Umm al-Džamal
| Umm al-Džamal | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Jordan |
| Godina uvrštenja | 2024. (46. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | (iii) |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1721 |
| Koordinate | 32°19′36″N 36°22′11″E / 32.32667°N 36.36972°E |
  Umm al-Džamal Lokacija Um er-Rasasa u Jordanu | |
Umm al-Džamal (arapski: ام الجمال, za „Majka ljepote”) je arheološki lokalitet i seosko naselje u Hauranu, sjevernom pustinjskom dijelu Jordana, 10 km južno od granice sa Sirijom. Najranije strukture otkrivene u Umm al-Džamalu datiraju iz 1. stoljeća iz vladavine Nabatejaca, a većina je iz vremena Rimljana, Bizantinaca, i na koncu Abasida. Zemljotres iz oko 749. godine nanio je veliku štetu, ali je zajednica preživjela do kraja 8. stoljeća.[1]
Bogat epigrafski korpus na grčkom, nabatejskom, safaitskom, latinskom i arapskom pismu, otkriven na nalazištu, a obuhvaća mnogo stoljeća i pruža uvid u povijest naselja, te osvjetljava promjene u vjerskim uvjerenjima njegovih stanovnika. Zbog toga je Umm al-Džamal upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2024. godine.[2]
Naselje je nastalo u 1. stoljeću kao seosko predgrađe stare nabatejske prijestolnice Bostre. Tadašnja populacija se procjenjuje na 2.000–3.000 ljudi. U naselju je sačuvan oltar Zeusa Epikusa, kombinacije grčkog vrhovnog boga i lokalnog božanstva.
Rimljani su područje osvojili 106. god. u vrijeme cara Trajana. Novostečeni teritorij nazvan je Provincija Arabija s određenom lokalnom samoupravom. U selu su podigli niz zgrada, uključujući pretorij (praetorium) kao upravnu zgradu i veliki rezervoar s vodom pored castelluma (male utvrde). Nakon pobune Palmirske kraljice Zenobije 275. godine, rimski Tetrarsi su podigli veliku utvrdu (castrum). Tijekom rimske antike, grad se nalazio u blizini Via Nova Traiana, puta koji je vodio od Philadelphije (današnjeg Ammana) i do današnje Sirije. Zbog svog smještaja na rubu Carstva, Umm al-Džamal je postao vojno pogranično mjesto s novom utvrdom i vojarnom. U kući 49 sačuvan je mali rimski hram koji je služio legionarima iz utvrde.[3] Kako je rimska moć počela opadati, utvrda je izgubila svoju izvornu funkciju i lokalno stanovništvo je prenamijenilo vojne zgrade u civilne.
U 5. stoljeću Bizantsko Carstvo je ponovo podigla utvrdu, a lokalno stanovništvo je prešlo na kršćanstvo. U 6. stoljeću došlo je do značajne gradnje vjerskih objekata, od kojih se 15 i danas može vidjeti. Osim izgradnje više crkava na tom mjestu, neki kompleksi mogli su imati samostansku namjenu. Kasnija vojarna pretvorena je u samostan dodavanjem kapele glavnoj zgradi. Tornjevi, koji su također dodani, imaju ispisana imena četiri arkanđela i druge kršćanske natpise. Izgrađeno je i oko 150 kuća od bazalta, u lokalnom arhitektonskom stilu regije Haurane, koje i danas stoje. Magmatske stijene, poput bazalta, također su služile kao prirodna izolacija, što je bilo izuzetno važno u tom području. Naime, u hladnim zimskim mjesecima bazaltni blokovi bi zadržavali toplinu sunca, a zatim zračili tu toplinu kroz cijelu strukturu, djelujući tako kao prirodni izvor grijanja. U vrućim ljetnim mjesecima služio bi kao rashladna jedinica jer je gusta priroda blokova zadržavala hladan zrak unutar strukture, unatoč činjenici da su prosječne temperature prelazile 38°C. Također, vulkanska priroda tla učinila ga je jednim od najplodnijih područja u Jordanu i Siriji. Naselje od oko 6.000 stanovnika je bilo dio šireg poljoprivrednog krajolika koji je uključivao složen sustav vodovoda, koji je održavao poljoprivredu i stočarstvo.[2]
Za vladavine kalifa Omera oko 640. godine, ovo područje postaje dio islamskog Omejidskog kalifata i grade se građevine islamske kulture. Znanstvenici raspravljaju o ideji da su neke crkve u naselju pretvorene u džamije. U tim bivšim crkvama apsida je bila blokirana, a fokus prostora građevine pomaknut je prema jugu, prema Meki. Bilo da je to slučaj ili ne, očitije je da su dvije kuće pretvorene u džamije s tipično umajadskim planovima i malim tornjem na vanjskoj strani zapadne strane koji ukazuje na prisutnost minareta. Čini se da je u to vrijeme Umm al Džamal bio dijelom kršćanski, a dijelom muslimanski, pri čemu su dvije vjerske skupine koegzistirale pod politikom Dime. Uprkos svemu, stanovništvo se smanjivalo, pogotovo nakon zemljotresa iz 749. godine koji je uništio mnoge zgrade. Mjesto je potpuno napušteno za Abasidskog kalifata u 9. stoljeću.[4]
Prvi zabilježeni posjet lokalitetu bio je onaj Williama Johna Bankesa (1786. – 1855.) 1818. godine, koji je sastavio kratak opis Umm al Džamala. Prvo sustavno istraživanje provela je ekspedicija Sveučilišta Princeton u južnu Siriju 1905. i 1909. godine, koju je vodio Howard Crosby Butler. Butlerov rad pokazao se neprocjenjivim u vođenju drugih do lokaliteta i u poticanju daljnjeg interesa za proučavanje lokaliteta.
Početkom 20. stoljeća ovo područje su ponovo naselili Druzi, a potom i Beduini.
Iskapanja na lokalitetu su izvršena između 1972. i 1998. godine, pod vodstvom Berta de Vriesa iz Calvin Collegea, uglavnom s ciljem mjerenja i istraživanja, a ne radi otkrivanja zatrpanih ruševina. Drevno selo je detaljno mapirano i uz pomoć povijesnih izvora napisana je cjelovita povijest naselja. Obavljeni su i prvi radovi konzervacije. Zidovi vojarne i dijelovi jednog broja kuća su ojačani cementom kako bi se sprečilo njihovo dalje urušavanje.[5]
Godine 2014. pljačkaši grobnica nanijeli su veliku štetu lokalitetu. Potaknuti glasinama o zlatu, pljačkaši su uništili mnoge grobnice.[6]
Pretorij Umm al Džamala
Panorama ruševina tzv. rimske vojarne
Rimska građevina protumačena kao kasnorimski hram
Zapadna crkva iz 6. st.
Apsida katedrale Umm al Džamala.
Latinski natpis u Katedrali
- ↑ Jordan, spomenici upisani na listu svjetske baštine. UNESCO: Svjetska baština. Pristupljeno 11. listopada 2025.
- 1 2 Umm Al-Jimāl. UNESCO: Svjetska baština. Pristupljeno 11. listopada 2025.eng. {{{1}}}
- ↑ Bert de Vries, "Between the Cults of Syria and Arabia: Traces of Pagan Religion at Umm el-Jimal", Studies in the History and Archaeology of Jordan X, Department of Antiquities of Jordan, Amman, 2009., str. 177.-192.
- ↑ Bert de Vries i dr., Umm el-Jimal: A Nabataean, Roman, Byzantine and Early Islamic Town in Northern Jordan, Vol. I, dodatak u Journal of Roman Archaeology, 1998.
- ↑ "Projekt Umm el-Jimal", ummeljimal.org, arhivirano iz izvornika 29. prosinca 2011. (engl.) Pristupljeno 11. listopada 2025.
- ↑ William Booth i Taylor Luck, Pljačkaši pljačkaju jordanske kripte u potrazi za zlatom, draguljima i artefaktima, Washington Post, 30. listopada 2014., arhivirano iz izvornika 2. studenog 2014. (engl.) Pristupljeno 11. listopada 2025.
 |
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Umm al-Džamal |
| Kulturna baština (6) | Al Magtas, mjesto Krštenja, Betanija iza Jordana (2015.) • Al-Salt, mjesto tolerancije i urbanog gostoprimstva (2021.) • Stari grad Jeruzalem1) (1981.) • Pustinjska tvrđava Kusair Amra (1985.) • Petra (1985.) • Umm al-Džamal (2024.) • Arheološko nalazište Um er-Rasas (2004.) |  |
|---|---|---|---|
| Mješovita baština (1) | Zaštićeno područje Wadi Rum (2011.) • | ||
| Nematerijalna svjetska baština (5) | |||
|
1) Iako se nalazi pod izraelskom kontrolom, ovaj lokalitet je predložio Jordan za svjetsku baštinu, a UNESCO ga ne drži svojinom ni jedne države.; 2) Zajedno s Bahreinom, Egiptom, Irakom, Jemenom, Kuvajtom, Mauretanijom, Marokom, Omanom, Palestinom, Saudijskom Arabijom, Sudanom, Tunisom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima; 3) Zajedno s još 15 zemalja arapskog govornog područja | |||