Wikipedija:Izabrani članci/12, 2021.
Šaranje tikvica je hrvatsko tradicijsko narodno umijeće ukrašavanja tikvica na području Slavonije, koje na osebujan način sjedinjuje pučko rezbarstvo i likovnost. To su umijeće nekoć često njegovali pastiri čuvajući stoku na ispaši, a danas je ono uglavnom samo dio slavonskog folklora. Rješenjem Ministarstva kulture RH od 20. prosinca 2007. godine (Klasa: UP/I-612-08/07-06/0398), to je umijeće uvršteno na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Osim dekorativne, išarane su tikvice nekoć imale i uporabnu ulogu te su, primjerice, služile kao posude za tekućine, za vađenje vina i rakije iz bačvi, kao zdjele, soljenke i slično. U današnje su vrijeme najprisutnije kao osebujan, prepoznatljiv i omiljen slavonski tradicijski suvenir.
U doba osmanskih napada na hrvatske krajeve, točnije u razdoblju od kraja 15. do kraja 17. stoljeća Osmanlije su na hrvatske prostore donijeli mnoge i danas omiljene biljke poput trešanja, lubenica, dinja, dunja, nekih vrsta jabuka i tikvica koje u nekim slavonskim selima nazivaju i turkinjama.
Najstarija šarana tikvica u Hrvatskoj spomenuta je u Osječkom zborniku 1956. godine: to je tikvica iz 1734. godine (godina je urezana na tikvici, ali se ne zna gdje je šarana). U godinama između Prvog i Drugog svjetskog rata kao vrsni šarači tikvica u raznim se etnološkim prilozima spominju Tuna Mikinac-Gabrin, Franja Kovačević-Ilišev, Marica Kovačević-Ružička, Antun Blaževac-Salerov, Iva Kadić-Sojdan, Šima Dretvić te Andrija i Franja Ivkovac. Primjerci njihovih šaranih tikvica nalaze se u raznim muzejima, a najviše ih ima u Etnografskom muzeju u Zagrebu.