Transplantacija organa

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Transplantacija srca prof.Jan Witold Moll
Transplantacija srca prof.Jan Witold Moll-a

Transplantacija organa (ili Presađivanje organa) je zamjena nefunkcionalnog organa kirurškom intervencijom za funkcionalni organ. Takvi se postupci najčešće provode na osobama kojima je ugrožen život (npr. Kardiomiopatija) i nešto rijetko kako bi se poboljšala osnovni kvalitet života kod kroničnih bolesti koje se mogu liječiti na ovaj način.

Transplantacijska medicina zahtijeva posebnu obuku osoblja, posebnu opremu i sveobuhvatno preoperativno i postoperativno praćenje bolesnika kako bi se smanjila mogućnost odbacivanja organa - autoimunska reakcija. Zakonski i medicinski kriteriji koji određuju kada se transplantacija može provesti strogo su regulirani zakonom.

Terminologija[uredi VE | uredi]

Povijest transplantacija[uredi VE | uredi]

Evolucija transplantacije može se sagledati kroz mitologiju i mnogobrojne povijesne spise.

Dedal i njegov sin Ikar začetnici su ideje o ksenotransplantaciji (od grč. riječi; ξένος, xénos; stranac) tj. transplantacija živih stanica, tkiva ili organa iz jedne vrste na drugu, npr. od svinja do ljudi. Kroz razvoj civilizacije bilo je malo poznato bilo što o unutarnjim organima i prioriteti transplantacije bili su vidljivi dijelovi tijela. U spisima iz 5. stoljeća pr. Kr. utvrđeno je da je indijski kirurg Sushruta Samhita izveo transplantaciju nosa i uvelike je pridonio razvoju kirurgije.[1] U legendi Aurea Jacobus de Voragine (zlatna legenda) koja datira iz 1260. godine piše da su blizanci Sveti Kuzma i Damjan zamijenili gangrenoznu nogu đakonu Justinijanu transplantacijom zdrave noge s preminulog etiopiljanskog Maura. [2] Već tada prvi kirurzi shvaćaju dva ključna problema:

  • Lošu kiruršku tehniku i
  • odbacivanje transplantiranog organa,

ali se razvija mišljenje da transplantiranje može biti jedini vid izliječenja.

Na prijelazu između 18. i 19. stoljeća počeo je značajniji razvoj transplantacije. Franz Reisinger prvi je presadio rožnicu 1818. godine i taj postupak naziva keratoplastika. Samuel

Samuel Bigger je 1837. uspio transplantirati rožnice gazele, ali sljedeće godine, 1838. ova intervencija nije uspjela u čovjeku.[3] Prvu lamelarnu (slojevitu) keratoplastiku obavio je Arthur Von Hippel 1888.[4] Eduard Cirm presadio je rožnicu jedanaestogodišnjeg dječaka s ozljedama bjeloočnice oba oka opiljcima željeza. U isto vrijeme radniku je ozlijeđen vid kad je gasio vapno. Tijekom neuspješnog liječenja uz očev pristanak uzima dječakovu rožnicu i uspješno je presađuje na radnika[5]. U tom razdoblju, osim transplantacije rožnice, također je pokušano presađivanje drugih organa kao što su koža, testisi, srce i krvne žile, pluća, jetra, bubrezi, crijeva i gušterača. U skladu s tim, zbog ozljeda i opeklina, izvijestila se potreba za transplantiranjem kože. Švicarski Jacques-Louis Reverdin presadio je prvi alograft kože 1869. godine [6] Wotson Williams i Harsan operirali su 1893. petnaestogodišnjeg dječaka s ketoacidozom transplantacijom gušterače psa, ali je on umro tri dana kasnije.[7] Kelly i Lillehei godine 1966. u slučaju bolesnika s dijabetesom

Transplantacija organa u 2012.
Transplantacija organa u 2012.

istovremena kadaverična transplantacija gušterače,duodenum i bubreg [8]

Povijest transfuzije krvi[uredi VE | uredi]

Zapisi o transfuziji krvi datiraju još od 1492., kada je papi Inocentu VIII. data krv venskim putem od trojice dječaka, to je izazvalo smrt odmah nakon primljene transfuzije. Jean-Baptiste Denys ubrizgao je krv ovce u venu 1667. godine petnestogodišnjem dječaku, a kasnije je obavljeno još tri uspješne transfuzije krvi ovaca bolesnima. Smatra se da su pacijenti koji su primili krv ovaca najvjerojatnije preživjeli jer su transfundirane male doze.[9] Kada je riječ o suvremenoj transfuziologiji može se slobodno reći da je pionir ginekolog James Blundell koji je godine 2007. izgradio je aparat za transfuziju krvi i tada je počela transfuzija s ljudskom primjenom. Krv je uzeta od jakih i zdravih ljudi te se davala transfuzijom pacijenticama s abnormalnim krvarenjem tijekom i/ili nakon poroda.[10]

Godine 1901. započinje novo razdoblje u transfuziologiji, od Karl Landsteinera koji je došao do revolucionarnog otkrića krvnih grupa.[11]


Nedostatak organa bio je veliki problem u razvoju transplantologije. Ideja ortopeda Georgea Hyatta 1949. O nužnosti stvaranja banaka tkiva i organa u Sjedinjenim Američkim Državama ostvarena je 1950.


  • Primatelj je bolesna osoba koja prima organe od darivatelja, osim u slučaju autotransplantacije. Donator može biti živ čovjek (bubreg, jetra) ili umrla osoba tj. kadaver (svi organi i tkiva).

Transplantabilni organi su jetra, bubreg, srce, rožnica, dijelovi ekstremiteta, koža, koštana srž, lice i zubi.

Kriterijumi za odabir pacijenata[uredi VE | uredi]

Kriterijumi za odabir pacijenata postavljeni su još 1993. godine, Pariskim konsenzusom koji je kasnije proširivan. Pacijent mora proći kroz medicinsku obradu koja podrazumijeva dobro obavljenu procjenu stepena oštećenja funkcije organa i procjenu eventualnog preživljavanja bez transplantacije - hitnost intervencije u momentu medicinske obrade.

Indikacije (motivi) za transplantaciju[uredi VE | uredi]

Osnovna indikacija za presađivanje jetre je akutna ili kronična bolest u završnoj fazi, kad se popuštanje ovog organa više ne može liječiti medikamentozno, konzervativnom terapijom, ali kad su ostali vitalni organi zdravi i nema drugih bolesti ugrožavajućih po novu jetru. Transplantacija bubrega, uvedena krajem pedesetih godina 20. stoljeća, postala je u 21. stoljeću prioritetna metoda liječenja bolesnika u završnoj (terminalnoj) fazi kronične bubrežne insuficijencije, i kao prvi vid liječenja za nju treba izabrati pacijenta čija se funkcija bubrega progresivno pogoršava, a klirens kreatinina je < 15 ml/min/1,73 m2. Transplantacija srca se radi kada su iscrpljene sve ostale mogućnosti liječenja (uzimanje lijekova i operacija srca).

U Hrvatskoj je prvo srce presađeno 1988. godine u KBC Zagreb pod vodstvom prof. dr. sc. J. Sokolića.

Kontraindikacije[uredi VE | uredi]

Kontraindikacije za transplantacija bubrega mogu biti apsolutne i relativne:

Apsolutne kontraindikacije[uredi VE | uredi]

Apsolutne kontraindikacije za transplantiranje bubrega su rijetke i u njih spadaju:

  • maligna bolest,
  • pozitivan nalaz HIV-a,
  • aktivna sistemska infekcija,
  • bilo koja bolest s očekivanom životnom dobi manjoj od 2 godine.

Relativne kontraindikacije[uredi VE | uredi]

Kandidati za transplantaciju bubrega, naročito oni stariji od 50 godina, moraju biti podvrgnuti detaljnom pregledu radi otkrivanja mogućih malignih bolesti. Kod pacijenata koji su imali rak transplantacija bubrega, može se razmatrati samo kada je postavljena dijagnoza trajne maligne bolesti. Vrijeme između lečenja tumora i transplantacije treba odrediti na osnovu vrste raka. Nakon transplantacije bubrega preporučuju se primjena općih preventivnih mjera praćenja zbog mogućeg novog razvoja maligne bolesti.

Ostali faktori[uredi VE | uredi]

  • Životna dob

Postupak[uredi VE | uredi]

Transplantacija organa obuhvata sljedeće faze:

  • imunološka tipizacija recipijenta i donora,
  • transplantacija,
  • imunosupresivna terapija

Regenerativna medicina[uredi VE | uredi]

Stvaranje organa iz matičnih stanica je tehnologija za koju se očekuje da će u narednom desetljeću napraviti krupan pomak. Danas su popularne firme koje čuvaju matične stanice iz pupčane vrpce koje se uzimaju po rođenju djeteta i uz određenu novčanu naknadu se čuvaju u bankama stanica. Uzimaju se specijalnim postupkom po porodu.

Transplantiranje u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Hrvatska je prema broju darivatelja organa i transplantacijama organa među vodećim zemljama u svijetu. Hrvatska je članica Eurotransplanta, neprofitne organizacije zadužene za poticanje i koordinaciju transplantacije organa u zemljama Europe. Članice Eurotransplanta su:

2016. godine u Eurotransplantu je presađeno 5587 srca, a u Hrvatskoj je 2016. godine bilo obavljeno 35 transplantacija srca. U Hrvatskoj se transplantacija srca izvodi u dva centra za transplantaciju srca:

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. AYu [2012.]. Sharma HS, Sharma HI, Sharma HA. SushrutaSamhitа – a critical review part-1: historical glimpse pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 33: 167–73
  2. Lancet [1988.]. Dewhurst J. Cosmas and Damian, patron saints of doctors. pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 2: 1479–80
  3. Oman J Ophthalmol [2013.]. Crawford AZ, Patel DV, McGhee CN. A brief history of corneal transplantation: from ancient to modern. pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 6: 12–7
  4. Arch Ophthalmol; Albrecht v Graefes [1988.]. Von Хippel A. Eine neue Methode der Hornhauttransplantation (Njemački) pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 34: 108–30
  5. Ophthalmol. Moffatt SL, Cartwright VA, Stumpf TХ. Centennial review of corneal transplantation. Clin Experiment; pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 200533: 642–57
  6. J R Soc Med [1999.]. Jay V. This month in history: Jacques Louis Reverdin. pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 92: 547–8
  7. Rev Diabet Stud [2012.]. Shapiro АМ. Islet transplantation in type 1 diabetes: ongoing challenges, refined procedures, and long-term outcome. (engleski) pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 9: 385–406
  8. Expert Rev Clin Immunol [2015.]. Ahearn AJ, Parekh JR, Posselt AM. Islet transplantation for type 1 diabetes: where are we now? pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 11: 59–68
  9. [2012.] Fry A. Insulin delivery device technology 2012: where are we after 90 years? J Diabetes Sci Technol pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 6: 947–53
  10. Libr Assoc [1942.]. Sturgis CC. The history of blood transfusion. Bull Med pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 30: 105–12
  11. Learoyd P. [2012]. The history of blood transfusion prior to the 20th century-part 2. Transfus Med; pristupljeno 9. lipnja 2019. ISBN 22: 372–6