Trpimirovići
| Dinastija Trpimirović | |
|---|---|
 Pečat kralja Petra Krešimira IV. na kojem piše Sigillum Regis Cresimir Ri Dalmat(C)hroa(t) | |
| Država | Primorska Hrvatska, Hrvatsko Kraljevstvo |
| Etničko podrijetlo | hrvatsko |
| Naslovi | knez, kralj |
| Osnutak | 9. stoljeće |
| Osnivač | Trpimir |
| Izumrli | 1091. |
| Zadnji vladar | Stjepan II. |
Trpimirovići su hrvatska vladarska dinastija iz koje su u ranom srednjem vijeku birani hrvatski knezovi, a kasnije kraljevi. Ime je dobila po rodonačelniku knezu Trpimiru koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i za čije vladavine se bilježi prvo važno spominjanje hrvatskog imena (Dux Croatorum).[1]
Trpimirovići su bili vladarska dinastija koja je u prvoj polovici 9. stoljeća zasjela na prijestolje Primorske Hrvatske. Patrimonijalni posjedi Trpimirovića (lat. terra regalis, territorium regale) nalazili su se na području između Trogira i Splita (danas Kaštela – Stombrate, solinsko područje i Klis odakle su vladali), te Splita i Omiša (u poljičkom primorju), a kasnije i u drugim krajevima.[2] S tih posjeda vladari su ubirali prihode (tribatum) što su ih plaćali kmetovi.
Poslije smrti kneza Trpimira, vlast u Hrvatskoj privremeno je preuzeo Domagoj, pripadnik druge vladarske kuće (Domagojevića), da bi 878. godine vlast prešla na Trpimirovog sina Zdeslava († 879.), a oko 892. opet na njegova brata Muncimira († o. 910.).
Vladari iz dinastije isprva su vladali kao franački vazali. Sukobljavali su se s Mletačkom Republikom i Bizantom, a pretkraj 9. stoljeća ostvarili su veću samostalnost.
Kralj Tomislav je u 10. stoljeću ujedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku te stvorio Hrvatsko Kraljevstvo. Prema oskudnim povijesnim izvorima za njegove vladavine, Hrvatska je bila moćna država. Na vanjskopolitičkom planu, održavao je savezništvo sa Svetom Stolicom i uspješno se obranio od prodora Mađara, dok je na domaćem planu sudjelovao na crkvenim saborima održanima u Splitu 925. i 928. godine.[3] Borba s Bizantom i Mletačkom Republikom za dalmatinske gradove nastavljena je i u 10. i 11. stoljeću.
Tomislavovi nasljednici nisu uspjeli zadržati stabilnu vlast, pa je zemlju sredinom 10. stoljeća zahvatila dinastička kriza. U borbu između braće Miroslava i Mihajla Krešimira II. umiješao se hrvatski ban Pribina, ukorist potonjeg što je rezultiralo ubojstvom kralja Miroslava 949. godine.[4][5]
Politički i društveni oporavak zemlje dogodio se u vrijeme vladavine Stjepana Držislava, za kojeg splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) piše da je primio znakove kraljevske časti te da se od njegova vremena hrvatski vladari nazivaju kraljevima Dalmacije i Hrvatske.[6]
Poslije smrti kralja Stjepana Držislava o. 997. godine, naslijedila su ga tri sina; Svetoslav Suronja, Krešimir III. i Gojslav. Dvojica mlađe braće pobunila su se protiv Svetoslava Suronje, što je izazvalo novi dinastički sukob, koji je završio Svetoslavovim zbacivanjem s prijestolja. Vlast su zajednički preuzeli Krešimir III. i Gojslav. Od Svetoslava i njegova sina Stjepana nastala je loza Svetoslavića, koji su upravljali Slavonijom, a Krešimirovi potomci činili su drugi ogranak, Krešimiroviće, koji su nastavili vladati Hrvatskim Kraljevstvom.
Dinastija je svoj vrhunac doživjela za vladavine Petra Krešimira IV. († o. 1074.), koji je konsolidirao i proširio kraljevstvo, a ugasila se 1091. smrću njegova sinovca Stjepana II., nasljednika kralja Zvonimira koji nije ostavio muškog nasljednika.
Iako je njemački benediktinac Gottschalk († o. 868.) nazivao Trpimira "kraljem" (rex), što je bio odraz njegove samostalne vlasti, ipak se na pisanim izvorima o Trpimirovićima u 9. i početkom 10. stoljeća najčešće koristili titule dux, dominus, comes ili princeps, koje se uglavnom prevode kao "knez" ili "vojvoda".[7] S vremenom njihova čast raste, te im Rim i Bizant priznaju naslov "kralj".
Prvi spomen vladarske titule kod Trpimirovića nalazi se na Trpimirovoj darovnici koja se datira u 852. godine, a gdje stoji Dux Chroatorum. Jedan od Trpimirovih nasljednika, Branimir (879. – 892.), naslovljen je na kamenom natpisu kao comes, dok ga papa Ivan X. u pismu naziva "princepsom", a na jednom mjestu i "comesom". Trpimirov sin Muncimir (892. – 910.) je na kamenom natpisu tituliran kao "princeps", a u dokumentu kao "dux", dok se Stjepan Držislav na jednom kamenom natpisu pojavljuje kao "dux magnus"; naposljetku je "rex", tj. "kralj".[8] U latinskom tekstu Zavjernice kralja Zvonimira papi Grugu VII. iz 1076. god. Zvonimir sebe titulira s "dux" do časa kada od papinskog legata prima krunu, kada postaje "kralj".[9]
Poslije Tomislava (910. – 928.), koji je u papinom pismu i zaključcima splitskog crkvenog sabora naveden kao "rex", a u kronici Tome Arhiđakona Historia Salonitana kao "dux", hrvatski vladari se sve češće pojavljuju u izvorima s titulom "rex". U istoj kronici piše da je Stjepan Držislav (969. – 997.) bio okrunjen za kralja i da su otada on i njegovi nasljednici nosili titulu rex Dalmatiae atque Croatiae.[7]
Pape i bizantski carevi su naslov kralja priznavali samo vladarima moćnih i uglednih država, koje su k tome neovisne izuzev protokolarne obveze da priznaju višu čast Papi i Caru u Konstantinopolu. Ustaljen je počev od 8. stoljeća na Zapadu običaj da kraljevi primaju papinsko pomazanje za svoju službu: nakon što je franačko plemstvo izglasalo Pipina za kralja, na taj je način on dobio potvrdu od pape.[10] U Poljskoj je tako, prvi kralj Boleslav I. Hrabri, koji je krunu primio 1000. godine. U Švedskoj, još ni u vrijeme kralja Erika IX. Svetog (1156. – 1160.) nema spomena da bi on primio od Pape međunarodno priznatu krunu, a Srbija će naslov kraljevine dobiti tek u doba Stefana Nemanjića u 13. stoljeću, nakon što je Srbijom vladao s naslovom "velikog župana".
.svg)
- Tomislav (c. 925. – c. 928.)
- Trpimir II. (c. 928. – c. 935.)
- Krešimir I. (c. 935. – c. 945.)
- Miroslav (c. 945. – 949.)
- Mihajlo Krešimir II. (949. – c. 969.)
- Stjepan Držislav (c. 969. – c. 997.)
- Svetoslav Suronja (c. 997. – c. 1000.)
- Gojslav (c. 1000. – c. 1020.)
- Krešimir III. (1000. – c. 1030.)
- Stjepan I. (c. 1030. – 1058.)
- Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.)
- Dmitar Zvonimir (1075. – 1089.)
- Stjepan II. (1089. – 1091.)
- ↑ Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, str. 198.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 161.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 131–132.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 132.
- ↑ Goldstein, Ivo, str. 302.
- ↑ Goldstein, Ivo, str. 333.
- 1 2 Trpimirovići. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 12. studenoga 2023.
- ↑ Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, str. 241–242.
- ↑ "Vladavina kralja Dmitra Zvonimira u kontekstu europskoga 11. stoljeća", Ivan Basić, u "Kralj Zvonimir", Zbornik radova sa "Simpozija Kralj Zvonimir" (lipanj 2022.), ur. Ivica Šimić i Tomislav Galović, Zagreb - Knin, 2025. Pristupljeno 18. srpnja 2025.
- ↑ "A Short History of the Papacy in the Middle Ages", Walter Ullmann, str. 76, 80, 89.
- Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
- Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600. – 1526., prvi dio, Marjan tisak, Split, 2004. ISBN 953-214-197-9