Viktor Hristenko

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Viktor Borisovič Hristenko
predsjednik Euroazijskog gospodarskog povjerenstva
trajanje službe
19. prosinca 2011. – 1. veljače 2016.
Nasljednik Tigran Sargsjan
1. ministar industrije i trgovine Ruske Federacije
trajanje službe
8. svibnja 2008. – 31. siječnja 2012.
Premijer Vladimir Putin
Predsjednik Dmitrij Medvjedev
Nasljednik Denis Manturov
ministar industrije i energije Ruske Federacije
trajanje službe
9. ožujka 2004. – 12. svibnja 2008.
Premijer Mihail Fradkov (do 2007.)
Viktor Zubkov (v. d.; 2007. - 2008.)
Dmitrij Medvjedev (od 2008.)
Predsjednik Vladimir Putin
Prethodnik  ured osnovan
Nasljednik ured ukinut
zamjenik predsjednika Vlade Ruske Federacije
trajanje službe
18. svibnja 2000. – 9. ožujka 2004.
Premijer Sergej Stepašin (od 1999.)
Vladimir Putin (1999. - 2000.)
Mihail Kasjanov (od 2000.)
Predsjednik Vladimir Putin
prvi zamjenik predsjednika Vlade Ruske Federacije
trajanje službe
31. svibnja 1999. – 18. svibnja 2000.
Premijer Sergej Stepašin (do 1999.)
Vladimir Putin (1999. - 2000.)
Mihail Kasjanov (od 2000.)
Predsjednik Boris Jeljcin (do 1999.)
Vladimir Putin (od 1999.)
Prethodnik  Mihail Eadornov
Nasljednik Sergej Ivanov
Rođenje 28. kolovoza 1957.
Politička stranka Ujedinjena Rusija
Zanimanje ekonomist, inženjer građevine

Viktor Borisovič Hristenko (rus. Виктор Борисович Христенко; Čeljabinsk, 28. kolovoza 1957.), ruski političar, bivši predsjednik Euroazijskog gospodarskog povjerenstva. Bio je ruski ministar industrije i energije od 2004. do 2008, a nakon toga ministar industrije i trgovine između 2008. i 2012. Zamjenik predsjednika vlade bio je 1998., te od 2000. do 2004., a prvi zamjenik predsjednika vlade bio je od 1999. do 2000.

Mladost i obrazovanje[uredi VE | uredi]

Viktor Hristenko rođen je u Čeljabinsku u Čeljabinskoj oblasti. Njegova obitelj bila je poznata po sukobu s komunistima. Jednog djeda su mu pogubili, a drugi je završio na dugogodišnjoj robiji u radnom logoru. Njegova majka je navodno kovala urotu kako bi oslobodila njegogov oca iz radnog logora u kojem je bio zatvoren. Kada je imao petnaest godina, Hristenko je počeo raditi s ocem na gradnji naftovoda. Nastavio je s obrazovanjem te se poslije mature upisao na sveučilište gdje je specijalizirao ekonomiju i građevinu. Bio je dobar student, a upravo je njegov uspjeh na fakultetu spasio obitelj od prisilnog preseljenja nekoliko godina kasnije. Obitelj mu je bila stavljena na popis kućanstava koja su trebala biti premještena iz grada, no zahvaljujući pismima njegovog poslodavca i sveučilišta, vlasti su se predomislile.[1]

Hristenko je svoju suprugu, Nadeždu, upoznao na fakultetu. Vjenčali su se 1979. nakon što je diplomirao. On i supruga doselili su se k Hristenkovim roditeljima u prenapučeni trosobni stan. Mladenci su također dijelili stan s Hristenkovim djedom i bakom, te s obitelji njegove tetke, majčine sestre. Uskoro je počeo raditi kao inženjer. Jedna od njegovih posebnosti bila je razvoj područja računalne tehnologije. Svoje akademske studije nastavio je na Moskovskom institutu menadžmenta.[1]

Pad komunizma[uredi VE | uredi]

U Čeljabinsku se Hristenko počeo isticati na mjesnoj televiziji, gdje je predstavljao ekonomski program koji je objašnjavo osnovne financijske pojmove televizijskoj publici. Bilo je to pravo vrijeme za obrazovanje naroda o ekonomiji - u kasnim 1980-ima komunizam se urušavao, a milijuni običnih ljudi dobivali su brzi tečaj kapitalizma. U ožujku 1990. Hristenko se počeo po prvi puta baviti politikom. Izabran je za zastupnika u čeljabinskom Gradskom vijeću. Predstavio je ambiciozne planove razvoja grada i reforme gradske politike. Aktivno je radio u pozadini i skrivao se od reflektora javnosti. Time je zadobio podršku gradskih i vladinih elita. Bio je blizak politički saveznik Vadima Solovjeva, gradskog guvernera.[1]

Ruski predsjednik Boris Jeljcin je 1996. imenovao Hristenka svojim izaslanikom u Čeljabinsku i postavio ga za vođu svoje izborne kampanje u regiji. Hristenka su kritizirali zbog uporabe teške taktike tijekom kampanje protiv mjesnih medija, što je omogućilo Jeljcinu da dobije natprosječni postotak glasova u regiji. Nakon izbornog uspjeha, Hristenko je postao predsjednik regionalnog odbora za televizijsko i radijsko emitiranje.[1]

Iste godine, Hristenko je došao u središte medijskog nadzora nakon saznanja o proračunskim neregularnostima u Fondu za zaštitu privatnih investicija, nad kojim je Hristenko imao potpun nadzor. Nestalo je navodno više od pola od 670 milijuna rubalja. Hristenko se povukao iz javnog života na godinu dana i vratio se 1997. kao zastupnik predsjednika u Čeljabinsku. Kasnije je iste godine postao zamjenik ministra financija u vladi Viktora Černomirdina. Zamjenikom predsjednika vlade Sergeja Kirienka imenovan je 1998., s dužnošću provođenja gospodarskih reformi i nastavka privatizacije državne industrije. Nastavio se uključivati u sve oblasti ekonomije, no uspio je izbjeći bilo kakav zazor nakon katastrofalnog pada rublja u kolovozu 1998.[1]

Hristenko je u listopadu 1998. prisegao vladi Jevgenija Primakova u kojoj je ponovno imenovan zamjenikom ministra financija. U svinju 1999., ponovno je promijenjen predsjednik vlade, ovaj put dužnost je preuzeo Sergej Stepašin, a Hristenko je imenovan njegovim zamjenikom. Kako se dužnost predsjednika vlade često prebacivala, analitičari su smatrali da bi Hristenko mogao biti idući predsjednik vlade, s obzirom na njegovu opstojnost u, inače, kaotičnim potresima vlade.[1]

Razdoblje Putina[uredi VE | uredi]

Izborom Vladimira Putina za predsjednika Rusije 2000., vlada se počela stabilizirati, a Hristenku je produžen mandat zamjenika predsjednika vlade zaduženog za ekonomska i financijska pitanja, a predsjednik vlade bio je Mihail Kasjanov. Hristenko je bio i vršitelj dužnosti predsjednika vlade kraće vrijeme kada je Putin Kasjanova i njegov kabinet otpustio 24. veljače 2004.[1]

Hristenko je u novoj vladi, kojoj je čelnik bio Mihail Fradkov, bio ministar industrije i energije. Istovremeno je počeo služiti i kao član nadzornog odbora državnih energetskih poduzeća, kao što su Gazprom i Transnjeft. Kada je izbio skandal s Jukosom, pojavile su optužbe da ruska vlada otima energetsku infrastrukturu od privatnih dioničara. Hristenko je, s drugim vladinim visokim dužnosnicima, bio nekoliko puta meta pravnih postupaka Jukosovih odvjetnika. Odigrao je ključnu ulogu u planiranju buduće energetske sigurnosti Rusije, uključujući i često kontroverzne projekte eksploatacije dalekoistočnog i arktičkog šelfa.[1]

Nakon promjena u vladinom kabinetu 2008., Hristenko je imenovan ministrom industrije i trgovine u vladi kojoj je na čelu bio Putin. Dužnost je napustio u siječnju 2012.[1]

Osobni život[uredi VE | uredi]

Trenutno je oženjen Tatjanom rođ. Golikovom s kojom se vjenčao 2003., nakon razvoda od prve supruge Nadežde. Tatjana je, u vrijeme kada je bio zamjenik predsjednika vlade bila zamjenica ministra financija. Ima troje djece iz prvog braka.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 Aaron Mulvihill: Prominent Russians: Viktor Khristenko. RT. Pristupljeno 1. siječnja 2015.