Tijelovo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Diploma iz Liegea1252. o slavljenju Svetkovine

Tijelovo, punim nazivom Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove je katolički blagdan. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. U Hrvatskoj je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti četvrtak nakon Uskrsa).

Za Katoličku Crkvu, svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.

Svetkovina Tijela i Krvi Kristove jedna je od idejnih blagdana koji su duboko ukorijenjeni u životu Katoličke crkve. Povijesna podloga i razvoj kreću od 8. stoljeća a službenu potvrdu dobivaju u 13. stoljeću kada se satavljaju euhološki obrasci koji nisu promjenjeni do današnjih dana. Na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica Sveta Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima diljem Hrvatske.

Povijesna podloga nastanka[uredi VE | uredi]

Izjava pape Grgura VII. (†1085.) o vremenu „otkad je Teutoncima dana uprava naše Crkve“ vremenski je početa promjena u rimskoj liturgiji. Vrijeme je to kada se rimski obred nameće na cijelo područje kojim vladaju merovinški i karolinški vladari. Tijekom njihovih posjeta Rimu svečanosti i ceremonije papinskog dvora, ljepota rimskog stila, skandiranje pri izgovoru, sročenost i odmjerenost u euhološkim obrascima ostavljaju duboki dojam. Želeći prenijeti doživljaj i ljepotu rimskih slavlja oni pri povratku u svoje zemlje sa sobom nose sakramentare i ordine kojima se služe rimske crkve. Na carevu molbu poslije se šalju i originalne liturgijske knjige.

Poradi nedostatka obrazaca za pojedine blagdane stvaraju se novi koji nisu vlastiti rimskoj liturgiji. Dodaju se galski elementi koji su im dali „oznaku dramatičnosti i maštovitosti“ koji dodaju „poticaj osjećajima, mašti i srcu na što su ti narodi bili uvelike navezani“. Problemi koji će nastati proizlaze iz dodatne činjenica da narod van Italije nije poznavao latinski jezik. Kako bi se približilo otajstvo narodu dolazi do alegorijskog tumačenja slavlja. Sudjelovanje i razumijevanje liturgijskih slavlja svodi se na puko promatranje, a pričest vjernika postaje jako rijetka te se nadomješta gledanjem.

Pronalazimo svjedočanstva o važnosti podizanju hostije poslije posvete i njenom pokazivanju narodu, „a čak su i za kadioničara bile dane upute da pazi kako bi kod incenzacije za vrijeme podizanja ne bi dimom od tamjana zamaglio vjernicima Presveto“. Plod svega rečenog dovodi do nerazumijevanja te do raznih praznovjerja. Ljudi su vjerovali da za vrijeme promatranja podignute hostije neće starjeti, da će im se sačuvati vid, da vrijeme gledanja hostije produžuje život i skraćuje vrijeme ispaštanja od zaslužene kazne. Ovakvo podneblje i razumijevanje bili su idealni za nastanak idejnih blagdana.

Procesija[uredi VE | uredi]

Zanimljiv fenomen koji se veže uz blagdan je „teoforička procesija“. Niti Urban IV. niti njegovi nasljednici koji su promicali blagdan ne spominju procesiju po gradskim ulicama. Prvi spomeni su u Kölnu 1274. god a pronalazimo je i u Zagrebu 1279. god. U Rimu se procesija uvodi oko 1350. god. Zanimljiv je podatak iz 1320. god. gdje sabor u Sensu govori da je procesija „u ove dane uvedena nekako božanskim nadahnućem“. U procesiju se uvode elementi procesija prosnih dana sa četiri postaje na četiri strane svijeta te čitanjem evanđelja, molitava i blagoslovom. Na ovaj način uključujući u molitve zazive za opći napredak, protiv zala, nepogoda i pogibelji, uključuju se interesi cijele zajednice te se omogućava sudjelovanje koji se ni izdaleka nije moga ostvariti unutar misnog slavlja.

Procesija danas[uredi VE | uredi]

Prenotade u redu euharistijskih procesija donose upute o slavljenju same procesije. Donosi se preporuka tijeka procesije, broj postaja nije određen. Zanimljivo je da obrednik iz 1974. god. spominje samo stajališta s euharistijskim blagoslovom dok u obredniku iz 1985[[.]] god. stoji „Gdje se ne mogu ili nije zgodno držati četiri postaje, može ih se uzeti manje“. Postaje su tematski određene te odražavaju određene vidove euharistije.

  • Prva postaja govori o euharistiji kao trajnoj prisutnosti Kristovoj,
  • Druga postaja ima temu euharistija Kristov i naš Vazam,
  • Treća postaja ima temu euharistija kao žrtva,
  • Četvrta postaja ima temu euharistija kao gozba.

Euhološki obrasci pri podjeljivanju blagoslova na prve dvije postaje je identičan te se zaziva nad pojedince i plodove zemlje, na trećoj postaji samo nad pojedince, a na četvrtoj postaji blagoslov se zaziva da štiti i sačuva mjesto, stanovnike, polja i plodove.

Analiza misnih čitanja[uredi VE | uredi]

Tijelova spada u blagdane vremena kroz godinu. Slavi se uvijek četvrtkom nakon svetkovine Presvetog Trojstva. Nema svoja određena čitanja tj. misna čitanja razlikuju se kroz liturgijski ciklus. Uz tekstove Svetog pisma prisutna je i posljednica.

Misna čitanja A, B, C.[uredi VE | uredi]

  • Unutar ciklusa godine A uzimaju se za prvo čitanje Pnz 8,2-3. 14b-16a, pripjevi psalam 147, 12-13. 15-16. 19-20, drugo čitanje 1 Kor 10, 16-17 te evanđelje Iv 6, 51-58.
  • Unutar ciklusa godine B uzima se za prvo čitanje Izl 24, 3-8, pripjevni psalam 116 (115), 12-13. 15 i 16bc. 17-18, drugo čitanje Heb 9, 11-15 te evanđelje Mk 14 12-16. 22-26.
  • Unutar ciklusa godine C uzima se za prvo čitanje Post 14, 18-20, pripjevni psalam 110(109), 1.2.3.4bc, drugo čitanje 1 Kor 11,23-26 te evanđelje Lk 9, 11b-17.

Redak prije evanđeoskog čitanja isti je za sve tri godine te se uzima iz Ivanova evanđelja, Iv 6, 51.

Posljednica[uredi VE | uredi]

Liturgija trinaestog stoljeća kao vlastito djelo klera slavljena na latinskom jeziku i pjevana gregorijanskim koralom narodu postaje nerazumljiva. Kako se polako udaljavao pod liturgijom kler od naroda tako, tako si je narod polako stvarao privatne pobožnosti. Za pjevanje na svojim pobožnostima stvaraju si laude ili posljednice „sequetiae“. Upravo u posljednicama koje su se pjevale na narodnom jeziku i bile melodijski oslonjene na pučke profane pjesme vidi se tren rastanka s klerikalnom liturgijom. Tijelovo također ima svoju posljednicu, koja danas nije obvezna da se pjeva ili govori tijekom liturgijskog slavlja. Autorstvo se pripisuje sv. Tomi Akvinskom, mada se to ne može sa sigurnošću tvrditi, ali svakako je pisana u duhu njegove teološke misli.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Adolf ADAM. Slaviti crkvenu godinu, Sarajevo, 2003.
  • Giacomo CANOBBIO, Mali teološki leksikon, Zagreb, 2002.
  • RIMSKI OBREDNIK, Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan Mise, Zagreb, 1974.
  • Tomislav J. ŠAGI-BUNIĆ, Euharistija u životu Crkve kroz povijest, Zagreb, 1984.
  • Vladimir ZAGORAC, Krist posvetitelj vremena, Zagreb, 1996.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Tijelovo