Trpimir I.
| Trpimir | |
|---|---|
| |
| Prikaz kneza Trpimira, 18. stoljeće | |
| Knez Primorske Hrvatske | |
| Vladavina | oko 845. – 864. |
| Prethodnik | Mislav |
| Nasljednik | Domagoj |
| Djeca | Zdeslav, Muncimir i Petar |
| Dinastija | Trpimirovići |
| Smrt | 864. |
Trpimir (lat. Tirpimiro, Tibimir, Trapimir) je bio knez Primorske Hrvatske od oko 845. do 864. godine, te utemeljitelj vladarske dinastije Trpimirovića. Prvi je hrvatski vladar koji se nazivao knezom Hrvata (dux Chroatorum). Vladarsko sjedište imao je na Klisu i u Bijaćima kraj Trogira, a moguće i u Kninu.[1]
Jačanje kraljevstva[uredi | uredi kôd]
Oko 845. naslijedio je kneza Mislava. Formalno je priznavao vrhovnu vlast franačkog kralja Lotara, ali je vladao kao samostalan i jak vladar. U svom kneževskom dvoru imao je dvorske svećenike, dvorske komornike, te stalnu pratnju u kojoj su pored ostalih bili uključeni i najugledniji župani, koji su bili Trpimirovi savjetnici i suradnici.
Napade Arapa, koji su oslabili Bizant i Veneciju, knez Trpimir je mudro iskoristio. Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu. Kad su Neretvani napali i sam mletački grad Caorle, Trpimir je razbio bizantskog arhonta koji je tada stolovao u Zadru. Njemački opat i teolog Gottschalk (o. 805. – 868./869.), optužen kao krivovjerac zbog svog nauka o predestinaciji, sklonio se na dvor kod Trpimira, kako bi umakao Francima, što već dokazuje snagu i samostalnost ovoga kneza.
Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Primorska Hrvatska i Bugarska.
Trpimirova darovnica[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Trpimirova darovnica
Osobito je znamenita Trpimirova darovnica na latinskom jeziku od 4. ožujka 852. (nekad je se datira i prije 840. godine), kojom je Splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Tu najstariju sačuvanu ispravu hrvatskih vladara napisao je jedan svećenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora (Negotin), tri svećenika (Dominik, Ciprijan i Martin) i pet ostalih uglednika. U povelji se Trpimir naziva „pomoću Božjom knezom Hrvata“ (iuvatus munere divino dux Croatorum), a svoju zemlju naziva regnum Croatorum. Ovaj naziv, premda bi se mogao doslovno prevesti kao „kraljevstvo Hrvata“, vjerojatnije u to doba označava zemlju nad kojom vladaju Hrvati. Trpimir se naziva oslovljava "milošću Božjom, knez Hrvata" (u lat. izvorniku: "Dux Chroatorum iuvatus munere divino"), što vjerojatno znači da ga na vlast nije postavio car. Iz Povelje se također saznaje da je Trpimir stolovao u Bijaćima, a posjedovao je i Klis. Treba spomenuti i da Gottschalk u svom djelu De Trina deitate, Trpimira naziva "kraljem Slavena" (Rex Sclavorum), što sugerira tadašnju ojačanu Trpimirovu poziciju u odnosu na Bizant i Franačku.
Ostala svjedočanstva[uredi | uredi kôd]
Knez Trpimir je pozvao nekoliko benediktinaca iz poznatog benediktinskog središta Montecassino (između Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka i nastanio ih u benediktinskom samostanu u Rižinicama podno Klisa. Benediktinci koji su se nastanili u samostanu odigrali su značajnu ulogu u vjerskom i prosvjetnom životu, te širenju pismenosti. Na tom područje pronađen je ulomak oltarne pregrade s natpisom "...za kneza Trpim(ira)" (...pro duce Trepim(ero)). Knez Trpimir i njegov najstariji sin Petar hodočastili su u talijanski grad Čedad (16 km istočno od grada Udine), a dokaz tome su zabilježena imena u poznatom Evanđelju sv. Marka (Čedadski evanđelistar), u kojem su zapisana i imena mnogih drugih europskih vladara, posebice slavenskih i germanskih. Ondje je njegovo ime zapisano kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir), s naslovom koji se tada rado davao najvišim uglednicima.[2] Njemački teolog Gottschalk (oko 805. – 868./869.) naziva ga u odlomku svog djela De Trina Deitate "kraljem Sklavina" (rex Sclavorum), što opet označava njegovu vrhovnu vlast i činjenicu da u stvarnosti nije bio ničiji vazal.[3] Također, Trpimira spominje kao hrvatskog arhonta bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (913. – 959.) u djelu De administrando imperio u kojem ga naziva ocem kralja Krešimira i smješta njegovu vladavinu u 10. stoljeće. Mletački kroničar Ivan Đakon († nakon 1018.) spomenuo je u Venetskoj kronici da je knez Zdeslav iz roda Trpimirova.[4]
Također, Trpimir se spominje i u mletačkoj kronici Corona Venetorum, sastavljenoj od dvaju kronika iz 15. i 16. stoljeća kao "Trpimir kralj Hrvatske" (Trapimir re di Croatia).
Kraj vlasti i nasljednici[uredi | uredi kôd]
Potkraj Trpimirova vladanja, 863. godine, došlo je i do prvog raskola između rimskoga pape i carigradskog patrijarha Focija, a Hrvatska se našla između dviju sila.
Kraj Trpimirove vlasti nije sasvim jasan, baš kao i točan slijed njegovih nasljednika. Trpimir je imao tri sina, Petra, Zdeslava i Muncimira, te ga prema jednoj od teorija nasljeđuje sin Zdeslav, kojega ubrzo svrgava Domagoj koji nije bio iz njegove obiteljske loze. Prema drugoj, Trpimira je izravno naslijedio knez Domagoj oko 864. godine, koji pritom, kako neki drže, pogubljuje Trpimirova sina Petra.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Trpimir I. | Hrvatska enciklopedija. enciklopedija.hr. Pristupljeno 12. studenoga 2023.
- ↑ Klaić, Nada, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, str. 22–23.
- ↑ Klaić, Nada, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, str. 19–20. i 22.
- ↑ Klaić, Nada, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, str. 26.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), R. [Romilly] J. [James] H. [Heald] Jenkins (engleski), priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik, Zagreb : Dom i svijet (Biblioteka Povjesnica), 2003. ISBN 953-6491-90-7
- Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
- Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
- Ivan Mužić, „Hrvatska povijest devetoga stoljeća“, (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN 978-953-263-034-3[1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. kolovoza 2019. (Wayback Machine)
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
| Vladarske titule | ||
|---|---|---|
| prethodnik Mislav |
Knez Primorske Hrvatske 845. – 864. |
nasljednik Domagoj |
| ||||||||