Perfektne informacije i neperfektne informacije (potpune i nepotpune informacije)
- 3.6 igre kombinatorike
- 3.7 Beskrajne igre
- 3.8 Diskretne i kontinuirane igre
- 3.9 Diferencijalne igre
- 3.10 Meta igre
- 4 Izvori
Povijest[uredi VE | uredi]
Uporaba[uredi VE | uredi]
Predstavljanje igara[uredi VE | uredi]
Opširni oblik[uredi VE | uredi]
Normalizrani oblik[uredi VE | uredi]
Funkcijski oblik[uredi VE | uredi]
Opća primjena[uredi VE | uredi]
Biologija[uredi VE | uredi]
Ekonomija[uredi VE | uredi]
Filozofija[uredi VE | uredi]
Politika[uredi VE | uredi]
Teorija igara primijenjuje se u političkim znanostima, a osobito u područjima kao što su pravična dioba, politička ekonomija, ratno pregovaranje, pozitivna politička teorija, i teorija društvenog izbora. U svim ovim navedenim područjima istraživači su razvili teoretske modele igara u kojem su sudionici glasači, države, interesne skupine i političari.
Prvi primjer primjene teorije igara u političkim znanostima izveo je Anthony Downs, koji je u svojoj knjizi An Economic Theory of Democracy (Ekonomska teorija demokracije)[2] rabio hotellingov zakon u objašnjavanju političkog procesa. Downs je bio prva osoba koja je dokazala da će politički kandidati odnosno stranke težiti prema ideologiji koja će udovoljavati vrijednostima središnjice ako su glasači potpuno upoznati s činjenicama, ali također je tvrdio da glasači isto tako svjesno odlučuju ostati neupućeni što na kraju omogućava kandidatima da se odvoje u svojim nastupima.
Vrste igara[uredi VE | uredi]
Kooperativne/ne-kooperativne[uredi VE | uredi]
Simetrične/asimetrične[uredi VE | uredi]
| E | F | |
|---|---|---|
| E | 1,2 | 0,0 |
| F | 0,0 | 1,2 |
Nula-zbroj/ne-nula-zbroj[uredi VE | uredi]
Simultane/nizne[uredi VE | uredi]
Perfektne informacije i neperfektne informacije (potpune i nepotpune informacije)[uredi VE | uredi]
igre kombinatorike[uredi VE | uredi]
Beskrajne igre[uredi VE | uredi]
Diskretne i kontinuirane igre[uredi VE | uredi]
Diferencijalne igre[uredi VE | uredi]
Meta igre[uredi VE | uredi]
Izvori[uredi VE | uredi]
- ↑ Myerson, Roger B. (1991). Game Theory: Analysis of Conflict, Harvard University Press, p. 1. Chapter-preview links, pp. vii–xi.
- ↑ Predložak:Harvard citations
Nedovršeni članak Teorija igara koji govori o ekonomiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
