Umjetnički aktivizam u Hrvatskoj (1990. - 2010.)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Knjiga i društvo 22%

Umjetnički aktivizam je sintagma relativno novijeg datuma. Na engleskom govornom području govori se o art activism, activist art, artistic actions, ili political performances kao subkategoriji tzv. cultural performances, a pojavio se i najnoviji termin artivism. Svi su ti termini neologizmi za nešto što se donedavno opisno nazivalo društveno angažirana umjetnost. Pojam umjetnički aktivizam ovdje se navodi onako kako ga koristi Miško Šuvaković.[1]

Sam pojam aktivizam također je neologizam. Gavin Grindon navodi termin 'aktivist' ('activist') kao modernistički neologizam koji se odnosi na nekoga tko primjenjuje anarhističke strategije direktne političke akcije.[2] Prema oxfordskom rječniku iz 2007. activism je izvedenica od activist – riječ za osobu koja nastoji postići političke ili društvene promjene, posebno kao član neke organizacije koja ima određene ciljeve. Pri vrlo sažetoj distinkciji između aktivizma i umjetničkog aktivizma koristimo se tekstom Alda Milohnića Artivism.[3]. Milohnić ne upotrebljava sintagmu umjetnički aktivizam, ali govori o politiziranim umjetničkim događajima („politicised artistic events“), odnosno o događajima koji bi se mogli shvatiti kao da pripadaju svijetu umjetnosti bilo zbog toga što su njihovi stvaraoci umjetnici ili zbog toga što su ih njihovi stvaraoci proglasili umjetničkim događajima. Isto tako, unutar tog teksta, nailazi se na intervencionističke akcije koje se koriste umjetničkim ili kulturalnim tehnikama da bi se konstituirale u polju političkog.[4]

Povijesni razvoj[uredi VE | uredi]

Povijesti umjetničkog aktivizma nije lako ući u trag. Kod umjetničkog aktivizma radi se o društveno angažiranoj umjetnosti, a tragovi takve umjetnosti mogu se naći i kod dadaista. Danas ona, zbog svojeg drukčijeg društveno-političkog konteksta, ima drukčije sadržaje, ali uvijek je bila usmjerena na to da prokazuje, problematizira, upućuje na goruće društvene probleme zajednice u kojoj je nastajala. Tako, dadaisti i njihova posebna protestna imaginacija, puno duguju devetnaestostoljetnim zapadnoeuropskim radničkim emancipacijskim pokretima. Njihovi simbolički napadi na kulturu potječu iz prakse društveno-emancipacijskih pokreta, primjerice – napada sufražetkinja na umjetnost 1914. godine.[5] S dadaistima se, dakle, može govoriti o preuzimanju protestâ iz društvenih pokreta te njihovo pretakanje u formu izražavanja, u performativni model, ali uvijek s porukom, refleksijom na društveno-političku situaciju koju su podvrgavali kritici. Iako su odnosi između umjetnosti i politike bili sastavni dio cjelokupne vizualne kulture tijekom povijesnih avangardi s početka 20. stoljeća, dadaisti, kao dio tih radikalnih avangardi, nisu koristili termine aktivisti, umjetnički aktivizam, i sl. Kod umjetničkog aktivizma, umjetnost se koristi u svrhu političke poruke, odnosno socijalnog angažmana, pa se korijene može tražiti posvuda, i dalje od početka 20. st., gdje je bilo društveno angažiranih pokreta. Njezina glavna karakteristika je subverzivnost. Provokacija, bijes, uvreda, prosvjedne šetnje, govori, plakati, slogani, blasfemija, transvestizam, javna okupljanja s protestnim instrumentarijem, sve su to metode koje su koristili i društveni pokreti i dadaisti u svojim protestnim akcijama (o kojima je malo dokumentacije sačuvano). Jedna od najpoznatijih dadaističkih akcija[6] zbila se početkom 1919. tijekom Spartakističke pobune, nakon ubojstva Rose Luxemburg, kada su izveli javni performance kombinirajući estetiku religioznih, vojnih i političkih okupljanja i dijelili svoje letke Svakom čovjeku njegova nogometna lopta. Naslov toga letka kasnije su usvojili radnički pokreti kao svoj popularni slogan, shvativši sav subverzivni potencijal te akcije dadaista.

Umjetnički aktivizam[uredi VE | uredi]

Umjetnički se aktivizam temelji na kritičkom i subverzivnom umjetničkom činu unutar društva i kulture[7], a koristi se različitim praksama kao što su predavanja, izdavaštvo, emitiranje u medijima, filmska produkcija, (samo)organizacija, (samo)edukacija, društvena akcija, društvena teorija, suradnja s građanskim organizacijama i inicijativama, zajedničke radionice, izložbe i publikacije u organzaciji umjetnika, mail art, ulične intervencije, grafiti i ideja političkih demonstracija kao umjetnosti. Kraj 60-ih godina 20. stoljeća obilježen je studentskim prosvjedima diljem svijeta da bi se mijenjao status quo, propitivale normativne društvene vrijednosti te opiralo institucijama moći s eksluzivnom vlašću nad javnim diskurzom.

Razvoj umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

"Duh šezdesetosme" i njegova radikalna kritika društvenih odnosa, preko tradicije angažirane umjetnosti, kada se težište prebacuje s estetskih na etičke aspekte umjetničkih djela, koja je u Hrvatskoj od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća živjela s umjetnicima i grupama koje se danas navodi pod imenom Nova umjetnička praksa (poput Grupe šestorice, Borisa Bućana, Brace Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Dejana Jokanovića, Jagode Kaloper i dr.) te s feministički motiviranim umjetničkim praksama (prije svega s umjetnicama kao što su Sanja Iveković i Vlasta Delimar) važan je i djelotvoran i u umjetničkom aktivizmu od 1990. do danas. Neka obilježja Nove umjetničke prakse, poput kontekstualiziranja svakodnevice[8] , izazivanja reakcija javnosti, netrajnosti[9]nekonvencionalnih mjesta izlaganja (za aktivističku umjetnost gotovo uvijek je to javni prostor!), itd. obilježja su i umjetničkog aktivizma.

Od godine 1990. do 2010. u lokalnom kontekstu moglo bi se govoriti o dva smjera kojima teče umjetnički aktivizam. Prvi, dugotrajniji, jest onaj vezan uz feminizam. 70-ih godina 20. stoljeća sa Sanjom Iveković i Vlastom Delimar bio je temeljen na prokazivanju i raskidu s tabuima i stereotipima vezanima uz žensko tijelo i njihovim kodifikacijama u ulogama i očekivanjima od strane patrijarhalnog društva. Kasnije se razvijao onako kako se razvijala feministička teorija i njena recepcija kod nas (što znači, ukratko, od kritike patrijarhalnog diskurza, tj. muške hegemonije nad svakodnevnim diskurzom, preko Judith Butler i destabilizacije identiteta potom nastavljajući se dalje putem kritike pretpostavljenih spoznajno – teorijskih „istina“ koji nisu niti van-povijesne niti pred-kulturne pa nazad do Foucaulta i njegove kritike odnosa moći bez kojeg se danas ne može kritički govoriti o rodnim, klasnim i rasnim identitetima). Drugi smjer umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj bio bi onaj uže vezan uz društveno – političku stvarnost. Nakon akcije Knjiga i društvo 22% 1998. godine, veliki se broj umjetnika (Mladen Stilinović, Tomislav Gotovac, Sanja Iveković, Siniša Labrović, Marijan Crtalić, Igor Grubić, Slaven Tolj, Andreja Kulunčić, Kristina Leko, Sonja Gašperov, Ksenija Turčić, Sandra Sterle, Nemanja Cvijanović, Rafaela Dražić, Marko Marković, Iva Kovač i dr.) sa svojim radovima direktno referira na veliku količinu problema društva u kojem živi. Zadnju dekadu 20. st. obilježio je rat, a s njim aktivizam. Tijekom prve polovice devedesetih bio je orijentiran na antiratno i mirovno djelovanje, na anti ili alter – globalistički aktivizam, a polako se počeo oblikovati i rodni – gej, lezbijski, queer aktivizam, što se nastavilo do danas. Značajnu ulogu u promicanju općega aktivizma, pa i onog umjetničkog odigrale su civilne, nevladine udruge koje su se tada počele razvijati. Spomenimo kao prvu, Autonomnu žensku kuću, kojoj je nakon nekoliko godina rada prijetilo zatvaranje na koje je Sanja Iveković reagirala radom Ženska kuća, danas u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Zahvaljujući civilnoj sceni koja se 90-ih godina gradila na otporu prema šovinizmu, nacionalizmu i sl. kasnije se razvila nezavisna kulturna scena snažnih afiniteta prema glazbi i ostalim umjetnostima, u filozofskim i političkim konceptima.

Kulturne udruge[uredi VE | uredi]

Neke od kulturnih udruga koje su se tada formirale, a aktivne su i danas, jesu WHW kustoski tim i BADco., te MAMA i Mi2 i Art radionica Lazareti. Važno je spomenuti i udrugu BLOK, osnovanu 2001., koja se od tada kroz različite formate (serija predavanja Mikropolitike, međunarodni festival umjetnosti u javnom prostoru UrbanFestival, suradnje ne Operaciji: Grad itd.) sustavno bavi pitanjima vezanim za transformaciju javnog prostora. Prema Davoru Miškoviću, ove su udruge uspjele preživjeti škrte državne kulturne politike na dva načina: internacionalizacijom, tj. širenjem svog djelovanja iz lokalne u trans-lokalne zajednice (WHW i BADco.) te aktivnom borbom za promjene u društvu prenoseći, svojim umjetničkim programima, kulturne i umjetničke sadržaje koji problematiziraju određene društvene teme (MAMA i Mi2), ili stvaranjem mreža i pokreta koji direktno zagovaraju promjene u društvu u lokalnim zajednicama[10](Art radionica Lazareti[11], gdje bi se moglo govoriti o komunalnom aktivizmu u kojem je umjetnik agens komunikacije s lokalnim stanovništvom). Nastanak navedenih, i brojnih drugih udruga[12], koje su bile usmjerene na pokretanje novih, suvremenijih oblika kulturne i umjetničke proizvodnje, a također i na angažman i prespitivanje kulturne, društvene, ekonomske, tehničke i političke svakodnevnice, obrađen je u zborniku Clubture – Kultura kao proces razmjene 2002. – 2007.[13] Značajna uloga koju su odigrale, vidljiva je iz konteksta unutar kojeg su obrađene u zborniku: konteksta tranzicije i njegovih devastirajućih posljedica, konteksta dominantne konzervativne kulture, nepostojanja kulturne politike, nepostojanja državne financijske potpore za razvoj nezavisnog kulturnog sektora te nepostojanja, do 1997., legislative koja je trebala regulirati pravo na udruživanje u udruge.[14] Od 90-ih se godina društvo u kojem živimo u Hrvatskoj označava kao društvo u tranziciji, u prijelazu od socijalističkog modela k neo-liberalnom kapitalizmu. Prva velika umjetnička akcija koja se koncentrirala na jedan, egzemplaran, problem društva u tranziciji bila je, dakle, Knjga i društvo 22% - Zagreb 1998. g. u organizaciji Igora Grubića i Autonomne tvornice kulture (ATTACK). Riječ je o cjelodnevnim akcijama, performansima, instalacijama protiv uvođenja poreza na knjige. Za tu je akciju bilo indikativno i sudjelovanje gore spomenutih umjetnika s kraja 60-ih i početka 70-ih g. koji su oblikovali tradiciju umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj (M. Stilinović, G. Trbuljak, T. Gotovac, V. Martek, S. Iveković i dr.). Zaposjedanjem javnih prostora (trgova i knjižara), Knjiga i društvo 22% obraćala se javnosti te je neumitno propitivala sisteme upravljanja neoliberalnog kapitalizma kao dominantnih represivnih modela proizvodnje, razmjene i potrošnje, odnosno diktature tržišta. Sentimentalno se osvrtala i na mogućnosti društvenog angažmana i mjesta umjetnosti u njemu. Ili, parafrazirajući Natašu Ilić – iz knjižice koja je išla uz akciju Knjiga i društvo 22% - radilo se o provali „revolucionarne energije“ (nju inače hegemonistički oblik zabranjuje) koja se fokusirala na nebezazlen problem nedostupnosti knjiga, prizivajući pri tome Debordovo uvjerenje da nam samo čitanje otvara put k golemom ljudskom iskustvu prije spektakla![15] Nakon akcije Knjiga i društvo 22%, koju uzimamo kao paradigmatsku za umjetnički aktivizam u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina, oformila su se dva kustoska tima vrlo značajna za daljnji razvoj angažirane umjetnosti kod nas: WHW (1999. godine) i Kontejner (2002. godine, nakon Salona mladih umjetnika koji se 2001. održao u kontejnerima na Zagrebačkom velesajmu). WHW sa svojim kustoskim praksama naglašava važnost konstantnog društvenog angažmana svih kulturnih djelatnika ne skrivajući pri tom svoju involviranost u sisteme umjetničke produkcije niti se praveći nevinima u odnosu na reprodukcije odnosa moći unutar kojih djeluje dok ih, istovremeno, neprestance problematizira. Kontejner / biro suvremene umjetničke prakse, pak, sa svojim se projektima od početka radikalno pozicionirao u promišljanju i preispitivanju istraživačkih umjetničkih praksi unutar umjetnosti graničnih područja. I s obzirom na sadržaje (bolesti, smrti, osakaćenja, tehnološke „ekstenzije“ tijela, …) i s obzirom na medije (od jednostavnih tehnologija do onih složenijih kao što su kibernetika, nanotehnologija, biotehnologija) a s teorijskim aparatom „biopolitičkih“ teorija i oko pojma „Form-of-Life“ talijanskog filozofa Giorgia Agambena.[16] Godine 2009. otvorio se Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Kao reakcija na tradicionalnu instituciju muzeja, i prije otvorenja samog Muzeja suvremene umjetnosti, a s obzirom na to da se gradio unutar određenog kvarta, odnosno mikro zajednice u kojoj žive ljudi, udruga mladih muzeologa Kontraakcija pokrenula je projekt Muzej Kvarta. Projekt nema zgradu niti fiksnu lokaciju, nego se na fluidan i fleksibilan način integrira u susjedstvo, s krajnjim ciljem animiranja stanovnika i poboljšavanja kvalitete života zajednice, dakle uz rad i angažman samih građana, umjetnika i stručnjaka koji se kasnije prezentira na izložbama u kvartovima.[17] Kritika postojećih društvenih odnosa, institucija moći, hegemonije tržišta, normativnog diskurza kroz umjetnički aktivizam dio je egzistencijalnog opredjeljenja, uvjerenja, putem djelovanja, da je drukčiji svijet moguć.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. U tekstu Art and Activism in Yu and Ex-Yu 1968 – 2008 objavljenom u Art and Activist Reader
  2. Usp. Gavin Grindon, Surrealism, Dada, and the Refusal of Work: Autonomy, Activism, and Social Participation in the Radical Avant- Garde, Oxford Art Journal, 34, 1, 2011; str. 92.
  3. Usp. http://eipcp.net/transversal/1203/milohnic/en , 2004.; vrijedno je napomenuti da je tekst Alda Milohnića prije svega esej o nekoliko alter-globalističkih i društvenih političkih akcija u Sloveniji u prve četiri godine novog tisućljeća
  4. U Hrvatskoj bi primjeri takvih akcija bili, npr. prosvjedi inicijative Pravo na grad u Varšavskoj ulici u Zagrebu 2010. i 2011. g., akcija Inicijative za Marjan u Splitu, itd.
  5. Usp. Gavin Grindon, Surrealism, Dada, and the Refusal of Work: Autonomy, Activism, and Social Participation in the Radical Avant- Garde, Oxford Art Journal, 34, 1, 2011; str. 90.
  6. Usp. Gavin Grindon, Surrealism, Dada, and the Refusal of Work: Autonomy, Activism, and Social Participation in the Radical Avant- Garde, Oxford Art Journal, 34, 1, 2011; str. 91.
  7. Usp. Miško Šuvaković, Art and Activism in Yu and Ex-Yu 1968 – 2008, in Art and Activist reader, str. 8.
  8. kontekstualizirana, odnosno sagledana unutar društveno-političkih struktura i ekonomskog sistema, naturaliziranih i represivnih normativnih vrijednosti koje se podvrgava kritici
  9. Davor Matičević u članku Zagrebački krug (u Dokumenti 3-6, Nova umjetnička praksa 1966.-1978., uredio Marijan Susovski) govori o akcijama „gdje nakon izvedbe original više ne postoji a dokumentacija ga djelomično nadoknađuje“ (str. 24).,
  10. Usp. Davor Mišković, Kontejner in the Context of the Independent Cultural Scene, u KONTEJNER /Curatorial Perspectives on the Body, Science and Technology (eds. Ivana Bago, Olga Majcen Linn, Sunčica Ostoić), Zagreb, 2010; str. 48-9.
  11. Art radionica Lazareti (ARL) u Dubrovniku, jedna je od najstarijih civilnih organizacija, osnovana 1988. kao umjetnička inicijativa, s namjerom da okupi umjetnike, filozofe, pisce, teoretičare i druge te da istražuje suvremenu umjetnost, kulturu, društvo i politiku i njihove međuodnose. (prema: Dea Vidović: Razvoj hrvatske nezavisne kulturne scene (1990.-2002.) ili što sve prethodi mreži Clubture, Clubture – Kultura kao proces razmjene 2002.-2007., clubture, 2007., str. 22.
  12. Aktivist (Split), Autonomni centar (Čakovec), ATTACK (Zagreb), Bacači sjenki (Zagreb), CDU (Zagreb), Domaći (Karlovac), Domino (Zagreb), Drugo more (Rijeka), EkS-scena (Zagreb), Fade in (Zagreb), Raf (Zagreb), Gokul (Zabok), Daska (Sisak), Kontejner (Zagreb), K.V.A.R.K. (Križevci), Romb (Splt), Labin Art Express (Labin), BLOK (Zagreb), Platforma 9,81 (Zagreb), Pokret za kulturu mladih (Split), Restart (Zagreb), Udruga Filmaktiv (Zagreb), Udruga građana Spirit (Rijeka), Udruga Metamedija (Pula), Udruga mladih Orlando (Dubrovnik), Udruga Montepsradiso (Pula), Udruga Otompotom (Zagreb), Udruga za promoviranje humanosti i urbane kulture HUK (Knin), Udruga za razvoj kreativnog življenja – K-zona (Zagreb), Udruženje za razvoj kulture URK (Zagreb), Urbana kultura i edukacija – UKE (Križevci), ZadArsNova (Zadar), Zona Kumrovec (Kumrovec) – od god. 2005. sve su ove udruge članice mreže Clubture koja funkcionira kao suradnička platforma unutar koje organzacije nezavisne kulture razmjenjuju programe te surađuju na specifičnim projektima. Moguće je da su neke od navedenih udruga prestale s djelovanjem, a neke nove se uključile. Osim mrežnih stranica samih udruga, portala www.kulturpunkt.hr (kojeg je Clubture pokrenuo 2005.) te još nekih poput www.h-alter.org , www.mi2.hr ne postoji neko sustavnije mjesto gdje se bilježe aktivnosti ovih udruga.
  13. V. zbornik: Clubture – Kultura kao proces razmjene 2002.-2007., clubture, 2007.
  14. Usp. Dea Vidović: Razvoj hrvatske nezavisne kulturne scene (1990.-2002.) ili što sve prethodi mreži Clubture, Clubture – Kultura kao proces razmjene 2002.-2007., clubture, 2007.
  15. Usp. Nataša Ilić: Umjetnost i aktivizam, u Knjiga i društvo 22%, Zagreb, 1998., str. 18-9.
  16. Usp. Miško Šuvaković: Kontejner: Radical Politics of Curatorial Practices, u KONTEJNER /Curatorial Perspectives on the Body, Science and Technology (eds. Ivana Bago, Olga Majcen Linn, Sunčica Ostoić), Zagreb, 2010; str. 41-5.
  17. Usp. http://www.dnevnikulturni.info/vijesti/likovnost/2327/muzej_kvarta_ide_u_travno/