Vunasti nosorog
| Vunasti nosorog | |
|---|---|
 Kostur vunastog nosoroga u Muséumu de Toulouseu | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Perissodactyla |
| Porodica: | Rhinocerotidae |
| Rod: | †Coelodonta |
| Vrsta: | †C. antiquitatis |
| Dvojno ime | |
| †Coelodonta antiquitatis Bronn, 1831. | |
| Sinonimi | |
| Rhinoceros lenenesis (Pallas) Rhinoceros antiquitatis (Blumenbach) | |
| Baze podataka | |
_-_Mauricio_Ant%C3%B3n.jpg)
Vunasti nosorog (latinski: Coelodonta antiquitatis) pleistocenska je izumrla vrsta nosoroga čije je tijelo bilo prekriveno krznom.[2]
Opis[uredi | uredi kôd]
Dužina im je iznosila od 3 do 3,8 m, visina do 2 m, a težili su oko 2,7 – 3,2 tona.[3] Imali su dva roga, od kojih se manji nalazio iza većega. Veći rog mogao je narasti do 61 cm.[4]
Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]
Prije 130 tisuća godina vunasti nosorozi nastanjivali su većinu Europe, Istočnoeuropsku nizinu, Sibir i Mongolski ravnjak, tj. područja od 72° do 33°N. Fosili vunastog nosoroga pronađeni su čak i na Novosibirskim otocima.[5][6][7] Područje koje su nastanjivali vunasti nosorozi veće je od područja nastanjivanja bilo koje druge vrste nosoroga.[8]
Čini se da vunasti nosorozi nikada nisu prešli Beringiju tijekom posljednjeg ledenog doba. Najistočniji pronađeni fosil pronađen je na Čukotskom poluotoku.[5] Vunasti nosorozi vjerojatno nišu prešli u Sjevernu Ameriku zbog male količine trave, nedostatka pogodnog staništa u Yukonu, borbe za opstanak s drugim velikim biljožderima na hladnom kopnenom mostu i zbog ledenjaka koji su stvarali fizičke prepreke.[9] Čak i da su neki prešli u Sjevernu Ameriku, njihov broj bio je malen.[7]
U Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]
U Hrvatskoj su potpuni kosturi ili dijelovi kostura pronađeni u Ludbregu, špilji Vindija, Varaždinskim Toplicama, okolici Osijeka i Vukovara.[10] Najbolje sačuvani kostur vunastog nosoroga u Hrvatskoj zove se Erik i otkriven je kod Ludbrega. Star je oko 20.000 godina. Izložen je u varaždinskom gradskom muzeju.[11]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Pei Wen-Chung. 1956. Quaternary mammalian fossils from Hsintsai, South-Eastern part of Honan. Acta Palaeontologica Sinica. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. ožujka 2018.
- ↑ Vunasti nosorog, Struna, pristupljeno 31. kolovoza 2020.
- ↑ Extinct Woolly Rhino (engleski). International Rhino Foundation. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. rujna 2015. Pristupljeno 11. svibnja 2013.
- ↑ Haines, Tim; Chambers, Paul. 2005. Coelodonta. The complete guide to prehistoric life First izdanje. Firefly Books. Buffalo, N.Y.. str. 203. ISBN 978-1-55407-181-4
- ↑ a b Stuart, Anthony J.; Lister, Adrian M. 2012. Extinction chronology of the woolly rhinoceros Coelodonta antiquitatis in the context of late Quaternary megafaunal extinctions in northern Eurasia (PDF). Quaternary Science Reviews. 51: 1–17. Bibcode:2012QSRv...51....1S. doi:10.1016/j.quascirev.2012.06.007. ISSN 0277-3791
- ↑ Cappellini, Enrico & Welker, Frido & Pandolfi, Luca & Ramos Madrigal, Jazmín & Fotakis, Anna & Lyon, David & Mayar, Victor & Bukhsianidze, Maia & Jersie-Christensen, Rosa & Mackie, Meaghan & Ginolhac, Aurélien & Ferring, Reid & Tappen, Martha & Palkopoulou, Eleftheria & Samodova, Diana & Ruther, Patrick & Dickinson, Marc & Stafford, Tom & Chan, Yvonne & Willerslev, Eske. (2018). Early Pleistocene enamel proteome sequences from Dmanisi resolve Stephanorhinus phylogeny. 10.1101/407692.
- ↑ a b Garutt, N. V., & Boeskorov, G. G. (2001). Woolly rhinoceroses: On the history of the genus. Mamont i ego okruzhenie, 200, 157-167.
- ↑ Prothero, D.R., Guérin, C. & Manning, E. 1989. The History of Rhinocerotoidea. In: The Evolution of Perissodactyls (eds. Prothero, D. R. & Schoch, R.M.). Oxford University Press, New York, 321-340.
- ↑ Boeskorov, G. Woolly rhino (Coelodonta antiquitatis) distribution in Northeast Asia (PDF). Deinsea. 8 (1)
- ↑ Coelodonta antiquitatis, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 31. kolovoza 2020.
- ↑ Erik/a – najbolje sačuvani kostur vunastog nosoroga u Hrvatskoj, HRT Magazin, objavljeno 27. kolovoza 2020., pristupljeno 31. kolovoza 2020.
