Tomo Jančiković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Tomislav Jančiković
Tomo Jančiković

Tomo Jančiković oko 1940. godine.

zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije
trajanje službe
1935. – 1938.
zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije
trajanje službe
1938. – 1941.
viceguverner Narodne banke Kraljevine Jugoslavije
trajanje službe
27. srpnja 1944. – ožujak 1945.
viceguverner Narodne banke DFJ
trajanje službe
ožujak 1945. – listopad 1945.
Rođenje 2. studenoga 1899.
Smrt 30. studenoga 1951.
Politička stranka DS, HSS
Zanimanje odvjetnik, političar, publicist

Tomislav (Tomo) Jančiković (Vinkovci, 2. studenoga 1899. - zatvor Srijemska Mitrovica, 30. studenoga 1951.), bio je hrvatski odvjetnik, političar i publicist.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život i školovanje, Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Tomo Jančiković rodio se u Vinkovcima 1899. godine, u obitelji gimnazijskoga ravnatelja Ivana i Matilde r. Floschütz. U Vinkovcima je završio pučku školu te do 1915. godine pohađao gimnaziju kada se odselio u Zagreb i nastavio školovanje u Klasičnoj gimnaziji koju je završio 1917. godine.[1][2] Potom je upisao i studirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 1924. godine diplomirao je i iste godine promoviran je u doktora prava. Privatnu odvjetničku kancelariju otvorio je 1927. godine.[1] Još kao student učlanio se u Demokratsku stranku Ljube Davidovića.[1] Iako je u proljeće 1928. godine iznosio u svojim člancima negativno stajalište o istupima Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini (Napadi na parlamentarizam), nakon atentata u Narodnoj skupštini pristupio je HSS-u i postao jednim od vodećih suradnika predsjednika stranke, Vladka Mačeka.[1] Sljedeće godine, kada je jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević uveo diktaturu, pokrenuo je, kao advokat i javna osoba, prekapanje grobova ubijenih Đure Đakovića i Nikole Hećimovića opovrgavajući službeno izvješće žandarmerije kako su oni ubijeni na granici pri bijegu iz zemlje.[1]

Dr. Tomo Jančiković na stranačkome skupu HSS-a, 1939. godine.

Tijekom diktature kao odvjetnik branio je mnoge optuženike u političkim procesima bez obzira na njihovo političko uvjerenje. Bio je jednim od odvjetnika na suđenjima članovima HSS-a (Josip Predavec, 1930. godine;[3] Ivan Pernar, Đuro Kemfelja, Viktor Košutić, Petar Posarić i Paško Kaliterna, 1933. godine[4]) te nekim komunistima 1 toga doba za koje je isto intervenirao na policiji. Također, 1931. godine, bio je jednim od branitelja skupini pravaške mladeži u procesu Hranilović-Soldin.[5] Poslije je bio jednim od istaknutijih branitelja skupine seljaka u Kerestinečkome procesu, 1936. godine. Na skupštinskim izborima 1935. i 1938. godine izabran je za zastupnika HSS-a za Novi Marof.[6] U Novom Marofu gdje se na skupštinskim izborima 1938. godine Jančiković kandidirao, sudjelovalo je 96,61% upisanih birača a od toga lista dra Mačeka dobila je 99,95% glasova.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

U travanjskome ratu 1941. godine Jančiković je bio mobiliziran (u činu kapetana) i prema osobnoj izjavi nije tražio izuzeće od mobilizacije na što je imao pravo kao narodni zastupnik. U Zagreb se vratio 10. travnja 1941. godine, na dan uspostave NDH. Tri dana poslije uhićen je i zatvoren, potom je poslije tri dana pušten, bez saslušanja. Nakon toga otišao je u Crikvenicu, u talijansku okupacijsku zonu, gdje je organizirao djelovanje HSS-a. Ustaški totalitarni režim, po uzoru na nacističku Njemačku i fašističku Italiju, nije dozvoljavao nikakvu političku oporbu i postojanje političkih stranaka pa je i HSS bio zabranjen, 11. lipnja 1941. godine.[7] Ugledajući se na nacističku njemačku, provodeći rasističku politiku, ustaše su progonili Židove i Rome, na nacionalnoj osnovi progonili su Srbe a na političkoj Hrvate protivnike ustaškoga režima.[8] U srpnju 1941. godine Jančiković vratio se u Zagreb gdje je ponovno uhićen a nakon što je pušten vratio se u Crikvenicu.[6] Tijekom boravka u Crikvenici pisao je protuustaške letke a sa Zagrebom i vodstvom HSS-a održavao je vezu putem glasonoša.[6] U lipnju 1942. godine po nalogu stranačkoga vodstva otišao je u srednju Dalmaciju i Dubrovnik gdje je uspostavio veze s lokalnim stranačkim prvacima i ispitivao prilike nakon čega je, po povratku u Crikvenicu, 30. lipnja 1942. godine, napisao izvješće o svome putu i poslao ga u Zagreb. U njemu je istakao kako su:

Wikicitati „(...) partizani u srednjoj Dalmaciji, uglavnom u Splitu, vrlo jaki i da su njihova organizacija, propaganda i dr. vrlo dobri. U izvješću je naglasio da partizani vrše jak pritisak na vodeće ličnosti HSS-a. Za četnike je istakao da oni otvoreno surađuju s Talijanima i zahtijevaju masakr Hrvata. Spomenuo je da predstavljanje Mihailovića, kako to čini BBC, nema nikakve veze sa stvarnošću. (...)”
(Lj. Boban, 1996., str. 52.)

U kolovozu 1942. godine pokrenuo je i počeo izdavati ilegalni list Politički vjesnik te otklonio poziv partizana u Bihać i prihvaćanje visokoga položaja. Početkom 1943. godine napisao je elaborat 2 o preustroju HSS-a.[9] U tome se elaboratu predviđalo formiranje novoga operativnoga vodstva stranke, izvršnoga odbora, koji bi uspostavljao vezu s dužnosnicima stranke na terenu, smatrajući kako je poraz NDH neminovan ističe se nužnost osiguranja samostojnosti i suvereniteta hrvatskoga naroda što bi morao riješiti HSS.[9] Negov prijedlog za preustroj (zabranjene) stranke nije dobio podršku ostalih članova njena vodstva.[9] Krug pod utjecajem inž. Augusta Košutića suprotstavlja se Jančikovićevu stavu spisom Hrvatska i Hrvati a u njemu je izložena strategija politike čekanja gdje: Hrvati na ratna rješenja ne mogu utjecati; vjerojatno mogu utjecati samo na to u čije će interesne sfere Hrvatska ući; kako će dočekati kraj rata i kako će se postaviti u novoj situaciji i te kako ovisi o njima.[10] U tome spisu vodstvo stranke osudilo je ustaše i četnike te se distanciralo, za nijansu blaže, od partizana a najvažnija je zadaća "biološki" sačuvati hrvatski narod, kako bi spremno mogao dočekati poziv da se pod Mačekovim vodstvom konačno izbori sloboda hrvatske države i naroda pod parolom "samoodređenje hrvatskog naroda i njegovo unutarnje uređenje na etičkim, socijalnim, kulturnim i gospodarskim načelima Hrvatskog seljačkog pokreta".[10] U siječnju-veljači 1943. godine stigla mu je iz Zagreba uputa neka otputuje u London a prepušteno mu je samome izabrati način na koji će to učiniti. Pokušaj legalnoga odlaska u Švicarsku pri kojemu mu je pomoći trebao Miro Čaleta, HSS-u naklonjeni konzul NDH u Rijeci, nije uspio te je u lipnju iste godine otišao u Split, na Korčulu, u Metković a ponovno odlazi i u Dubrovnik. Održavao je sastanke s pristašama HSS-a iz Dalmacije i Hercegovine, predstavnicima NOP-a te pokrenuo ilegalni list Hrvatski seljački glasnik. Odnosi partizana i HSS-a u Dubrovniku bili su dobri te su vršeni i određeni pregovori o suradnji (prema Jančikoviću postignut je sporazum po kojem se HSS obvezao da će financijski pomagati partizane, a u slučaju dolaska na vlast, vlast će uzajamno dijeliti). Kada je to izbilo na javnost, u kolovozu, talijanske su vlasti uhitile neke haesesovce a Jančiković je izbjegao uhićenje. 3 Poslije toga sklonio se u Rijeku dubrovačku kod seljaka Kristovića gdje je bio i neko vrijeme poslije kapitulacije Italije.

Nakon kapitulacije Italije[uredi VE | uredi]

Iz Dubrovnika je 7. listopada 1943. godine otišao na otok Lopud. S Lopuda je, 28. listopada iste godine, sa skupinom od jedanaest ljudi, 4 brodicom "Antun" dužine 7,5 m, otišao u Bari. Po dolasku u Bari prijavio se britanskim okupacijskim vlastima. Nastojao je doći u dodir s dr. Jurjem Krnjevićem, tada predstavnikom HSS-a pri izbjegličkoj vladi Kraljevine Jugoslavije, koji je bio u Londonu. 1. studenoga 1943. godine uputio je pismo dr. Krnjeviću:

Wikicitati „Dragi moj tajniče, po nalogu predsjednika dr. Mačeka, poslije veoma dramatičnog puta preko Jadrana u malom čamcu, stigao sam ovdje s nekoliko prijatelja. Ja moram odmah ići u London da bih se konzultirao s tobom i drugim, tako da bi se donijele stanovite odluke u pogledu nekih veoma važnih političkih i vojnih pitanja. Molim, poduzmi potrebne korake tako da bih ja tamo mogao doći što je prije moguće. Mi smo ovdje bez ikakvih sredstava, došavši samo u odijelima, koje smo imali na sebi kad smo napustili Dubrovnik. Ja sam također odgovoran za prijatelje koji su došli samnom. Bio bih ti veoma zahvalan ako možeš urediti sa B.B.C. da u nekoliko narednih dana u emisiji za Jugoslaviju uvrsti sljedeće: 'Florijan je stigao'.”
(Lj. Boban, 1996., str. 98.)

Britanskim obavještajnim organima tijekom ispitivanja govorio je da želi stupiti u vezu s Jurjem Krnjevićem kako bi se utro put suradnji između HSS-a i onemogućilo da Hrvatska nakon rata padne pod isključivu dominaciju komunista.[11] On je dalje tvrdio kako se mali broj članova HSS-a bori na strani partizana, ali im inače pomaže na razne načine; sama seljačka stranka nije organizirala posebne borbene jedinice a seljaci, koji se žele boriti protiv okupatora, prilaze partizanima te "iako Tito može biti naš vojni vođa, Maček ostaje naš politički vođa" unatoč tome što ga komunisti nastoje diskreditirati.[11] Također govorio je o tijesnim vezama koje HSS održava s domobranima i uvjeravao kako bi domobrani prišli Britancima ako bi se ovi iskrcali u Dalmaciji, dok bi se ustaše borile do kraja na strani Nijemaca.[11] 12. lipnja 1944. godine sastao se u Bariju s dr. Ivanom Šubašićem, predsjednikom izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije, uoči njegovoga odlaska na Vis na razgovore s vrhovnim zapovjednikom NOV-e Josipom Brozom Titom, te ponovno nakon toga sastanka, 19. lipnja 1944. godine. Jančiković je slično Britancima govorio i dru Šubašiću prikazavši mu stanje u NDH i redovima HSS-a ističući visoki autoritet dra Mačeka i kako vodstvo HSS-a nije zaključilo nikakvih sporazuma s NKOJ-em odnosno s Titom ali članovi HSS-a kao i domobrani surađuju s partizanima gdje i kako mogu te mu je spomenuo kako je vodstvo HSS-a u vezi s tajnim odborom glavnoga stana domobranske vojske koji su spremni za akciju ako ih saveznici pomognu.[12] Tom prilikom bilo je razgovora i o domobranskome pukovniku Ivanu Babiću koji je poslan kao časnik za vezu sa saveznicima i koji je sa sobom ponio tajnu šifru.[13] Na traženje dra Šubašića Foreign Office Jančikoviću je omogućio odlazak u London, kamo je otputovao zrakoplovom, 5. srpnja 1944. godine. Jančiković je pružao podršku dr. Ivanu Šubašiću vjerujući kako je njegova politika bila jedina mogućnost za spas Hrvatske.[14] U Londonu je, na sjednici izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije, 27. srpnja 1944. godine, imenovan viceguvernerom Narodne banke.[15] Dr. Ivan Šubašić sa svojom vladom došao je u Beograd u veljači 1945. godine a s njim i Tomo Jančiković. U privremenoj vladi DFJ, obrazovanoj 7. ožujka 1945. godine, dr. Ivan Šubašić bio je ministar vanjskih poslova. Privremena vlada DFJ imenovala je Jančiković na istu dužnost viceguvernera Narodne banke u ožujku 1945. godine. Nakon toga je kao izabrani narodni zastupnik iz zadnje Narodne Skupštine Kraljevine Jugoslavije bio izabran i članom AVNOJ-a odnosno Privremene Narodne Skupštine.

Nakon Drugoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Dr. Ivan Šubašić pismom je, 8. listopada 1945. godine, 5 predsjedniku vlade DFJ Josipu Brozu Titu, zbog neostvarenoga sporazuma, podnio ostavku na svoj položaj ministra vanjskih poslova. Njegova ostavka je od predsjednika vlade DFJ Josipa Broza Tita, odgovorom od 9. listopada 1945. godine, prihvaćena. Također i dr. Juraj Šutej, minister bez lisnice u vladi DFJ, podnio je ostavku na svoj ministarski položaj. Nedugo potom i Jančiković podnio je ostavku na dužnost viceguvernera Narodne banke, smatrajući nakon njihovih ostavki podnošenje svoje ostavke politički i građanski ispravnim pošto je na položaj viceguvernera došao povjerenjem dra Šubašića i dra Šuteja. U isto je vrijeme ostavku podnio još jedan haesesovac, Ivan Bandić, činovnik vladina Privrednoga savjeta dok je inž. Franjo Gaži, suprotno tvrdnjama u literaturi, nastavio biti referent u Direkciji za vanjsku trgovinu.[16] Javno se o tim ostavkama vrlo malo pisalo a pismo dra Šubašića kojim je podnio ostavku nije niti objavljeno.[17] Nakon toga Jančiković vratio se u Zagreb.

U odsutnosti predsjednika stranke dra Vladka Mačeka, 1945. godine, pripremao je HSS za izbore u NR Hrvatskoj 1946. godine.[1] U Zagrebu je tijekom 1946. i početkom 1947. godine uz dra Jurja Šuteja bio jednim od najistaknutijih dužnosnika HSS-a pošto je predsjednik dr. Vladko Maček bio u inozemstvu, dopredsjednik inž. August Košutić u zatvoru 6 a dr. Ivan Šubašić zbog bolesti manje aktivan.

Montirani politički sudski proces[uredi VE | uredi]

16. svibnja 1947. godine uhićen je od novih komunističkih vlasti i suđen na montiranome procesu, početkom 1948. godine.[1] Bio je prvooptuženi i suđen je zajedno s dr. Karlom Žunjevićem, inž. Ivanom Štefancom i skupinom studenata (među njima bili su i inž. Nikola Rastić i službenik Ignacije Rovišnjak) 7 a okrivljeni su: zbog suradnje s neprijateljem u zločinačkim planovima uperenima protiv temeljnih interesa naroda, njihove nacionalne slobode i nezavisnosti, zbog suradnje s agentima imperijalističkih reakcionarnih krugova, stvaranja zavjereničke špijunsko-terorističke organizacije i mačekovskog središta, fabriciranja krivotvorenih izvješća o izborima, izazivanja incidenata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, o čemu su izvješće dostavili i agentima stranih obavještajnih službi, ujedinjavanja svih protunarodnih elemenata u zemlji u Seljački blok, a na poticaj inozemnih špijuna, te propagande protiv ustavnog poretka radi izazivanja imperijalističke intervencije.[18] 8 Branitelj mu je bio dr. Ivo Politeo. Presuda je objavljena 23. veljače 1948. godine a Jančiković je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 10 godina i gubitak svih građanskih prava osim roditeljskoga za vrijeme od 2 godine. Štefanac je bio osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 9 godina i gubitak svih građanskih prava osim roditeljskoga za vrijeme od 2 godine a Žunjević na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 5 godina i gubitak svih građanskih prava osim roditeljskoga za vrijeme od 1 godine. Ostali su osuđeni 9 na nešto kraće kazne.[18] Jančikovićev branitelj dr. Ivo Politeo uložio je žalbu na sudsku presudu u kojoj je konstatirao kako:

Wikicitati „(...) Jančiković ne može biti inkrimiran prema Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države, jer njegova "predokupaciona" djelatnost ne samo da ne odgovara činjenicama već "nije uopće kažnjiva". Politeo je također pobijao presudu u dijelu u kojem se Jančiković inkriminira za "suradnju s neprijateljem" za vrijeme rata, te je iznio dokaze da optuženik nije imao ni "objektivni" ni "subjektivni" doticaj s "okupatorom", štoviše da ga je progonio te se morao skloniti u Crikvenicu. Međutim, sud nije uopće uzeo u obzir da je Jančiković za vrijeme boravka u Bariju (...) zagovarao suradnju zapadnih saveznika s Narodnooslobodilačkim pokretom, te da je kritizirao jugoslavensku izbjegličku vladu u Kairu koja je podržavala četnike. U žalbi je istaknuto da politička djelatnost Jančikovića ne može biti inkriminirana kao "špijunsko-izdajnička" djelatnost, barem ne "svjesno" i "subjektivno". Dakle, i u procesu Jančiković, tvrdio je Politeo, sud nije "individualizirao krivnje" niti je uopće utvrdio "njezin stepen ili čak odsutnost".”
(N. Kisić Kolanović, 2006., str. 93.)

U ožujku 1948. godine Vrhovni sud NRH odbio je žalbu s obrazloženjem:

Wikicitati „(...) da je Jančiković "nepravilno uzeo" da ga je sud proglasio krivim zbog predratne aktivnosti. Sud je jednostavno konstatirao da se Jančiković nije priklonio "savezu demokratskih naprednih snaga naše zemlje", nego je "zaključio savez sa crnostotinaškom velikosrpskom reakcijom". (...) Odluka Vrhovnog suda izrazit je primjer ideološke presude pa ovdje ključni stav vrijedi citirati: "Ovaj je proces pokazao da su izvjesni faktori koji su se u tom periodu isticali kao protagonisti sporazuma i suradnje s oslobodilačkim snagama naše zemlje, pokušavali u stvari da miniraju Narodnooslobodilački pokret i sruše izvojevane tekovine Narodnooslobodilačke borbe. Stoga se i obrana optuženog da je zaslužan za NOB u vremenu 1943-1945. ne može usvojiti".”
(N. Kisić Kolanović, 2006., str. 93.)

Zatvor i smrt[uredi VE | uredi]

Kaznu je Jančiković izdržavao u Lepoglavi gdje je teško zlostavljan i ubrzo nakon što je prebačen u Srijemsku Mitrovicu umro je, 30. studenoga 1951. godine. Prema službenoj obavijesti umro je od srčane kapi. Postoji sumnja na ubojstvo.[1][6] Jančikovićeva obitelj uopće nije bila obaviještena o njegovoj smrti nego je to saznala tek pri dopisivanju s vlastima, nakon što im se 4. prosinca 1951. godine vratio paket iz Srijemske Mitrovice, s opaskom, "Osuđenik umro".

Publicistička djelatnost[uredi VE | uredi]

Hrvati u izborima 11. prosinca 1938., Zagreb, 1939.

Jančiković je autorom više političkih rasprava. Njegov govor sa suđenja skupini seljaka u Kerestinečkome procesu 1936. godine tiskan je u posebnoj brošuri, Govor branitelja dra Tome Jančikovića za optužene hrvatske seljake radi Kerestinca (Zagreb, 1936.) a napisao je i brošuru Hrvati u izborima 11. prosinca 1938. koja je izdana u Zagrebu 1939. godine. Pisao je stručne i analitičke članke o tadašnjim zakonima te o stradanju i režimskom atentatu na punca Ivu Pilara u Mjesečniku (npr. Dr. Ivo Pilar kao pravnik, 1933.[19]), Novostima, Odvjetniku i inima.[1] Jančikovićev ratni dnevnik (razdoblje od 9. rujna 1943. do 4. srpnja 1944. godine) objavljen je 1996. godine u knjizi Ljube Bobana Dr. Tomo Jančiković: HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (str. 168.-288.).

Djela[uredi VE | uredi]

  • Govor branitelja dra Tome Jančikovića za optužene hrvatske seljake radi Kerestinca, Zagreb, 1936.
  • Hrvati u izborima 11. prosinca 1938., Zagreb, 1939.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 "(...) Nije baš zazirao ni od komunista, iako je smatrao da on još nije za nas, ali je mnoge komuniste branio u raznim sudskim procesima i intervenirao na policiji za njih. (...)" (Šime Balen, Iz ratnih zapisa i zapamćenja, u rukopisu, str. 56.-57., Lj. Boban, 1996., str. 26.-27.)
  2. 2 Tekst elaborata objavljen je u knjizi Fikrete Jelić-Butić Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1983., str. 327.-337. i u knjizi Ljube Bobana Dr. Tomo Jančiković: HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 76.-89.
  3. 3 "(…) osoba koju Jančiković spominje kao Oklobdžiju bio je Vojmir Mudradžija, bankovni činovnik iz Zagreba (vjerojatno ranije radio u Prvoj hrvatskoj štedionici, odveden u logor i tu stradao), koji je nastupao u ime viših partijskih foruma. Jančiković i Mudradžija razgovarali su nekoliko puta, a ponekad je bio prisutan i prof. Hrabak. Razgovaralo se ostavovima KP u nacionalnom pitanju, o odnosu nacionalnog i socijalnog programa, o gledištima, HSS-a, pravu naroda na samoopredjeljenje, o problemima suradnje HSS-a i NOP-a. Spomenuti sporazum o suradnji , koji je bio potpisan, bio je zamišljen kao početak šire suradnje HSS-a i NOP-a. Teško je određenije reći kako je taj sporazum bio provaljen. Inače, Jančiković je, osim s prof. Hrabakom (…) održavao veze s Markom Marojicom (koji se predstavljao i kao pristaša HSS-a), Mariom Golušićem i Martinom Klarićem koji su bili članovi Gradskoga komiteta KP u Dubrovniku. (…) " (Lj. Boban, 1996., fusnota 14, str. 95.)
  4. 4 Bili su to, posada brodice "Antun" (zapovjednik, kap. duge pl. Lujo Kalčić iz Dubrovnika, kormilar Marko Padovan i mornar Ljubo Padovan, braća, obojica iz Vela Luke) te putnici: Artur Gabi Ratarić, u Dubrovniku upravitelj podružnice Zajednice za stoku (bivši nogometaš i referent Građanskog Feldbauer) s djecom (Željko Ratarić i Vera Ratarić) iz Zagreba, inž. Nikola Dobrović sa suprugom Ivankom iz Dubrovnika, Vlaho Begović iz Trpnja, Aleksandar (Saša) Bilić (prije Drugoga svjetskog rata dopisnik Reutersa iz Beograda) i Tomo Jančiković.
  5. 5 Dr. Šubašić i dr. Šutej podnijeli su ostavke 8. listopada 1945. godine ali stavili su nadnevak od 6. listopada 1945. godine.[20] Pismo je pisano pisaćim strojem a nadnevak je dodan rukopisom iz čega se daje zaključiti kako je stajalo u pripremi jedno vrijeme.
  6. 6 Nakon propale urote Lorković-Vokić uslijedila su uhićenja svih umiješanih ustaških dužnosnika, domobranskih časnika i istaknutih prvaka HSS-a. Bojeći se uhićenja inž. August Košutić prebjegao je zajedno sa svojim šurjakom Brankom Radićem k partizanima. Iz Zagreba krenuli su 5. rujna 1944. godine i na područje pod partizanskom kontrolom stigli su nakon dva dana. Inž. August Košutić bio je interniran i zatvoren od 1. listopada 1944. do 5. rujna[21] 1946. godine kada je, bez sudskoga postupka, pušten.[22]
  7. 7 Štefanac, Rastić i Rovišnjak završili su studij prije suđenja.[23]
  8. 8 "Studenti Leonid Bljajić, Veljko Đuriš (u dokumentima pišu to prezime na tri načina: Đuriš, Djuriš i Gjuriš), Josip Furač, Mladen Juričić, Zlatko Matijak, Petar Mihanović, Mirko Petravić, inž. Nikola Rastić i službenik Ignacije Rovišnjak bili su optuženi zbog navodnog formiranja ilegalne studentske organizacije. Uspjeli su, tvrdi se u optužnici, organizirati više od 30 studenata u Zagrebu i, uz pomoć Stjepana Krivošića i Mirka Petravića, u Sisku. Pokrenuli su i osnivanje Kluba braće Radića, koji im je trebao biti pokriće za ilegalni rad. Optužnica ih je teretila da su, u vrijeme Skupštine HRSS-a u rujnu 1945. godine, dijelili letke protiv HRSS-a i njegova predsjednika Franje Gažija te da su, u vrijeme izbora, agitirali za apstinenciju od njih. Isto su tako bili optuženi zbog suradnje za organizaciji sastanaka vodstva HSS-a u Esplanadi i Svećeničkom domu u Zagrebu te za pisanje predstavki u kojima su se uvjeti u poslijeratnim logorima izjednačavali s onima u NDH. U optužnici se posebno inzistiralo na "incidentu" na Sveučilištu u Zagrebu, prije svega na Filozofskom fakultetu. Naime, u vrijeme izbora studentskih stručnih klubova početkom 1946. godine izbila je masovna tučnjava među studentima, a okrivljeni su optuživani da su sudjelovali u provociranju incidenta. Međutim, u stvarnosti se radilo o tome da su službenoj isti Narodne studentske omladine suprotstavili svoju Nezavisnu listu. Komunisti su na to odgovorili obustavljanjem izbora na Medicinskom i Tehnološkom fakultetu, dok su na Filozofskome i Pravnom fakultetu, uvidjevši da gube izbore, fizički napali suparnike, od kojih su neki završili i u bolnici. O tome su Štefanac i Šutej sastavili izvješće, a Jančiković ga je predao američkome i britanskom konzulatu. Vatikanskom ga je nunciju, pak, predao dr. Ivan Andres. Ova je grupa studenata, pripadnika HSS-a bila još optužena i za terorizam, točnije za planirano masovno otrovanje stanovništva kemijsko-bakteriološkim sredstvima. (...)".[24]
  9. 9 Furač i Juričić osuđeni su na 4 godine i gubitak svih građanskih prava osim roditeljskoga za vrijeme od 2 godine, Mihanović i Bljajić na 3 godine i gubitak svih građanskih prava osim roditeljskoga za vrijeme od 1 godine, Petravić i Matijak na 2 godine i 6 mjeseci i gubitak svih građanskih prava osim roditeljskoga za vrijeme od 1 godine, Rovišnjak na 2 godine i gubitak svih građanskih prava osim roditeljskoga za vrijeme od 1 godine te Rastić i Đuriš na 1 godinu i 6 mjeseci i gubitak svih građanskih prava osim roditeljskoga za vrijeme od 1 godine. Svi s prisilnim radom.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Glojnarić, Mirko. Borba Hrvata: kronika dvaju desetljeća političke povijesti: (1919-1939), naklada Antuna Velzeka, Zagreb, 1940.
  • Boban, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije , knj. 1, 2. izd., Školska knjiga-Stvarnost, Zagreb, 1989.
  • Boban, Ljubo. Dr. Tomo Jančiković: HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista, Školska knjiga, Zagreb, 1996. ISBN 953-0-61335-0
  • Kisić Kolanović, Nada. Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, str. 75.-96., u: 1945. - razdjelnica hrvatske povijesti: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom institutu za povijest od 5. do 6. svibnja 2005., ur. Nada Kisić Kolanović, Mario Jareb i Katarina Spehnjak, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., ISBN 953-63-24-56-3

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Josip Šarčević (1. studenoga 2011.). Tomo Jančiković. povijest.net, Arhivirano iz izvornika 28. travnja 2012., preuzeto 13. kolovoza 2013.
  2. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 927., ISBN 978-953-95772-0-7
  3. Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 315.
  4. Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 268.-269., fusnota 56 na str. 269.
  5. Tomislav Jonjić, Proces Hranilović-Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta, str. 177., preuzeto 13. kolovoza 2013.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 169.
  7. Ivo Perić, Vladko Maček: politički portret, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-155-2, str. 253.
  8. Ivo Perić, Vladko Maček: politički portret, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-155-2, str. 252.-253.
  9. 9,0 9,1 9,2 Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 430.
  10. 10,0 10,1 Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 24.
  11. 11,0 11,1 11,2 Dragovan Šepić, Vlada Ivana Šubašića, Globus, Zagreb, 1983., str. 183.
  12. Dragovan Šepić, Vlada Ivana Šubašića, Globus, Zagreb, 1983., str. 183.-184.
  13. Dragovan Šepić, Vlada Ivana Šubašića, Globus, Zagreb, 1983., str. 184.
  14. Bogdan Radica, Hrvatska 1945., Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1974., str. 155.
  15. Dragovan Šepić, Vlada Ivana Šubašića, Globus, Zagreb, 1983., str. 243.:
    "(...) na sjednici od 27. srpnja (...) Zaključeno je da se ukinu sve šifre osim one ministarstva vanjskih poslova, da se Milan Marinović postavi za ministra Dvora, Mato Vučetić za direktora Direkcije za informativnu službu a Tomislav Jančiković za viceguvernera Narodne banke."
  16. Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 68.
  17. Jera Vodušek Starič, Kako su komunisti osvojili vlast: 1944.-1946., Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2006., ISBN 953-6308-64-9, str. 396.
  18. 18,0 18,1 Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 119.
  19. pilar.hr: Literatura o Ivi Pilaru, preuzeto 3. kolovoza 2013.
  20. Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 66.
  21. Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945.-1948.), str. 252., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), preuzeto 7. svibnja 2017.
  22. Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 460. i fusnota 460. na str. 460.
  23. Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, fusnota 348, str. 119.
  24. Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, fusnota 347, str. 119.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]