Tijelovo

Izvor: Wikipedija
Svetkovina
Presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Corpus Christi
Tijelovska procesija s Presvetim oltarskim sakramentom
Slavi se u Katolička Crkva
Svetišta Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu
Portal o kršćanstvu
Diploma iz Liegea 1252. o slavljenju Svetkovine

Tijelovo, punim nazivom Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove (lat. Dies Sanctissimi Corporis et Sanguinis Domini Iesu Christi, skraćeno Corpus Christi, Tijelo Kristovo), katolička je euharistijska svetkovina, koja se slavi u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. U Hrvatskoj je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti četvrtak nakon Uskrsa), kao i u nizu država s većinski katoličkim stanovništvom. U nekim se hrvatskim krajevima naziva i Tilovo, Brašančevo, Brošančevo, Brešančevo, Božji dan, Božji don, Božji blagdan, u okolici Dubrovnika i na Pelješcu Korosante[1] (prema tal. Corpo Sancto, Sveto Tijelo).

Za Katoličku Crkvu svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Snažnije razmatranje euharistije proteže se kroz cijelu Tijelovsku osminu.

Svetkovina Tijela i Krvi Kristove jedna je od idejnih blagdana koji su duboko ukorijenjeni u životu Katoličke Crkve. Povijesna podloga i razvoj kreću od 8. stoljeća, a službenu potvrdu dobivaju u 13. stoljeću, kad se sastavljaju euhološki obrasci koji nisu promijenjeni do današnjih dana. Na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica Sveta Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji imala je viđenje punog mjeseca na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec protumačila je kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament.[1] Na njezinu molbu mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se u početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njezini suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. 1264. objavljuje bulu kojom blagdan Euharistije želi proširiti na cijelu Crkvu, no brza ga je smrt spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Katoličku Crkvu.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Izjava pape Grgura VII. (†1085.) o vremenu „otkad je Teutoncima dana uprava naše Crkve“ vremenski je početa promjena u rimskoj liturgiji. Vrijeme je to kada se rimski obred nameće na cijelo područje kojim vladaju merovinški i karolinški vladari. Tijekom njihovih posjeta Rimu svečanosti i ceremonije papinskog dvora, ljepota rimskog stila, skandiranje pri izgovoru, sročenost i odmjerenost u euhološkim obrascima ostavljaju duboki dojam. Želeći prenijeti doživljaj i ljepotu rimskih slavlja oni pri povratku u svoje zemlje sa sobom nose sakramentare i ordine kojima se služe rimske crkve. Na carevu molbu poslije se šalju i originalne liturgijske knjige.

Poradi nedostatka obrazaca za pojedine blagdane stvaraju se novi koji nisu vlastiti rimskoj liturgiji. Dodaju se galski elementi koji su im dali „oznaku dramatičnosti i maštovitosti“ koji dodaju „poticaj osjećajima, mašti i srcu na što su ti narodi bili uvelike navezani“. Problemi koji će nastati proizlaze iz dodatne činjenica da narod van Italije nije poznavao latinski jezik. Kako bi se približilo otajstvo narodu dolazi do alegorijskog tumačenja slavlja. Sudjelovanje i razumijevanje liturgijskih slavlja svodi se na puko promatranje, a pričest vjernika postaje jako rijetka te se nadomješta gledanjem.

Pronalazimo svjedočanstva o važnosti podizanju hostije poslije posvete i njenom pokazivanju narodu, „a čak su i za kadioničara bile dane upute da pazi kako bi kod incenzacije za vrijeme podizanja ne bi dimom od tamjana zamaglio vjernicima Presveto“. Plod svega rečenog dovodi do nerazumijevanja te do raznih praznovjerja. Ljudi su vjerovali da za vrijeme promatranja podignute hostije neće starjeti, da će im se sačuvati vid, da vrijeme gledanja hostije produžuje život i skraćuje vrijeme ispaštanja od zaslužene kazne. Ovakvo podneblje i razumijevanje bili su idealni za nastanak idejnih blagdana.

Tijelovska procesija[uredi | uredi kôd]

Zanimljiv fenomen koji se veže uz blagdan je teoforička procesija. Niti Urban IV. niti njegovi nasljednici koji su promicali blagdan ne spominju procesiju po gradskim ulicama. Prvi spomeni su u Kölnu 1274. godine, a nedugo nakon toga i u Zagrebu 1279. godine U Rimu se procesija uvodi oko 1350. godine i u njoj redovito sudjeluje papa. Zanimljiv je podatak iz 1320. godine gdje sabor u Sensu govori da je procesija „u ove dane uvedena nekako božanskim nadahnućem“. U procesiju se uvode elementi procesija prosnih dana s četiri postaje na četiri strane svijeta te čitanjem Evanđelja, molitava i blagoslovom. Na ovaj način uključujući u molitve zazive za opći napredak, protiv zala, nepogoda i pogibelji, te nakane cijele župne, ali i šire zajednice.

Procesija se u Valenciji prvi puta u ispravama spominje 1355., a redovito se godišnje održava od 1372. godine. Za kalež u valencijskoj katedrali, koji se redovito nosi i u procesiji, postoji predaja kako bi mogao biti sveti gral. U pohodu gradskim ulicama nosi se i pokaznica za koju se drži da je među najvećima na svijetu. Procesiju prati zvonjava crkvenih zvona, dok stanovnici s balkona i prozora bacaju latice različita cvijeća. Sudionici ophoda odijevaju se u starozavjetne (Adam, Eva, Mojsije, David) i novozavjetne likove (apostoli, evanđelisti) te svetce. Stariji muškarci u bijelim haljinama nose visoke svijeće (slika prizora pred Božjim prijestoljem iz Otkrivenja). Tijekom procesije pjeva se na valencijskom dijalektu, uz pratnju puhača.[2]

Procesija danas[uredi | uredi kôd]

Prenotade u redu euharistijskih procesija donose upute o slavljenju same procesije. Donosi se preporuka tijeka procesije, broj postaja nije određen. Zanimljivo je da obrednik iz 1974. spominje samo stajališta s euharistijskim blagoslovom dok u obredniku iz 1985. stoji „Gdje se ne mogu ili nije zgodno držati četiri postaje, može ih se uzeti manje“. Postaje su tematski određene te odražavaju određene vidove euharistije.

  • Prva postaja govori o Euharistiji kao trajnoj prisutnosti Kristovoj (Iv 6, 41-51 ili Iv 6, 51-58; pripjevni psalam: 84 (83)),
»Braćo i sestre! Ovom svečanom procesijom pronosimo presveti sakrament Tijela Kristova našim mjestom da mu iskažemo javno štovanje. U tom sakramentu među nama je trajno prisutan Spasitelj Isus Krist. Ovom pobožnošću mi javno ispovijedamo vjeru u prisutnost Tijela Kristova pod prilikama kruha, klanjamo mu se i zahvaljujemo za dar njegove prisutnosti među nama. Priključimo se svi stoga ovoj poklonstvenoj molitvi.«
  • Druga postaja ima temu Euharistija – Kristov i naš Vazam (Lk 22, 7-8, 14-20 ili Mk 14, 12-16, 22-26; pripjevni psalam: Ps 111 (110)),
»Braćo i sestre! Euharistija je novi Vazam: Spomen Kristove smrti i uskrsnuća, kada je Krist slavno prešao s ovog svijeta k Ocu. Njoj je stari židovski Vazam bio navještaj i priprava. Kad god slavimo euharistiju, mi snagom Kristove smrti i uskrsnuća također prelazimo s Njime iz grijeha u nevinost, iz ropstva u slobodu, iz smrti u život. Oslobođeni Kristovim Vazmom prinesimo mu dostojnu hvalu.«
  • Treća postaja ima temu Euharistija – žrtva (1 Kor 11, 23-29 ili Heb 9, 11-15; pripjevni psalam: Otk 4, 11. 5. 9. 10-12),
»Braćo i sestre! Euharistija je sakrament Kristove žrtve na križu, kojom smo otkupljeni. Kad je slavimo, mi se svaki puta pridružujemo toj žrtvi, u nju uključujemo svoje duhovne žrtve te postajemo dionici Kristova spasenja. I euharistija poslije mise, u našim svetohraništima, nastavlja Kristove žrtvenu prisutnost i nas trajno pridružuje Njegovoj žrtvi. Proslavimo stoga živom mjerom i s poštovanjem Kristovo tijelo koje je kao žrtva za nas predano.«
  • Četvrta postaja ima temu Euharistija – gozba (Iv 6, 24-35 ili 1 Kor 10, 16-17; pripjevni psalam: Ps 23).
»Braćo i sestre! Euharistija je gozba tijela i krvi Kristove pod prilikama kruha i vina. Ona nas najuže sjedinjuje s Kristom te nam pričesnim dodirom iz Njegovog proslavljenog tijela dolazi božanski život koji nas već sada pripravlja za puno dioništvo u Kristovu životu po uskrsnuću tijela. Ona nas povezuje međusobno: po jednome kruhu tijela Kristova svi koji ga blagujemo postajemo jednim tijelom. I ova pobožnost upućuje nas na pričest Tijela i Krvi Kristove. Zato i štujemo Tijelo Kristovo da bismo ga dostojno blagovali te po Njemu postali jedno s Kristom i jedno međusobno.«

Euhološki obrasci pri podjeljivanju blagoslova na prve dvije postaje je identičan te se zaziva nad pojedince i plodove zemlje, na trećoj postaji samo nad pojedince, a na četvrtoj postaji blagoslov se zaziva da štiti i sačuva mjesto, stanovnike, polja i plodove.

Analiza misnih čitanja[uredi | uredi kôd]

Tijelova spada u blagdane vremena kroz godinu. Slavi se uvijek četvrtkom nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Nema svoja određena čitanja tj. misna čitanja razlikuju se kroz ovisno o liturgijskoj godini. U bogoslužju se, nakon drugoga čitanja, pjeva ili čita posljednica Hvali Sion Spasitelja.

Misna čitanja A, B, C.[uredi | uredi kôd]

  • Unutar ciklusa godine A uzimaju se za prvo čitanje Pnz 8,2-3. 14b-16a, pripjevi psalam 147, 12-13. 15-16. 19-20, drugo čitanje 1 Kor 10, 16-17 te evanđelje Iv 6, 51-58.
  • Unutar ciklusa godine B uzima se za prvo čitanje Izl 24, 3-8, pripjevni psalam 116 (115), 12-13. 15 i 16bc. 17-18, drugo čitanje Heb 9, 11-15 te evanđelje Mk 14 12-16. 22-26.
  • Unutar ciklusa godine C uzima se za prvo čitanje Post 14, 18-20, pripjevni psalam 110(109), 1.2.3.4bc, drugo čitanje 1 Kor 11,23-26 te evanđelje Lk 9, 11b-17.

Redak prije evanđeoskog čitanja isti je za sve tri godine te se uzima iz Ivanova evanđelja, Iv 6, 51.

Glazba[uredi | uredi kôd]

Posljednica[uredi | uredi kôd]

Unutar srednjovjekovne liturgije, slavljene na latinskomu jeziku i pjevane gregorijanskim koralom, u vjerničkom puku javljaju se i pobožnosti popraćene pjevanjem. Tako se javljaju pohvale (laudae) i posljednice (sequetiae), pjevane na narodnim jezicima i melodijski oslonjenima na pučke profane pjesme. Tijelovo također ima svoju posljednicu („Hvali Sion Spasitelja”), koja se pjeva ili čita u sklopu Službe Riječi, prije Evanđelja. Autorstvo se pripisuje sv. Tomi Akvinskom, iako se to ne može sa sigurnošću tvrditi, ali svakako je pisana u duhu njegove teološke misli.

Liturgijska glazba[uredi | uredi kôd]

O svetkovini Tijelova na svetim misama i u ophodima prednost se daje, tj. preporučuje se pjevanje euharistijskih popijevki, himana i korala, kao i kod pobožnosti klanjanja Presvetomu Oltarskomu Sakramentu. Nakon procesije, ulaskom u crkvu, prije završnoga blagoslova, pjeva se himan Te Deum (Tebe Boga hvalimo) i koral Divnoj dakle (zapravo 5. i 6. kitica korala Usta moja). Na svakoj postaji procesije, prigodom kađenja oltara s Presvetim, pjeva se poklik Svet, svet, svet. U Zagrebu i okolici kao završna pjesma nakon klanjanja i euharistijskih procesija pjeva se popijevka Ne ostavi nas nigdar.

Jedna od najpjevanijih euharistijskih pučkih popijevki, s različitim inačicama diljem Dalmacije, jest pjesma Zdravo, Tijelo (Zdravo, Tilo), dok je uvriježena dvoglasna melodija s područja Kastva. Često se izvode i popijevke Jedan kruh, Od sva se četiri vjetra, Uzmite, jedite, Sakramentu veličajnom i ine, kao i himan Klanjam ti se smjerno. Izvode se i pjesme posvećene Krvi Kristovoj.

Nadnevak[uredi | uredi kôd]

Tijelovo je pomični blagdan koji se slavi u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Svetkovina Presvetog Trojstva se pak slavi u nedjelju nakon Duhova (Pedesetnice). Duhovi se pak slave 50. dan nakon Uskrsa.

Pošto je Uskrs uvijek u nedjelju, onda su Duhovi uvijek u ponedjeljak. Svetkovina Presvetog Trojstva je u nedjelju nakon toga ponedjeljka, a Tijelovo je u četvrtak nakon te nedjelje. To pak znači da je Tijelovo 10. dan nakon Duhova, a Duhovi su 50. dan poslije Uskrsa.

Zaključno slijedi: Tijelovo se slavi 60. dan poslije Uskrsa, a to je uvijek četvrtak.

Najraniji mogući nadnevak svetkovine je 21. svibnja (tako je bilo 1818.), a najkasniji 24. lipnja, ujedno i Ivanje (tako je bilo 1943.). Ako se Tijelovo iznimno slavi u nedjelju (u mjesnim crkvama u kojima nije zapovjedni blagdan), nadnevak može biti između 24. svibnja i 27. lipnja.

Tijelovo je neradni dan i državni praznik u državama s pretežnim ili većinski katoličkim stanovništvom:

Zanimljivost[uredi | uredi kôd]

Nakon prestanka epidemije kuge u Dubrovniku, svi oni koji nisu imali valjan razlog izostati s euharistijskoga slavlja na Tijelovo, vlastima su morali platiti određeni iznos novca.[1]

Povezano[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c dubrovačkidnevnik.hr Danas su Korosante, znate li zašto su za Dubrovnik posebno važne?, objavljeno i pristupljeno 8. lipnja 2023.
  2. Thomas, Rachel: Corpus Christi procession in Valencia, Spain, continues to catechize (engl.) catholicnewsagency.com. Katolička novinska agencija (CNA). Objavljeno 12. lipnja 2023.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Adam, Adlof: Slaviti crkvenu godinu, Sarajevo, 2003.
  • Canobbio, Giacomo: Mali teološki leksikon, Zagreb, 2002.
  • Rimski obrednik, Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan Mise, Zagreb, 1974.
  • Šagi-Bunić, Tomislav Janko: Euharistija u životu Crkve kroz povijest, Zagreb, 1984.
  • Zagorac, Vladimir: Krist posvetitelj vremena, Zagreb, 1996.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Tijelovo
Mrežna mjesta