Prijeđi na sadržaj

Vojni red

Izvor: Wikipedija
Ovo je članak o srednjovjekovnim vjerskim redovima. Za svjetovne viteške redove pogledajte članak Viteški red.
Izgled jednog od pripadnika vojnih redova

Vojni red ili vojni viteški red (lat. militaris ordo) označava kršćansku redovničko-vitešku zajednicu. Izvorni vojni redovi bili su Templari, Hospitalci (Ivanovci), Red Svetoga Groba, Red Santiaga, Red Calatrava i Teutonski vitezovi. Nastali su u srednjem vijeku u kontekstu križarskih ratova, na područjima križarskih država (osobito Jeruzalemskog Kraljevstva), Baltika i Pirenejskog poluotoka. Njihovi su se pripadnici u početku posvećivali zaštiti kršćanskih hodočasnika, a zatim i obrani križarskih država te osvajanju nekršćanskih, pa i nekatoličkih zemalja. Smatraju se prethodnicima viteških redova.

Članovi vojnih redova bili su većinom laici koji su polagali redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, prema uzoru na monaški život. Redovi su posjedovali kuće i zapovjedništva diljem Europe te su imali hijerarhijsku strukturu s velikim meštrom na čelu.

Najveći i najutjecajniji vojni red, Templari, ukinut je početkom 14. stoljeća. Nakon toga je utemeljen tek manji broj novih redova, od kojih su samo neki stekli i priznanje. Pojedini su, poput Suverenog viteškog malteškog reda i Njemačkog protestantskog Ivanova reda, kao nasljednici Hospitalaca, te Red Svetoga Groba pod papinskim pokroviteljstvom, nastavili djelovati i u kasnijim stoljećima. Preživjeli vojni redovi do danas su se preoblikovali u isključivo počasne ili ceremonijalne ustanove, odnosno u karitativne organizacije.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Nazočnost vojnih redova u križarskim državama (na njemačkom jeziku). Sadržaj stupca: red – glavno sjedište – posjed (dvorac, komandarija, bolnica itd.) – teritorij. Redak po redak: Hospitalci (bijeli križ – crvena točka – roza); Templari (crveni križ – zelena točka – zelena); Njemački red (crni križ – plava točka)

Godine 1053., uoči Bitke kod Civitatea, papa Lav IX. osnovao je Vitezove svetoga Petra (Milites Sancti Petri) kao vojnu miliciju namijenjenu borbi protiv Normana.[1]

U odgovoru na islamska osvajanja nekadašnjega Bizantskog Carstva, nakon Prvoga križarskog rata nastaje niz katoličkih vojnih redova. Njihovo osnivanje uklapalo se u plan Katoličke Crkve da odanost europskoga plemstva usmjeri prema ostvarivanju njezinih svjetovnih ciljeva, a istodobno je nadopunjavalo pokrete "Božjeg mira i primirja".[2] Osnutkom Templara 1118. godine Crkva je prvi put dobila čvrsto organiziranu vojnu silu, namijenjenu suprotstavljanju islamskim osvajanjima u Svetoj Zemlji i na Pirenejskom poluotoku (Rekonkvista), kao i borbi protiv islamskih osvajača i poganskih plemena u istočnoj Europi, koji su se smatrali prijetnjom crkvenoj prevlasti.

Prvi sekularizirani vojni red bio je Red svetoga Jurja, koji je 1326. godine osnovao ugarski kralj Karlo I., obvezujući njime plemstvo na prisegu vjernosti. Ubrzo nakon toga, kastiljski kralj Alfons XI. osnovao je 1332. Red vitezova pojasa. Oba reda postojala su približno jedno stoljeće.[3]

Svrha

[uredi | uredi kôd]

Izvorna značajka vojnih redova bila je spajanje redovničkog i vojnog načina života. Pojedini redovi, poput Ivanovaca, Vitezova svetog Tome ili Reda svetih Mauricija i Lazara, imali su i karitativnu ulogu, skrbeći o bolesnima i siromašnima. Ti redovi nisu bili isključivo muške ustanove, budući da su se redovnice mogle povezivati s njima osnivanjem samostana. Posebnost vojnih redova bila je i u tome što su svećenička braća mogla biti podređena nesvećeničkoj braći.

Godine 1818. austrijski orijentalist Joseph von Hammer usporedio je katoličke vojne redove, osobito Templare, s islamskim uzorima, poput sekte asasina. Dvije godine poslije španjolski orijentalist José Antonio Conde sugerirao je da su oblikovani prema ribatima, utvrđenim vjerskim institucijama koje su spajale redovnički ili bolnički život s borbom protiv neprijatelja islama. Iako su takva stajališta stekla popularnost, drugi su ih osporavali, ističući da u križarskim državama ribati nisu postojali u vrijeme nastanka vojnih redova, već tek kasnije.

Djelovanje vojnih redova nadilazilo je njihovu vojnu ulogu u Svetoj Zemlji, Prusiji i na Baltiku. Posjedovali su brojna imanja i osoblje diljem zapadne Europe, a većina njihovih članova bili su laici. Pritom su predstavljali put za širenje kulturnih i tehničkih inovacija, poput uvođenja postupka valjanja sukna u Englesku preko Ivanovaca ili uspostave bankarskih usluga Templara.

Sjeverni križarski pohodi

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Sjeverni križarski ratovi

Godine 1147. Bernard iz Clairvauxa uvjerio je papu Eugena III. da sukobi Nijemaca i Danaca s poganskim Vendima predstavljaju sveti rat, analogan Rekonkvisti, te pozvao na križarski pohod "dok svi pogani ne budu pokršteni ili ubijeni". Glavni poticaji novih križara bili su gospodarske naravi: stjecanje novih obradivih površina i kmetova, nadzor nad baltičkim trgovačkim putovima te ukidanje monopola novgorodskih trgovaca krznom.[4] Od početka 13. stoljeća vojni redovi pružali su posade u Staroj Livoniji i branili njemačko trgovačko središte Rigu. Biskupi su ondje osnovali Livonsku braću mača i Red Dobrina. Braća mača bila su poznata po okrutnosti prema poganima i obraćenicima podjednako. Teutonski vitezovi, utemeljeni 1190-ih u Palestini, uslijed svojih snažnih veza s Njemačkom usmjerili su djelovanje sa Svete Zemlje na Baltik. Između 1229. i 1290. apsorbirali su Braću mača i Red Dobrina, pokorili većinu baltičkih plemena i uspostavili strogu redovničko-državnu vlast obilježenu izrabljivanjem.[5][6]

Teutonci su pozivali strano plemstvo da sudjeluje u njihovim Reisenima (vojni pohodi), redovitim napadima na posljednji nepokoreni baltički narod – Litavce. Ti su pohodi postali popularna viteška razbibriga europske mladeži. Preokret se dogodio 1410. kada je litavski veliki knez Jagelo prešao na katoličanstvo i oženio poljsku kraljicu Jadvigu, što je dovelo do formiranja poljsko-litavske vojske koja je porazila Teutonce u Bitki kod Tannenberga. Država vitezova opstala je do 1466., nakon čega je priznala poljsku vrhovnu vlast. Pruska je 1525. pretvorena u sekularno vojvodstvo, a Livonija 1562. godine.[7]

Popis vojnih redova

[uredi | uredi kôd]

Vojni redovi mogu se kronološki razvrstati prema datumima svojega osnutka i ukinuća, koji su u nekim slučajevima približni zbog oskudnih izvora ili višekratnih ukidanja od strane papinskih ili kraljevskih vlasti.

Razlikuju se nadnacionalni i nacionalni redovi, ovisno o svojoj pripadnosti, misiji i načinu primanja članova, neovisno o kasnijem postupnom širenju izvan izvornog zemljopisnog područja njihova djelovanja.

Nadnacionalni

[uredi | uredi kôd]
SimbolNazivGodina osnutkaOsnivačPodrijetloPriznanjeZaštitaUkinućeNapomene

 Ivanovci
(Red vitezova hospitalaca svetog Ivana Jeruzalemskog)		 oko 1099. Blaženi Gerard Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljevstvo 1113. od pape Paskala II. veliki meštar (od 1113.),
princ (od 1607.),
kardinal (od 1630.)		 — Suvereni vojni i bolnički red svetoga Ivana Jeruzalemskog, Rodosa i Malte (Suvereni malteški red) jedna je od najstarijih institucija zapadno-kršćanske civilizacije. Osnovan je u Jeruzalemu u 11. stoljeću, s dugom poviješću služenja potrebitima i bolesnima. Od 1113. djeluje kao laički red Katoličke Crkve, a od 1834. njegovo je sjedište u Rimu, gdje uživa eksteritorijalna prava. Kao subjekt međunarodnog prava, Suvereni malteški red održava diplomatske odnose s više od stotinu država i Europskom unijom te ima status stalnog promatrača pri Ujedinjenim narodima. Red priznaje protestantskog nasljednika – Red svetoga Ivana. Ukupno postoji pet legitimnih i međusobno priznatih redova svetoga Ivana koji nastavljaju povijesnu misiju hospitalaca: Suvereni viteški malteški red, Viteški red sv. Ivana u Njemačkoj, Viteški red sv. Ivana u Nizozemskoj, Viteški red sv. Ivana u Švedskoj, Prečasni red vitezova Ivanovaca. Godine 1961. posljednja četiri reda ujedinila su se u Savez redova svetoga Ivana (Alliance of the Orders of St. John), potvrđujući zajedničko nasljeđe i suradnju u humanitarnoj misiji.
Sepulklarci
(Sveti i vojni red Svetog groba)		 oko 1099. Gotfrid Bujonski Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljevstvo 1103. od kralja Balduina I.
1113. od pape Paskala II.		 Jeruzalemsko Kraljevstvo (do 1291.),
Kustodija Svete Zemlje (1230. –1489.),
papa (od 1489.)		 — Izvorno je djelovao kao bratovština vitezova koji su, pod nadležnošću jeruzalemskih kraljeva, čuvali Baziliku Svetoga groba. Godine 1113., nakon priznanja pape Paskala II., vitezovi su se povezali s kanonicima Svetoga groba, tvoreći vojnu granu pod nazivom Militi Sancti Sepulcri. Nakon pada Jeruzalema 1291., viteštvo se dodjeljivalo istaknutim hodočasnicima, što je činio kustodiju Svete Zemlje.[8] Papa Aleksandar VI. reorganizirao je red 1496. godine pod imenom Sveti i vojni red Svetoga groba, dok ga je papa Pio IX. obnovio 1847., u trenutku ponovne uspostave latinskoga Jeruzalemskog patrijarhata.[9] Od 1931. poznat je pod sadašnjim nazivom Konjanički red Svetoga groba Jeruzalemskog.
Templari
(Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama)		 oko 1118. Bernard iz Clairvauxa,
Hugo de Payens		 Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljevstvo 1129. od pape Honorija II.
do 1312. po papi Klementu V.		 papa (1129. – 1312.) 1312. Red templara ukinut je 22. ožujka 1312. papinskom bulom Vox in excelso pape Klementa V.[10][11] Nakon toga, portugalski kralj Dinis I. osnovao je 1317. Vojni red Krista (Ordem Militar de Cristo) za vitezove koji su preživjeli procese vođene protiv templara diljem Europe. Red je službeno potvrđen 1319. godine.[12][13][14] Imovina templara tada je prenesena na Ivanovce, osim u kraljevinama Kastilji, Aragonija i Portugalu, gdje je raspodjela imovine pridonijela konačnom ukinuću templara u korist suparničkog reda.[15]
Kao posljedica toga, samo Vojni red Krista u Portugalu i njegov papinski ogranak, Vrhovni red Krista, mogu se smatrati istinskim nasljednicima templarskog reda. U Portugalu se danas koristi kao počasni državni red za zasluge i čuva se u tom svojstvu.[15][16][17]
Lazaristi
(Red svetog Lazara Jeruzalemskog)		 oko 1118. Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljevstvo 1255. od pape Aleksandra IV.
do 1489. po papi Inocentu VIII.		 kralj Fulk Jeruzalemski (1142.)
papa (oko 1255. – 1572.)
Kuća Savoja (od 1572.)
Kuća Francuske (1609. – 1830.)		 1489.,
1572.,
1609.,
1830.
(1856.)		 Talijanska grana reda spojena je 1572. s Redom svetog Mauricija, čime je nastao Red svetih Mauricija i Lazara pod zaštitom Kraljevske kuće Savoja, koji i danas postoji.
Godine 1609. francuski kralj Henrik IV. povezao je red u Francuskoj s Redom Gospe od brda Karmela, stvarajući Kraljevski vojni i bolnički red Gospe od brda Karmela i svetog Lazara Jeruzalemskog ujedinjeni, koji je u Francuskom kraljevskom almanahu bio naveden kao red pod kraljevskom zaštitom sve do 1830. godine.[18]
Teutonci
(Red teutonskih vitezova doma svete Marije Jeruzalemske)		 oko 1192. Akra,
Jeruzalemsko Kraljevstvo		 — Glavna grana Teutonskog reda preoblikovana je 1929. godine u isključivo katolički crkveni red.
Teutonski red Bailiwicka iz Utrechta u Nizozemskoj, koja se tijekom reformacije odvojila od rimokatoličke matične grane, nastavila je djelovati kao protestantski viteški red.[19]

Nacionalni

[uredi | uredi kôd]
SimbolNazivGodina osnutkaOsnivačPodrijetloPriznanjeZaštitaUkinućeNapomene
Red svetog Jakova od Altopascija 1075.,
(1084.)		 Matilda Toskanska Altopascio, Toskana, Sveto Rimsko Carstvo 1239. – 1459.[a] 1244. od cara Fridrik II.[b] 1459.,
1587.,
1672.		 Red je prvenstveno pružao sigurnost i zaštitu talijanskim hodočasnicima u Svetu Zemlju te na putu Svetog Jakova. Godine 1587. papa Siksto V., na zahtjev velikog vojvode Toskane, spojio ga je s Redom svetog Stjepana. U Francuskoj je 1672. bio uklopljen u Red svetog Lazara.
Vojni red Monreala 1124. kralj Alfonso I. Aragonski i Navarski Monreal del Campo, Kraljevina Aragonija 1143.
1150.
Vojni red Aviza 1176.
 (Évora) Avis, Kraljevina Portugal Kuća Aviz (1385. – 1580.) 1789. Red je sekulariziran 1789. godine. Njegovi su statuti više puta revidirani zajedno s ostalim portugalskim redovima za zasluge – tijekom Prve Republike (1910.–1926.), zatim 1962. te ponovno 1986. godine.
Red krila svetog Mihovila 1147.
(1171.)
(1828./
1848./
1986.)		 kralj Alfons I. Santarém, Kraljevina Portugal 1171. od pape Aleksandra III.[c] Kuća Braganza (od 2001.) 1732. Red je napušten 1732. godine,[20] a obnovio[21] ga je kralj Miguel I. 1828.,[22] tijekom svoje kratke vladavine prije poraza u Liberalnim ratovima od brata, kralja Pedra IV.[23] Ponovno je oživljen 1848.,[21] a zatim i 1986. godine.
Red Calatrava 1158. Raymond iz Fitera Calatrava la Vieja, Kraljevina Kastilija 1164. od pape Aleksandra III. Kuća Burbon 1838. Kralj Karlo III. Španjolski 1775. zatražio je da se stari redovi uključe u njegov novoutemeljeni red koji je nosio njegovo ime, što je dovelo do njihova raspuštanja. Kralj Josip Bonaparte 1808. zaplijenio je njihovu imovinu, no kralj Ferdinand VII. ponovno ih je uspostavio prilikom restauracije 1814. godine. Red je sekulariziran 1838. godine.
Red Svetog Duha 1161. Guy iz Montpelliera Provansa, Kraljevina Francuska oko 1161. – do 1216. po papi Inocentu III. 1692./
1700./
20. st.		 Povijesno je imao i religiozni i viteški karakter. Godine 1692. francuski kralj Luj XIV. spojio ga je s vlastitim Red Gospe od brda Karmela|Redom Gospe od brda Karmela. Preostala organizacija 1700. bila je uredbom pretvorena u isključivo redovnički red.[24] Njegove su grane u Francuskoj opstale sve do 20. stoljeća.
Red Aubraca 1162. Aubrac, Kraljevina Francuska 18. st. Nestao je tijekom Francuske revolucije krajem 18. stoljeća.
Red Santiaga 1170. León, Kraljevina León 1175. od pape Aleksandra III.[d] Kuća Burbon —
Red Alcantara 1177. Alcantara, Kraljevina León 1177. od pape Aleksandra III. Kuća Burbon —
Red Mountjoy 1180. grof Rodrigo Álvarez Sveta Zemlja 1221. Kastiljski kralj Ferdinand III. je 1221. godine ovaj red uklopio u Red Calatrava.
Red Truxilla do 1188. Trujillo, Kraljevina Kastilija 1195.
Vitezovi svetog Tome[e] 1191. William, kapelan dekana Akra i Kraljevina Engleska 1538.
Red Monfragüea 1196. Monfragüe, Kraljevina Kastilija 1221. Kastiljski kralj Ferdinand III. je 1221. godine ovaj red uklopio u Red Calatrava.
Red Svetog Jurja iz Alfame 1201. kralj Petar II. Aragonski Kruna Aragonije 15. st. U ranom 15. stoljeću red je bio pripojen Redu Montese.
Livonska braća mača 1202. biskup Albert iz Rige Riga, Stara Livonija 1204. od pape Inocenta III. 1236. Red je bio pripojen Teutonskom redu kao Livonski red, a raspušten je 1561. godine.
Red Dobrina 1216. pruski biskup Kristijan Olivski 1228. od pape Grgura IX. 1240. Red je okupljao malen broj članova, s najviše 35 vitezova. Vodio je borbe protiv Prusa, a oko 1235. većina njegovih pripadnika pridružila se Teutonskom redu. Preostala braća 1237. godine, po nalogu kneza Konrada I. Mazovjeckog, ojačala su obranu grada Drohičina. Red se posljednji put spominje 1240., kada je Drohičin zauzeo knez Danijel Kijevski.
Milicija vjere Isusa Krista 1221. Languedoc, Kraljevina Francuska 1221. od pape Honorija III. 1285. Kao svoj znak koristila je simbol Dominikanskoga reda. S vremenom je bila uklopljena u Treći red svetoga Dominika.
Red vjere i mira 1231. Gaskonja, Kraljevina Francuska 1231. od pape Grgura IX. 1273.
Vitezovi križa s crvenom zvijezdom 1233. Janja Praška Prag, Kraljevina Bohemija 1237. od pape Grgura IX.[f] —
Milicija Isusa Krista 1233. biskup Bartolomej da Breganze iz Vicenze Parma 1234. od pape Grgura IX. nakon 1261. Kao svoj znak koristila je simbol Dominikanskoga reda. Milicija nestaje iz povijesnih izvora nakon 1261. godine, kada njegovu ulogu preuzima novoutemeljeni Red Blažene Djevice Marije.
Red Blažene Djevice Marije 1261. Loderingo d'Andalo, Catalano dei Malavolti, Ugolino Lambertini Bologna 1261. od pape Urbana IV. 1558. Red je ukinuo papa Siksto V. 1558. godine.
Red Svete Marije Španjolske 1270. kralj Alfons X. Kruna Kastilije Alfons X. 1280. Red je pripojen Redu Santiaga.
Red Montesa 1312. kralj Alfonso I. Aragonski Montesa, Kraljevina Aragonija 1317. od pape Ivana XXII. Kuća Burbon —
Vojni red Krista[g] 1318.
1917.		 kralj Dinis I. Kraljevina Portugal Portugalska Republika (od 1917.) 1789.
1910.		 Portugalski kralj Dinis I. osnovao je Red 1318. godine za vitezove Templare koji su preživjeli procese vođene protiv templara diljem Europe nakon 1312. Sekulariziran je 1789.
Red zmajskih vitezova 1408. kralj Žigmund Luksemburški Kraljevina Ugarska 1470-ih Aktivan tijekom cijelog 15. stoljeća na Balkanu.
Red svetog Mauricija 1434. vojvoda Amadeo VIII. Thonon-les-Bains, Savojsko Vojvodstvo 1572. Red je 1572. godine papa Grgur XIII. spojio s Redom svetog Lazara u Italiji u Red svetih Mauricija i Lazara.
Vojni red tornja i mača[h] 1459. kralj Alfons V. Kraljevina Portugal Portugalska Republika (od 1910.) — Red je obnovljen 1808. godine od strane princa regenta Ivana, kasnijeg kralja Ivana VI. Nakon ukidanja monarhije 1910., svi vojni redovi u Portugalu bili su raspušteni, osim Reda tornja i mača. Predsjednik Portugala od tada je ex officio veliki meštar toga reda.
Red Gospe od Betlehema 1453. papa Pio II. Lemnos, Bizantsko Carstvo 1459. od pape Pija II. 1460. Red je osnovao papa Pio II. 1453. godine, nakon pada Carigrada pod Osmansko Carstvo, s ciljem obrane otoka Lemnosa. Budući da su ga Osmanlije ubrzo ponovno zauzele, red je izgubio svrhu i bio ukinut gotovo odmah nakon osnutka.[25][26]
Red svetog Jurja u Koruškoj 1469. car Fridrik III. 1469. od pape Pija II. Kuća Habsburg 1598.
Konstantinijanski red svetog Jurja oko 1545. Angeli-Komneni 1550. od pape Julija III.[i] Kuća Burbon Dviju Sicilija Red je osnovan između 1520. i 1545. godine, a obitelj Angeli Komneni sastavila je njegove statute datirane u 1522. Veliki meštar Andrea Angelo Flavio Komneni prvi je put službeno spomenut 1550. godine u papinskoj buli Quod Aliasla pape Julija III.
Red svetog Stjepana[j] 1561. vojvoda Cosimo Medici Firentinsko Vojvodstvo 1561. od pape Pija IV. Kuća Medici
Kuća Habsburg-Lotringen u Toskani		 Red je osnovao Cosimo I. Medici kao benediktinski red, posvećen papi mučeniku Stjepanu I., u spomen na pobjede u bitki kod Montemurla (1537.) i u bitki kod Marciana 1554. godine. Red je djelovao protiv Osmanlija i gusara na Sredozemnom moru. Ukinut je 1859. nakon pripajanja Toskane Kraljevini Sardiniji. Danas njegovo katoličko nasljeđe polaže pravo nadvojvoda Sigismund, veliki vojvoda Toskane.

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Red je spomenut u papinskoj buli iz 1198. pape Inocenta III..
  2. ↑ Car Fridrik II. je potvrdio svojstva hospicija "Altopassus" u Italiji.
  3. ↑ Papa je 1171. godine odobrio prve statute Reda.
  4. ↑ Papa je 5. srpnja 1175. godine izdao papinsku bulu kojom je proznao Red.
  5. ↑ Puni naziv je Red hospitalaca svetog Tome Canterburyjskog u Akri.
  6. ↑ Također, Red je potvrđen 1292. godine od veleposlanika pape Nikole IV.
  7. ↑ Osnovan je pod nazivom: Red vitezova Gospodina našega Isusa Krista
  8. ↑ Osnovan je pod nazivom: Vojni red tornja i mača, za hrabrost, odanost i zasluge.
  9. ↑ Red je 1910. godine dobio kardinalko pokroviteljstvo po odluci Pija X.
  10. ↑ Puni naziv glasi: Sveti vojni red sv. Stjepana, pape i mučenika

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Demurger, Alain. 2005. Les Templiers. Une chevalerie chrétienne au Moyen Age: Une chevalerie chrétienne au Moyen Age (francuski). Editions du Seuil. Pariz. ISBN 9782021008340
  2. ↑ Crawford, Paul. 26. ožujka 1996. The Military Orders: Introduction. The ORB: On-line Reference Book for Medieval Studies (engleski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
  3. ↑ Jones, Michael, ur. 1995. The New Cambridge Medieval History: Volume 6, C.1300-c.1415 (engleski). Cambridge University Press. Cambridge. str. 209. ISBN 9780521362900
  4. ↑ Jotischky 2004, str. 199–205.
  5. ↑ Jotischky 2004, str. 202–203.
  6. ↑ Tyerman 2019, str. 315–327.
  7. ↑ Tyerman 2019, str. 328–333.
  8. ↑ D'Assemani, Michael H. Abraham. 1944. The Cross on the Sword: A History of the Equestrian Order of the Holy Sepulchre of Jerusalem (engleski). Lithographed by Photopress
  9. ↑ Order of the Holy Sepulchre of Jerusalem. vatican.va (engleski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
  10. ↑ Ferguson, Robert. 26. kolovoza 2011. The Knights Templar and Scotland (engleski). History Press Limited. str. 39. ISBN 978-0-7524-6977-5
  11. ↑ Jochen Burgtorf; Paul F. Crawford; Helen J. Nicholson. 28. lipnja 2013. The Debate on the Trial of the Templars (1307–1314) (engleski). Ashgate Publishing, Ltd. str. 298. ISBN 978-1-4094-8102-7
  12. ↑ Herbermann, Charles, ur. 1913. Order of the Knights of Christ . Catholic Encyclopedia (engleski). Robert Appleton Company. New York.
  13. ↑ Fitzsimons, Matthew Anthony; Bécarud, Jean. 1969. The Catholic Church today: Western Europe (engleski). University of Notre Dame Press. str. 159
  14. ↑ Nicholson, Helen J. 1. siječnja 2004. The Crusades (engleski). Greenwood Publishing Group. str. 98. ISBN 978-0-313-32685-1
  15. 1 2 de Bragança, José Vicente. The Military Order of Christ and the Papal Croce di Cristo. jvarnoso.com (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 6. svibnja 2008. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
  16. ↑ Note of Clarification from the Secretariat of State. news.va (engleski). Pontifical Council for Social Communication. 16. listopada 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. listopada 2016. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
  17. ↑ Noonan, Jr., James-Charles. 1996. The Church Visible: The Ceremonial Life and Protocol of the Roman Catholic Church (engleski). Viking. str. 196. ISBN 0-670-86745-4
  18. ↑ Moeller, Charles. The Military Orders. newadvent.org. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
  19. ↑ Riley-Smith, Jonathan. 1999. The Oxford History of the Crusades (engleski). Oxford University Press. ISBN 9780192853646
  20. ↑ Anderson, James. 1732. Royal genealogies: or, The genealogical tables of emperors, kings and princes, from Adam to these times; in two parts (engleski). James Bettenham. London. str. ix. Pristupljeno 31. kolovoza 2025.
  21. 1 2 de Almeida, Gomes Abrunhosa Marques de; Manuel, Ângelo. 2007. Precedentes histórico-teóricos dos regionalismos dos Açores e da Galiza (španjolski). Univ Santiago de Compostela. Santiago de Compostela. str. 187
  22. ↑ Cheke, Marcus. 1969. Carlota Joaquina, queen of Portugal (engleski). ponovljeno izdanje. Books for Libraries Press. Freeport, N.Y.. str. 195. ISBN 978-0-8369-5040-3
  23. ↑ Jenks, George C. Monarchs in Exile. The Bookman (engleski). Dodd, Mead and Co.. New York. 32: 273
  24. ↑ Orders of the Holy Ghost. newadvent.org (engleski). Pristupljeno 31. kolovoza 2025.
  25. ↑ Bethlehemites (engleski). Pristupljeno 31. kolovoza 2025.
  26. ↑ Trollope, Thomas Anthony. 1834. An encyclopædia ecclesiastica (engleski). John Murray. London. str. 238

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]
  • Jotischky, Andrew. 2004. Crusading and the Crusader States (engleski). Taylor & Francis. ISBN 978-0-582-41851-6CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Nicholson, Helen J. The Knights Hospitaller (2001).
  • Riley-Smith, Jonathan. Hospitallers: The History of the Order of St John (1999).
  • Morten, Nicholas Edward. The Teutonic Knights in the Holy Land 1190-1291 (Woodbridge: Boydell Press, 2009)
  • Forey, Alan John. The Military Orders: From the Twelfth to the Early Fourteenth Centuries. *(Basingstoke: Macmillan Education, 1992)
  • Tyerman, Christopher. 2019. The World of the Crusades (engleski). Yale University Press. ISBN 978-0-300-21739-1CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vojni_red&oldid=7286582"