Turanska nizina
| Turanska nizina | |
|---|---|
 | |
| Lokacija |  Kazahstan  Turkmenistan  Uzbekistan |
| Visina | od -132 do 922 m |
| Geografija | |
| Koordinate | 43°27′10″N 62°04′08″E / 43.45277°N 62.06888°E |
| Vodotok | Amu Darja i Sir Darja |
Turanska nizina (kazaški: Тұран ойпаты, Тұран жазығы, ruski: Туранская низменность, Туранская равнина, uzbečki: Turon tekisligi, Turon pasttekisligi) velika je nizina koja se prostire na području Srednje Azije između Kaspijskog jezera i visokih planina Turanije,[1] tj. Kazahstana, Turkmenistana i Uzbekistana, ukupne površine od oko 1,9 milijuna km².[2]
Turan („Zemlja Tura”) je arhaično ime regije iz perzijske tradicije, tj. „Zemlja neiranaca”, i najbliži je sinonim za Turkestan („Zemlja Turaka”), s kojim ga ne bi trebalo miješati.
, što otprilike odgovara rasprostiranju Turanske nizine.80% Turanske nizine su pješčane ili slane pustinje koje su podložne ekstremnim klimatskim uvjetima s vrlo hladnim zimama i vrućim ljetima, te se mogu pohvaliti iznimno raznolikom florom i faunom koja se prilagodila teškim uvjetima. Zbog toga su „Hladne zimske pustinje Turana” upisane na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2023. godine.[1]
| Hladne zimske pustinje Turana | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država | Kazahstan Turkmenistan Uzbekistan |
| Godina uvrštenja | 2023. (45. zasjedanje) |
| Vrsta | Prirodno dobro |
| Mjerilo | ix, x |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1693 |
Duljina Turanske nizine iznosi oko dvije tisuće kilometara. Turanska se nizina preko Turgajske doline povezuje sa Zapadnosibirskome nizinom. Sir-Darja unutar Kazahstana dijeli Turansku nizinu na sjeverni i južni dio. Ustjurt i druge visoravni izmjenjuju se s relativnima nizinama, od kojih se pojedine nalaze ispod razine mora, poput Karagije koja se nalazi na nadmorskoj visini od -132 metara. Veliki dio nizina zauzimaju pustinje Priaralski i Turkmenski Karakum, Kizilkum, Mujunkum, zavalu Aralskog jezera i ravnjak Ustjurt. Leži u prosjeku na oko 300 m nadmorske visine dok povremene visoravni dostižu visine do 922 metara.
U sjevernoj polovici karakteristične su glinaste, pješčane, stjenovite pustinje, mjestimično solončaci i takiri. Tu rastu samo male biljke i grmlje, kojimae se prvenstveno hrane stada ovaca i deva. U južnoj polovici dominiraju šumsko-glinaste, pješćane, stjenovite pustinje, ali i oaze i umjetno navodnjavane riječne doline koje su dom poljoprivrednih područja s uzgojem pamuka i žitarica. Nizina se također koristi kao pašnjak, značajna je roizvodnja sol, a pronađena su nalazišta nafte i zemnog plina.
Karakumski kanal, dug oko 1300 km, koji iskorištava vode Amu-Darje, ide u red najvećih irigacijskih sustava na svijetu. Gradska središta (Daşoguz, Nukus, Urganč) razvijena su u oazama. Među bogatim ležištima nafte i prirodnoga plina u zapadnom rubnom području izdvaja se područje Mangišlaka s godišnjom proizvodnjom više od 18 milijuna tona nafte (2008).[3]
Klima Turanske nizine je kontinentalna i pustinjsa s vrlo malom godišnjom količinom oborina. Na jugu Turanske nizine prisutna su suptropska područja. Prevladava pelinsko-solnjačka, psamofilna i efemerna pustinjska vegetacija. Od tla prisutna su sivo-smeđa, niskokarbonatna, karbonatna, svijetla i obična siva tla.
Turanska nizina nastala je na ploči epipaleozoičke platforme. U njenima početcima prevladavale su hercinske strukture, među kojima su predbajkalski i bajkalski masivi. Između zapadnoga dijela Sarijarke i struktura sjevernoga dijela Tanšana nalaze se zakopane kaledonske stijene. Turanska ploča dijeli se na dva dijela – Sjevernoturanska ploča i Južnoturanska ploča, koje se odnose na dva naborana pojasa, Uralsko-tanšanskome i Sredozemnome.
U pliocenu i pleistocenu, područje suvremene Turanske nizine nalazilo se na dnu velikoga Turanskoga mora koje je u nekima razdobljima bilo povezano sa Zapadnosibirskim jezerom, Crnim i Sjevernodvinskim morem. Razdvajanje Turanskoga mora na suvremeno Kaspijsko jezero i Aralsko more dogodilo se prije dvije ili tri tisuće godina.[4]
- Na sjeveru – Turgajska visoravan
- Na sjeveroistoku – Sarijarka
- Na istoku – Odjeljena od pustinja uz porječja Balhaškoga jezera i Alakola zbog povišenoga istočnoga ruba Betpak-Dale i Ču-ilijskih planina
- Na jugoistoku – Tanšan i Pamir-Alaj
- Na jugu – Kopet-Dag i predgorja Paropamisusa
- na jugozapadu – istočna obala Kaspijskoga jezera
- Na sjeverozapadu – južne izbočine i istočno podnožje Mugodžarija
001. Nacionalni park Altyn-Emel u Kazahstanu na istočnoj granici Turanske nizine.
014. Solončaci u Južnom Ustjurtu u Uzbekistanu.
Hladne zimske pustinje Turana čini četrnaest sastavnih dijelova koji se nalaze u sušnim područjima umjerenog pojasa Srednje Azije u Kazahstanu, Turkmenistanu i Uzbekistanu. Ovo područje predstavlja raznolikost pustinjskih ekosustava, koji se protežu na udaljenosti većoj od 1500 kilometara od istoka prema zapadu. Svaki od sastavnih dijelova nadopunjuje ostale u smislu bioraznolikosti, tipova pustinja i tekućih ekoloških procesa.[1]
| ID (UNESCO) | Naziv | Država, regija | Koordinate | Površina (hektar) | Bilješke |
|---|---|---|---|---|---|
| 1693-001 | Istočni Altyn-Emel | Kazahstan, Almati | 44°20′0″N 78°26′0″E / 44.33333°N 78.43333°E | 13.019 ha | Nacionalni park Altyn-Emel, nastao 1996. kao najveći rezervat u Kazahstanu i pokriva oko 4.600 km² između rijeke Ili i planinskog lanca Aktau, u blizini jezera Kapšagaj. Sastoji se uglavnom od pustinjskog i stjenovitog terena i služi očuvanju rijetkih i ugroženih biljnih i životinjskih vrsta. Flora parka uključuje 1800 biljnih vrsta, uključujući 69 rijetkih vrsta. Također, 56 životinjskih vrsta unutar parka smatra se rijetkim, uključujući argalija , džigetaja, perzijsku gazelu, kulana i divljeg mongolskog konja.[5] |
| 1693-002 | Središnji Altyn-Emel | Kazahstan, Almati | 45°53′37″N 78°39′21″E / 45.89361°N 78.65583°E | 5.644 ha | |
| 1693-003 | Zapadni Altyn-Emel | Kazahstan, Almati | 43°59′07″N 78°18′15″E / 43.98528°N 78.30417°E | 33.306 ha | |
| 1693-004 | Prirodni rezervat Barsa-Kelmes | Kazahstan, Kizilordinska oblast | 45°38′07″N 59°54′30″E / 45.63528°N 59.90833°E | 50.884 ha | Osnovan 1939. godine na otoku u Aralskom jezeru, površine od oko 300 četvornih kilometara. Na njemu se nalazi oko 250 vrsta biljaka i oko 56 vrsta životinja, a uključuje, između ostalog, transkapijskog divljeg magarca, crnorepu gazelu, stepsku lisicu i euroazijskog vuka . U tom području postoje i 203 vrste ptica.[6] |
| 1693-005 | Kaskakulan | Kazahstan, Almati | 45°42′57″N 61°01′47″E / 45.71583°N 61.02972°E | 109,942 ha | |
| 1693-006 | Prirodni rezervat Bereketli Garagum | Turkmenistan, Pokrajina Ahal | 39°39′43″N 59°21′37″E / 39.66194°N 59.36028°E | 87.400 ha | Prirodni rezervat Bereketli Garagum osnovan je 2013. godine u Karakumu (turkmenski: Garagum), pustinji koja svojom površinom od 350.000 km2 zauzima oko 70% površine Turkmenistana. Ime pustinje može se prevesti kao „Crni pijesak” jer se ispod površine nalazi sloj crnog škriljevca.[7] |
| 1693-007 | Prirodni rezervat Gaplaňgyr | Turkmenistan, Dašoguz | 41°06′00″N 57°14′00″E / 41.1°N 57.233333°E | 926.203 ha | Prirodni rezervat na visoravni Gaplaňgyr (južni Ustjurt) u sjevernom Turkmenistanu osnovan je 1979. godine na površini od 2822 km² kako bi se zaštitila i obnovila autohtona flora i fauna. Rezervat uključuje i dva utočišta: utočište Sarygamyş (koje je osnovano 1980. godine kao jezersko-obalni ekosustav) i utočište Şasenem, koje je osnovano 1984. godine za očuvanje kamenite pustinje i sajga antilopa. |
| 1693-008 | Rezervat biosfere Repetek | Turkmenistan, Pokrajina Lebap | 38°36′22″N 63°12′50″E / 38.606°N 63.214°E | 34.600 ha | Državni rezervat biosfere Repetek osnovan je 1928. godine za proučavanje i očuvanje pješčano-pustinjskog ekosustava, a prostire se na površini od 346 km². Nalazi se otprilike 70 km južno od Türkmenabata i poznat je po svom zemzenu (pustinjskom varanu, Varanus griseus). Krajolik rezervata je suh, s prostranim grebenastim pješčanim dinama visokim oko 15-20 m i dugim 8-10 m u mnogim područjima, velikim područjima pješčanih dina i udubljenjima nalik dolinama.[1] |
| 1693-009 | Yeradzhi | Turkmenistan, Pokrajina Lebap | 38°47′06″N 62°30′16″E / 38.78500°N 62.50444°E | 30.000 ha | |
| 1693-010 | Saigachy | Uzbekistan, Karakalpakstan | 45°09′02″N 57°43′45″E / 45.15056°N 57.72917°E | 575.335 ha | |
| 1693-011 | Saigachy-Beleuli | Uzbekistan, Karakalpakstan | 44°33′47″N 57°13′09″E / 44.56306°N 57.21917°E | 21.765 ha | |
| 1693-012 | Saigachy-Duana | Uzbekistan, Karakalpakstan | 45°20′06″N 58°27′05″E / 45.33500°N 58.45139°E | 23.454 ha | |
| 1693-013 | Saigachy-Zhideyli | Uzbekistan, Karakalpakstan | 44°58′0″N 58°15′4″E / 44.96667°N 58.25111°E | 7.746 ha | |
| 1693-014 | Južni Ustjurt | Uzbekistan, Karakalpakstan | 42°04′53″N 56°39′53″E / 42.08139°N 56.66472°E | 575.335 ha | Njegova površina je 575.335 hektara i nalazi se unutar visoravni Ustjurt. Rezervat se nalazi u blizini granice s Turkmenistanom i Kazahstanom (gdje se nalazi Prirodni rezervat Ustjurt) . Njegova je svrha očuvanje pustinja, kao i rijetke flore i faune. Temperature uvelike variraju: od više od 40 °C tijekom ljetnih mjeseci, do manje od -41 °C tijekom zimskih mjeseci. Prosječna godišnja količina oborina iznosi samo 120 mm. |
- 1 2 3 4 Cold Winter Deserts of Turan na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 6. rujna 2025.
- ↑ Georges Métailie i Antoine Da Lage, ur., Dictionnaire de biogéographie végétale (Rječnik biogeografije biljaka), Nouvelle ed., CNRS EDITIONS, 5. ožujka 2015. ISBN 978-2271083289 (fr.)
- ↑ Turanska nizina, Hrvatska enciklopedija mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025., Pristupljeno 7. rujna 2025.
- ↑ Карнаухов А. В., Карнаухов В. Н. Новая модель оледенений в Северном полушарии, pristupljeno 25. svibnja 2020.
- ↑ Nacionalni park Altyn Emel, Karavanistan (engl.) Pristupljeno 6. rujna 2025.
- ↑ Barsakelʹmesskij zapovednik, Velika sovjetska enciklopedija (rus.) Pristupljeno 6. rujna 2025.
- ↑ Richard L. Scheffel i Susan J. Wernet, ur.,Natural Wonders of the World, United States of America: Reader's Digest Association, Inc. str. 199. ISBN 0-89577-087-3
- Туранская низменность, Enciklopedijski rječnik Brockhausa i Efrona (rus.)
- Туранская низменность, Velika sovjetska enciklopedija
- ТУРА́НСКАЯ НИ́ЗМЕННОСТЬ Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. rujna 2020. (Wayback Machine), Velika ruska enciklopedija (rus.)
- Туранская равнина (rus.)
- Туранская Равнина Витченко А. Н. Физическая география СНГ (Азиатская часть). Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. travnja 2017. (Wayback Machine) (rus.)