Viktor Žmegač

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Viktor Žmegač
Viktor Zmegac.jpg
Rođenje 21. ožujka 1929.
Slatina
Smrt 20. srpnja 2022.
Zagreb[1]
Polje filologija, muzikologija
Institucija Filozofski fakultet u Zagrebu
Alma mater Sveučilište u Zagrebu,
Sveučilište u Göttingenu
Portal o životopisima

Viktor Žmegač (Slatina, 21. ožujka 1929.Zagreb, 20. srpnja 2022.)[1] bio je hrvatski književni teoretičar, povjesničar, germanist, kroatist, muzikolog i književnik; professor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Viktor Žmegač rođen je u Slatini 1929. godine, gdje je završio osnovnu školu a gimnaziju je pohađao u Virovitici i Osijeku. Germanistiku je studirao u Zagrebu i Göttingenu. Doktorat znanosti stekao je 1959. godine, a od 1971. godine pa sve do umirovljenja 1999. godine redoviti je profesor njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 2002. godine je professor emeritus).[2] Objavio je više od 20 stručnih knjiga na hrvatskom i njemačkom jeziku – Duh impresionizma i secesije, Bečka moderna, Književni protusvjetovi (s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom), Književnost i glazba i ine.

Bio je glavni je urednik časopisa Umjetnost riječi te redoviti član HAZU, inozemni član Saske akademije u Leipzigu[3] i član znanstvenoga društva Academia Europaea u Londonu.[4]

Od 1985. godine bio je glavni urednik časopisa Germanistik i Text und Kontext. Objavljivao je rasprave i eseje iz njemačke i hrvatske književnosti te teorije i komparativne književnosti.

Djela[uredi | uredi kôd]

Nepotpun popis:

  • Die Musik im Schaffen Thomas Manns, 1959.
  • Kunst und Wirklichkeit, 1969.
  • Mannerism or marinism?, 1969.
  • Pogled na roman detekcije, 1970.
  • O kritičkom pristupu trivijalnoj književnosti, 1973.
  • Književno stvaralaštvo i povijest društva, 1976.
  • Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, 1978. – 1984.
  • Zur Poetik der expressionitischen Phase in der kroatischen Literatur, 1978.
  • Die Realität als literarisches Problem, 1980.
  • Zur Sozialgeschichte der Wiener Moderne, 1981.
  • Težišta modernizma, 1986.
  • Krležini evropski obzori, 1986., 2001.
  • Povijesna poetika romana, 1987. (2. proš. izd. 1991., 3. proš. izd. 2004.)
  • Der europäische Roman, Geschichte seiner Poetik, 1990., 1991.
  • Tradition und Innovation, 1993.
  • Književnost i filozofija povijesti, 1994.
  • Der historische und der typologische Jude, 1996.
  • Duh impresionizma i secesije, 1996.
  • Bečka moderna, 1998. ( (2. proš. izd. 2012.)
  • Hrvatska novela (zajedno s Ivom Frangešom), 1998.
  • Književni protusvjetovi (zajedno s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom), 2001.
  • Književnost i glazba, 2003.
  • Od Bacha do Bauhausa. Povijest njemačke kulture, 2006.
  • Majstori europske glazbe, 2009.
  • Prošlost i budućnost 20. stoljeća: kulturološke teme epohe, 2010.
  • SMS eseji: zapisi 2007-2009., 2010.
  • Filozof igra nogomet: zapisi: 2010. – 2011., 2011.
  • Europski duh: zapisi 2011 - 2012., 2012.
  • Europa x 10, 2014.
  • Strast i konstruktivizam duha: temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća, 2014.
  • Četiri europska grada: kulturološki obzori, 2017.
  • Portreti gradova (2019.) [5][6]
  • Vrhunski europski romani po mom izboru (2021.) [7]

Nagrade, odličja i priznanja[uredi | uredi kôd]

Dobitnik je brojnih nagrada (Nagrada Grada Zagreba, Nazorova nagrada, Nagrada Krležina fonda, Gundolfova nagrada za germanistiku, Herderova nagrada). Odlikovan je Velikim križem za zasluge Savezne Republike Njemačke.

  • 1977.: Nagrada Grada Zagreba.
  • 1987.: Nazorova nagrada.
  • 1987.: Gundolfova nagrada za germanistiku Akademije za jezik i književnost Savezne Republike Njemačke.
  • 1990.: Nagrada Krležina fonda.
  • 1993.: Herderova nagrada zaklade FSV i Sveučilišta u Beču.
  • 1993.: Znanstvena nagrada zaklade Alexander von Humboldt.
  • 1996.: Nagrada »Europski krug« Hrvatskog vijeća europskog pokreta.
  • 1998.: Nagrada Grada Zagreba.
  • 1998.: Veliki križ za zasluge Savezne Republike Njemačke.
  • 2000.: Državna nagrada za životno djelo.
  • 2002.: Strossmayerova nagrada (zajedno s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom).
  • 2004.: Nazorova nagrada za životno djelo.
  • 2005.: Inina nagrada, za promicanje hrvatske kulture u svijetu.
  • 2006.: Nagrada Matice hrvatske za znanost »Oton Kučera«.
  • 2006.: Nagrada HAZU »Josip Juraj Strossmayer« (za 2005.).
  • 2007.: Nagrada Krležina fonda.
  • 2007.: Nagrada Pulskoga sajma knjiga »Kiklop«.
  • 2009.: Nagrada Pulskoga sajma knjiga »Kiklop«.
  • 2009.: Nagrada Bavarske akademije umjetnosti.
  • 2010.: Medalja Antuna Barca, za doprinos proučavanju i promicanju znanosti o hrvatskoj književnosti.[8]
  • 2010.: Nagrada Pulskoga sajma knjiga »Kiklop«.
  • 2011.: Nagrada Pulskoga sajma knjiga »Kiklop«.
  • 2014.: Nagrada »Josip Andreis«, za muzikologiju Hrvatskoga društva skladatelja.
  • 2014.: Nagrada Višnja Machiedo Hrvatskoga P.E.N. centra.
  • 2015.: Nagrada Pulskoga sajma knjiga »Kiklop«.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Preminuo istaknuti akademik Viktor Žmegač Večernji list, objavljeno i pristupljeno 20. srpnja 2022.
  2. Autori. Viktor Žmegač, matica.hr, pristupljeno 29. siječnja 2018.
  3. Sächsische Akademie der Wissenschaften zu Leipzig: Viktor Žmegač, Prof. Dr. phil., pristupljeno 21. srpnja 2022. (njem.)
  4. Academia Europaea: Viktor Žmegač, pristupljeno 21. srpnja 2022. (engl.)
  5. Viktor Žmegač, Portreti gradova : London, Venecija, München, Sankt Peterburg : kulturnopovijesni prikazi, Matica hrvatska, Zagreb, 2019. (289 str.), ISBN 9789533411477
  6. Krešimir Nemec, Žmegačevi urbani medaljoni, Vijenac 682/2020.
  7. Viktor Žmegač, Vrhunski europski romani po mom izboru, Matica hrvatska, Zagreb, 2021. (223 str.), ISBN 9789533412108
  8. Peti hrvatski slavistički kongres u Rijeci, rijekadanas.com, 7. rujna 2010., pristupljeno 29. siječnja 2018.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Mrežna mjesta