Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1244
| Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1244 | ||
|---|---|---|
Službeni zemljovid SR Jugoslavije 1997. | ||
| Datum | 10. lipnja 1999. | |
| Sastanak br. | 4011 | |
| Kod | S/RES/1244 (Dokument) | |
| Tema | Situacija na Kosovu | |
Sažetak glasanja |
| |
| Rezultat | Usvojeno | |
| Sastav Vijeća sigurnosti | ||
Stalne članice | ||
Nestalne članice | ||
| ||
Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1244[1] usvojena 10. lipnja 1999., nakon pozivanja na rezolucije 1160 (1998.), 1199 (1998.), 1203 (1998.) i 1239 (1999.), odobrila je međunarodnu civilnu i vojnu prisutnost u Saveznoj Republici Jugoslaviji[2][3] i uspostavila Privremenu upravnu misiju Ujedinjenih naroda na Kosovu (UNMIK).[4] Uslijedila je nakon sporazuma jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića o uvjetima koje su predložili predsjednik Finske Martti Ahtisaari i bivši premijer Rusije Viktor Černomirdin 8. lipnja, a koji su uključivali povlačenje svih srpsko-crnogorskih vojnih snaga s Kosova (Dodatak 2. Rezolucije). Aneks 2 također je precizirao da će "nakon povlačenja, dogovorenom broju jugoslavenskog i srbijanskog osoblja biti dopušten povratak radi obavljanja sljedećih funkcija:
- Veza s međunarodnom civilnom misijom i međunarodnom sigurnosnom prisutnošću;
- Označavanje/čišćenje minskih polja;
- Održavanje prisutnosti na mjestima srpske baštine;
- Održavanje prisutnosti na ključnim graničnim prijelazima."[1]
Rezolucija 1244 usvojena je s 14 glasova za i nijednim protiv. Kina se suzdržala unatoč tome što je kritizirala ofenzivu NATO-a, posebno bombardiranje njezina veleposlanstva. Tvrdila je da sukob trebaju riješiti jugoslavenska vlada i njezin narod te se protivila vanjskoj intervenciji. Međutim, budući da je Savezna Republika Jugoslavija prihvatila mirovni prijedlog, Kina nije stavila veto na rezoluciju.[4]
Godine 2008., Kosovo je jednostrano proglasilo neovisnost; Srbija i neke druge države članice UN-a tvrde da Rezolucija 1244 ostaje pravno obvezujuća za sve strane[5] Međunarodni sud pravde je 2010. godine dao savjetodavno mišljenje da deklaracija o neovisnosti nije prekršila rezoluciju.[6][7]
U preambuli Rezolucije 1244, Vijeće sigurnosti izrazilo je žaljenje što nije bilo poštivanja prethodnih rezolucija.[8] Bilo je odlučno riješiti ozbiljnu humanitarnu situaciju i željelo je osigurati siguran povratak svih izbjeglica. Osudilo je nasilje nad civilnim stanovništvom, kao i terorističke akte, te podsjetilo na nadležnost i mandat Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Rezolucija je donesena u skladu s Poglavljem VII Povelje Ujedinjenih naroda.
Vijeće sigurnosti odlučilo je da rješenje kosovske krize treba biti utemeljeno na dogovorenim načelima sadržanim u aneksima rezolucije.[9] Pozdravilo je prihvaćanje načela od strane Srbije (tada dijela "Savezne Republike Jugoslavije") i zahtijevalo suradnju u njihovoj provedbi. Istovremeno, Vijeće je zahtijevalo da Srbija prekine represiju na Kosovu i započne postupno povlačenje;[10] nakon povlačenja mali broj jugoslavenskog i srbijanskog vojnog i policijskog osoblja mogao bi se vratiti na Kosovo, ako to odobri međunarodna vojna prisutnost, kako bi obavljao funkcije sadržane u aneksu rezolucije.
Rezolucija je potom odobrila međunarodnu civilnu i sigurnosnu prisutnost na Kosovu. Od glavnog tajnika zatraženo je da imenuje posebnog predstavnika za koordinaciju provedbe međunarodne prisutnosti. Vijeće je ovlastilo zemlje i međunarodne organizacije da uspostave sigurnosnu prisutnost na Kosovu, potvrđujući potrebu za trenutnim raspoređivanjem međunarodne civilne i sigurnosne prisutnosti. Odgovornosti međunarodne sigurnosne prisutnosti uključivale su odvraćanje novih neprijateljstava, praćenje povlačenja Savezne Republike Jugoslavije, demilitarizaciju Oslobodilačke vojske Kosova i drugih skupina kosovskih Albanaca te osiguravanje sigurnog okruženja u kojem se izbjeglice mogu vratiti.
Glavni tajnik ovlašten je uspostaviti međunarodnu civilnu prisutnost na Kosovu kako bi osigurao privremenu upravu kojom bi Kosovo moglo provoditi upravljanje - do konačnog rješenja statusa - uspostavom privremenih institucija samouprave. Glavne odgovornosti međunarodne civilne prisutnosti uključivale su promicanje autonomije za Kosovo, obavljanje civilnih administrativnih funkcija, nadzor razvoja institucija, uključujući održavanje izbora, održavanje zakona i reda, zaštitu ljudskih prava i osiguravanje sigurnog povratka izbjeglica.
Vijeće je naglasilo potrebu za humanitarnim operacijama i potaknulo sve države i organizacije da doprinesu ekonomskoj i socijalnoj obnovi. Sve strane, uključujući međunarodnu prisutnost, morale su surađivati s MKSJ-om. Zahtijevalo je da naoružane kosovske skupine prekinu svoje ofenzive.
Konačno je odlučeno da će se međunarodne civilne i sigurnosne prisutnosti uspostaviti za početno razdoblje od 12 mjeseci,[11] dok je od glavnog tajnika zatraženo da Vijeće obavještava o razvoju događaja. Neobično za mirovne misije UN-a, ova je trebala nastaviti nakon početnog razdoblja od 12 mjeseci, osim ako Vijeće sigurnosti ne odluči drugačije: obično je nastavak mandata misija podložan rezolucijama nakon 12 mjeseci koje omogućuju revizije izvornog mandata.
Glavne značajke Rezolucije 1244 bile su:
- Zahtjev da Savezna Republika Jugoslavija odmah i provjerljivo prekine nasilje i represiju na Kosovu;
- Potpuno provjerljivo postupno povlačenje svih vojnih, policijskih i paravojnih snaga s Kosova prema brzom rasporedu, s kojim će se sinkronizirati raspoređivanje međunarodne sigurnosne prisutnosti na Kosovu;
- Staviti Kosovo pod privremenu upravu UN-a (koju provodi Privremena upravna misija Ujedinjenih naroda na Kosovu, UN-ov UNMIK);
- Ovlastiti međunarodne mirovne snage sa značajnim sudjelovanjem NATO-a na Kosovu (trenutno ih provode KFOR -ove snage za Kosovo);
- Omogućiti povratak dogovorenog broja jugoslavenskog i srbijanskog osoblja radi održavanja prisutnosti na lokacijama srpske baštine i ključnim graničnim prijelazima;
- Naložiti UNMIK-u da uspostavi privremene institucije lokalne samouprave na Kosovu (PISG);
- Ponovno potvrđujemo predanost država članica UN-a suverenitetu i teritorijalnom integritetu Savezne Republike Jugoslavije i ostalih država regije, kako je utvrđeno u Završnom aktu iz Helsinkija i aneksu 2 Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1244 (aneks koji potvrđuje suverenitet Savezne Republike Jugoslavije i predviđa, između ostalog, proces određivanja statusa Kosova);
- Zahtijevati od UN-a da osigura siguran i nesmetan povratak svih izbjeglica i raseljenih osoba njihovim domovima na Kosovu te da osigura uvjete za miran i normalan život svim stanovnicima pokrajine;
- Zahtijevati demilitarizaciju OVK i drugih naoružanih skupina kosovskih Albanaca;
- Ovlastiti Ujedinjene narode da olakšaju politički proces za određivanje budućeg statusa Kosova. Budući status Kosova uzeo bi u obzir Sporazum iz Rambouilleta koji je Srbija odbila potpisati 1999. godine, a koji poziva na "volju naroda Kosova" kao jedno od vodećih načela u definiranju statusa Kosova, uz poštivanje Sporazuma od strane stranaka u sporu. Rezolucija ponovno potvrđuje pozive na "značajnu autonomiju i smislenu samoupravu".
Članak 1. Završnog akta iz Helsinkija pridaje veliku važnost suverenitetu i teritorijalnom integritetu postojećih država. Na sličan način, reference na autonomiju u člancima 1244 ukazuju na želju država članica UN-a u to vrijeme da, ako je moguće, vrate Kosovo na autonomni status prije 1990. godine.
Srbija je tražila međunarodnu potvrdu za svoj stav te je u listopadu 2008. zatražila presudu Međunarodnog suda pravde.[12] Međutim, Sud je presudio da proglašenje neovisnosti nije bilo nezakonito.[13] Stav Srbije je da Rezolucija 1244 daje Srbiji ovlasti da ima svoju policiju i vojsku u pokrajini. Srbija je stoga više puta zatražila od visokih predstavnika UN-a u pokrajini da dopuste povratak svoje policije i vojske. Po stanju iz 2025., to još nije dopušteno.[14]
Dana 17. veljače 2008., predstavnici naroda Kosova, djelujući neovisno od okvira privremenih institucija samouprave (ne predstavljajući Skupštinu Kosova ili bilo koju drugu od tih institucija),[15] izdali su deklaraciju o neovisnosti kojom je uspostavljena Republika Kosovo.
Dana 22. srpnja 2010. Međunarodni sud pravde dao je savjetodavno mišljenje o deklaraciji o neovisnosti Kosova u kojem je utvrdio da deklaracija o neovisnosti od 17. veljače 2008. nije prekršila rezoluciju Vijeća sigurnosti 1244 (1999.) jer autori deklaracije, koji su sebe nazvali "predstavnicima naroda Kosova", nisu bili obvezani dokumentom.[16] Također, ICJ nije odlučivao o tome ima li Kosovo pravo na neovisnost.[17]
- 1 2 RESOLUTION 1244 (1999). undocs.org (engleski). Pristupljeno 27. travnja 2025.
- ↑ Profile: Serbia and Montenegro. BBC. 5. lipnja 2006.
- ↑ Member States of the United Nations, UN.org: "Serbia – date of admission 1 November 2000, The Federal Republic of Yugoslavia was admitted as a Member of the United Nations by General Assembly resolution A/RES/55/12 of 1 November 2000. On 4 February 2003, following the adoption and promulgation of the Constitutional Charter of Serbia and Montenegro by the Assembly of the Federal Republic of Yugoslavia, the official name of "Federal Republic of Yugoslavia" was changed to Serbia and Montenegro. In a letter dated 3 June 2006, the President of the Republic of Serbia informed the Secretary-General that the membership of Serbia and Montenegro was being continued by the Republic of Serbia, following Montenegro's declaration of independence."
- 1 2 Security Council, welcoming Yugoslavia's acceptance of peace principles, authorises civil, security presence in Kosovo. United Nations. 10. lipnja 1999.
- ↑ General Assembly GA/10980. United Nations. 9. rujna 2010. Pristupljeno 7. studenoga 2013.
- ↑ Tanner, Adam; Stevenson, Reed (22 July 2010). "Kosovo independence declaration deemed legal"
- ↑ "Latest developments | Accordance with international law of the unilateral declaration of independence in respect of Kosovo | International Court of Justice". www.icj-cij.org. Retrieved 13 July 2021
- ↑ Reka, Blerim. 2003. UNMIK as an international governance in post-war Kosova: NATO's intervention, UN administration and Kosovar aspirations. Logos-A. str. 167. ISBN 978-9989-58-096-3
- ↑ The Security Council Resolution n. 1244/1999 could give pardon to NATO intervention – by reference to the armistice agreements between NATO and the Yugoslav government, made into paragraph 10 of its Annex 2 – only if the prohibition of the use of force (provided in Article 2 paragraph 4 UN Charter) is seen as a rule which can be waived with the consent of the international community: Buonomo, Giampiero. 2002. Non sempre la guerra "offre" giurisdizione extraterritoriale: l'occasione mancata del caso Bankovic. Diritto&Giustizia Edizione Online. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. ožujka 2016. Pristupljeno 26. ožujka 2016.
- ↑ UN Security Council votes in favour of Kosovo peace plan. Raidió Teilifís Éireann. 10. lipnja 1999.
- ↑ Miller, Judith. 11. lipnja 1999. Security Council backs peace plan and NATO-led force. The New York Times
- ↑ Serbian president visits Kosovo. BBC. 17. travnja 2009.
- ↑ Beaumont, Peter. 22. srpnja 2010. Kosovo's independence is legal, UN court rules. The Guardian
- ↑ Serbian request to deploy troops in Kosovo denied by NATO. POLITICO. 8. siječnja 2023.
- ↑ The identity of the authors of the declaration of independence, ICJ ruling, par.102–109 Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. kolovoza 2010. (Wayback Machine)
- ↑ Advisory Opinion of 22 July 2010 (PDF). International Court of Justice. The Hague, The Netherlands. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 21. kolovoza 2010. Pristupljeno 19. kolovoza 2012.
- ↑ Accordance with international law of the unilateral declaration of independence in respect of Kosovo. International Court of Justice. The Hague, The Netherlands. Pristupljeno 27. travnja 2025.
| Engleski Wikizvor ima izvorni tekst na temu: United Nations Security Council Resolution 1244 |
