Vulkanski stožac
Vulkanski stožac je elementarni oblik vulkanskoga reljefa. Predstavljen je uzvišenjem nastalim nagomilavanjem vulkanoklastični sedimenta i izlijevanjem lave, pri vulkanskim erupcijama. Na njenome vrhu nalazi se otvor ljevkastoga oblika koji se naziva krater. Lijevak kratera sužava se s povećanjem dubine i prelazi u vertikalni, cilindrični kanal koji nosi naziv „grotlo vulkana”. Kroz grotlo najprije prolazi magma iz unutrašnjosti krećući se k površini. Krater i grotlo su osnovni morfološki elementi vulkanskog stošca.
Veličina stošca, njegov stvaranje i razaranje zavise o nekoliko faktora, na prvome mjestu od erupcija i intenziteta i trajanja vulkanskog rada. Vulkanski štošci velikih razmjera posljedica su erupcija koje se karakteriziraju izlijevanjem velikih količina lave i izbacivanjem ogromnih masa vulkanoklastičnoga materijala. Dugotrajne i snažne erupcije ovoga tipa stvaraju stošce divovskih dimenzija, kakve su stošci Havajskoga otočja. Oni su se počele formirati još u tercijaru, pod morem, a njihova aktivnost traje i danas. Dižu se s oceanskoga dna dubokog preko 6.000 m, a njihova visina iznad razine mora prelazi 4.000 m. Najviši stošci su: Mauna Kea (4.214 m), Mauna Loa (4.168 m) i Kilauea (1 231 m n. v.) i oni predstavljaju najviše oblike litosfere uopće.
Kod stožaca se razlikuje apsolutna i relativna visina. Za vulkane je važnija relativna, tj. visina od podnožja stošca do vrha. Npr. Chimborazo je visok 6.272 metara, ali je stožac visok svega 2.400 metara.
Vulkanski stošci i mogu biti jednostavni ili složeni. Jednostavni se sastoje od jednog manje ili više pravilnog uzvišenja, najčešće oblika zaobljenog stošca. Složeni stošci su asimetrični, nepravilni i imaju dva ili više kratera. Oni se dalje mogu podijeliti na sekundarne vulkanske stošce (manji i mlađi stošci koje su nastale u središtu većega i starijega kratera) i parazitske (bočne, adventivne) vulkanske stošce koje se javljaju na bokovima vulkana i nastaju prskanjem zbog pritiska. Nizovi parazitskih stožaca stvaraju se na pukotinama stvorenim prskanjem glavnog vulkanskog stošca. Na Etni ih ima preko 1000 s visinom koja se kreće od 150 do 200 m. Vulkani Kamčatke (Ključevska Sopka, Tolbačik) karakteristični su po brojnim parazitskim stošcima.
Parazitski vulkanski stošci mogu se javiti i u podnožju glavnih vulkanskih stožaca, ali i neposredno u kraterima vulkana, između staroga kratera i mlađeg, središnjeg, sekundarnog stošca. U krateru Vezuva nalaze se dva parazitska stošca Colle Umberto i Colle Margherita. Ovakvih stožaca ima i u krateru vulkana Etna.
Pseudoeruptivni vulkanski stošci nemaju krater na vrhu za razliku od pravih eruptivnih stožaca. One se formiraju na bokovima glavnih vulkanskih stožaca, ali i duž pukotina u tvrdoj kori od konsolidirane lave u podnožju vulkana.
Poseban tip vulkanskih stožaca su „maarovi“, koji se smatraju embrionalnim stadijom vulkana. To su fosilni stošci vrlo male visine, izgrađene od tufa i pepela. Ovi stošci svedene su gotovo na sam krater koji je obično ispunjen jezerskom vodom. Maarovi su uglavnom nastali tijekom jedne jedine erupcije, tijekom kvartara, poslije koje je prestao vulkanski rad. Javljaju se u Auvergneu (Francuska) i Eifelu (Njemačka), u području Švapske Jure, Središnjoj Americi, Srednjoj Americi, na Javi, Novome Zelandu, Islandu, itd. Krateri maarova mogu biti različite širine i dubine. Ima ih promjera od nekoliko kilometara, a dubine do nekoliko stotina metara. Kod mješovitih vulkana razvijaju se stratovulkanski stošci naizmjeničnim nagomilavanjem lavastoga i rastresitoga materijala.
- Петровић Д. и Манојловић, П. (2003): Геоморфологија, Географски факултет, Београд
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Vulkanski stožac |