Vatreno oružje

Izvor: Wikipedija

Vatreno oružje je naziv pod kojim se podrazumijeva svaki uređaj koji ispaljuje jedan ili više projektila pri velikim brzinama koristeći plinove koji se razvijaju izgaranjem eksploziva odnosno punjenja, u cijevi.

Danas se obično dijeli na topničko i streljačko oružje.

Kao punjenje najčešće služi barut.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Pronalazak vatrenog oružja u XIII. stoljeću te njegov kasniji razvitak postupno je revolucionirao ratovanje, učinivši ga najvažnijim i jedinim relevantnim oružjem u svačijem arsenalu.

Povijest primjene u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]

Vatreno je oružje u oporabi već sredinom 14. stoljeća u Dubrovniku, pa su Dubrovčani u ratu protiv Mlečana 1378. imali veći broj lumbardi raznih oblika.[1] Godine 1491. vojska Bernardina Frankopana postavila je zasjedu jednom kontingentu turskih akindžija negdje na rijeci Kupi "obasuvši ih kišom strijela i strijeljajući na njih iz pušaka" nanijevši im teške gubitke.[2][3] Već dvije godine kasnije, 1493., u događajima koji su prethodili Bitci na Krbavskom polju, hrvatski ban Ivan Both od Bajne, poginuo je tijekom opsade tvrđave Sokolac u Brinju. Both je bio "pogođen zrnom iz topa" u trenutku kad se previše približio zidinama.[4]

Vrste vatrenog oružja[uredi | uredi kôd]

Streljačko (ručno) oružje[uredi | uredi kôd]

Topničko oružje (topništvo)[uredi | uredi kôd]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Vatreno oružje

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]


Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. vatreno oružje | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 31. prosinca 2022.
  2. Aleksej, Olesnicki. Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491. i 1493. dizbi.hazu.hr. str. 212. Pristupljeno 31. prosinca 2022.
  3. Kruhek, Milan. SRAZ KRŠĆANSTVA I ISLAMA NA KRBAVSKOM POLJU 9. rujna 1493. godine. Riječki teološki časopis. 1: 246–247
  4. Klaić, Vjekoslav. 1988. Povijest Hrvata; knjiga četvrta. Matica hrvatska. Zagreb. str. 288. ISBN 86-401-0051-9