Vinko Paulski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sveti Vinko Paulski
Sveti Vinko Paulski
Rođen 24. travnja 1581.
Pouy, Gascony, Francuska
Preminuo 27. rujna 1660.
Pariz, Francuska
Proglašen blaženim 13. kolovoza 1729.
(papa Benedikt XIII.)
Proglašen svetim 16. lipnja 1737.
(papa Klementa XII.)
Spomendan 27. rujna
Zaštitnik karitasa, konja, bolnica, oboljelih od gube, izgubljeni predmeti, zatvorenika i dobrovoljaca
Zaštitnik gradova, krajeva i država Madagaskar

Vinko Paulski (lat. Vincentius a Paulo) (St. Vincent de Paul, 24. travnja 1581. - Pariz, 27. rujna 1660.), francuski svećenik skromnoga seljačkog porijekla koji se posvetio pomaganju siromaha, osnivač katoličkih redova lazarista i Družbe milosrdnih sestara, katolički svetac.

Djetinjstvo i mladenaštvo[uredi VE | uredi]

Sveti Vinko se rodio najvjerojatnije 24. travnja 1581. Njegovi roditelji bijahu priprosti seljaci. To je seoce godine 1828. u počast svoga najvećega sina prozvano St. Vincent de Paul. Neimaština i bijeda bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je zasluživao čuvajući ovce i svinje.

Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji ga odrediše za svećenički stalež. Bilo mu je 15 godina kad je došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete, a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio pa je Vinkova oca samo još utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij teologije, stoga ga odlučuje dalje financirati te prodaje dio obiteljskog imanja da bi svog sin s tim novcem mogao na Sveučilište u Toulouseu i ondje studirao teologiju. Svojom je seljačkom pameću razmišljao da će se ta investicija jednoga dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti. On će moći pomagati i svojim roditeljima.

Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No još prije toga podijelio mu je 23. rujna 1600. biskup François de Bourdeille svećenički red. Ređeniku nije bilo još ni 20 godina.

Zrela dob[uredi VE | uredi]

Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u Rim. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u Bordeauxu, Vinko je početkom g. 1605. naprosto iščeznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik.

Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski gusari te kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod jednog alkemičara i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoć bio franjevac, a onda prešao na islam. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodićem pobjeći.

I tako je god. 1607. došao u Avignon. Ondje se upoznao s vicelegatom Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu alkemijske tajne, što ih je naučio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da će mu on pomoći da se domogne kakve dobre župe.

Vinko se vratio iz Rima i god. 1608. dospio u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu cistercitsku opatiju Saint-Léonard-de-Chaumes, u biskupiji Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji.

Nakon godina svećeničkoga rada sveti je Vinko jednom rekao: "Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež." - Unatoč toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije počinio tu "drskost"!

Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet svećenik. To će postati tek kasnije. U doba kad je kao svećenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de Bérullea, kasnijeg kardinala. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svećenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga znanja, gajila svećenička duhovnost i svetost.

Ti bi svećenici uzornim svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slično kao što je u Rimu učinio sv. Filip Neri.

Uz Bérullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra, pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini Pariza župu Clichy. Već je 12 godina bio svećenik i tek tada prvi put usred pastoralnoga posla.

Kasnije, isto tako na preporuku Bérullea, preuze malu župu u mjestu Châtillon-Les-Dombes kod Lyona, gdje su se šestorica svećenika nemoćno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike. Nalazeći se na toj župi, Vinko sam pripovijeda ovo: "Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce." Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomoć. "Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav", kaže sam svetac i odmah se dade na posao koji će dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe misionara ili lazarista.

No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo koje će pomagati siromašnim bolesnicima. Kako je na molbu Bérullea već u jesen 1613. postao odgojitelj kod grofa Filipa-Emanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te počeo organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša njihov teški udes. U veljači 1619. postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao im je pružati veliku materijalnu i duhovnu pomoć.

I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Budući da nije mogao doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca. Bilo je to u travnju god. 1625. Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a njezin je muž postao svećenik oratorijanac.

Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u College de Bons-Enfants, a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643. lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa čak i na dalekom Madagaskaru.

Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih sestaraFilles de la Charité. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac (1591-1660), kojoj je od god. 1624. bio duhovni vođa. Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji.

Po njoj je sv. Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kućama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi.

Poznato je da je samo u Parizu godišnje znalo biti ostavljeno i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika. No nije bilo problema s kojim se taj neobični čovjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera.

Unatoč tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito malarija od koje bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660. godine. Taj div kršćanske ljubavi, obnovitelj klera, zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g.

Toliko je toga lijepa izrečena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on je to kao malo tko i zaslužio. Taj je čovjek spavao samo četiri do pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to bilo još premalo. Jedva je pronalazio vremena da se pošteno i u miru najede.

Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama. Sačuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim misionarima. Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za njega naročito vrijede riječi: "I mrtav još govori!" Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i ustanovama. Zaštitnik je siromaha, bolesnika te socijalnih i karitativnih radnika. Spomen dan mu se slavi 27. rujna.

Obično se prikazuje u Francuskoj, a nosi habit Svećenika misionara sa zauzlanim pašom (pojasom) i crnom sutanom (reverendom). Drži dijete u naručju, a uz noge mu, možda, kleči milosrdnica.

Odjek duhovne ostavštine na hrvatskom tlu[uredi VE | uredi]

Prvi zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik doveo je milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga god. 1845. i u Zagreb, podigavši im samostan, a svecu crkvu. Tako je sv. Vinko po svojoj crkvi i po sestrama milosrdnicama naročito prisutan i na našem tlu.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]