Vladimir Brodnjak
| Vladimir Brodnjak | |
| Rođenje | 16. prosinca 1922. Zagreb |
|---|---|
| Smrt | 8. ožujka 1992. Zagreb |
| Državljanstvo | hrvatsko |
| Etnicitet | Hrvat |
| Polje | jezikoslovlje |
| Portal o životopisima | |
Vladimir Brodnjak (Zagreb, 16. prosinca 1922. – Zagreb, 8. ožujka 1992.), bio je hrvatski jezikoslovac, novinar, leksikograf i prevoditelj.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Vladimir Brodnjak rodio se je u Zagrebu 1922. godine u obrtničkoj obitelji u tzv. "donjoj" Ilici.[1] Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnome gradu. Drugu klasičnu gimnaziju polazio je i završio u Zagrebu i 1941. godine upisao se je na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je studirao slavistiku-hrvatski jezik i hrvatsku književnost. Posljednje dvije godine Drugoga svjetskog rata prekinuo je studij i služio u domobranskim jedinicama, a jedno vrijeme bio je vojni bjegunac i ilegalac.[2] Nakon završetka Drugoga svjetskog rata nastavio je studij a potom je išao na "dosluženje" vojnoga roka u Sarajevo.[3] Godine 1950. Vladimir Brodnjak zaposlio se je kao novinar i lektor u Vjesnikovoj kući.[2] Dvije godine nakon toga, 1952. godine, zaposlio se je u nakladničkome poduzeću "Kultura" (poslije preimenovano u "Naprijed") gdje je radio sljedećih 35 godina, sve do umirovljenja, kao lektor, urednik biblioteke Svjetski klasici, redaktor, te kao književni prevoditelj prevodeći djela s francuskoga i njemačkoga jezika.[2][4] Radeći u "Naprijedu" bavio se i razlikama između hrvatskoga jezika i srpskoga jezika te je destljećima skupljao građu, evidentirao razlike, tumačio ih, ispisivao rukom na kartice i slagao ih za svoje životno djelo, najopsežniji hrvatski razlikovni rječnik,[5] kapitalni Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, u 632 stranice. ↓1 Taj rječnik koji je objavljen 1991. godine sadržava 40.000 različitih riječi i izvedenica između ta dva jezika.[6]
Umro je u Zagrebu 8. ožujka 1992. godine, nakon duge i teške bolesti.
Djela[uredi | uredi kôd]
- Velika Epohina enciklopedija aforizama, (redakcija Vladimir Brodnjak et al.), Epoha, Zagreb 1968. (2. izd. Prosvjeta, Zagreb, 1977., 3. izd. Prosvjeta [etc.], Zagreb, 1978., 4. izd. Prosvjeta [etc.], Zagreb, 1984.)
- Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Školske novine, Zagreb, 1991. (2. nepromijenjeno izd. 1992., 3. nepromijenjeno izd. 1993., 4. nepromijenjeno izd. 1998.)
- Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, Školske novine-Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992. (džepno izd., pripremio Ivo Klarić)
Posmrtno[uredi | uredi kôd]
- Druga strana medalje: zapisi iz dnevnika na rubu rata, (roman), ↓2 ur. Ivan Rodić, Školske novine, Zagreb, 1996.
Prijevodi[uredi | uredi kôd]
Nepotpun popis:
- Romain Gary, Odjeća bez ljudi, Zora, Zagreb, 1956.
- Jacques Lanzmann, Američki štakor, Zora, Zagreb, 1962.
- Ferdinand Lallemand, Pitejev brodski dnevnik, Epoha, Zagreb, 1963. (supr. Dušanka Radimir)
- Alexandre Dumas, Grof Monte Kristo, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1964.
- Charles Morazé i suradnici, Devetnaesto stoljeće: 1775-1905. Dio 3, Kulturni uspon u Evropi, Naprijed, Zagreb, 1976.
- Charles Morazé i suradnici, Devetnaesto stoljeće: 1775-1905. Dio 3, Svjetovi na prekretnici, Naprijed, Zagreb, 1976. (V. Brodnjak i suradnici)
- Alexandre Dumas, Grof Monte Christo, Globus media, Zagreb, 2004.
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑1 "(...) Na kratak razgovor je nerado pristao, jer "u knjizi je sve rečeno" i "ja se ne želim hvaliti". — U "Naprijedu" smo pedesetih godina - odgovara Brodnjak na pitanje kako je sve počelo - u biblioteci "Svjetski klasici 19. stoljeća" puno prevodili služeći se i radovima srpskih prevodilaca. U to je doba još bila na snazi ustavna odredba o četirima službenim jezicima u Jugoslaviji (srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom), a kroatiziranje srpskih tekstova je još bio zakonit posao. Tako sam bilježio sve leksičke, sintaktičke i stilističke osobitosti srpskoga jezika, ispisivao ih na listiće želeći napraviti priručnik za "čitanje s razumijevanjem" srpskih književnih djela. Nakon desetak "srpskih" knjiga koje su mu prošle kroz ruke, Vladimir Brodnjak uviđa da tzv. srbizama ima vrlo mnogo i da će to biti obiman i ozbiljan posao. A taj se posao u međuvremenu, zahvaljujući promjeni političke klime - u kojoj je sada mogao živjeti samo srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik - pretvorio u "kontrarevolucionarnu rabotu". Sasvim razumljivo ako se čak i od sveučilišnih profesora moglo čuti da "nacionalisti poturaju tezu da postoje dvije varijante našeg jezika, hrvatska i srpska, a to nije točno". Brodnjaka sve to potiče da svoj savjetnik za čitanje srpskih književnih tekstova proširi na rječnik. Na pravi dvojezični rječnik srpskog i hrvatskog književnog jezika. (...)"[7]
- ↑2 Roman je pronađen u Brodnjakovoj rukopisnoj ostavštini.[2] "Riječ je o proturatnoj anegdotalnoj prozi vezanoj uz novačanje nekoliko stotina hrvatskih sveučilištaraca 1943., koji su kao hrvatski domobrani trebali završiti obuku za časnička zvanja njemačke vojske u Senningenlageru kraj gradića Stockeraua."[4]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Boro Pavlović, Poezija Vladimira Brodnjaka, str. 263., u: Taj Hrvatski, prir. Ante Selak, Školske novine, Zagreb, 1992., ISBN 86-7457-084-4
- ↑ a b c d Vladimir Brodnjak, Druga strana medalje: zapisi iz dnevnika na rubu rata, Školske novine, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-071-6, Bilješka o piscu, str. 234.
- ↑ Vladimir Brodnjak, Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, 2. nepromijenjeno izd., Školske novine, Zagreb, 1992., ISBN 86-7457-074-7, Bilješka o piscu, str. 631.
- ↑ a b Nataša Bašić i Tatjana Brodnjak, O stotoj obljetnici rođenja Vladimira Brodnjaka (Zagreb, 16. prosinca 1922. – Zagreb, 8. ožujka 1992.), hkv.hr, 15. prosinca 2022., pristupljeno 28. svibnja 2023.
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Brodnjak, Vladimir, pristupljeno 27. lipnja 2015.
- ↑ Miro Modrinić, Institut Brodnjak, str. 265., u: Taj Hrvatski, prir. Ante Selak, Školske novine, Zagreb, 1992., ISBN 86-7457-084-4
- ↑ Sineva Pasini, Dobri duh jednog rječnika, str. 170.-171., u: Taj Hrvatski, prir. Ante Selak, Školske novine, Zagreb, 1992., ISBN 86-7457-084-4