Vanjska politika Bosne i Hercegovine

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Vanjsku politiku Bosne i Hercegovine vodi tročlano Predsjedništvo i Ministarstvo vanjskih poslova. Temelji se na Općim pravcima i prioritetima za provedbu vanjske politike, dokumentu Predsjedništva BiH. Obilježava je nepostojanje strategije i improviziranost. Uglavnom ima ulogu afirmacije jedne političke koncepcije i jedne političke stranke. Nemogućnosti njezine afirmacije razlog je unutarnja podjela u državi.

Načela vanjske politike[uredi VE | uredi]

Početak vanjske politike BiH započeo je nakon okončanja rata u BiH i uvođenjem tročlanog Predsjedništva, kojeg čine predstavnici tri konstitutivna naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba. Vođenje vanjske politike temelji se na dokumentu Opći pravci i prioriteti za provedbu vanjske politike Bosne i Hercegovine kojeg je uredilo Predsjedništvo 2003., u kojemu su tada bili Sulejman Tihić, Dragan Čović i Mirko Šarović. Dokument je sadržan na svega pet stranica.[1]

Dokument navodi pet prioriteta bosanskohercegovačke vanjske politike, zajedno uz načelno prihvaćanje mira u svijetu, borbe protiv terorizma i miroljubive suradnje sa svima. Priroriteti vanjske politike BiH su očuvanje i zaštita neovisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH u međunarodno priznatim granicama; potpuna i dosljedna provedba Daytonskog sporazuma; pristupanje BiH euroatlanskim integracijskim procesima; sudjelovanje BiH u višestranim aktivnostima, posebno u okviru UN-a, Vijeća Europe, OESS-a, Organizacije islamske konferencije (OIC) i drugih asocijacija; te promicanje BiH kao partnera u međunarodnim gospodarskim odnosima i aktivnostima koje će omogućiti prijem BiH u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO).[1]

Prave vanjske politike BiH uopće nema, niti ima šanse da se uspostavi.
Mladen Ivanić, ministar vanjskih poslova (2002. - 2007.)[1]

U bilateralne prioritete ubrojeni su dobrosusjedski odnosi sa zemljama regije, jačanje odnosa s velikim silama i organizacijama kao što su Europska unija i OIC, te promicanje bosanskohercegovačkog gospodarstva i jačanje tehnološke i kulturne suradnje s drugim zemljama. Multilateralni prioriteti su brojniji, a naglašeno je uključivanje i približavanje BiH Europskoj uniji i NATU, jačanje suradnje s OIC-om, Pokretom nesvrstanih i regionalnim asocijacijama u Amerikama, Aziji i Africi.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Kao kreator vanjske politike, Predsjedništvo BiH imalo je podijeljene stavove oko svih bitnijih događanja u svijetu. Ne postoji službeni stav Bosne i Hercegovine prema neovisnosti Kosova. BiH nije priznala neovisnost Kosova, a Predsjedništvo je bilo podijeljeno glede tog pitanja. Srpski član Predsjedništva, Nebojša Radmanović, protivio se priznavanju neovisnosti.[2] Bošnjački član Predsjedništva, Haris Silajdžić, strahovao je da bi priznavanje kosovske neovisnosti od strane Europske unije otvorilo pitanje prava na samoodređenje Hrvata i Srba u BiH.[3] Stav Republike Srpske je da se Kosovo ne smije priznati bez suglasnosti službenog Beograda i Prištine. Stoga stav BiH oko Kosova stoga danas izaziva poteškoće oko dogovaranja tehničkih pitanja, kao što je ulazak kosovskih državljana i deklariranje proizvoda s Kosova.[2]

Nedugo poslije, srpska stranka je u Gruzijskom ratu podržala rusku, a bošnjački političari stranu Europske unije i njezinih zapadnih saveznika.[2]

Paraliziranost vanjske politike BiH došla je i u vrijeme Sirijskog građanskog rata, kada se razvila kriza vlasti zbog odluke ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžije da podrži rezoluciju UN-a protiv Sirije bez suglasnosti Predsjedništva i Vijeća ministara. Srpska strana otvoreno se usprotivila bjanko potpori svrgavanju vlasti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.[2]

Nemogućnost pronalaženja zajedničkog stava ponovila se i kod Ukrajinske krize. Tada je srpska strana podržala Rusiju, dok su se bošnjački političari priklonili Europskoj uniji.[2]

Kod palestinsko-izraelskog sukoba 2014., bošnjačka strana otvoreno je podržala Hamas i usprotivila se djelovanju Izraelskih obrambenih snaga. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik podržao je djelovanje izraelskih snaga.[2] Zbog svog protivljenja Izraelu, članovi Predsjedništva Izetbegović i Komšić, odbili su se susresti s izraelskim veleposlanikom.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Eldina Medunjanin: Vanjska politika zasniva se na dokumentu od 5 stranica. Večernji list, 21. veljače 2011. Pristupljeno 1. kolovoza 2014.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Eldina Medunjanin: Ni oko jedne ozbiljnije međunarodne krize BiH nema jedinstven stav. Večernji list, 28. srpnja 2014. Pristupljeno 1. kolovoza 2014.
  3. Morrison, 2009., str. 13.
  4. Izetbegović: Kad muslimani budu jaki onda će SAD i Njemačka reagirati. Hrvatski medijski servis, 29. srpnja 2014. Pristupljeno 1. kolovoza 2014.
Knjige
  • Keneth Morrison: Dayton, Divisions and Constitutional Revisions: Bosnia & Herzegovina at the Crossroads (na engleskom). Shrivenham: Defence Academy of the United Kingdom, 2009. ISBN 9781905962730