Tradicija esperanta u Hrvatskoj

Tradicija esperanta u Hrvatskoj, predstavlja zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Datacija je od poč. 20. do početka 21. stoljeća. Organizirani početci nacionalnoga esperantskog pokreta sežu u godinu 1908. odnosno početak 1909. godine, kada je u Zagrebu osnovano Društvo hrvatskih esperantista što su ga predvodili leksikograf, publicist, antologičar i prevoditelj Mavro Špicer te nastavnica Danica Bedeković pl. Pobjenički. Hrvatski esperantisti daju izniman doprinos globalnoj zajednici esperantista svijeta. Kao što očuvanje mjesnih govora na nacionalnoj razini izravno doprinosi očuvanju globalne jezične raznolikosti, tako je očuvanje međunarodnoga jezika esperanta kao globalne kulturno-jezične baštine čovječanstva važno i na nacionalnim razinama jer omogućuje malim narodima poput hrvatskoga da svoja kulturna dostignuća upravo putem ovoga nacionalno neutralnoga sredstva međunarodne komunikacije prezentiraju svjetskoj esperantskoj javnosti. Uloga esperanta kao jezika posrednika za promicanje hrvatske kulturne i umjetničke, a napose književne baštine i suvremene književne produkcije, argument je za upisivanje ovoga jezika kao nematerijalnoga dobra u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Smještaj kulturnog dobra

Smještaj kulturno dobra: Zagreb, Rijeka, Osijek, Split, Bjelovar, Đurđevac, Sisak, Hrašćina i Velika Gorica.

Zaštita

Pod oznakom Z-7298 zavedena je pod vrstom "nematerijalna kulturna baština", pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificirano kao "usmena predaja, izričaji i govori".

Izvori

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Ministarstva kulture Republike Hrvatske (https://min-kulture.gov.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021043010005276.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.