Vojni ordinarijat Bosne i Hercegovine

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Vojni ordinarijat u Bosni i Hercegovini ustanova Katoličke Crkve, koja je u dogovoru između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine ustrojena za dušobrižništvo vjernika katolika, pripadnika oružanih snaga Bosne i Hercegovine.


Podrijetlo naziva[uredi VE | uredi]

Naziv potječe od pridjeva vojni (u značenju: ono što pripada vojniku, vojsci) i imenice ordinarijat (od lat. ordinariatus, u crkvenopravnome značenju: služba ordinarija, to jest služba rimskoga prvosvećenika, dijecezanskoga biskupa i drugih koji, pa i privremeno, stoje na čelu neke mjestne Crkve ili zajednice s njom kanonski izjednačene, kao i svih onih koji u njima imaju opću redovitu izvršnu vlast u skladu s kanonskim propisima)[1]

Osnutak[uredi VE | uredi]

Magni aestimamus

Vojni ordinarijat u Bosni i Hercegovini utemeljio je papa Benedikt XVI. 1. veljače 2011. apostolskom uredbom Magni aestimamus[2]. Osnovan je u skladu s kanonskim propisima te prema čl. 15. Temeljnoga ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine potpisanu u Sarajevu 19. travnja 2006. i Ugovora između BiH i Svete Stolice o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, potpisana 8. travnja 2010. u Sarajevu, a kao nastavak prije postojeće dušobrižničke skrbi za vjernike katolike, pripadnike Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Ustroj i mjerodavnost[uredi VE | uredi]

Kanonsko pravo vojni ordinarijat u svemu izjednačuje s biskupijom i često se umjesto naziva vojni ordinarijat rabi naziv vojna biskupija.

Vojni ordinarijat ima ustroj biskupije. Ta je ustroj, međutim, prilagođen potrebama i posebnim prilikama u kojima vojni ordinarijat djeluje u miru i u ratu.

Pod vojni ordinarijat u dušobrižničkome smislu spadaju svi vjernici katolici, pripadnici oružanih snaga i građansko osoblje na služni u oružanim snagama te članovi njihove obitelji (suprug ili supruga i djeca), odnosno oni koji s njima stalno stanuju.

Vojni ordinarij[uredi VE | uredi]

Prvim vojnim ordinarijem imenovan je 1. veljače 2011. mons. Tomo Vukšić, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije.[3] Za biskupa zaređen u Katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru 2. travnja 2011.

Sjedište i Biskupska konferencija BiH[uredi VE | uredi]

Sjedište Vojnoga ordinarijata Bosne i Hercegovine je u Sarajevu. U sastav sjedišta ulazi i stolnica ili katedrala vojnoga ordinarija ili vojnoga biskupa.

Vojni ordinarij ili vojni biskup u Bosni i Hercegovini je, u skladu s kanonskim pravom, punopravni član Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i u svemu je izjednačen dijecezanskomu biskupu.

Glavne isprave osnutka[uredi VE | uredi]

Glavne isprave vezane uz osnutak Vojnoga ordinarijata u Bosni i Hercegovini:

  • 1. apostolska uredba (lat. Constitutio Apostolica) Magni aestimamus pape Benedikta XVI., br. protokola Državnoga Tajništva 169.353, od 1. veljače 2011., u AAS 103 (2011), str. 171-172: [3];
  • 2. odredba (lat. decretum) Cum Apostolicam Sedem Zbora za biskupe, br. protokola 87/2011, od 1. veljače 2011., u AAS 103 (2011), str. 136 – 137.


Temeljni propisi o dušobrižničkoj djelatnost[uredi VE | uredi]

U svojoj dušobrižničkoj djelatnosti Vojni ordinarijat Bosne i Hercegovine ravna se, kao i sve katoličke biskupije diljem svijeta, prema propisima

Statut Vojnoga Ordinarijata Bosne i Hercegovine odobrio je papa Benedikt XVI. dne 27. siječnja 2012., a potvrdio Zbor za biskupe odlukom br. 620/2011, od 30. siječnja 2012. Sam Statut ima 26 članaka, razdijeljenih na četiri dijela (Vojni ordinarijat, Vojni Ordinarij, Prezbiterij Vojnoga ordinarijata, Kurija Vojnoga ordinarijata) te uvodni dijel i zaključne odredbe. Statut je stupio na snagu njegovim objavljivanjem u službenomu glasilu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.[6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Usp. Zakonik kanonskog prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, hrvatsko izdanje: Glas koncila, Zagreb 1966.; latinski izvornik, s izvorima (Codex Iuris Canonici auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatus, fontium annotatione auctus), Libreria Editrice Vaticana, 1989., kanon 134.
  2. Usp. AAS 103 (2011), str. 171 - 172 [1]
  3. Usp.
    • AAS 103 (2011), p. 139;
    • L'Osservatore Romano, quotidiano, 2 febbraio 2011, str. 1 e 8;
    • Bollettino della Sala Stampa della Santa Sede, N. 65/2011, del 1 febbraio 2011. [2]
  4. Zakonik kanonskog prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, hrvatsko izdanje: Glas Koncila, Zagreb 1966.; latinski izvornik, s izvorima (Codex Iuris Canonici auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatus, fontium annotatione auctus), Libreria Editrice Vaticana, 1989.
  5. Zakonik kanona istočnih Crkava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, hrvatsko izdanje: Glas koncila, Zagreb 1966.; latinski izvornik, s izvorima (Codex Canonum Ecclesiarum Orientalium auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatus, fontium annotatione auctus), Libreria Editrice Vaticana, 1989.;
  6. Usp. Katolički tjednik, 11./33. (2012.), br. 9, 4. ožujka 2012., str. 4.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Podatci na engleskome (s mogućnošću prijevoda na druge jezike, uključujući i hrvatski) o Vojnome ordinarijatu [4] i o vojnome biskupu [5].

Povezani članci[uredi VE | uredi]