Trubadur (opera)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Trubadur
Il Trovatore
Autor Flag of Italy.svg Giuseppe Verdi
Libreto Salvatrore Cammarano
Antonio García Gutiérrez
Godina 1853.
Praizvedba 19. siječnja 1853.
Flag of Italy.svg Rim, Italija

Trubadur (Il Trovatore) je opera , dramma u četiri dijela Giuseppea Verdija.

Libreto[uredi VE | uredi]

Salvatrore Cammarano prema drami „Trubadur” (El trovador) i Antonio García Gutiérrez.

Premijera[uredi VE | uredi]

Premijera Trubadura bila je 19. siječnja 1853. u Rimu.

Likovi i uloge[uredi VE | uredi]

Grof od Lune (Conte di Luna), mladi Aragonski plemić - bariton
Leonora, dvorska dama princeze Aragonije - sopran
Azucena, ciganka - mezzosopran
Manrico, časnik u vojsci princa Urgela, misli se da je Azucenin sin - tenor
Ferrando, kapetan grofove vojske - bas
Ines, Leonorina pratilja - sopran
Ruiz, vojnik u Manricovoj službi - tenor
Stari Ciganin (Vechhio Zingaro) - bas
Glasnik (Un Messo) - tenor

časne sestre, sluge i vojnici grofa, cigani


Mjesto i vrijeme radnje[uredi VE | uredi]

Baskija i Aragonija u ranom XV. stoljeću.

Radnja[uredi VE | uredi]

I dio – „Duel”[uredi VE | uredi]

Scena I[uredi VE | uredi]

Predvorje dvorca Alaferija. Na straži tokom noći, Ferrando priča događaj iz porodične povijesti: stara Ciganka je uhvaćena kako čara oko mlađeg sina starog grofa i osuđena je na lomaču. Njena kćerka je ukrala dijete i bacila ga u plamen majčine lomače. Grof se nadao da mu nije sin stradao i zakleo je svog starijeg sina da ga nađe. Taj stariji sin je sadašnji grof od Lune. Vojnici su zastrašeni pričom kako duh stare ciganke i dalje luta oko zamka u gluho doba noći.

Scena II[uredi VE | uredi]

Balkon palače noću. Leonora se zaljubila u nepoznatog mladića na turniru. Kasnije ga je prepoznala po glasu: to je mladi trubadur kojeg povremeno čuje u vrtu. Ona ga čeka. Pojavljuje se i grof od Lune koji je zaljubljen u Leonoru. On čuje trubadurovu pjesmu i ljubomora ga izjeda. Leonora greškom govori nježne riječi Luni i Marico je optuži da ga vara. Ona ga moli da joj oprosti jer ju je noćna tama prevarila. Luna u trubaduru prepoznaje Manrica, vojskovođu svog najljućeg neprijatelja, princa Ergela i izaziva ga na dvoboj usprkos Leonorinim preklinjanjima.

II dio – „Ciganka”[uredi VE | uredi]

Scena I[uredi VE | uredi]

Ciganski logor u planinama Baskije. Marico je savladao Lunu u dvoboju, ali ga je neki unutrašnji glas zaustavio da ga ubije. Ali, Luna ga je pratio i sustigao i Marico je savladan. Azucena ga je našla i izliječila mu rane. Ona sjedi kraj vatre koja je stalno podsjeća na majčinu lomaču i na posljednji majčin krik: „Osveti me!”. Ona Manricu priča kako je pre petnaest godina njena majka lažno optužena i osuđena za napad na grofovog mlađeg sina. Ona je majku pratila ka njenoj lomači i želeći da se osveti grofu, ukrala dijete i bacila ga u vatru. Ali, kada je došla sebi, shvatila je da nije grofova sin stradao, već da je dijete bacila u vatru. Tada ga je ona uzela i odgojila kao svog sina. Marico je zbunjen: zar on nije njen sin? Ona ga žurno uvjerava da jeste i da ne sluša brbljanja stare žene., već da mora osvetiti smrt njene majke. Na to dolazi glasnik sa viješću da je Leonora, misleći da je Marico mrtav, odlučila da se povuče u samostan. Marico usprkos majčinim molbama odlazi da je zaustavi.

Scena II[uredi VE | uredi]

Crkva samostana van Kastelora. Luna je također čuo za Leonorinu namjeru i dolazi da je otme. Na vrijeme upada Marico, Leonora ne vjeruje da je njen voljeni živ i oni uz pomoć Manricovih vojnika uspijevaju da pobjegnu u sigurnu tvrđavu Kastelor.

III dio – „Cigankin sin”[uredi VE | uredi]

Scena I[uredi VE | uredi]

Lunin vojni kamp izvan zidina Kastelora. Luna opsjeda posljednje uporište princa Ergela kojim komandira Marico. Nedaleko od kampa je uhvaćena ciganka za koju su vojnici smatrali da je špijun. Ferrandu ona djeluje poznato. Kada ona u očaju pozove Manrica u pomoć, svi shvaćaju ko je ona: ciganka koja je Luninog brata ubila. Azucenu bacaju u tamnicu.

Scena II[uredi VE | uredi]

U tvrđavi Kastelor. Leonora i Marico se pripremaju za vjenčanje, ali ih Ruiz prekida viješću da je Azucena uhićena i Marico, sa svojim vojnicima, kreće da oslobodi majku.

IV dio – „Pogubljenje”[uredi VE | uredi]

Scena I[uredi VE | uredi]

Krilo palače Alaferija. Luna je pobjedio u bici i zauzeo tvrđavu Kastelor, ali Leonoru nisu našli. Manrico je uhvaćen i bačen sa majkom u tamnicu. Leonora je saznala da će oni biti u zoru pogubljeni i došla je kod Lune da ga moli za milost. Kada u zamjenu ponudi sebe, Luna je presretan i obećava da će pustiti Manrica i Azucenu. On ne zna da je Leonora popila otrov.

Scena II[uredi VE | uredi]

Tamnica. Marico i Azucena su u lancima. Leonora dolazi i nagovara Manrica da bježi, ali on to ne želi jer vjeruje da ga je ona prevarila. Neočekivano, otrov počinje prerano djelovati. Marico shvaća što je Leonora uradila, ali već je kasno. Ona umire na njegovim rukama. Luna je bjesan i šalje Manrica na gubilište. On tjera Azucenu da to gleda, a ona, kada je Manricu odrubljena glava, Luni otkrije da je Marico u stvari njegov brat. Luna je očajan, a Azucena uzvikuje: „Sad si osvećena, majko!”.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Libreto

Note