Prijeđi na sadržaj

Turanska nizina

Turanska nizina
Lokacija Kazahstan
Turkmenistan
Uzbekistan
Visinaod -132 do 922 m
Geografija
Koordinate43°27′10″N 62°04′08″E / 43.45277°N 62.06888°E / 43.45277; 62.06888
VodotokAmu Darja i Sir Darja

Turanska nizina (kazaški: Тұран ойпаты, Тұран жазығы, ruski: Туранская низменность, Туранская равнина, uzbečki: Turon tekisligi, Turon pasttekisligi) velika je nizina koja se prostire na području Srednje Azije između Kaspijskog jezera i visokih planina Turanije,[1] tj. Kazahstana, Turkmenistana i Uzbekistana, ukupne površine od oko 1,9 milijuna km².[2]

Turan („Zemlja Tura”) je arhaično ime regije iz perzijske tradicije, tj. „Zemlja neiranaca”, i najbliži je sinonim za Turkestan („Zemlja Turaka”), s kojim ga ne bi trebalo miješati.

Klimatska karta Srednje Azije u kojoj se očituje dominacija pustinjskog krajolika , što otprilike odgovara rasprostiranju Turanske nizine.

80% Turanske nizine su pješčane ili slane pustinje koje su podložne ekstremnim klimatskim uvjetima s vrlo hladnim zimama i vrućim ljetima, te se mogu pohvaliti iznimno raznolikom florom i faunom koja se prilagodila teškim uvjetima. Zbog toga su „Hladne zimske pustinje Turana” upisane na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2023. godine.[1]

Zemljopis

[uredi | uredi kôd]
Hladne zimske pustinje Turana
Svjetska baština – UNESCO
Država Kazahstan Turkmenistan
Uzbekistan
Godina uvrštenja2023. (45. zasjedanje)
VrstaPrirodno dobro
Mjeriloix, x
Ugroženost–
PoveznicaUNESCO:1693

Duljina Turanske nizine iznosi oko dvije tisuće kilometara. Turanska se nizina preko Turgajske doline povezuje sa Zapadnosibirskome nizinom. Sir-Darja unutar Kazahstana dijeli Turansku nizinu na sjeverni i južni dio. Ustjurt i druge visoravni izmjenjuju se s relativnima nizinama, od kojih se pojedine nalaze ispod razine mora, poput Karagije koja se nalazi na nadmorskoj visini od -132 metara. Veliki dio nizina zauzimaju pustinje Priaralski i Turkmenski Karakum, Kizilkum, Mujunkum, zavalu Aralskog jezera i ravnjak Ustjurt. Leži u prosjeku na oko 300 m nadmorske visine dok povremene visoravni dostižu visine do 922 metara.

U sjevernoj polovici karakteristične su glinaste, pješčane, stjenovite pustinje, mjestimično solončaci i takiri. Tu rastu samo male biljke i grmlje, kojimae se prvenstveno hrane stada ovaca i deva. U južnoj polovici dominiraju šumsko-glinaste, pješćane, stjenovite pustinje, ali i oaze i umjetno navodnjavane riječne doline koje su dom poljoprivrednih područja s uzgojem pamuka i žitarica. Nizina se također koristi kao pašnjak, značajna je roizvodnja sol, a pronađena su nalazišta nafte i zemnog plina.

Karakumski kanal, dug oko 1300 km, koji iskorištava vode Amu-Darje, ide u red najvećih irigacijskih sustava na svijetu. Gradska središta (Daşoguz, Nukus, Urganč) razvijena su u oazama. Među bogatim ležištima nafte i prirodnoga plina u zapadnom rubnom području izdvaja se područje Mangišlaka s godišnjom proizvodnjom više od 18 milijuna tona nafte (2008).[3]

Klima

[uredi | uredi kôd]

Klima Turanske nizine je kontinentalna i pustinjsa s vrlo malom godišnjom količinom oborina. Na jugu Turanske nizine prisutna su suptropska područja. Prevladava pelinsko-solnjačka, psamofilna i efemerna pustinjska vegetacija. Od tla prisutna su sivo-smeđa, niskokarbonatna, karbonatna, svijetla i obična siva tla.

Geologija

[uredi | uredi kôd]

Turanska nizina nastala je na ploči epipaleozoičke platforme. U njenima početcima prevladavale su hercinske strukture, među kojima su predbajkalski i bajkalski masivi. Između zapadnoga dijela Sarijarke i struktura sjevernoga dijela Tanšana nalaze se zakopane kaledonske stijene. Turanska ploča dijeli se na dva dijela – Sjevernoturanska ploča i Južnoturanska ploča, koje se odnose na dva naborana pojasa, Uralsko-tanšanskome i Sredozemnome.

U pliocenu i pleistocenu, područje suvremene Turanske nizine nalazilo se na dnu velikoga Turanskoga mora koje je u nekima razdobljima bilo povezano sa Zapadnosibirskim jezerom, Crnim i Sjevernodvinskim morem. Razdvajanje Turanskoga mora na suvremeno Kaspijsko jezero i Aralsko more dogodilo se prije dvije ili tri tisuće godina.[4]

Granice

[uredi | uredi kôd]

Hladne zimske pustinje Turana

[uredi | uredi kôd]

Hladne zimske pustinje Turana čini četrnaest sastavnih dijelova koji se nalaze u sušnim područjima umjerenog pojasa Srednje Azije u Kazahstanu, Turkmenistanu i Uzbekistanu. Ovo područje predstavlja raznolikost pustinjskih ekosustava, koji se protežu na udaljenosti većoj od 1500 kilometara od istoka prema zapadu. Svaki od sastavnih dijelova nadopunjuje ostale u smislu bioraznolikosti, tipova pustinja i tekućih ekoloških procesa.[1]

ID (UNESCO) Naziv Država, regija Koordinate Površina (hektar) Bilješke
1693-001 Istočni Altyn-Emel Kazahstan, Almati 44°20′0″N 78°26′0″E / 44.33333°N 78.43333°E / 44.33333; 78.43333 13.019 ha Nacionalni park Altyn-Emel, nastao 1996. kao najveći rezervat u Kazahstanu i pokriva oko 4.600 km² između rijeke Ili i planinskog lanca Aktau, u blizini jezera Kapšagaj. Sastoji se uglavnom od pustinjskog i stjenovitog terena i služi očuvanju rijetkih i ugroženih biljnih i životinjskih vrsta. Flora parka uključuje 1800 biljnih vrsta, uključujući 69 rijetkih vrsta. Također, 56 životinjskih vrsta unutar parka smatra se rijetkim, uključujući argalija , džigetaja, perzijsku gazelu, kulana i divljeg mongolskog konja.[5]
1693-002 Središnji Altyn-Emel Kazahstan, Almati 45°53′37″N 78°39′21″E / 45.89361°N 78.65583°E / 45.89361; 78.65583 5.644 ha
1693-003 Zapadni Altyn-Emel Kazahstan, Almati 43°59′07″N 78°18′15″E / 43.98528°N 78.30417°E / 43.98528; 78.30417 33.306 ha
1693-004 Prirodni rezervat Barsa-Kelmes Kazahstan, Kizilordinska oblast 45°38′07″N 59°54′30″E / 45.63528°N 59.90833°E / 45.63528; 59.90833 50.884 ha Osnovan 1939. godine na otoku u Aralskom jezeru, površine od oko 300 četvornih kilometara. Na njemu se nalazi oko 250 vrsta biljaka i oko 56 vrsta životinja, a uključuje, između ostalog, transkapijskog divljeg magarca, crnorepu gazelu, stepsku lisicu i euroazijskog vuka . U tom području postoje i 203 vrste ptica.[6]
1693-005 Kaskakulan Kazahstan, Almati 45°42′57″N 61°01′47″E / 45.71583°N 61.02972°E / 45.71583; 61.02972 109,942 ha
1693-006 Prirodni rezervat Bereketli Garagum Turkmenistan, Pokrajina Ahal 39°39′43″N 59°21′37″E / 39.66194°N 59.36028°E / 39.66194; 59.36028 87.400 ha Prirodni rezervat Bereketli Garagum osnovan je 2013. godine u Karakumu (turkmenski: Garagum), pustinji koja svojom površinom od 350.000 km2 zauzima oko 70% površine Turkmenistana. Ime pustinje može se prevesti kao „Crni pijesak” jer se ispod površine nalazi sloj crnog škriljevca.[7]
1693-007 Prirodni rezervat Gaplaňgyr Turkmenistan, Dašoguz 41°06′00″N 57°14′00″E / 41.1°N 57.233333°E / 41.1; 57.233333 926.203 ha Prirodni rezervat na visoravni Gaplaňgyr (južni Ustjurt) u sjevernom Turkmenistanu osnovan je 1979. godine na površini od 2822 km² kako bi se zaštitila i obnovila autohtona flora i fauna. Rezervat uključuje i dva utočišta: utočište Sarygamyş (koje je osnovano 1980. godine kao jezersko-obalni ekosustav) i utočište Şasenem, koje je osnovano 1984. godine za očuvanje kamenite pustinje i sajga antilopa.
1693-008 Rezervat biosfere Repetek Turkmenistan, Pokrajina Lebap 38°36′22″N 63°12′50″E / 38.606°N 63.214°E / 38.606; 63.214 34.600 ha Državni rezervat biosfere Repetek osnovan je 1928. godine za proučavanje i očuvanje pješčano-pustinjskog ekosustava, a prostire se na površini od 346 km². Nalazi se otprilike 70 km južno od Türkmenabata i poznat je po svom zemzenu (pustinjskom varanu, Varanus griseus). Krajolik rezervata je suh, s prostranim grebenastim pješčanim dinama visokim oko 15-20 m i dugim 8-10 m u mnogim područjima, velikim područjima pješčanih dina i udubljenjima nalik dolinama.[1]
1693-009 Yeradzhi Turkmenistan, Pokrajina Lebap 38°47′06″N 62°30′16″E / 38.78500°N 62.50444°E / 38.78500; 62.50444 30.000 ha
1693-010 Saigachy Uzbekistan, Karakalpakstan 45°09′02″N 57°43′45″E / 45.15056°N 57.72917°E / 45.15056; 57.72917 575.335 ha
1693-011 Saigachy-Beleuli Uzbekistan, Karakalpakstan 44°33′47″N 57°13′09″E / 44.56306°N 57.21917°E / 44.56306; 57.21917 21.765 ha
1693-012 Saigachy-Duana Uzbekistan, Karakalpakstan 45°20′06″N 58°27′05″E / 45.33500°N 58.45139°E / 45.33500; 58.45139 23.454 ha
1693-013 Saigachy-Zhideyli Uzbekistan, Karakalpakstan 44°58′0″N 58°15′4″E / 44.96667°N 58.25111°E / 44.96667; 58.25111 7.746 ha
1693-014 Južni Ustjurt Uzbekistan, Karakalpakstan 42°04′53″N 56°39′53″E / 42.08139°N 56.66472°E / 42.08139; 56.66472 575.335 ha Njegova površina je 575.335 hektara i nalazi se unutar visoravni Ustjurt. Rezervat se nalazi u blizini granice s Turkmenistanom i Kazahstanom (gdje se nalazi Prirodni rezervat Ustjurt) . Njegova je svrha očuvanje pustinja, kao i rijetke flore i faune. Temperature uvelike variraju: od više od 40 °C tijekom ljetnih mjeseci, do manje od -41 °C tijekom zimskih mjeseci. Prosječna godišnja količina oborina iznosi samo 120 mm.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 3 4 Cold Winter Deserts of Turan na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 6. rujna 2025.
  2. ↑ Georges Métailie i Antoine Da Lage, ur., Dictionnaire de biogéographie végétale (Rječnik biogeografije biljaka), Nouvelle ed., CNRS EDITIONS, 5. ožujka 2015. ISBN 978-2271083289 (fr.)
  3. ↑ Turanska nizina, Hrvatska enciklopedija mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025., Pristupljeno 7. rujna 2025.
  4. ↑ Карнаухов А. В., Карнаухов В. Н. Новая модель оледенений в Северном полушарии, pristupljeno 25. svibnja 2020.
  5. ↑ Nacionalni park Altyn Emel, Karavanistan (engl.) Pristupljeno 6. rujna 2025.
  6. ↑ Barsakelʹmesskij zapovednik, Velika sovjetska enciklopedija (rus.) Pristupljeno 6. rujna 2025.
  7. ↑ Richard L. Scheffel i Susan J. Wernet, ur.,Natural Wonders of the World, United States of America: Reader's Digest Association, Inc. str. 199. ISBN 0-89577-087-3

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]