Usman dan Fodio
| Usman dan Fodio | |
|---|---|
 Usmanov grob | |
| kalif Kalifata Sokoto | |
| Vladavina | 1803. – 1817. |
| Prethodnik | – |
| Nasljednik | Muhammad Bello |
| Supruga | Maimuna, Aisha, Hawau, Hadiza |
| Djeca | 23 |
| Otac | Muhammad Fodiye |
| Majka | Hauwa bnt Muhammad |
| Rođenje | 1754. |
| Smrt | 1817. (62–63 god.) |
Usman dan Fodio (Gobir, 1754. – Sokoto, Kalifat Sokoto, 1817.) bio je fulbanski teolog, sufi i reformator koji je za Fulanskog džihada (1804. – 1808.) osnovao novu islamsku državu, Kalifat Sokoto, na području današnje sjeverne Nigerije.
Njegov otac Muhammad Fodiye, bio je mualim (učitelj) u Degelu, pa ga je još kao dječaka podučavao iz Kurana i drugih svetih knjiga islama. Kao mladić nastavio je studirati islam putujući od medrese do medrese, u potrazi za kvalitetnim muderizima. Velik utjecaj na njegov razvoj imao je Jibrīl ibn Umar iz Agadeza, koji ga je primio u kadirijski tarikat i druge sufijske redove. Kasnije je bio hodža u Kebbiju i Gobiru, a slijeećih pet godina u Zamfari. Tijekom potonjeg razdoblja, iako je izbjegavao velikaške dvorove, zbližio se sa sultanom Gobira Bawom, od kojeg je dobio dozvodu za rad svoje vjerske zajednice, jer mu je podučavao sina, budućeg sultana Yunfu.[1]
Pri kraju 18. stoljeća postao je neosporni vjerski i politički vođa zajednice šeika, na kojeg se ona oslanjala. Posebno blisko povezani s njim bili su njegov mlađi brat Abdullahi (jedan od njegovih prvih učenika), i sin Muhammad Bello, obojica ugledni uleme i pisci. Naprotiv, fulbanske uleme su ostali podozdrivi prema njemu, ali je značajnu podršku dobio od seljaka iz naroda Hausa, koji su bili nezadovoljni ekonomskim ugnjetavanjem kojeg je provodila vlastita elita. Oni su u njemu vidjeli novog mesiju – Mahdija (od Boga vođenog), legendarnog muslimanskog otkupitelja čija se pojava očekivala u to vrijeme.[1]
U vrijeme dok je živio u Degelu, došlo je do raskola između njegove zajednice i vladajuće dinastije iz Gobira. Tadašnji sultan Nafata, postao je svjestan da je Usmanu previše dopušteno, jer je njegova naoružana zajednica, postala država u državi. Zbog tog mu je radikalno ograničio ranije obećana prava na djelovanje. Kad je 1802. novi sultan postao njegov sin Yunfa, desio se incident koji je doveo do konačnog raskola. Usmanovi pristaše silom su oslobodili zarobljenike koje su predhodno zarobili sultanovi vojnici. Usman je bojivši se daljih sukoba u veljači 1804. izveo poput Muhameda (koji mu je bio uzor) – hidžru (selidbu) u 48 km udaljen Gudu. Tamo su ga sljedbenici izabrali za imama, tj. vođu, zajednice) i novi kalifat je formalno uspostavljen.[1]
Sljedećih pet godina bavio se provođenjem Fulanskog džihada i organizacijom kalifata. Iako osobno nije sudjelovao u vojnim pohodima, imenovao je zapovjednike, organizirao vojsku, bavio se diplomacijom i pisao o problemima vezanim uz džihad i njegovo teorijsko opravdanje. Njegov osnovni stav bio je jasan i rigorozan: sultan Gobira napao je muslimane; stoga je nevjernik i kao takav treba biti eliminiran, kao i svatko tko mu pomaže jer je i on nevjernik.[1]
Što se tiče strukture kalifata, pokušao je uspostaviti krajnje jednostavan sustav, bez eksploatacije širokih slojeva stanovništva. Svoje stavove iznio je u traktatu Bitne stvari o hidžri (Bayān wujūb al-hijra, studeni 1806.). Po njemu središnja birokracija trebala bi biti svedena na odanog i poštenog vezira, okruženog odanim kadijama, policajcima i poreznicima. Lokalna uprava trebala bi biti u rukama namjesnika (emira) odabranih iz krugova uleme zbog njihove učenosti, pobožnosti, integriteta i osjećaja za pravdu.[1]
Na samom početku situacija s džihadom bila daleko od povoljne. Opskrba hranom vojske bila je stalan problem; rekvizije hrane okretala je seljake od džihada. Sve veća ovisnost o moćnim vođama fulanskog klana, koji su jedini mogli poslati značajne snage na bojno polje, otuđila je sve one koji nisu bili Fulbe. U bitci kod Tsuntue u prosincu 1804., Usmanova vojska pretrpila je veliki poraz, navodno je izgubila 2000 ljudi, od kojih je 200 znalo Kuran napamet. Nakon uspješne kampanje protiv Kebbija u proljeće 1805., uspostavili su stalnu bazu u Gwanduu na zapadu. Krajem 1805. početkom 1806. vlast Kalifata Sokoto priznali su vođe muslimanskih zajednica u Katsini, Kanu, Dauri i Zamfari. Kad je listopadu 1808. u četvrtom napadu konačno pala i prijestolnica Gobira Alkalawa, glavni vojni ciljevi džihada su postignuti.[1]
Iako je džihad uspio, Usman je uvidio da su izvorni ciljevi njegova reformatorskog pokreta pali u zaborav. Zbog toga se povukao iz javnog života. Kad mu se sin Bello 1809. – 1810. preselio u Sokoto, i on je pošao s njim i nastanio se u obližnjem Sifawu, gdje je živio u uobičajenim jednostavnim stilom, okružen s 300 učenika. Kad je 1812. uprava Kalifata reorganizirana, na dva glavna vezira, Abdullahia i Bella, koji preuzeli vlast za zapadni, odnosno istočni sektor. Usman iako je formalno ostao kalif, dobio je slobodu da se vrati svojim glavnim preokupacijama, podučavanju i pisanju.
Pet godina provedenih u Sifawi, sudeći po broju sačuvanih djela bilo je njegovo najproduktivnije razdoblje. U tim djelima se većinom bavio praktičnim problemima zajednice, uključujući niz knjiga upućenih „Braći“ (al-Ikhwān), koje su proizašle iz spora s Bornom i njegovim glavnim administratorom i ideologom Muhammadom al-Kanemijem. Na svojim tjednim sastancima četvrtkom uveče kritizirao je aspekte postdžihadskog kalifata, posebno ističući tendenciju nove birokracije i njezinih privjesaka da postanu još jedna tiranska vladajuća klasa. Oko 1815. preselio se u Sokoto, gdje mu je sin sagradio kuću. U toj kući je i umro 1817., u dobi od 62 godine.[1]