Velika Viktorijina pustinja
| Velika Viktorijina pustinja | |
|---|---|
 Serpentinska jezera, Mamungari, Južna Australija | |
 Položaj pustinje na zemljovidu Australije | |
| Lokacija |  Australija |
| Visina | 200-700 m |
| Dužina | 700 km |
| Površina | 348.750 km2 |
| Max. temp. | 40 °C |
| Min. temp. | 18 °C |
| Oborine | 200-250 mm/god. |
| Geografija | |
| Koordinate | 29°05′S 129°10′E / 29.09°S 129.16°E |
| Naselja | Kalgoorlie, Kambalda |
| Resursi | zlato, nikal |
Velika Viktorijina pustinja nalazi se u južnom dijelu centralne Australije, između Gibsonove pustinje na sjeveru, planina Musgrav i Peterman na istoku (Južna Australija) i gorja Robinson na zapadu (Zapadna Australija). Na jugu ova pustinja prelazi u vapnenačku ravnicu Nullarbor. Obuhvaća 348.750 km², što je čini najvećom pustinjom u Australiji.[1][2] Ime joj je dao, po tadašnjoj engleskoj kraljici Viktoriji od Ujedinjenog Kraljevstva, britanski istraživač Ernest Giles koji ju je prvi cijelu prešao 1875. godine.
Pustinja se izdiže iznad razine mora od oko 200 m na jugu do 700 m na sjeveru. Ova pustinja je pješčana s mnogo malih dina, koje se zakonomjerno nižu jedna za drugom. Karakteristična su dine u obliku polumjeseca, pretežno sastavljene od gline. Predjeli pješčanih pustinja smjenjuju se s jezerskim depresijama i zaslanjenim pustinjama. Na istoku se Velika Viktorijina pustinja spaja s pustinjama prostrane depresije jezera Eyre. Zapadni dio predstavljen je ravnicom sa slabim pokrivačem eolskog pijeska.
U zapadnim rubnim dijelovima nalaze se ležišta zlatonosne rude (Kalgoorlie) i rude nikla (Kambalda).[1]
Prosječna godišnja količina padalina u Velikoj Viktorijinoj pustinji je 200 - 250 mm, a grmljavinske oluje nisu rijetke (15 do 20 godišnje). Temperature se kreću između 32 i 40 °C ljeti i 18 i 23 °C zimi. Tijekom kratke zime (do kraja rujna) može se pojaviti čak i mraz.
Dio je australazijske ekozone i kseričnog pustinjskog i grmljastog bioma. Ova ekoregija graniči s ekoregijom Mulga Shrubland Zapadne Australije na zapadu, Malom pješčanom pustinjom na sjeverozapadu, suhim grmljem pustinje Gibson i Središnjeg gorja na sjeveru, pustinjom Tirari i kamenitom pustinjom Sturt na istoku te ravnicom Nullarbor na jugu.[3] Tlo i biljni svijet Velike Viktorijine pustinje imaju veoma sličan karakter kao i kod Velike pješčane pustinje. Samo najotpornije biljke žive u ovom okolišu, te između pješčanih grebena uspijevaju samo stepe s drvenastim grmljem kao što su vrste Eucalyptus gongylocarpa, Eucalyptus youngiana i Acacia aneura (mulga), te raštrkanih busena otpornih trava, kao što je Triodia basedowii. Samo osam posto površine čine travnjaci.
U Velikoj Viktorijinoj pustinji živi nekoliko ugroženih vrsta sisavaca, uključujući bandikuta s pješčane dine (Sminthopsis psammophila), velikog torbarske krtice (Notoryctes typhlops) i krhkog ćubastog bandikuta (Dasycercus cristicauda). Dingo obitava samo sjeverno od ograde za dingoe, a divlje mačke i lisice, koje love kralježnjake, česte su u ovoj pustinji. U ovoj pustinji nalazi se više od 100 vrsta gmazova, uključujući divovskog varana (Varanus giganteus), bodljikavog vraga (Moloch horridus) i Gouldovog varana (Varanus gouldii), koji doseže duljinu do 1,6 metara. Brojni macaklini oživljavaju sušno područje. U pustinji žive ugrožene vrsta ptica kao što su: smeđogruda bjeločela papiga (Aphelocephala pectoralis), termometarska kokoš (Leipoa ocellata) i špiljska papiga (Pezoporus occidentalis), za koje se pretpostavlja da su tamo izumrle.[4]
U pustinji se nalazi nekoliko velikih zaštićenih područja, kao što su Prirodni rezervat Velike Viktorijine pustinje u Zapadnoj Australiji, površine 24.952 km², i susjedni Park zaštite Mamungari u Južnoj Australiji, površine 21.346 km²; oba klasificirana kao strogi prirodni rezervati IUCN-a.
Nacionalni park jezera Gairdner
Eukaliptus u Konzervacijskom parku Yumbarra
Tzv. Autoput Connie Sue koji prolazi kroz pustinju od sjevera prema jugu, od Warburton Rawlinna, WA
Anne Beadell Highway kod Neale Junctiona
Australijska divlja deva kod ceste Anne Beadell Highway
.jpg)
.jpg)
Zbog suše, u zaštićenom području (koje pokriva 31% pustinje) nema poljoprivrede, ali tamo živi mnogo Aboridžina, uključujući etničke skupine Kogara, Mirning i Pitjantjatjara. U istočnim rubnim područjima rezervati domorodaca (Aṉangu Pitjantjatjara Yankunytjatjara) poznati su po svojim umjetninama (APY Art Centre Collective).[1]
U listopadu 1953. dogodile su se dvije eksplozije britanskih plutonijevih bombi na poligonu za nuklearna ispitivanja kod Emu Field, uzrokujući značajno radioaktivno ispuštanje. Do ranih 1960tih područja Maralinga i Emu Field su zagađeni plutonijem-239 i drugim radioaktivnim materijalima.
- 1 2 3 Velika Viktorijina pustinja, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 27.10.2025.
- ↑ U nekim izvorima i do 422.466 km²
- ↑ "Great Victoria desert", Terrestrial Ecoregions, World Wildlife Fund (engl.) Pristupljeno 27. listopada 2025.
- ↑ Pustinje: Velika Viktorijina pustinja, eoearth.org (engl.) Pristupljeno 27. listopada 2025.
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Velika Viktorijina pustinja |