Veli Bijać
Veli Bijać je pretpovijesna gradina u Kaštelima. Nalazi se na uzvisini kod Kaštel Štafilića, i uz gradinu na Birnju iznad Kaštel Lukšića, spada po branjenoj površini u jedne od najvećih gradina na istočnoj obali Jadrana i njegovog zaleđa.[1] Vrhunac razvitka doživio je u starijem željeznom dobu.[2] Gradina je na brježuljku imena Veli Bijać. Podno njega i brda Trećanice prostiru se Bijaći.[3]:16. Na nadmorskoj je visini od 208 metara.
Spada u primorske gradine kaštelanskog područja, uz Putalj, Lažane, Ostrog, Biranj i Luko. U ranom željeznom dobu glavna su središta bila Luko i Veli Bijać. U kasnom željeznom dobu glavnim je ostao Veli Bijać. Kao i sve gradine ovog kraja, početak njegova naseljavanja je u svezi s prijelazom iz eneolitika u rano brončano doba, oko 1800. pr. Kr. Bio je u aktivnoj uporabi sve do uspostave rimske vlasti. Izvjesno je da je i dalje bio sezonski posjećivan pri ispaši stoke, no nije korišten u kasnoj antici poput Birnja.[4] Veli Bijać bio je veliko gradinsko naselje, kojemu je Resnik bio najbliži i najpogodniji izlaz na more. Važnost je zadržao i u starom vijeku.[5]
Čini se da su stari Iliri služili se uvalom u Resniku prije grčkog naseljavanja, čemu u prilog govore nalazi ilirske željeznodobne keramike u najnižem sloju. Kad su Grci došli, trgovali su Velim Bijaćem i inim kozjačkim gradinama. Grci koji su trgovali bili su iz Isse pa iz Traguriona. Ostaje za nagađati jesu li Grci došli s Isse i naselili uvalu, ili iz obližnjeg Traguriona. Dokaz grčke trgovine s Ilirima su nalazi ulomaka helenističke crnoglazirane i gnathiae keramike na vrhu Velog Bijaća.[3]:11. Vjerojatno je da je iz dio skupine gradina od trogirskog Malog polja na zapadu do Mosora na istoku koje su preteča Siculija.[3]:8.
U Velom Bijaću bila je villa rustica. Resnik, u kojem je Siculi, nalazi se na križanju gdje se prometnica Salona - Tragurij odvajala ka unutrašnjosti, Javorskim putem koji je vodio ka rustičnim vilama u polju i Velome Bijaću, Planome i Labinskom dragom u zaleđe.[5] Na području okolice Bijaća, Kaštel Sućurca i Kaštel Gomilice sačuvani su segmenti starorimske centurijacije, podjele obradivog zemljišta kolonistima na četvorine dimenzija 710 x 710 m.[6]:170. U starohrvatsko doba ovdje je podignuta crkvica sv. Onofrija, koju Kaštelani zovu Sv. Nofar.[7]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ R.D.: Izložba 'Gradine Kaštela i okolice' u Trilju Portal Grada Kaštela. 17. rujna 2008. Pristupljeno 15. lipnja 2020.
- ↑ Miro Katić: INTEGRACIJA ARHEOLOŠKIH NALAZIŠTA U ARHEOLOŠKI PARK PRIMJER DONJOKAŠTELANSKOG POLJA Znanstveno stručni skup Dijalozi s baštinom. nedatirano. Pristupljeno 15. lipnja 2020.
- ↑ a b c Bruna Carev: KAŠTELANSKO POLJE U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJEM VIJEKU Umjetnička akademija u Splitu - Odjel za likovne umjetnosti. Split,, 17. srpnja 2015.
- ↑ Petar Dozan: Arheološki lokaliteti: Kaštelanske gradine Portal Grada Kaštela. 7. prosinca 2009. Pristupljeno 13. lipnja 2020.
- ↑ a b (): Resnik - antički Siculi Muzej Grada Kaštela. nedatirano. Pristupljeno 15. lipnja 2020.
- ↑ Izrađivači studije: Institut IGH i Institut za primijenjenu ekologiju Oikon, po narudžbi Hrvatskih cesta. Studija o utjecaju na okoliš Čvor na DC8 i spojna cesta čvor Vučevica na A1 –čvor na DC8 Zagreb, veljača 2020., Revizija 01. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Pristupljeno 13. lipnja 2020.
- ↑ D.P.: Portal Grada Kaštela. 13. lipnja 2014. Pristupljeno 15. lipnja 2020.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Pantan-Resnik-Stomorija (Edenski vrt)-Sadine-kapela sv.Nofar-Resnik-kapela sv.Eustahije-Pantan Bikemap.net
- Crkva sv. Onofija, pogled s Velog Bijaća, Splitsko-makarska nadbiskupija
- Crkva sv. Onofija, pogled s Velog Bijaća, Splitsko-makarska nadbiskupija
- Crkva sv. Onofija, pogled s Velog Bijaća, Splitsko-makarska nadbiskupija
- Prapovijesna zbirka Muzej Grada Kaštela (fotografija uzvisine sa sv. Nofrom i Velim Bijaćem)
- KAŠTELANSKO POLJE U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJEM VIJEKU str. 8. - zračna ortofotografija gradine na Velom Bijaću (sl. 6)
