Venetski jezik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Venetski jezik
Speech balloon.svg

Države
govorenja:
Flag of Italy.svg Italija
Flag of Slovenia.svg Slovenija
Regije
govorenja:
Europa
Etnicitet: Veneti
Broj govornika: izumrli jezik
Rang:
Razredba: indoeuropski
(neklasificrano)
venetski
Pismo: venetska abeceda
Jezični kôd
ISO 639-1:
ISO 639-2:
ISO 639-3: xve
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima | Popis jezika
Jezici u Italiji oko 6. st. pr. Kr.
Natpis na venetskom.


Venetski jezik je izumrli indoeuropski jezik kojim su govorili Veneti, stanovnici željeznog doba sjeveroistočne Italije (od 8. stoljeća do 1. stoljeća prije Krista), na području današnje provincije Veneto, dijela današnje Slovenije, između delte rijeke Po i južnog ruba Alpa. Jezik potvrđuje preko 300 kratkih natpisa iz razdoblja između 6. i 1. stoljeća pr. Kr.

Njegovi se govornici poistovjećuju s drevnim ljudima koje su Rimljani zvali Veneti, a Grci Enetoi. Izumro je oko 1. stoljeća kada su se lokalni stanovnici asimilirali u rimsku sferu. Natpisi koji posvećuju prinose Reitiji jedan su od glavnih izvora znanja venetskog jezika.

Lingvistička klasifikacija[uredi | uredi kôd]

Venetski je indoeuropski jezik oblika kentum. Usko je povezan s italskim jezicima, posebno latinskim.

Do otprilike 1950. lingvisti su venetski povezivali s ilirskim, a kasnije su se pojavile dvije paralelne teorije. Prva se oslanja na nesporne sličnosti između venetskog i latinskog jezika i zalaže se za uključivanje venetskog u italsku skupinu. Drugi skreću pozornost na razlike između venetskog i italskih jezika i naglašava izoglose koje venetski dijeli s drugim indoeuropskim granama, posebno s germanskim jezicima, te stoga venetski smatraju neovisnim indoeuropskim jezikom.

Na temelju onomastičkih izvora, lingvisti zaključuju da je liburnski jezik na području jadranske Hrvatske također bio srodan venetskom (Mallory 1989: 91). Hrvatski lingvist Radoslav Katičić napominje da antroponimi sjeveroistočnog ili, prema njemu, sjevernojadranskog dijela rimske provincije Ilirik, koji odgovaraju zemlji Liburna, pripadaju širem antroponomskom području, koje uključuje i Veneto, Istru i istočne Alpe. Susjedno područje, koje naziva dalmatinsko-panonskim i koje odgovara zemljama Delmata i Japoda tijekom rimskog osvajanja i proteže se sve do Panonije, također ima mnogo sličnosti s prvim. Ova otkrića predstavljaju novi pogled na talijanske jezične značajke koje su se mogle proširiti sve do srednje Europe.

Detaljan pregled odnosa venetskog jezika s drugim indoeuropskim jezicima nudi Lejeune (1974: 163-173).

Značajke[uredi | uredi kôd]

Fonetika

U fonetici venetski pokazuje izraženu srodnost s italskim jezicima, posebno u razvoju indoeuropskih zatvornika. Aspirirani zatvornici *bh, *dh i *gh razvili su se u položaju venetskih samoglasnika u bezglasnom /f/, /f / i / h /, kao i u latinskom i osko-umbrijskim jezicima.

  • venetski vhraterei (venetski VH kratica za glas /f/), latinski fratri: 'brat' (dativ jednine) < praindoeuropski *bhraterei
  • venet. vhagsto, lat. fecit, oskijski fakiiad, umbrijski façia < praindoeuropski *dhə1k- 'raditi'

U intervokalnom položaju zatvornici *bh i *dh razvili su se u zvučne zatvornike /b/ i /d/, iste kao u latinskom, dok su falički i osko-umbrijski jezici zadržali bezglasno /f/.

  • venet. louderobos (daj. mn.), lat. līberī ‘djeca’; oskijski lúvfreís, ‘Liber’ (talijanski bog rasta, gnojidbe i sadnje) < praindoeuropski * leudhero-

Paralelno s latinskim jezikom također je razvoj usmeno-mekog * gw- v, w- i *kw- u kv-

  • ven. vivoi, lat. vīvus <praindoeuropski' * gwīwo- 'živ'

Venetski je navodno imao šest ili sedam deklinacija i četiri glagolske konjugacije (slično latinskom). Dvojina se nalazi u deklinaciji imenica.

U oblicima osobnih zamjenica venetski pokazuje sličnosti s germanskim jezicima:

venetski gotski (latinski)
ego
(ja, nominativ)
ik (ego)
mego
(mene, me akuzativ)
mik (mi)
venetski starovisokonjemački (latinski)
sselboisselboi

(sam sebi)

selb selbo (sibi ipsi)

Rječnik

Iz venetskih natpisa poznato je oko 60 venetskih riječi i 300 antroponima (osobnih imena). Neke su riječi preuzete iz latinskog, na pr. libertos <lat. lībertus ‘oslobođen’.

Usporedni prikaz venetskih riječi
slovensko Venecijanski latinski germanski * praindoeuropski
do eik hic - *k(e)i
konj ekvon 1 equus (staroengleski) eoh * ekwos
brat fraterei2 frāter (njemački) Bruder *bhrāter
dar donon dōnum - *dō-
pobjeći fougontai3 fugere - *bheug-
iscjelitelj sainatei sānātio (liječenje) - *sāno-s (zdravo)
djevica louderobos4 liberi5 (djeca) (gotski) liudan (rasti) *leudh- (rasti; djeca)
i (veznik) ke -que (gotski) ni-h6 (niti) * kwe
tkati vebelei - (Njemački) weben * webh- (tkati, plesti)
sebi sselboi sibī (gotski) silba *se-, *suēdh-
napravio je fagsto fezit - *dhē- (postaviti, namjestiti)
živ vivoi život (gotski) qius * gw(živjeti)

Bilješke[uredi | uredi kôd]

1 akuzativ u jednini

2 dativ u jednini

3 (pretpostavljeno značenje)

4 dativ, ablativ u množini, latinski -bus, ide. *-bhyos

5 Līber bog rasta i stvaranja, līberī djeca

6 latinski neque, nec

Pismo[uredi | uredi kôd]

Venetsko pismo

Venetsko pismo, zajedno s retijskim i lepontskim pripada obitelji sjevernoetrurskih abeceda, iz kojih se vjerojatno razvilo germansko pismo rune. Venetsko pismo izvedeno je izravno iz etrurske abecede. To je točkast font, što znači da sadrži interpunkcijske znakove koji slova ograničavaju prema određenim pravilima prema njihovom položaju. Venetsko pismo karakteriziraju i znakovi za zvučenje zvukova [b], [d] i [g], koje etrurski jezik nije znao.

Uzorak jezika[uredi | uredi kôd]

Uzorak natpisa na venetskom jeziku, pronađen na brončanom čavlu u Esteu (Es 45):

venetski Mego donasto śainatei Reitiiai porai Egeotora Aimoi ke louderobos
latinski Me donavit sanatrici Reitiae bonae Egetora [pro] Aemo liberis-que
hrvatski Egetora me dala u ime Aemusa i djece dobroj Reitiji Iscjeliteljici

Još jedan natpis pronađen na situli (posuda poput urne ili kante) u mjestu Cadore (Ca 4 Valle):

venetski eik Goltanos doto louderai Kanei
latinski hoc Goltanus dedit liberae Cani
hrvatski Goltanus je ovo dao za djevicu Canis

Proučavanje i natpisi[uredi | uredi kôd]

Najistaknutiji znanstvenici koji su dešifrirali venetske natpise ili na bilo koji drugi način doprinijeli poznavanju venetskog jezika su Pauli,[1] Krahe,[2] Pellegrini,[3] Prosdocimi,[4] i Lejeune.[5] U novije vrijeme Loredana Calzavara Capuis[6] i Anna Maria Chieco Bianchi[7] se bave venetskim jezikom i kulturom.

Najvažnija nalazišta venetskih natpisa nalaze se na području provincije Veneto na sjeveroistoku Italije (gradovi Este, Cadore, Padova i njihova okolica). Na teritoriju Slovenije mletački su natpisi poznati iz Vača, Ženjaka Škocjana na Krasu te Idrije pri Bači (ES 14. vol. 2000: 183), dok se u Austriji dolina Zilje pojavljuje kao mjesto venetskih natpisa (Würmlach, Gurina).

Sadržajno su venetski natpisi uglavnom nadgrobni spomenici i zavjetne izreke. Najstariji natpisi su iz 6. stoljeća pr. Kr. Osnivanjem grada Akvileje 181. pr. Kr. započela je romanizacija Veneta. Najmlađi venetski natpisi (na latinskom jeziku) su iz 1. stoljeća pr. n. Ne. tada je mletački jezik zamijenjen latinskim.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Pauli, Carl Eugen. 1885–1894. Altitalische Forschungen
  2. Krahe, Hans. 1954. Sprache und Vorzeit: europäische Vorgeschichte nach dem Zeugnis der Sprache
  3. Prazna referenca (pomoć)
  4. Prosdocimi, Aldo Luigi. 2002. Trasmissioni alfabetiche e insegnamento della scrittura. AKEO. I Tempi della Scrittura. Veneti Antichi: Alfabeti e Documenti: 25–38 (Catalogue of an exposition at Montebelluna, 12/2001–05/2002)
  5. Lejeune, Michel. 1974. Manuel de la langue vénète
  6. Capuis, Loredana. Selected bibliography. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. kolovoza 2005.
  7. Bianchi, Anna Maria Chieco. 1988. Italia: omnium terrarum alumna: la civiltà dei Veneti, Reti, Liguri, Celti, Piceni, Umbri, Latini, Campani e Iapigi