Prijeđi na sadržaj

Vrhovno vijeće Škotskog obreda SAD, sjeverna jurisdikcija

Izvor: Wikipedija
Vrhovno vijeće Drevnog prihvaćenog škotskog obreda, Sjeverna jurisdikcija SAD-a
Utemeljena 15. svibnja 1867.
Mjesto osnivanja New York City, New York
Sjedište Lexington, Massachusetts
Lokacija Sjedinjene Američke Države[a]
Službena stranica scottishritenmj.org

Vrhovno vijeće Drevnog prihvaćenog škotskog obreda, Sjeverna jurisdikcija SAD-a (engl. Supreme Council, Ancient Accepted Scottish Rite, Northern Jurisdiction, USA) drugo je najvažnije vrhovno vijeće Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda te koje nadzire djelovanje Škotskog reda u petnaest saveznih američkih država. Ova je teritorijalna nadležnost uspostavljena 1827. godine, kada je Sjeverna jurisdikcija dobila ovlasti nad "tadašnjih 14 saveznih država[b] istočno od rijeke Mississippi i sjeverno od Mason-Dixonove[c] linije".

Ono je najviše upravno tijelo Škotskog reda unutar svoje jurisdikcije i jedno je od četiri regularna i priznata vrhovna vijeća u Sjedinjenim Državama – uz Južnu jurisdikciju i dva vrhovna vijeća povezana s afroameričkim slobodnim zidarstvom.[1]

Vrhovno vijeće Sjeverne jurisdikcije može imati najviše 66 članova, a vodi ga suvereni veliki zapovjednik (Sovereign Grand Commander). Članovi koji su izabrani u Vrhovno vijeće dobivaju naziv "aktivni član" (Active). U ovoj jurisdikciji, svi slobodni zidari koji prime 33. stupanj postaju počasni članovi Vrhovnog vijeća. Voditelj Škotskog reda u svakoj saveznoj državi Sjeverne jurisdikcije nosi naslov namjesnik Vrhovnog vijeća (Deputy of the Supreme Council), npr. u Ohiju je to namjesnik za Ohio, i tako redom za svaku državu. Svaki namjesnik ima jednog ili više aktivnih članova koji mu pomažu u upravljanju radom u toj državi. Aktivni članovi Vrhovnog vijeća koji su vjerno služili 10 godina ili su navršili 75 godina života mogu steći počasni status "aktivni u miru" (Active, Emeritus).

Vrhovno vijeće Sjeverne jurisdikcije sastaje se svake godine: parnim godinama u formi užeg sastanka, a neparnim godinama na redovnom godišnjem zasjedanju na kojem sudjeluju svi članovi. Tijekom neparnih godina, upravo na toj godišnjoj sjednici dodjeljuje se 33. stupanj novoizabranim kandidatima.

U Sjevernoj jurisdikciji postoji uvjet od 46 mjeseci članstva i aktivnosti prije nego što kandidat postane podoban za primanje 33. stupnja. Iako postoje priznanja poput Nagrade za zaslužno služenje (Meritorious Service Award) i Posebnog priznanja za istaknuti doprinos (Distinguished Service Award),[2] ona nisu obvezni koraci prema 33. stupnju.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Središnjica Sjeverne jurisdikcije Škotskog reda u Lexingtonu.
Hram u Indianapolisu, Indiana

Većina od 33 stupnja Škotskog obreda potječe iz ranijih sustava viših stupnjeva.[3] Još 1767. godine u Albanyju, savezna država New York, osnovana je Loža savršenstva "Ineffable", koja je dodjeljivala stupnjeve do 25. stupnja.[4] Slična su tijela postojala i u Philadelphiji i Charlestonu, ali su sva do 1800. godine prestala s radom. Formalno osnivanje Škotskog reda u Sjedinjenim Američkim Državama, s dodjelom stupnjeva do 33., dogodilo se osnutkom Majčinskog Vrhovnog vijeća u Charlestonu, Južna Karolina, u svibnju 1801.[5]

Godine 1806., član Južne jurisdikcije Antoine Bideaud otputovao je u New York i "ispod stola" dodijelio 30., 31. i 32. stupanj Johnu Josephu Gourgasu i četvorici drugih Francuza, naplativši svakome 46 dolara.[5] Taj je čin bio motiviran financijskom zaradom, bez službenog odobrenja. Početkom 1813. godine, Emmanuel De La Motta, veliki rizničar Južne jurisdikcije, boravio je u New Yorku radi zdravstvenih razloga te saznao za ove "neslužbene" članove Škotskog reda. Tijekom narednih mjeseci, njihov je status formalno reguliran, čime su postali regularni članovi Reda. Šest utemeljitelja uključivalo je ljude koji će kasnije postati prva trojica suverenih velikih zapovjednika Sjeverne jurisdikcije: Daniel D. Tompkins, Sampson Simson, John Joseph Gourgas te još trojicu: John Gabriel Tardy, Richard Riker i Moses Levy Maduro Peixotto.[5]

Dana 1. svibnja 1813., dužnosnik Vrhovnog vijeća iz Charlestona uveo je nekoliko njujorških slobodnih zidara u 33. stupanj te osnovao Vrhovno vijeće za Sjeverni masonski okrug i jurisdikciju. Dana 21. svibnja 1814., novoosnovano vijeće ponovno je sazvano, a tijekom zasjedanja su njegovi članovi imenovani, izabrani i instalirani u skladu sa svim pravilima, čime je ono postalo "drugo Veliko i Vrhovno vijeće".[5] U povelji ovog tijela, sastavljenoj 7. siječnja 1815., stoji i napomena: "Smatramo da ratifikacija treba biti datirana na dan 21. svibnja 5815."[d][3]

Sjeverna jurisdikcija je, međutim, imala rivalstvo s Cerneauovim Vrhovnim vijećem, koje je također polagalo pravo na upravljanje Škotskim redom u sjevernim državama. Dok su razlike između tih tijela bile višestruke, neki povjesničari ističu da je ključna razlika bila u pristupu prema židovskim članovima: Sjeverna jurisdikcija bila je inkluzivna, dok je Cerneauovo vijeće isključivalo Židove.[6]

Nakon tzv. Morganove afere (1830-ih), koja je izazvala snažan antimasonski pokret u SAD-u, Sjeverna jurisdikcija prestaje s djelovanjem između 1832. i 1843.[7] Tijekom tog razdoblja, organizaciju su održavali samo dvojica ljudi – Gourgas i Yates, koji su sačuvali dokumentaciju i međusobno komunicirali o teškoj situaciji američkog slobodnog zidarstva.[8] Mnogi su tada napustili slobodnog zidarstva zbog javnog pritiska i društvene osude.[9]

Godine 1860., tijekom sastanka Vrhovnog vijeća Sjeverne jurisdikcije, tadašnji suvereni veliki zapovjednik Edward Asa Raymond izazvao je ozbiljnu krizu vodstva. Naime, odbio je razmotriti jednu točku dnevnog reda, spriječio glasovanje o prekidu sjednice, a zatim samovoljno proglasio sjednicu zatvorenom. Sljedećeg dana, odmah nakon čitanja zapisnika, zatvorio je Vrhovno vijeće sine die – tj. na neodređeno vrijeme – i napustio sastanak. U Raymondovoj odsutnosti, Killian Henry Van Rensselaer izabran je za zamjenika velikog zapovjednika, a potom i za vršitelja dužnosti suverenog velikog zapovjednika. Raymond je tada u potpunosti napustio Vrhovno vijeće te je, zajedno s velikim rizničarom Simonom W. Robinsonom, osnovao paralelno Vrhovno vijeće, koje je po njemu i nazvano, a ubrzo se ujedinilo s Hays-Cerneauovim Vrhovnim vijećem. Početkom 1862., iz tog novog tijela izbačen je Van Rensselaer, kao njegov protivnik.[10] Nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju 1862., Raymond je optužen za "duh neposluha" i za nastojanje da se nastavi ponašati kao suvereni veliki zapovjednik, unatoč činjenici da je službeno bio razriješen dužnosti. Tada je i izbačen iz originalnog Vrhovnog vijeća Sjeverne jurisdikcije.[11] Ova kriza, poznata kao "Raskol iz 1860." godine (Schism of 1860), započela je kao unutarnji sukob oko vodstva, a rezultirala je time da su na sjeveroistoku SAD-a paralelno djelovala dva Vrhovna vijeća, sve do pomirbe 1867. godine.[5]

Službeni datum osnutka današnjeg Vrhovnog vijeća, Sjeverne jurisdikcije SAD-a, računa se od 15. svibnja 1867., kada je došlo do "Unije 1867." – spajanja izvorne Sjeverne jurisdikcije s konkurentskim Hays-Raymond-Cerneauovim Vrhovnim vijećem u New Yorku. Time je nastao današnji oblik Sjeverne jurisdikcije.[5][12]

Sjedište Sjeverne jurisdikcije bilo je izvorno smješteno u New Yorku, ali se veći dio kraja 19. i tijekom 20. stoljeća nalazilo u centru Bostona. Od 1927. do 1968., uredi su bili smješteni u bostonskom hotelu, a potom su 1968. premješteni u Lexington, Massachusetts. Godine 2013., zgrada sjedišta prodana je općini Lexington, a uredi suverenog velikog zapovjednika preseljeni su u prostor Škotskogritskog masonskog muzeja i knjižnice, koji se nalazi odmah pokraj bivšeg sjedišta.[5]

U prosincu 2023., bivši suvereni veliki zapovjednik David Glattly javno je kritizirao Vrhovno vijeće zbog unutarnjih sukoba i financijskog lošeg upravljanja.[13] Već u veljači 2024., Glattly je izbačen iz Reda, isprva bez službenog obrazloženja. U ožujku 2024., aktualni suvereni veliki zapovjednik Walter F. Wheeler naveo je kako je Glattly izbačen zbog izborne prijevare, neprikladnih kadrovskih postupaka, loše kontrole proračuna i troškova, ozbiljnih propusta u korporativnom upravljanju, te zbog stvaranja toksičnog radnog okruženja tijekom svog mandata.[14][15]

Ustroj

[uredi | uredi kôd]
Nadležnost Sjeverne jurisdikcije na području SAD-a.

Nadležnost

[uredi | uredi kôd]

Pod okriljem Vrhovnog vijeća Sjeverne jurisdikcije djeluje 97 dolina (Valleys[16]) koje se nalaze na području 15 saveznih država SAD-a.[17][18]

Uprava

[uredi | uredi kôd]
Daniel D. Tompkins (1774. – 1825.), šesti potpredsjednik Sjedinjenih Država, od 1817. do 1825. godine, bio je prvi suvereni veliki zapovjednik (1813. – 1825).

Na čelu Sjeverne jurisdikcije nalazi se suvereni veliki zapovjednik (Sovereign Grand Commander). Od osnutka 1813. godine, ovu je dužnost obnašalo ukupno 23 osobe, uključujući jednog koji je bio samo vršitelj dužnosti. Najduže je služio Henry Lynde Palmer – 30 godina, dok je najkraći mandat imao Giles Fonda Yates, koji je bio zapovjednik svega 10 dana. Zanimljivo je da su tri suverena velika zapovjednika Sjeverne jurisdikcije bili isključeni iz Vrhovnih vijeća Škotskog reda, bilo tijekom svog mandata ili nakon njega: Edward Raymond (1862.), Killian Henry Van Rensselaer (1862.) i David Glattly (2024.). Popis suverenih velikih zapovjednika redom uključuje sljedeće osobe:[19][20]

  1. Daniel D. Tompkins (1813. – 1825.)
  2. Sampson Simson (1825. – 1832.)
  3. John James Joseph Gourgas (1832. – 1851.)
  4. Giles Fonda Yates (1851.)
  5. Edward Asa Raymond (1851. – 1860.)
  6. Killian Henry Van Rensselaer (v.d. 1860. – 1861; 1862. – 1867.)
  7. Josiah Hayden Drummond (1867. – 1879.)
  8. Henry Lynde Palmer (1879. – 1909.)
  9. Samuel Crocker Lawrence (1909. – 1910.)
  10. Barton Smith (1910. – 1921.)
  11. Leon Martin Abbott (1921. – 1932.)
  12. Frederic Beckwith Stevens (v.d. 1932. – 1933.)
  13. Melvin Maynard Johnson (1933. – 1953.)
  14. George Edward Bushnell (1953. – 1965.)
  15. George Adelbert Newbury (1965. – 1975.)
  16. Stanley Fielding Maxwell (1975. – 1985.)
  17. Francis George Paul (1985. – 1993.)
  18. Robert Odel Ralston (1993. – 2003.)
  19. Walter Ernest Webber (2003. – 2006.)
  20. John William McNaughton (2006. – 2017.)
  21. David Alan Glattly (2017. – 2021.)
  22. Peter John Samiec (2021. – 2023.)
  23. Walter F. Wheeler (od 2023.)

Struktura stupnjeva

[uredi | uredi kôd]
Znakovi četiri tijela Sjeverne jurisdikcije (s lijeva): lože savršenstva, vijeća prinčeva Jeruzalema, kapiteli ružinog križa i konzistoriji.

Članovi Sjeverne jurisdikcije moraju prethodno dosegnuti treći stupanj – tj. postati majstori – u svojoj matičnoj loži prije nego što se mogu prijaviti za članstvo u Škotskom redu.[21] Sjeverna jurisdikcija aktivno dodjeljuje još 29 dodatnih stupnjeva, dok se 33. stupanj dodjeljuje počasno, kao priznanje za poseban doprinos slobodnom zidarstvu i društvu. Ipak, primanje ovih dodatnih stupnjeva ne daje članovima viši "rang" u slobodnom zidarstvu. Iako veći brojevi mogu sugerirati hijerarhiju, ovi se stupnjevi smatraju dodatnim stupnjevima, što znači da predstavljaju širenje znanja, a ne napredovanje u rangu. Oni su obrazovni i simbolički, a ne upravni.

Godine 2004., Sjeverna jurisdikcija je prepisala i reorganizirala stupnjeve,[22] a daljnje promjene uslijedile su 2006. godine.[23] Prema stanju iz 2023. godine, stupnjevi se u Sjevernoj jurisdikciji dijele u četiri tematske cjeline:

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Sjeverna jurisdikcija ima nadležnost u 15 od 51 savezne države.
  2. ↑ Wisconsin u to vrijeme još nije bio savezna država, već dio teritorija Michigana.
  3. ↑ Mason-Dixonova linija je linija razgraničenja koja razdvaja četiri američke države: Pennsylvaniju, Maryland, Delaware i Zapadnu Virginiju.
  4. ↑ 5815. po kalendaru slobodnih zidara, što odgovara 1815. godini.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Supreme Councils of North America. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 5. travnja 2025.
  2. ↑ NMJ Medals and Awards. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 5. travnja 2025.
  3. 1 2 de Hoyos, Arturo. 2007. Scottish Rite Ritual Monitor and Guide (engleski). Supreme Council 33 Ancient and Accepted Scottish Rite of Freemasonry, So. Jurisdiction. Washington. ISBN 9780970874924
  4. ↑ What is the Lodge of Perfection?. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.
  5. 1 2 3 4 5 6 7 The History of the Ancient Accepted Scottish Rite of Freemasonry, Northern Masonic Jurisdiction. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.
  6. ↑ Croteau, Jeffrey. 2021. Joseph Cerneau vs. Emanuel De La Motta: Understanding the Founding of the Scottish Rite’s Northern Masonic Jurisdiction in 1813 through the Lens of Religious Intolerance (PDF). Wade, John S. (ur.). Freemasonry on the Frontier (engleski). Lewis Masonic. str. 319–340. ISBN 978-0853185949
  7. ↑ Proceedings of the Supreme Council of the Sov. Gr. Inspectors General for the Northern Masonic Jurisdiction of the United States (engleski). Stephen Berry. Portland. 1876. str. 76–77
  8. ↑ Digital Collections Highlight: Killian H. Van Rensselaer’s 1845 Petition. nationalheritagemuseum.typepad.com (engleski). 20. rujna 2022. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. rujna 2025. Pristupljeno 6. travnja 2025.
  9. ↑ Manuscript copy of a letter from Giles F. Yates to Nathan N. Whiting, 1828 April 4. digitalvgw.omeka.net (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 23. lipnja 2025. Pristupljeno 6. travnja 2025.
  10. ↑ Raymond Supreme Council expulsion certificate for Charles W. Moore and Killian H. Van Rensselaer, 1862 January 22. digitalvgw.omeka.net (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2025. Pristupljeno 6. travnja 2025.
  11. ↑ Supreme Council expulsion certificate for Edward A. Raymond and Simon W. Robinson, 1862 May 22. digitalvgw.omeka.net (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2025. Pristupljeno 6. travnja 2025.
  12. ↑ de Hoyos, Arturo. 1995. The Union of 1867. Heredom (engleski). Scottish Rite Research Society. Washington, D.C.. 5: 7–45
  13. ↑ AASR NMJ Past Commander David Glattly Speaks Out. freemasonsfordummies.blogspot.com (engleski). 31. prosinca 2023. Pristupljeno 6. travnja 2025.
  14. ↑ Wheeler, Walter F. 15. veljače 2024. Statement of Facts: David A. Glattly. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.
  15. ↑ Past Sovereign Grand Commander David Glattly 33° Expelled from the Scottish Rite NMJ. freemasonsfordummies.blogspot.com. 15. veljače 2024. Pristupljeno 6. travnja 2025.
  16. ↑ What are Scottish Rite Valleys?. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.
  17. ↑ State Leadership. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.
  18. ↑ FAQ What are the 15 states of the Northern Masonic Jurisdiction?. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.
  19. ↑ Tabbert, Mark A. 10. rujna 2003. From a Point to a Line: Twenty Sovereign Grand Commanders. freemasons-freemasonry.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2025. Pristupljeno 6. travnja 2025.
  20. ↑ The Office of Sovereign Grand Commander. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 9. travnja 2025.
  21. ↑ What is required for membership in 32nd Degree Freemasonry?. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.
  22. ↑ Hodapp, Christopher. 2021. Freemasons For Dummies (engleski). John Wiley & Sons. Indianapolis. str. 226–227. ISBN 9781119843429
  23. ↑ Ritual Changes (PDF). The Northern Light Magazine (engleski): 6. 2006
  24. ↑ What is the Council of Princes of Jerusalem?. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.
  25. ↑ About the Chapter of Rose Croix. scottishritenmj.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2025.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vrhovno_vijeće_Škotskog_obreda_SAD,_sjeverna_jurisdikcija&oldid=7588485"