Vojislav Stanimirović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Vojislav Stanimirović

Vojislav Stanimirović (Tovarnik, 5. kolovoza 1953.), hrvatski je psihijatar i političar srpske nacionalnosti.

Školovanje i usavršavanje[uredi VE | uredi]

Završio je Medicinski fakultet u Beogradu. Specijalizirao se na području psihijatrije te stekao zvanje primarijusa. Kao liječnik specijalist – psihijatar radio je u Bolnici u Vukovaru.

Dobitnik je Nagrade Nikola Tesla koju mu je dodijelilo Srpsko narodno vijeće za razvoj srpskih institucija u Hrvatskoj.[1]

Politički angažman[uredi VE | uredi]

Stanimirović je tijekom bitke za Vukovar 1991. bio pričuvni časnik na čelu sanitetske službe Jugoslavenske narodne armije.[2][3] Jugoslavenska vojska postavila ga je 1992. za direktora vukovarske bolnice, a političar je postao 1993. godine.[4] Stanimirović je bio okupacijski gradonačelnik Vukovara dok je grad bio pod srpskom okupacijom. Bio je ministar-koordinator bez lisnice u "Vladi" okupacijske "Republike Srpske Krajine".

U članku koji je Stanimirović g. 1993. objavio u okupacijskim novinama "Vojska Krajine"("BK") broj 7-8, na str. 43., pod naslovom "Bolnica u pravom ruhu",prva rečenica glasi: "Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar...". Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice,s potpisom: "Bolnica 'Sveti Sava'". Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari, ta je tvrdnja izazvala zgražanje u hrvatskim medijima nakon što je objavljena pred hrvatske parlamentarne izbore 2003.. Stanimirović je izjavio da su tu tvrdnju nadopisali urednici lista.[5]

Stanimirović je 1995. primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića u Banjoj Luci.[6]

U procesu mirne reintegracije bio je predsjednik prijelaznog Izvršnog vijeća za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem.

Jedan je od osnivača Samostalne demokratske srpske stranke 1997. godine u Vukovaru i njen predsjednik od osnutka.

Bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora od 1997. do 2000. godine, a u dva navrata i zastupnik SDSS-a i predsjednik Kluba zastupnika SDSS-a u Hrvatskom saboru između 2003. i 2008. godine. U petom sazivu Sabora bio je član Odbora za europske integracije te Odbora za ravnopravnost spolova.[7] Izabran je i u šesti saziv početkom 2008. godine da bi u listopadu iste godine mandat stavio u mirovanje kada ga je zamjenio Mile Horvat. U tom periodu u Saboru je bio član Odbora za financije i državni proračun i Odbora za razvoj i obnovu.[8]

Osječko Županijsko državno odvjetništvo je 2016. odbacilo kaznenu prijavu novinarke Karoline Vidović Krišto i povjesničara Josipa Jurčevića protiv Stanimirovića za ratni zločin protiv ratnih ranjenika i bolesnika te civilnog stanovništva, navodeći kako “nije potvrđena sumnja da je Stanimirović počinio zločine za koje se tom prijavom tereti”.[9]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://www.nacional.hr/clanak/99147/uz-glamurozno-slavlje-snv-a-kakav-je-danas-polozaj-srba-u-hrvatskoj
  2. Flego, Miroslav. ""Stanimirović ne govori istinu, neka ga DORH istraži"", objavljeno 9. studenoga 2010. pristupljeno 29. studenoga 2011. (hrv.)
  3. Flego, Miroslav. ""Ljeposava Stanimirović 1991. prikrivala srpske zločine"", objavljeno 6. srpnja 2011. pristupljeno 29. studenoga 2011. (hrv.)
  4. Bradarić, Branimir. "Stanimirović: Sve sam rekao Haagu, mogu opet i DORH-u!", objavljeno 8. studenoga 2010. pristupljeno 29. studenoga 2011. (hrv.)
  5. Butigan, Sanja. "Vojislav Stanimirović: Nije istina da su Srbi počeli rat u Vukovaru", objavljeno 7. studenoga 2010. pristupljeno 29. studenoga 2011. (hrv.)
  6. HSP: Srbija jača međunarodni položaj na teret žrtava iz Domovinskog rata. Dalje.com (3. studenoga 2010.) pristupljeno 29. studenoga 2011. (hrv.)
  7. http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=172
  8. http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=2291
  9. "NIJE POTVRĐENA OSNOVANA SUMNJA Odbačena kaznena prijava protiv Vojislava Stanimirovića za ratne zločne - Jutarnji List" pristupljeno 9. siječnja 2019.