Wienova aproksimacija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Usporedba Wienovog zakona razdiobe s Rayleigh-Jeansovim zakonom i Planckovim zakonom, za tijelo temperature 8 mK.

Wienova aproksimacija (ponegdje nazvana Wienov zakon ili Wienova razdioba) je zakon fizike koji se koristi za opis spektra toplinskog zračenja (često nazivano funkcija crnog tijela). Zakon je prvi izveo Wilhelm Wien 1896. godine.[1][2][3] Prema Wienu, valna duljina koja odgovara maksimumu izračene energije (λm) obrnuto je srazmjerna apsolutnoj temperaturi[4]

Jednadžba dobro opisuje kratkovalni dio spektra (visoka frekvencija) toplinskog zračenja s objekata, ali zakazuje kad treba objasniti podatke dobivene pokusima za zračenje dugih valova (niska frekvencija).[3] Wienova aproksimacija nije uspjela riješiti problem ultraljubičaste katastrofe, kao ni Rayleigh-Jeansov zakon nekoliko godina poslije, nego tek Max Planck svojim zakonom.[4]

Vidi[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Wien, W. 1897. On the division of energy in the emission-spectrum of a black body. Philosophical Magazine. Series 5. 43 (262): 214–220. doi:10.1080/14786449708620983CS1 održavanje: ref=harv (link)
  2. Mehra, J.; Rechenberg, H. 1982. The Historical Development of Quantum Theory. Vol. 1. Springer-Verlag. Chapter 1. ISBN 978-0-387-90642-3 |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: ref=harv (link)
  3. a b Bowley, R.; Sánchez, M. 1999. Introductory Statistical Mechanics 2nd izdanje. Clarendon Press. ISBN 978-0-19-850576-1CS1 održavanje: ref=harv (link)
  4. a b Sorić, Ivica; Kvantna priroda svjetlostiInačica izvorne stranice arhivirana 2. travnja 2015., Kemijsko – tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu