Ur-fašizam
Ur-fašizam (ur fašizam) je koncept kojega je istoimenom svojem eseju - nacrtu govora sačinjenom na engleskom jeziku, radi nastupa na Columbia University u New Yorku[1] - iz 1995. godine razvio talijanski književnik i filozof Umberto Eco radi opisivanja temeljnih nagnuća povodom kakvih mogu nastati fašističke - tj. netolerantne i autoritarne - politike.
Ur-fašističke karakteristike[uredi | uredi kôd]
Prema Umbertu Ecu, cijeli niz osobina - koje u faktičnom životu mogu čak jedna drugu isključivati - mogu poslužiti kao osnova oko kojih se mogu razviti fašističke tendencije:
- nekritičko obnavljanje tradicija, uključivo tradicionalnih simbola i ideala. Kod takvog pristupa tradiciji, karakterističan je sinkretizam, gdje se povezuju tradicije koje među sobom nemaju neke veze, ili čak isključuju jedna drugu,
- odbacivanje modernosti i oživljavanje nekakvih primordijalnih ideala,
- potreba za konkretnom akcijom,
- potreba za jedinstvom, gdje se neke temeljne vrijednosti mogu postići tek isključivanjem prava na neslaganje i nezadovoljstvo,
- odbacivanje različitosti, gdje se afirmacija nacionalnog ili nekog drugi identiteta postiže potiranjem onoga što je različito,
- apeliranje na klasne interese, gdje se međutim često niječe objektivna sukobljenost interesa klasa koje postoje u društvu,
- skretanje pozornosti na međunarodne i unutrašnje prijetnje identitetu - socijalnom, kulturalnom, etničkom,
- mobiliziranje protiv neprijatelja, pri čemu se svaki čas neprijatelja sagledava u nekome/nečemu novom,
- sagledavanje života kao borbe,
- elitizam, gdje se nekim grupama pripisuje osobita podobnost da vode društvo,
- sagledavanje da je smrt neizbježna, i ohrabrivanje spremnosti da se pogine za više ciljeve,
- reafirmiranje vrijednosti tradicionalnog života u obitelji,
- davanje primata društvenoj zajednici nad pravom pojedinca, uz sagledavanje kako demokracija nije u stanju osigurati takav primat društvu nad egoizmom pojedinca,
- stvaranje "novogovora", koje uključuje korištenje posebnih riječi i fraza, u svrhu promicanja političkih ciljeva.[2]
Umberto Eco sagledava da se kod niti jednog pojedinca ili političkog pokreta ne nalaze sve ovako izložene tendencije, ali ukazuje da je "... dovoljno da makar jedna od njih bude prisutna, pa da se fašizam koagulira oko nje".
Eco ocjenjuje kako svaki fašizam ne ostvaruje nužno totalitarizam u društvu kojimu ovladava, te ocjenjuje da su totalitarizam Hitler i Staljin ostvarili u Trećem Reichu i SSSR-u; dok u Italiji (gdje je, doista, bio sam izvor fašizma) Mussolinijev režim nije ostvario totalitarnu vladavinu "...ne zbog svoje blagosti, nego prije zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Članak o fašizmu koje je u Enciklopediji Treccani potpisano Mussolini je bio napisan ili u temelju inspiriran od strane Giovannija Gentilea, ali je sadržavao jedan kasno-Hegelijanski pogled na Apsolutnu i Etičku državu kojega Mussolini nije nikada ostvario. Musolini nije imao nikakvu filozofiju: on je imao samo retoriku".[3]
Umberto Eco, baveći se na stranicama svojega eseja "Ur-Fašizam" iz 1995. godine najviše nastankom i osobinama fašizma u Italiji - opis koje teme on potkrjepljuje svojim osobnim iskustvom života pod fašističkim režimom - Umberto Eco ukazuje kako okolnost da je fašizam u Italiji prethodio drugima još ne objašnjava potpuno "zašto je riječ fašizam postala termin koji opisuje čitavu kategoriju srodnih pojmova, tj. riječ koja može biti korištena za razne totalitarističke pokrete"; nego su upravo slabosti i neuniformiranosti u izvedbi fašističke vladavine u Italiji - gdje režim nije formirao jedinstveni i jedini dopušteni stil u arhitekturi, u znanosti, umjetnosti kako su to uspjeli nacistički i staljinistički režim - omogućili da se pokrete s donekle sličnim tendencijama može nazvati - fašističkima. "Oduzmite imperijalizam od fašizma i još uvijek ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite kolonijalizam i još uvijek ćete imati balkanski fašizam Ustaša. Dodajte talijanskom fašizmu jedan radikalni antikapitalizam (koji nikad nije osobito fascinirao Mussolinija) i imate Ezru Pounda", ukazuje Umberto Eco.
Korištenje termina kod drugih autora[uredi | uredi kôd]
Oslanjajući se na ideju o ur-fašizmu, Vladimir Tismaneanu piše 2012. godine da su i lijevi i desni politički ekstremizmi vode prema sličnim rezultatima, te čak koristi termin "ur-lenjinizam".[4]
Damir Grubiša 2019. god. se poziva na Ecovo pisanje o ur-fašizmu, te u današnjoj Europi i Hrvatskoj prepoznaje neke političke pojave na desnici, koje bi potencijalno mogle voditi prema rezultatima kakve povezujemo s fašizmom.[5]
Mirko Štifanić 2020. godine piše o opasnostima od stvaranja novih fašizama u 21. stoljeću, pri čemu smatra da oni mogu nastati djelovanjem kako krajnje desnih, tako i krajnje lijevih "ur-političara".[6][7]
Povezani članci[uredi | uredi kôd]
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Ur-fašizam, esej Umberta Eca iz 1995. godine, prijevod na hrvatski jezik. Autograf.hr, pristupljeno 12. siječnja 2021.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Umberto Eco e i 14 archetipi dell'Ur-Fascismo (talijanski). threefaces.org. 25. travnja 2019. Pristupljeno 23. srpnja 2020.
- ↑ Umberto Eco. 22. lipnja 1995. Ur-Fascism (PDF) (engleski). The Anarchist Library. Pristupljeno 23. srpnja 2020.
- ↑ Umberto Eco. 22. lipnja 1995. UR-FASCISM. The New York Review of Books. Pristupljeno 10. siječnja 2021.
- ↑ Vladimir Tismaneanu. 2012. The Devil in History: Communism, Fascism, and Some Lessons of the Twentieth Century (engleski). University of California Press. Pristupljeno 10. siječnja 2021.
- ↑ Damir Grubiša. 6. rujna 2019. Analogija s 1924. i 1933.: situacija je više nego ozbiljna. Autograf.hr. Pristupljeno 12. siječnja 2021.
- ↑ Fašizam novoga doba, prezentacija knjige Mirka Štifanića iz 2020. god. Moja knjižara. Pristupljeno 12. siječnja 2021.
- ↑ Mirko Štifanić. 29. prosinca 2020. TUNELI DEMOKRACIJE: „LIJEVI" I „DESNI". iVijesti.hr. Pristupljeno 12. siječnja 2021.