Wikipedija:Izabrani članci/2011.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Izabrani članci/1, 2011.

Stabla obične smreke

Stablo ili drvo u botanici je svaka višegodišnja biljka koja se sastoji od korijena, vidljivog drvenog debla i grana, koje čine krošnju drveta. Dijele se na vazdazeleno i listopadno drveće. Minimalna visina koja razlikuje stablo od grma obično je od 3 do 6 metara, ovisno o autoru. Neki autori smatraju da stabla trebaju imati najmanje 10 centimetara promjera debla. Biljke koje ne ispunjavaju navedene uvjete obično se svrstavaju u grmlje. U usporedbi s većinom drugih biljaka, stabla su dugovječnija, neka žive i nekoliko tisuća godina, a mogu narasti do 115 metara visine. Stabla su važan dio prirodnog krajolika zbog sprečavanja erozije, proizvodnje kisika, smanjenja emisije ugljikovog dioksida u atmosferi, služe kao izvor hrane, zaštite i sl.

Javljaju se u mnogo različitih redova i porodica biljaka. Evoluirala su zasebno u nepovezanim skupinama biljaka, kao rezultat različitih ekoloških prilika, što je klasičan primjer paralelnih evolucija. Uz procjenu od 100 000 vrsta drveća, broj vrsta drveća širom svijeta čini ukupno oko 25% svih živih biljnih vrsta. Većina vrsta drveća raste u tropskim krajevima svijeta, a mnoga od tih područja botaničari još nisu istražili, što daje nepotpune podatke o raznolikosti vrsta.


{{Izabrani članci/1, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/2, 2011.

Restauracija vrste S. aegyptiacus

Spinosaurus ("trnoviti gušter") rod je dinosaura teropoda koji je živio u današnjoj sjevernoj Africi, u periodu Krede, od prije 106 do 93,5 milijuna godina. Ovaj rod je prvi put otkriven u Egiptu, tijekom 1910-ih godina, a opisao ga je njemački paleontolog Ernst Stromer. Ti su ostaci bili uništeni u Drugom svjetskom ratu, ali je nedavno otkriveno još materijala. Još uvijek nije jasno postoje li jedna ili dvije vrste. Najpoznatija vrsta je S. aegyptiacus iz Egipta, ali je u Maroku pronađena još jedna (moguća) vrsta, S. maroccanus.

Spinosaurus je možda bio najveći od svih dinosaura mesoždera, čak i veći od Tiranosaura i Giganotosaurusa. Procjene koje su bile objavljene 2005. i 2007. godine ukazuju na to da je bio dug između 12,6 i 18 metara, a bio težak između 7 i 20,9 tona. Lubanja Spinosaurusa bila je duga i uska kao kod današnjih krokodila. Prepoznatljive kralješne bodlje Spinosaurusa, koje su zapravo bile ekstenzije kralježaka, bile su duge najmanje 1,69 metara i vjerojatno ih je povezivala koža, pa je tako nastajala struktura slična jedru; neki su autori, međutim, predložili da su bile pokrivene mišićima i da su tako formirale grbu. Smišljeno je više funkcija za ovu strukturu, uključujući i termoregulaciju i udvaranje. Spinosaurus je vjerojatno većinu vremena hodao na dvije noge, ali je možda ponekada hodao i na četiri. Smatra se da je jeo ribu; postoje i dokazi da je živio i u vodi i na tlu, kao današnji krokodili.


{{Izabrani članci/2, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/3, 2011.

Pakleni šund (eng. Pulp Fiction) američki je film Quentina Tarantina iz 1994. godine koji je napisao scenarij zajedno s Rogerom Avaryjem. Poznat je po nelinearnoj radnji, eklektičnim dijalozima te ironičnoj mješavini humora i nasilja ispunjenoj citatima odnosno parafrazama poznatih filmova i popularne kulture. Nominiran je za sedam Oscara, uključujući i onaj za najbolji film; Tarantino i Avary osvojili su nagradu za najbolji originalni scenarij. Na Filmskom festivalu u Cannesu film je nagrađen Zlatnom palmom. Veliki komercijalni uspjeh revitalizirao je karijeru glavnog glumca Johna Travolte, koji je bio nominiran za Oscara, kao i Samuel L. Jackson i Uma Thurman. Naslov filma odnosi se na šund časopise i "tvrdo kuhane" kriminalističke romane iz sredine 20. stoljeća, poznate po slikovitim opisima nasilja i ispraznim dijalozima. Radnja je, kao i u drugim Tarantinovim djelima, nelinearna. Kritičari su film zbog njegove samoreflektivnosti i nekonvencionalne strukture nazvali prvim primjerom postmodernog filma. Pakleni šund poslužio je kao inspiracija za velik broj kasnijih filmove koji su preuzeli mnoge elemente njegova stila. Priroda njegove produkcije, marketinga i distribucije te naknadne profitabilnosti snažno su utjecali na područje nezavisne kinematografije.


{{Izabrani članci/3, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/4, 2011.

Rembrandt: Mojsije s Deset Božjih zapovijedi.

Deset Božjih zapovijedi niz su vjerskih i moralnih načela, koja su prepoznata kao moralni temelj u kršćanstvu, judaizma i islamu. Zapovijedi su navedene u Starom zavjetu u Knjizi Izlaska i Ponovljenom zakonu te čine sastavni dio saveza između Boga i izabranog naroda. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, koji službeno predstavlja vjerovanje Katoličke Crkve - zapovijedi se smatraju bitnima za duhovni rast i dobro duhovno stanje te služe kao osnova za socijalni nauk Crkve. Prije pristupanja sakramentu ispovijedi, vjernici koriste Deset zapovijedi kao pomoć pri ispitu savjesti. Zapovijedi se pojavljuju u najranijim crkvenim spisima; Katekizam navodi, da su bile temelj u naučavanju vjere još od vremena svetog Augustina (354. – 430.). Najnoviji Katekizam veliki dio posvećuje svakoj od Deset zapovijedi.

Crkveni nauk o zapovijedima uglavnom se temelji na Starom i Novom zavjetu i djelima ranih crkvenih otaca. U Novom zavjetu, Isus je potvrdio njihovu valjanost te uputio svoje učenike da idu dalje, tražeći pravednost bolje od pismoznanaca i farizeja. Sažeto je Isus predstavio dvije "velike zapovijedi" koje podučavaju ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10,27)".


{{Izabrani članci/4, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/5, 2011.

Sebastian Vettel, svjetski prvak 2010.

Formula 1 - sezona 2010. bila je 61. sezona svjetskog prvenstva Formule 1. Tehnička i natjecateljska pravila koja su se primjenjivala na ovu sezonu bila su predmet mnogih rasprava. Svjetski prvak 2009. Jenson Button, prešao je u McLaren, dok je prvak 2009. u momčadskoj konkurenciji Brawn GP, kupljen od Mercedes-Benza i preimenovan u Mercedes GP Petronas. U sezoni 2010., natjecanjima se nakon trogodišnje stanke vratio najtrofejniji vozač u povijesti Formule 1 Michael Schumacher. Prva utrka održana je u Bahreinu.

Dvostrukom pobjedom u Brazilu, Red Bull je osvojio svoj prvi naslov u prvenstvu konstruktora. Sebastian Vettel pobjedom u posljednjoj utrci sezone u Abu Dhabiju osvojio je naslov prvaka u konkurenciji vozača, kao najmlađi svjetski prvak u povijesti Formule 1.

U oštrom kontrastu sa sezonom 2009., u početnim fazama prvenstva nije se istaknuo niti jedan dominantni vozač. Fernando Alonso pobijedio je u prvoj utrci sezone u Bahreinu nakon Vettelovog kvara na motoru, postavši tek šesti Ferrarijev vozač koji je osvojio svoju prvu utrku za talijanski tim. Tada aktualni svjetski prvak Jenson Button pobijedio je u Australiji drugu godinu uzastopno, dok je Vettel pobijedio u Maleziji, započevši jedinstvenu situaciju koja će trajati do kraja sezone u kojoj niti jedan vozač neće pobijediti dok vodi u prvenstvu.


{{Izabrani članci/5, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/6, 2011.

Pogled na Mount Everest s planine Kala Patthar

Mount Everest (također tib. Qomolangma, nep. Sagarmāthā, lim. Chajamlungma, kin. Zhumulangma, eng. Mount Chomolungma), najviša je planina na Zemlji i najviša točka na zemaljskoj kontinentalnoj kori, prema mjerenju visine topografskog vrhunca od 8848 metara iznad razine mora. Planina, koja je dio lanca Himalaje u Aziji, locirana je na granici između zone Sagarmatha u Nepalu, i autonomne regije Tibet u Kini. 1856., Velika trigonometrijska izmjera Indije, prva je ustanovila i objavila visinu Mount Everesta, tada poznatog kao Peak XV, od 29 002 ft (8840 m). 1865., britansko Kraljevsko geografsko društvo (Royal Geographical Society) planini je dodijelilo službeno englesko ime na prijedlog Andrewa Waugha, tadašnjeg glavnog geodetskog nadzornika Indije (Surveyor General of India). Naziv Chomolungma bio je stoljećima u raširenoj upotrebi među Tibetancima, ali Waugh nije mogao predložiti rašireno lokalno ime jer su Nepal i Tibet tada bili zatvoreni za strance.

Najviša planina na svijetu privlači penjače svih profila, od iskusnih planinara do početnika koji su spremni platiti znatne svote profesionalnim planinskim vodičima radi uspješnog uspona. Planina, premda ne postavlja znatne tehničke teškoće pri usponu na standardnoj ruti (drugi vrhunci iznad 8000 m visine kao K2 ili Nanga Parbat znatno su teži), ipak skriva mnoge opasnosti, kao visinska bolest, vremenske prilike i vjetar. Do kraja penjačke sezone 2008., 2700 osoba ostvarilo je 4102 uspona na vrhunac. Penjači su znatan izvor turističkog prihoda u Nepalu, čija vlada nalaže svim budućim penjačima izdavanje skupe dozvole, po cijeni do 25 000 USD po osobi. Everest je do sada uzeo 210 života, uključujući i osmero koji su poginuli 1996. za vrijeme oluje na velikoj nadmorskoj visini. U "zoni smrti" uvjeti su toliko teški da su mnoga tijela poginulih ostavljena na mjestu. Neka od njih vidljiva su sa standardnih puteva uspinjanja.


{{Izabrani članci/6, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/7, 2011.

Veliko jezero, Nacionalni park Mljet

Mljet je nacionalni park u Hrvatskoj, a obuhvaća sjeverozapadni dio otoka Mljeta, koji se proteže područjem od 5.375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. To je područje 11. studenoga 1960. godine proglašeno nacionalnim parkom i predstavlja prvi institucionalizirani pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Jadranu. Nacionalni park Mljet obuhvaća zapadnu trećinu otoka Mljeta, od područja Crna klada do najzapadnije točke otoka, rta Goli. U sastav nacionalnog parka ulaze naselja Polače (glavna turistička i putnička luka), Goveđari (u čiji sastav ulaze naselja Babine Kuće (najstarije naselje na Jezerima), Soline (malo mjesto na ulazu u Veliko jezero) i Pristanište (mjesto s poštom i upravnom nacionalnog parka) te Pomena (bivše ribarsko naselje stanovnika Goveđara, a danas mjesto s jedinim hotelom na otoku).

Vegetacija nacionalnog parka Mljet vrlo je bujna zbog čega Mljet nazivaju Zelenim otokom. Šuma alepskog bora oko jezera se smatra najočuvanijom i najljepšom šumom te vrste na Mediteranu. Izvorne šume hrasta crnike ili česvine, uz šumu Dundo, na otoku Rabu, najočuvanije su na Jadranu. Mljet je bogat brojnim endemima među kojima su najpoznatiji dubrovačka zečina ((lat.) Centaurea ragusina), Jupiterova brada ((lat.) Anthyllis barba-jovis) i drvenasta mlječika ((lat.) Euphorbia dendroides).


{{Izabrani članci/7, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/8, 2011.

Kopija reljefa s Kirom Velikim iz Pasargada u Olimpijskom parku u Sydneyu

Kir Veliki (rođen 600. ili 576. pr. Kr., umro u kolovozu 530. ili 529. pr. Kr.), poznat i kao Kir II. Perzijski ili Kir Stariji, perzijski je veliki kralj iz iranske dinastije Ahemenida, vojskovođa, zakonodavac i osnivač Perzijskoga Carstva. Za vrijeme vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bospora na zapadu do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo i najveće carstvo antičkog doba. Tijekom tri desetljeća vladavine, Kir je pobijedio i pokorio neka najveća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipat ili europsku Grčku kao kasnije Kambiz II. i Darije I. Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bitci protiv Skita u ljeto 530. ili 529. pr. Kr. Naslijedio ga je sin Kambiz II. koji je tijekom kratke vladavine osvojio Egipat. Kir je bio sljedbenik zoroastrijske religije.

Osim jakog utjecaja na iransku povijest, Kir je snažno utjecao i na židovsku religiju, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te općenito na istočnu i zapadnu civilizaciju. Kir Veliki jednako je prepoznatljiv i kao državnik i kao vojnik. Provodeći politiku velikodušnosti umjesto represije i poštivanja drugih lokalnih religija, bio je u stanju pretvoriti pokorene narode u svoje gorljive sljedbenike. Zbog političke infrastrukture koju je postavio, Ahemenidsko Carstvo zadržalo se još dugo poslije Kirove smrti.


{{Izabrani članci/8, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/9, 2011.

Bishoujo Senshi Sailor Moon (japanski "美少女戦士セーラームーン", doslovni prijevod: Lijepa Ratnica Sailor Moon, ili u hrvatskoj sinkronizaciji: Mjesečeva ratnica) japanska je anime i manga serija fantastike iz 1992. Anime je isprva trebao biti prikazivan samo 6 mjeseci, ali je produžen zahvaljujući svojoj popularnosti, tako da je na kraju prikazivanje trajalo 5 godina te je raspoređeno na 5 sezona. U Japanu, emitiran je svake subote navečer u 19 sati te je imao gledanost od oko 11-12% gotovo tijekom svih sezona.

Serija je prvi put sinkronizirana u Francuskoj u emisiji Club Dorothée već u prosincu 1993. Uslijedilo je emitiranje u Južnoj Koreji, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Hong Kongu, a 2001. serija je emitirana i u Hrvatskoj. Zahvaljujući svojoj popularnosti, seriji se pripisuje pokretanje zanimanja za shōjo mange ali i za promjenu 'magical girl' žanra, gdje junakinja mora upotrijebiti svoje moći da se bori protiv zla, a ne samo da se zabavlja kao što je to bio slučaj kod prethodnih izdanja. Mnogi su neovisne i snažne junakinje interpretirali kao "primjer feminizma u animeu". Neki su kritičari zamjerili seriji preveliku melodramatičnost, kamp te formulaičnu priču, "čudovišta dana" i transformacijske sekvence koje se stalno recikliraju. Drugi su je uspoređivali s Barbie, Power Rangersima, Buffy - Ubojicom vampira i Sabrinom, malom vješticom. Pojedini su analitičari primijetili kako "Mjesečeva ratnica" ima dvije vrste zlikovaca: "čudovišta dana" i "ljude koji razmišljaju i osjećaju", što je nešto što je "bilo do tada neviđeno na Zapadu".

Medijska franšiza "Mjesečeve ratnice" jedna je od najuspješnijih na području Japana, s 1,5 milijardi dolara u prodaji tijekom prve tri godine, a uključivala je mjuzikle, igranu seriju i preko 5000 proizvoda, kao što su školske torbe, CD-i i video igre. Anime je osvojio Veliku nagradu Animagea za anime 1993. s ukupno 2618 glasova (drugo je mjesto osvojio YuYu Hakusho s 991 glasom, a treće Porco Rosso s 597 glasova).


{{Izabrani članci/9, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/10, 2011.

Mirage 2000 francuski je višenamjenski jednomotorni lovac četvrte generacije kojeg je proizvela tvrtka Dassault Aviation. Dizajniran je kao laki lovac (poput MiGa-29) na temelju Mirage-a III krajem 1970-ih za potrebe francuskog ratnog zrakoplovstva. Mirage 2000 razvijen je u uspješan višenamjenski vojni avion koji je proizveden u nekoliko različitih varijanti. Varijante uključuju Mirage 2000N i Mirage 2000D (lovci za nuklearni napad), poboljšani Mirage 2000-5 i nekoliko izvoznih varijanti. Proizvedeno je više od 600 primjeraka aviona te su tijekom 2009. godine bili u službi devet zemalja: Francuske, Indije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Tajvana, Grčke, Egipta, Katara, Perua i Brazila. Na temelju zahtjeva Ratnog zrakoplovstva Francuske ranih 1970-ih godina, pokrenut je projekt: "Budući borbeni zrakoplov" (francuski: Avion de Combat Futur). Proizvođač Dassault Aviation ponudio je dvomotorni Dassault Mirage, ali avion je bio preskup pa je projekt prekinut 1975. godine. Nakon toga Dassault Aviation ponudio jednomotorni Dassault 2000 kao alternativu te je od francuske Vlade dobio odobrenje da nastavi s projektom 18. prosinca 1975. To je bio povratak na prvu generaciju Miragea, ali s nekoliko važnih inovacija kojima su se pokušali riješiti nedostaci.


{{Izabrani članci/10, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/11, 2011.

Nema zemlje za starce (eng. No Country for Old Men) film je Joela i Ethana Coena s Tommyjem Lee Jonesom, Joshom Brolinom i Javierom Bardemom snimljen prema istoimenom romanu Cormaca McCarthyja. Govori o propalom poslu s drogom nakon kojeg slijedi igra mačke i miša između trojice muškaraca koji se međusobno presreću u pustinjskom krajoliku zapadnog Teksasa u osamdesetim godinama. Producent Scott Rudin kupio je prava na roman Nema zemlje za starce Cormaca McCarthyja i predložio braći Coen njegovu ekranizaciju, iako su oni u to vrijeme pokušavali adaptirati roman To the White Sea Jamesa Dickeyja. U kolovozu 2005. braća Coen pristala su napisati i režirati filmsku adaptaciju romana. Film je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 19. svibnja 2007. Komercijalna premijera bila je u 28 kina u Sjedinjenim Državama 9. studenog 2007. uz zaradu od 1 226 333 dolara tijekom prvog vikenda. Film je 21. studenog počeo s prikazivanjem u 860 kina uz zaradu od 7 776 773 dolara u prvom vikendu. Prema podacima od 9. ožujka 2008., film je u Americi zaradio 72 659 000 dolara. Film je iznimno hvaljen od kritike. Roger Ebert iz Chicago Sun-Timesa nazvao ga je "najboljim filmom kojeg su braća Coen ikad snimila." Novinar Guardiana John Patterson napisao je kako je film dokazao "tehničke sposobnosti Coenovih te njihov osjećaj za krajolik temeljen na zapadnjačkom klasicizmu koji podsjeća na Anthonyja Manna i Sama Peckinpaha, koji se može usporediti sa samo nekoliko živućih redatelja." Nema zemlje za starce nominiran je za osam Oscara, a osvojio je nagrade za najbolji film, najbolju režiju, najbolji adaptirani scenarij i najboljeg sporednog glumca (Javier Bardem). Osim toga, osvojio je Zlatne globuse za najboljeg sporednog glumca i najbolji scenarij.


{{Izabrani članci/11, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/12, 2011.

Grb posebne upravne regije Hong Kong

Hong Kong, Hongkong (kineski: 香港) je grad, i zajedno s Makaom, jedna od dvije posebne upravne regije (PUR) Narodne Republike Kine. Smješten na južnoj obali Kine i okružen deltom Biserne rijeke i Južnim kineskim morem, poznat je po svojoj neboderskoj arhitekturi i velikoj prirodnoj luci. S površinom od 1104 km² i sedam milijuna stanovnika, jedno je od najgušće naseljenih područja na svijetu. Stanovništvo Hong Konga 95% je etnički kinesko dok se preostalih 5% odnosi na druge nacionalne grupe. Hongkonška Han kineska većina potječe uglavnom iz gradova Guangzhou i Taishan u susjednoj provinciji Guangdong. Iako je dio Kine, Hong Kong funkcionira kao samostalna država, sa svojim zakonima, valutom, sportskim reprezentacijama, dok prema ostatku Kine i danas postoje granični prijelazi i naplata carine. Prema principu "jedna zemlja, dva sustava", Hong Kong ima drukčiji politički sustav od kontinentalne Kine.

Kao jedno od vodećih svjetskih međunarodnih financijskih središta, Hong Kong raspolaže sa značajnom kapitalističkom ekonomijom usluga, karakteriziranom niskim porezima, slobodnom trgovinom, dok je valuta, Honkonški dolar, prema prometu deveta na svijetu. Nedostatak prostora uvjetovao je gušću izgradnju, što je Hong Kong razvilo kao središte moderne arhitekture i grad s najvećim postotkom nebodera. Zbijen prostor također je doveo do visoko razvijene transportne mreže sa stopom korištenja javnog prijevoza od iznad 90%, najvišom u svijetu.


{{Izabrani članci/12, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/13, 2011.

Grb Crne Gore

Crna Gora na europsku pozornicu izlazi sredinom 11. stoljeća kada je oformljeno Dukljansko kraljevstvo - prva povijesna država Crnogoraca. No, već koncem 12. stoljeća naći će se pod okupacijom srpske države da bi obnovila svoju neovisnost, najprije u drugoj polovici 14. stoljeća pod vladarima iz obitelji Balšića, te vladarima iz obitelji Crnojevića sredinom 15. stoljeća. Slijedi period dominacije Osmanlija. Nova jezgra slobodne države je oformljena tijekom 18. stoljeća na prostoru oko Cetinja, gdje je bilo sjedište vladika i državnih poglavara iz obitelji Petrović Njegoša. Od 1852. ustrojena je Kneževina Crna Gora koju su do 1878. priznale sve države svijeta. No, crnogorska neovisnost je nestala 1918. nelegalnim i nasilnim pripajanjem Kraljevini Srbiji, odnosno, Kraljevini SHS. Od 1945. Crna Gora je federalna jedinica ili republika u SFRJ, od 1992. u SRJ a od 2003. u SiCG. Crna Gora je svoju neovisnost obnovila mirnim putem, referendumom 2006. godine.

U 4. stoljeću pr. Kr. na području suvremene Crne Gore dolazi do formiranja prvih državnih zajednica ilirskih plemena. Iz tog perioda u povjesnici su poznata sljedeća ilirska plemena: Enhelejci, Labeati, Autarijati, Ardijejci, možda Pirusti, te Dokleati kao najznačajnija skupina koja je naseljavala suvremenu Crnu Goru. Tijekom 9. godine to će područje biti anektirano od strane Rimskog Carstva i u njegovom će sastavu ostati djelomično ili potpuno više od 500 godina. Rimska provincija na tlu Crne Gore nazvana je Prevalis, a glavno središte će biti grad Duklja.


{{Izabrani članci/13, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/14, 2011.

Fotografija iz 1873. godine koja prikazuje raznolikost kurdske narodne nošnje: Kurd iz jugoistočne Anatolije (lijevo), Kurd iz sjeveroistočne Sirije (sredina), Kurd iz Mezopotamije (desno)

Kurdi (kur.: کورد; Kurd) su iranski narod nastanjen u jugozapadnoj Aziji. Njihovim matičnim područjima podrazumijevaju se Horasan, Kurdistan i manje etničke enklave u središnjoj Anatoliji, a njihovim izravnim precima najčešće se smatra drevni iranski narod Medijaca. Riječ „Kurd” datira iz kasnog sasanidskog odnosno ranog islamskog razdoblja i prvotno se odnosila na cjelokupno stanovništvo s Iranske visoravni koje karakterizira nomadski način života, dok se kasnije njeno značenje ograničilo na sjevernozapadna područja danas poznata kao Kurdistan.

U političkom kontekstu, cjelokupno kurdsko stanovništvo bilo je dijelom povijesne iranske nacije od starog vijeka do 17. stoljeća kada zapadne dijelove njihovog etničkog područja nepovratno prisvaja Osmansko Carstvo. Daljnja podjela osmanlijskog uslijedila je u 20. stoljeću pod utjecajem europskih kolonijalističkih sila Velike Britanije, Francuske i Rusije, pa je danas taj teritorij podijeljen između Turske, Iraka, Sirije i Armenije. Zbog turskog i arapskog nacionalizma Kurdi su često bili izloženi svim oblicima diskriminacije pa čak i genocida, a njihov se otpor projicirao kroz različite ideologije nacionalizma - paniranizma i iredentizma, u novije vrijeme i regionalizma. Precizan broj ukupne kurdske populacije teško je utvrditi s obzirom na heterogenost vjerskih, jezičnih i geografskih značajki, ali i zato što se njime često manipulira u političke svrhe. Procjene govore o 23 do 32 milijuna Kurda što ih čini najbrojnim iranskim narodom nakon Perzijanaca i Paštunaca, no broj govornika kurdskog jezika približno je upola manji. Razlozi ovog nerazmjera ovise o povijesno-geografskom kontekstu i može se raditi o nenasilnoj kulturološkoj difuziji (Azerbajdžan, Iran, Sirija) ili pak prisilnoj asimilaciji (Irak, Turska). Većina Kurda su muslimani (suniti i šijiti), a postoje i manje zajednice jesida, jarsana, kršćana i zoroastrijanaca.


{{Izabrani članci/14, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/15, 2011.

Bruxelles

Bruxelles (fr.) ili Brussel (niz.) glavni je i najveći grad Kraljevine Belgije. Na nacionalnoj razini Bruxelles je glavni grad Francuske zajednice u Belgiji, te Flamanske zajednice i regije, kao i regije glavnoga grada. Na međunarodnoj razini je grad jedan od sjedišta Europske unije i mnogih njezinih institucija, NATO-a, Zapadnoeuropske unije i mnogih drugih međunarodnih organizacija. Sam naziv „Bruxelles“ tj. „Brussel“ se službeno gledajući može odnositi na Regiju glavnoga grada Bruxellesa ili na Grad Bruxelles koji je jedna od općina unutar te regije. U aglomerizacijskom području Bruxellesa koji uz regiju glavnoga grada uključuje i 103 okolne općine, živi oko 2,7 milijuna stanovnika. Iako je povijesno nizozemski bio jezik grada, danas većina stanovnika Bruxellesa govori francuski kao materinski jezik. Oba ova jezika imaju službeni status u Briselskoj regiji.

Bruxelles je vrlo značajno gospodarsko središte Belgije. Regija glavnoga grada Bruxellesa ima drugi po visini BDP po stanovniku u Europskoj uniji. Glavni gospodarski faktori su sektor usluga i ugostiteljstvo. U Bruxellesu postoji preko 2000 restorana (stanje 2007.). Zbog svog europskog i svjetskog međunarodnog položaja, ovdje sjedišta imaju brojna međunarodna poduzeća, kao i interesne skupine i lobisti. Uredi mnogih zemalja, kulturne institucije i veleposlanstva donose veliku kupovnu moć u grad. Vrlo važan čimbenik koji privlači nove stanovnike i turiste u grad su prestižna sveučilišta, te mnogi kongresi koji se ovdje održavaju.


{{Izabrani članci/15, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/16, 2011.

Dromeosaurid

Dromeosauridi (Dromaeosauridae) su porodica pticama sličnih teropoda. Bili su male do srednje veličine, imali su perje i bili su mesožderi. Najviše su se raširili u periodu krede. Često se nazivaju raptorima (po Velociraptoru), terminom populariziranom u filmu Jurski park. Naziv Dromaeosauridae znači "trčeći gušteri", od grčkog dromeus (δρομευς) - "trkač" i sauros (σαυρος) - "gušter".

Fosili dromeosaurida su pronađeni u Sjevernoj Americi, Europi, Africi, Japanu, Kini, Mongoliji, na Madagaskaru, Argentini i na Antarktiku. Prvi put su se pojavili sredinom perioda jure, prije 167 milijuna godina i preživjeli su do kraja perioda krede prije 65,5 milijuna godina, što znači da su preživjeli preko 100 milijuna godina dok nisu izumrli zajedno sa ostalim dinosaurima. Prisustvo dromeosaura čak sredinom jure potvrđeno je otkrićem izoliranih fosilnih zuba, ali ni jedan potpun skelet dromeosaurida iz ove epohe nikada nije pronađen.

Prepoznatljiva građa dromeosaurida pomogla je u ponovnom pojavljivanju teorija da su barem neki dinosauri bili aktivni, brzi i u bliskom srodstvu s pticama. Ilustracija Roberta Bakkera za monograf Johna Ostroma iz 1969. godine, koja prikazuje dromeosaurida Deinonychusa u brzom trku, je među najutjecajnijim paleontološkim rekonstrukcijama u povijesti. Građa dromeosaurida uključuje i relativno veliku lubanju, nazubljene zube, usku njušku i naprijed okrenute oči koje ukazuju na neki stupanj binokularnog vida. Dromeosauridi su, kao i većina ostalih teropoda, imali srednje dug vrat oblika slova "S", a njihov trup bio je relativno kratak i dubok.


{{Izabrani članci/16, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/17, 2011.

Grb Lisabona

Lisabon (portugalski Lisboa; IPA [liʒˈboɐ]) je glavni i, s 556 797 stanovnika na svojem administrativnom području površine 84,8 km², najveći grad Portugala. Šire urbanizirano područje grada, površine 958 km², s 2,4 milijuna stanovnika, 12. je najnaseljenije gradsko područje u Europskoj uniji. Oko 2 831 000 stanovnika živi u metropolitanskoj zoni Lisabona (Área Metropolitana de Lisboa, AML), što je oko 27% ukupnog stanovništva Portugala, dok 3,34 milijuna ljudi živi u široj aglomeraciji Lisabonske metropolitanske regije koja uključuje i gradove Leiriu i Setúbal. Lisabon je najzapadniji veliki i glavni grad u Europi. Smješten je na zapadu Pirinejskog poluotoka na Atlantskom oceanu i ušću rijeke Tajo.

Kao istaknuto središte financija, trgovine, medija, industrije zabave, umjetnosti, međunarodnog prometa, obrazovanja i turizma, Lisabon se smatra "Alfa gradom". Jedan je od najvećih ekonomskih centara na kontinentu, s rastućim financijskim središtem i drugom najvećom kontejnerskom lukom na europskoj atlantskoj obali, međunarodnom zračnom lukom s prometom 13 milijuna putnika godišnje, mrežom autocesta, čvorištem željeznica velikih brzina (Alfa Pendular) koja povezuje veće gradove u Portugalu te će od 2013. biti povezana sa španjolskom željeznicom velikih brzina. U gradu se nalaze dva mjesta uvrštena na popis Svjetske baštine UNESCO-a: Belémski toranj (Torre de Belém) i Jeronimitski samostan (Mosteiro dos Jerónimos). 1994. bio je Europski glavni grad kulture, dok je 1998. bio domaćin svjetske izložbe (Expo '98).


{{Izabrani članci/17, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/18, 2011.

Californication je sedmi studijski album američkog rock sastava Red Hot Chili Peppers, izdan 8. lipnja 1999. godine kojeg je izdao Warner Bros. Records. Album je producirao Rick Rubin. Californication je obilježen povratkom Johna Frusciantea, koji je prethodno svirao na albumima Mother's Milk i Blood Sugar Sex Magik. Frusciante je došao na mjesto gitarista u grupi zamijenivši Davea Navarra i smatra se zaslužnim za promjenu sveukupnog stila grupe. S albumom Californication sastav je po prvi put u svoje pjesme uveo teme poput požude, smrti i promišljanja o samoubojstvu. Album sadrži i mnoge reference na droge te na Hollywood. Californication je odmah po izlasku na tržište zauzeo 5. mjesto, a kasnije i svoje najbolje, 3. mjesto na Billboardovoj Top 200 ljestvici u SAD-u. U Europi je zauzeo 5. mjesto na UK top 40 ljestvici u Velikoj Britaniji, 2. mjesto na French Top 40 ljestvici u Francuskoj te 1. mjesto u Finskoj, Austriji, Švedskoj i Novom Zelandu. Iz albuma su proizašle mnoge hit pjesme, uključujući "Around the World", "Otherside", "Californication" i "Scar Tissue", pjesma koja je nagrađena Grammyjem. Californication je do danas prodan u više od 15 milijuna primjeraka, što ga čini najprodavanijim albumom Red Hot Chili Peppersa.


{{Izabrani članci/18, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/19, 2011.

Dobro došli, gospodine Chance (eng. Being There) američki je film pušten u distribuciju 19. prosinca 1979., spoj tragikomedije i satire, koji je režirao Hal Ashby. Snimljen je prema romanu "Prisutnost" (u engleskom originalu se također zvao "Being There") kojeg je napisao Jerzy Kosinski. Radnja se vrti oko mentalno zaostalog vrtlara (tumači ga Peter Sellers) kojeg političari pogrešno smatraju uglednim intelektualcem, te se zbog te zabune bez svoje volje penje visoko na ljestvici društvene hijerarhije. Sellers je za svoju ulogu osvojio Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca u komediji te svoju drugu nominaciju za Oscara za najboljeg glumca. Film je doživio velike pohvale kritičara, a neki ga smatraju jednim od najboljih filmova svih vremena. Neke od tema koje priča obrađuje su političko-društvena hijerarhija, ljudska percepcija i netaknutost te relativnost sreće. Američki filmski institut stavio ga je na 26. mjesto na listi "100 godina...100 smijeha", a Ceh scenarista Amerike je scenarij koji je napisao Kosinski prema vlastitoj knjizi stavio na 81. mjesto na listi "101 najboljih scenarija ikada napisanih". Časopis Premiere je lik vrtlara Chancea stavio na 49. mjesto popisa "100 najboljih filmskih likova svih vremena", a Sellersovu interpretaciju na 29. mjesto popisa "100 najboljih filmskih izvedbi svih vremena".


{{Izabrani članci/19, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/20, 2011.

Buenos Aires (špa. izgovor [ˈbwenoˈsaiɾes], hrv. Dobar zrak, službeno Ciudad de Buenos Aires ili Ciudad Autónoma de Buenos Aires) glavni je grad Argentine, a ujedno i njen najveći grad i luka te politički, ekonomski i kulturni centar zemlje. Druga najveća metropolitanska zona u Južnoj Americi nakon Sao Paula, smješten na južnoj obali La Plate, na jugozapadu kontinenta, grad Buenos Aires nije dio, niti je glavni grad Provincije Buenos Aires, već autonomni federalni distrikt. Veliki Buenos Aires (Gran Buenos Aires, GBA) četvrta je najveća konurbacija u Latinskoj Americi, s oko 13 milijuna stanovnika. Smatra se najbogatijim gradom Južne Amerike i južne hemisfere i "Alfa svjetskim gradom" prema popisu istraživačke grupe GaWC, sveučilišta u Loughboroughu (UK) iz 2008.

Nakon unutrašnjih sukoba u 19. stoljeću, Buenos Aires je 1880. izdvojen iz provincije Buenos Aires. Granice grada proširene su radi priključenja bivših gradova Belgrano i Flores, koji su sada četvrti Buenos Airesa. U Skladu s ustavnim reformama iz 1994., grad je postao autonomno područje, te službeni naziv glasi Ciudad Autónoma de Buenos Aires (hrv. Autonomni grad Buenos Aires). Ubraja se među najljepše gradove svijeta s arhitekturom koja kombinira utjecaje Madrida, Pariza i Barcelone (neobarok, eklekticizam, francuski neoklasicizam, Art Nouveau) s geometrijski zacrtanim planom ulica i trgova ukrašenim spomenicima, te prostranim zelenim površinama.


{{Izabrani članci/20, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/21, 2011.

Ustav RH

Inauguracija predsjednika Republike Hrvatske uobičajen je naziv za ceremoniju polaganja svečane prisege predsjednika Republike Hrvatske izabranog na predsjedničkim izborima prije preuzimanja dužnosti. Sukladno Ustavu Republike Hrvatske, predsjednik Republike prije preuzimanja dužnosti pred predsjednikom Ustavnog suda Republike Hrvatske polaže svečanu prisegu kojom se obvezuje na vjernost Ustavu. Ceremonije se tradicionalno od 1992. godine održavaju na Trgu svetog Marka u Zagrebu. Do danas ih je održano pet - 1992., 1997, 2000., 2005. i 2010. godine. Prva inauguracija održana je 12. kolovoza 1992. godine, kada je Franjo Tuđman kao prvi predsjednik Republike izabran na neposrednim izborima položio svečanu prisegu pred predsjednikom Ustavnog suda Jadrankom Crnićem i ustavnim sucima.

Predsjednik Republike Hrvatske bira se na temelju općeg i jednakog biračkog prava neposredno na izborima, tajnim glasovanjem na mandat od pet godina. Predsjednik Republike Hrvatske bira se većinskim izbornim sustavom. Za predsjednika Republike Hrvatske izabran je onaj kandidat koji na izborima dobije više od 50 posto glasova birača koji su glasovali. Ako niti jedan kandidat ne dobije u prvom izbornom krugu potrebnu većinu, daljnji izbor se provodi u drugom izbornom krugu. Izabrani predsjednik Republike Hrvatske stupa na dužnost posljednjeg dana mandata predsjednika kojem ističe mandat. U slučaju izbora predsjednika Republike Hrvatske prema članku 97. Ustava Republike Hrvatske (smrti, ostavka ili kada Ustavni sud utvrdi razloge za prestanak mandata Predsjednika Republike), izabrani predsjednik Republike Hrvatske stupa na dužnost na dan objave rezultata izbora.


{{Izabrani članci/21, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/22, 2011.

Karta

Povijest kartografije prikazuje početke i razvoj kartografije (grč. χάρτης chartis, „karta” + γράφειν graphein, „pisati”), znanosti o izradi, upotrebi i održavanju geografskih i srodnih zemljovida. Ona je sastavni dio ljudske povijesti već 8.000 godina. Od spiljskih crteža do starovjekovnih zemljovida Babilona, Grčke i Azije, preko Velikih geografskih otkrića, pa sve do 21. stoljeća ljudi su stvarali i koristili zemljovide kao neophodan pomoćni alat za definiranje, objašnjavanje i navigiranje po čitavom svijetu. Prema nekim znanstvenicima izrada zemljovida predstavljala je značajan korak unaprijed u intelektualnom razvoju ljudskih bića, te služi kao zapis napretka znanja ljudske rase koje se na taj način prenosi s članova jedne generacije na drugu koja nastavlja razvitak kulture. Zemljovidi su isprva bile dvodimenzionalni crteži. Iako je većina zemljovida zadržala takav način prikaza, moderna grafika omogućila je projekcije koje nadilaze mogućnosti tradicionalnih zemljovida.

Zemljovidi su u Babiloniji izrađivani pomoću preciznih geodetskih tehnika. Primjerice, glinena pločica veličine 7,6 × 6,8 cm pronađena 1930. godine kod Ga-Sura blizu današnjeg Kirkuka pokazuje zemljovid riječne doline između dva brda. Klinasti natpisi označavaju obilježja na zemljovidu uključujući veličinu zemljišnu česticu opisanu kao 354 ikua (12 hektara) čiji se vlasnik zvao Azala. Većina znanstvenika datira pločicu na 25. do 24. stoljeće pr. Kr. dok Leo Bagrow zastupa vrijeme od 3800. pr. Kr. Brda su prikazana preklapajućim polukrugovima, rijeke linijama, a gradovi krugovima. Zemljovid također pokazuje glavne strane svijeta.


{{Izabrani članci/22, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/23, 2011.

Havana

Havana (špa. La Habana [la a'ßana], službeno Ciudad de La Habana je glavni grad, najveća luka i vodeći trgovački centar Kube. Grad, jednu od 14 kubanskih provincija, nastanjuje 2,2 milijuna stanovnika, a šire gradsko područje oko 3 milijuna, što Havanu čini najvećim gradom na Kubi i u Karipskoj regiji. Grad se većinom prostire zapadno i južno od zaljeva, koji je s otvorenim morem povezan uskim tjesnacem, podijeljenim na tri glavne luke: Marimelena, Guanabacoa, i Atarés. Rijeka Almendares teče gradom od juga prema sjeveru i utječe u Floridski prolaz nekoliko kilometara zapadno od zaljeva.

Španjolski kralj Filip II dodijelio je Havani status grada 1592., dok je kraljevski dekret iz 1634. priznao važnost grada službenim imenovanjem Havane "Ključem Novog svijeta i bedemom Zapadne Indije." Španjolci su započeli izgradnju fortifikacija, te je 1553. rezidencija guvernera iz Santiaga de Cuba na istoku otoka, preseljena u Havanu, od tada de facto glavni grad Kube. Važnost lučkih utvrđenja rano je prepoznata, budući da su u 16. stoljeću engleski, francuski i nizozemski pomorski pljačkaši napadali grad. Potapanje američkog bojnog broda Maine u luci Havane 1898., bio je izravni povod španjolsko-američkog rata, kojim je na Kubi završena španjolska vladavina. Havana je tradicionalno bila poznata kao turistički centar svjetskog glasa, mjesto bogatog kulturno-povijesno-arhitektonskog nasljeđa i po tradicionalnoj proizvodnji duhanskih proizvoda i alkoholnih pića. Suvremena Havana sjedište je kubanske vlade, više ministarstava, te poslovno središte.


{{Izabrani članci/23, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/24, 2011.

Rakun

Rakun (Procyon lotor) je sisavac srednje veličine koji nastanjuje Sjevernu Ameriku. On je najveći pripadnik porodice Procyonidae; dug je od 40 do 70 centimetara i teži između 3,5 i 9 kilograma, a ishrana mu se sastoji od oko 40% beskralježnjaka, 33% biljaka i 27% kralježnjaka. Ima sivkasto krzno, od kojeg je skoro 90% gusto podkrzno koje ga štiti od hladnoće. Dvije prepoznatljive odlike rakuna su izuzetno spretne ruke i "maska" na licu. Prvobitno stanište rakuna su umjerene i mješovite šume Sjeverne Amerike, ali zbog svoje prilagodljivosti staništu proširili su svoj areal na planinska područja, obalne močvare i urbana područja, gdje ih mnogi ljudi smatraju štetočinama. Zbog bijegova i namjernog uvoza sredinom 20. stoljeća, rakuni danas nastanjuju središnji dio Europe, Kavkaz i Japan.

Iako se prije smatralo da je samotna životinja, sada postoje dokazi da rakuni pokazuju društveno ponašanje specifično za spolove. Ženke u srodstvu često dijele neko područje, dok nesrodni mužjaci žive zajedno u grupi od do četiri životinje kako bi održali svoju poziciju protiv drugih mužjaka tijekom sezone parenja. Veličina teritorije varira od 3 hektara kod ženki u gradovima do 50 km2 kod mužjaka koji nastanjuju preriju. Nakon skotnosti od oko 65 dana, u proljeće se rađa dva do pet mladunaca. Mladunce odgaja majka sve do disperzije u kasnu jesen. Iako rakuni u zatočeništvu mogu doživjeti 20 godina, njihova prosječna dužina života u divljini je samo 1,8 do 3,1 godina. U mnogim slučajevima su lov i promet dva najčešća uzroka smrti.


{{Izabrani članci/24, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/25, 2011.

Rekonstrukcija Terrestrisuchusa

Fiziologija dinosaura povijesno je bila kontroverzna tema, posebno što se tiče termoregulacije. Nedavno su otkriveni mnogi novi dokazi za fiziologiju dinosaura, ne samo u vezi metaboličkih sustava i termoregulacije, već i dišnih i krvožilnih sustava.

Tijekom ranog perioda paleontologije dinosaura u znanstvenim je krugovima smatrano da su oni bili tromi, glomazni i hladnokrvni gušteri. Međutim, s otkrićem mnogo kompletnijih skeleta na zapadu Sjedinjenih Američkih Država, od 1870-ih godina, znanstvenici su mogli napraviti bolje interpretacije biologije i fiziologije dinosaura. Edward Drinker Cope, konkurent Othniela Charlesa Marsha u "Ratovima kostiju", istaknuo je da su barem neki dinosauri bili aktivni i pokretljivi, što se može vidjeti na slici dva "Laelapsa" u borbi; ta je slika stvorena pod direkcijom Charlesa R. Knighta. Usporedno, razvoj Darwinove evolucije, kao i otkriće Archaeopteryxa i Compsognathusa, naveo je Thomasa Henryja Huxleya da pretpostavi da su dinosauri bili u bliskom srodstvu s pticama. Unatoč ovakvom razmatranju, slika dinosaura kao velikih gmazova se ukorijenila i većina aspekata njihove paleobiologije se tumačilo kao tipično gmazovsko, sve do prve polovice 20. stoljeća. Od 1960-ih godina, nastupanjem "renesanse dinosaura", pogled na dinosaure i njihovu fiziologiju počeo se dramatično mijenjati, na osnovu otkrića pernatih dinosaura u Kini. Prema tom novom pogledu, ptice su evoluirale od vrlo pokretljivih dinosaura maniraptora.


{{Izabrani članci/25, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/26, 2011.

Iransko gospodarstvo mješavina je centralno planiranog državnog vlasništva nad naftnim i drugim velikim poduzećima, privatnog poduzetništva i seoske poljoprivrede, orijentiranog k apsolutnoj samodostatnosti u svim gospodarskim granama. Krajem 2000-ih godina iransko gospodarstvo bilo je 18. najveće u svijetu (s tendencijom rasta na 12. mjesto do 2015. godine), s najrazvijenijom industrijom, poljoprivredom, energetikom, informatičkom tehnologijom i građevinarstvom na Bliskom istoku. Gospodarstvo Irana u 2010. godini procijenjeno je na između 858.66 i 863,5 milijardi USD prema paritetu kupovne moći, odnosno na oko 11.396 USD po glavi stanovnika što je četverostruki porast u odnosu na razdoblje prije revolucije 1979. godine unatoč udvostručenju stanovništva. Usprkos sankcijama nametnutim zbog nuklearnog programa, Iran je jedno od rijetkih vodećih svjetskih gospodarstava koje bilježi pozitivan gospodarski rast u vrijeme svjetske financijske krize. Glavni gospodarski problemi tijekom 2000-ih godina bili su postoci nezaposlenosti i inflacije, koji su 2010. godine iznosili 14,6% odnosno 8%. Vodeći iranski trgovački partneri su Kina, Njemačka, Južna Koreja, Francuska, Japan, Rusija, Turska i Italija, dok je povećana suradnja i sa zemljama u razvoju kao što su Sirija, Indija, Venecuela, Šri Lanka i Južna Afrika. Postotak žena u radnoj snazi je 33% odnosno 28,4% u industriji po čemu je Iran ispred svih vodećih svjetskih gospodarstava. Iranska metropola Teheran najjeftiniji je glavni grad svijeta.


{{Izabrani članci/26, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/27, 2011.

Okupljeni hrvatski narod na dočeku Stjepana Radića u Mostaru 1925. godine
Hrvati Bosne i Hercegovine pripadnici su hrvatskog naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. Broje oko 500.000 pripadnika (465.000 - 571.317, 12 - 14,5%) i čine 13% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvati su jedan od triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, a njihov materinski jezik je hrvatski, koji je uz bošnjački i srpski, službeni jezik u toj zemlji. Pretežno su katolici. Naseljavaju zapadnu Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu, gdje su apsolutna većina, dijelove istočne Hercegovine, također i središnju Bosnu i Bosansku Posavinu, gdje su nakon rata u Bosni i Hercegovini postali manjina, ali su u istim krajevima povijesno ukorijenjeni. Hrvate Bosne i Hercegovine često se naziva "bosanskim Hrvatima", što nije točan naziv jer Hrvati žive i u hercegovačkom dijelu te države. S druge strane, neki ih poistovjećuju s Hercegovcima budući da su većina Hrvata iz Bosne i Hercegovine Hercegovci, što opet nije ispravno jer velik dio ih potječe i iz Bosne. Stoga je jedini ispravan naziv Hrvati Bosne i Hercegovine, jer oni po svojoj regionalnoj pripadnosti mogu biti Bosanci ili Hercegovci.


{{Izabrani članci/27, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/28, 2011.

Zastava Malte

Republika Malta (malteški: Repubblika ta' Malta, engleski: Republic of Malta) otočna je država u Sredozemnom moru. Ova država sastoji se od nekoliko otoka i otočića, od kojih su tri naseljena. Najveći otok je Malta na kojem živi najveći dio stanovništva zemlje. Ova zemlja u kojoj živi manje od pola milijuna stanovnika je, s obzirom na površinu, jedna od najgušće naseljenih zemalja svijeta. Malteško otočje nalazi se nedaleko od Sicilije (Italija) te manje od 300 km od obale Afrike. Zbog svog strateškog položaja, Maltom su tijekom povijesti vladale mnoge sile, kao što su Feničani, Rimljani, Fatimidi, Ivanovci i Britanci. Od 21. rujna 1964. Malta je neovisna od Velike Britanije, a od 1. svibnja 2004. članica Europske unije.

Malta je izraženo katolička zemlja, s jednim od najvećih postotaka udjela rimokatolika u stanovništvu na svijetu. Kršćanstvo je na Maltu donio apostol Sveti Pavao koji je na ovom otočju doživio brodolom. Službeni jezici Malte su malteški i engleski. Talijanski također ima veliki značaj u državi, s obzirom da je bio službeni jezik do 1934. godine.


{{Izabrani članci/28, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/29, 2011.

Beskrajni dan (engl. Groundhog Day) američka je fantastična romantična komedija iz 1993. koja govori o ciničnom meteorologu, Philu Connorsu (Bill Murray), koji proživljava stalno isti dan. Andie MacDowell glumi Ritu, njegovu novu producenticu. Film je režirao Harold Ramis, a scenarij su napisali Ramis i Danny Rubin. Pri premijeri je film bio umjereno hvaljen od kritike, no s vremenom je stekao još bolju reputaciju i postao sastavnim dijelom kulture kada se treba opisati nešto što se stalno ponavlja i nikada ne mijenja. Nalazi se i na popisu 250 najboljih filmova kinematografije na web stranici IMDb, 2006. godine bio je jedan od 25 filmova koji su prihvaćeni da budu uključeni u Državni filmski registar, Američki filmski institut ga je 2000. stavio na 34. mjesto na popisu "100 godina...100 smijeha", a od 2008. je i na 8. mjestu na popisu "10 najboljih filmova fantastike". Uz to, Ceh pisaca Amerike je stavio scenarij na 27. mjesto na popisu "101 najboljih scenarija ikada napisanih". 2009. američki književni teoretičar Stanley Fish uvrstio je film među deset najboljih američkih filmova svih vremena.


{{Izabrani članci/29, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/30, 2011.

Međunarodna svemirska postaja

Međunarodna svemirska postaja (eng. International Space Station - ISS) međunarodno je razvijena istraživačka postaja koja se trenutačno sastavlja u Zemljinoj nižoj orbiti. Radovi na sastavljanju u svemiru započeli su 1998. s planiranim završetkom do 2011. Postaja će u operativnoj uporabi ostati najmanje do 2020. S masom većom od bilo koje prethodne svemirske postaje, ISS je moguće vidjeti golim okom sa Zemlje, te je od 2010. najveći umjetni satelit u Zemljinoj orbiti. Služi kao istraživački laboratorij s mikrogravitacijskim uvjetima u kojima posada izvodi eksperimente s područja biologije, fizike, astronomije i meteorologije. Postaja ima jedinstveno okruženje za testiranje sustava svemirskih brodova koji će se koristiti za misije na Mjesec i Mars. Postajom upravljaju Ekspedicijske posade te je trajno naseljena od 2. studenog 2000. što predstavlja neprekidnu ljudski prisutnost u svemiru više od 10 godina. Od 16. ožujka 2011. na postaji boravi posada Ekspedicija 27.

Postaja je "sinteza" više svemirskih projekata koji uključuju američki Freedom, sovjetski/ruski Mir-2, europski Columbus i japanski Kibō. Budžetna ograničenja dovela su do spajanja ovih projekata u jedan multi-nacionalni program. Projekt Međunarodne svemirske postaje započet je 1994. sa Shuttle-Mir programom te je prvi modul (Zarja) nove postaje lansirala Rusija 1998. godine. Sastavljanje se nastavlja dok moduli pod pritiskom, vanjski nosači i ostale komponente stižu američkim Space Shuttleom i ruskim raketama Proton i Sojuz. Postaja se održava u orbiti na visini od 278 km do 460 km, pritom se gibajući prosječnom brzinom od 27.724 km/h.


{{Izabrani članci/30, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/31, 2011.

Bertrand Russell

Bertrand Arthur William Russell, 3. grof Russell (Trelleck, 18. svibnja 1872. - Penrhyndeudraeth, 2. veljače 1970.), engleski filozof, matematičar, logičar, povjesničar i društveni reformator. Na Trinity Collegeu u Cambridgeu studirao je filozofiju i matematiku, gdje po završetku studija 1895. počinje sveučilišnu karijeru, ali je 1916. udaljen zbog borbene proturatne agitacije, a 1918. je iz istog razloga zatvoren na šest mjeseci. Potomak je ugledne plemićke obitelji, ali ubrzo i sam stječe glas slobodnog mislioca, pacifista, kritičara građanskog morala i borca za ljudsku jednakost. Politički se angažira na lijevom krilu laburističke stranke, ali na zastupničkim izborima 1922. i 1923. nema uspjeha. Od 1938. do 1944. predavao je na različitim sveučilištima u SAD-u, a tek je 1944. ponovno izabran za profesora na Trinity Collegeu. I nakon Drugog svjetskog rata nastavlja s političkom aktivnošću humanista: bori se protiv "ludila hladnog rata", predsjedava Međunarodnim sudom za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu pa je u 89. godini drugi put zatvoren kao vođa i sudionik antinuklearnih demonstracija.

1950. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegovo prvo filozofsko zanimanje vezano je uz matematički prikaz filozofije, a iz te faze proizašlo je monumentalno djelo "Principia mathematica" nastalo u suradnji s A. N. Whiteheadom, koje je obojici autora donijelo svjetsku slavu i postalo ishodište novog smjera u filozofiji i matematici. Već 1901. istaknuo se kao briljantan logičar, uočivši paradoks koji je proizlazio iz petog aksioma Fregeove logičke analize aritmetike (Russellov paradoks). U svojoj konkretnoj društvenoj borbi decidirani je kritičar svake dominacije, proizlazila ona iz vlasništva, države ili iz međurasnih i međuspolnih odnosa.


{{Izabrani članci/31, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/32, 2011.

Neretvanska lađa iz 1895. godine

Lađa, zbog svoje autohtonosti u delti Neretve, poznata i kao Neretvanska lađa, tradicionalno je plovilo u ovoj najjužnijoj dolini u Hrvatskoj, koje se usprkos modernim tehnologijama i danas zadržalo u uporabi uz manju, također tradicionalnu i autohtonu Neretvansku trupicu.

Lađa se u prošlosti, u vrijeme prije motorizacije, upotrebljavala u najraznovrsnije svrhe; za prijevoz životinja, poljoprivrednih proizvoda, trave, gnojiva, sijena, slame, pijeska, drva, služilo je za prijevoz namještaja, prijevoz ljudi, za sprovode i za svatove. S lađama se išlo u lov na jegulje na velikim jarugama. Lađa može prevoziti od 30 do 35 ljudi i velike terete između 2,5 i 3,5 tone. Osim u svakodnovnoj neretvanskoj uporabi, tereti su se lađom prebacivali do Pelješca, Hvara, Makarske i druge bliže okolice na moru, ali samo u vrijeme bonace. Veliki teret lađa može ponijeti zbog svojih velikih bokova i velike razvraćenosti strana. Lađa se koristila cijelodnevno tijekom čitave godine. Vijek trajanja lađe je vrlo dug, kako zbog kvalitete materijala, tako i zbog njene vrijednosti za ljude pa se boljim čuvanjem znala dosegnuti starost čak između 80 i 100 godina. Iznajmljivanje lađe naplaćivalo se u visini težačke dnevnice.

Najveće zasluge za očuvanje, revitalizaciju, kao i za promociju lađe pripadaju Maratonu lađa, amaterskom sportskom natjecanju, koje se odvija na Neretvi na relaciji dugoj 22,5 kilometara od Metkovića do Ploča, a održava se jednom godišnje, druge subote u kolovozu, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike u organizaciji Udruge lađara Neretve.


{{Izabrani članci/32, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/33, 2011.

zastava Brazila

Brazil (port. Brasil IPA [bɾaˈziw]), službeno Savezna Republika Brazil (port. República Federativa do Brasil), najveća je država u Južnoj Americi. Prema površini i broju stanovnika od preko 190 milijuna, peta je najveća zemlja na svijetu. Jedina je država portugalskog govornog područja u Americi i najveća luzofonska zemlja na svijetu. Graniči sa svim južnoameričkim zemljama osim Ekvadorom i Čileom. Morska obala Brazila, s Atlantskim oceanom na istoku, dugačka je preko 7491 km. Veliki dio Brazila pripada slivu rijeke Amazone i prekriven je kišnim šumama. Brazilski teritorij čine i brojni arhipelazi kao Fernando de Noronha, atol Rocas, São Pedro e São Paulo i Trindade and Martim Vaz.

Brazil je bio portugalska kolonija od iskrcavanja Pedra Álvaresa Cabrala godine 1500. do 1815., kada je uzdignut na ujedinjenu kraljevinu

s Portugalom i Algarveom. Kolonijalna povezanost bila je u stvari prekinuta već 1808. kada je nakon Napoleonovog upada u Portugal prijestolnica portugalskog kraljevstva preseljena iz Lisabona u Rio de Janeiro. Nezavisnost od Portugala ostvarena je 1822. Isprva nezavisan kao Brazilsko carstvo, Brazil je od 1889. republika, premda dvodomni parlament, danas zvan kongres, datira iz 1824. kada je usvojen prvi ustav. Današnji ustav, Brazil definira kao saveznu republiku federalnog distrikta, 26 država i 5564 gradova. Prema BDP-u, brazilska je ekonomija osma najveća na svijetu, dok je prema paritetu kupovne moći sedma najveća. Brazil je jedna od najbrže rastućih velikih svjetskih ekonomija i novih svjetskih gospodarskih sila. Brazil je jedan od osnivača Ujedinjenih naroda i organizacija G-20, CPLP, Latinske Unije, Organizacije Ibero-američkih država, Mercosula, Unije južnoameričkih država i također jedna od zemalja BRIC-a.


{{Izabrani članci/33, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/34, 2011.

Taj Mahal

Taj Mahal (čit. Tādž Mahal; hindski: ताज महल, urdski i perzijski: تاج محل) arhitektonski je spomenik u Agri, gradu u indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh koji je izgradio mogulski vladar Šah Džahan kao spomen na svoju rano preminulu ženu Perzijanku Mumtaz Mahal. Taj Mahal smatra se najprepoznatljivijim arhitektonskim simbolom Indije kojeg tamošnje stanovištvo zove Srcem Indije, a u svijetu je osim po ljepoti poznat i po romantičnoj priči o ljubavnom spomeniku. Privlači od dva do četiri milijuna turista godišnje, od čega je 200.000 inozemnih.

Taj Mahal se smatra vrhunskim ostvarenjem mogulske arhitekture, stila koji kombinira elemente perzijskih, indijskih i islamskih arhitektonskih stilova. Godine 1983. Taj Mahal postao je UNESCO-ov spomenik Svjetske baštine opisan kao „dragulj islamske umjetnosti u Indiji i jedan od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog nasljeđa”. Iako je bijela kupola mramornog mauzoleja najpoznatija arhitektonska komponenta, Taj Mahal je zapravo integrirani kompleks struktura. Gradnja je počela oko 1632. i završena 1653. godine, a uključivala je tisuće umjetnika i radnika. Iranski arhitekt Ustad Ahmad Lahauri smatra se glavnim projektantom Taj Mahala.


{{Izabrani članci/34, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/35, 2011.

Električne struje stvorene na sunčevoj strani ionosfere

Ionosfera je ionizirani sloj u planetnoj atmosferi. Čestice koje tvore ionosferu su elektroni i pozitivni ioni. Zemljina ionosfera nalazi se na visinama između 50 i 600 km iznad Zemljine površine. Njene dimenzije jako variraju s promjenama dana i noći, godišnjih doba i sunčeve aktivnosti. Ionosfera reflektira radio-valove. Ionosfera pokriva dio mezosfere, termosferu i egzosferu, koji su ionizirani sunčevom radijacijom. Ona je važan dio atmosferskog elektriciteta i gornji dijelovi čine unutrašnji rub magnetosfere. Koristi se za prijenos radio valova do dalekih mjesta na Zemlji.

Ionizacija u ionosferi prvenstveno ovisi o sunčevoj aktivnosti i količini radijacije koju primi sa Sunca. Postoje i dnevne i sezonske promjene količine ionizacije. Kako je u zimskim uvjetima Zemljina polutka udaljenija od Sunca, tako je i količina primljene radijacije manja, a time i stupanj ionizacije. Aktivnost Sunca povezana je i sa sunčevim pjegama, i što ih je više, to je radijacija veća. Količina radijacije ovisi i o geografskom položaju. Postoje i druge pojave koje ometaju količinu ionizacije, kao što su sunčeve baklje i električki nabijene čestice u sunčevom vjetru, koje djeluju na zemljino magnetsko polje.


{{Izabrani članci/35, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/36, 2011.

Vodomar (Alcedo atthis)

Vodomar, drugim imenom i vodomar ribar (lat. Alcedo atthis), jedina je vrsta iz porodice riječnih vodomara i podreda vodomara koji živi i u Srednjoj Europi. Živi uz umjereno brze tekućice ili stajaću vodu, koja mora biti bistra, a u njoj živi dovoljno malih riba. Hrani se najčešće ribom, no isto tako i vodenim kukcima, malenim račićima i punoglavcima. Stanarica je u mnogim područjima, ali odlazi iz područja gdje se voda uz koju živi, zimi smrzava. Ova vrsta se u Europi, nakon nekog vremena, brojčano oporavlja ali se i dalje smatra desetkovanom. No kako u svom ukupnom staništu nije ugrožena, vrstu se ne smatra ugroženom.

Vodomar, kao sve vrste ove porodice, ima kratko, zbijeno tijelo s kratkim nogama, kratkim repnim perima i širokim krilima. Velika glava duga oko 4 cm s dugim šiljastim kljunom smještena je na kratkom vratu. Ovisno o kutu pod kojim svjetlo pada na njega, s gornje strane boja perja kreće se od kobaltno do tirkizno plave, a na leđima ima svjetlucavu plavu prugu. Ta pruga posebno je uočljiva kod uzlijetanja ptice.


{{Izabrani članci/36, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/37, 2011.

Djevojka iz Salone

Likovna umjetnost u Hrvatskoj je umjetnička produkcija na području današnje Republike Hrvatske.

Na prostorima današnje Hrvatske nižu se od davnina mnogi slojevi pretpovijesnih kultura čije je formiranje i nestanak vezano uz migracije neidentificiranih etničkih skupina. Materijalna ostavština paleolitika se svodi na jednostavne kamene i koštane predmete.

Neolitik je obilježen velikom produkcijom keramičkih posuda i plastike ljudskih i životinjskih likova dovedenih do forme znaka. Prastanovnici mediteranske skupine na obalnom području i panonske skupine na kontinentalnom području razvijaju neolitičke kulture, a najvažnije su: Starčevačka kultura (fino obrađeno posuđe, crvene ili žute boje, ukrašeno oslikavanjem angobom); Istarska kultura (specifična po kućama od suhoziđa – tzv. bunje koje su se očuvale za pastire sve do 19. st.); Sopotska i Korenovska kultura (osobite keramikom ukrašenom paralelnim ravnim, lučnim ili izlomljenim urezima); na jadranskoj obali i na otocima Danilska kultura (fino posuđe tamnih boja koje je ukrašeno urezivanjem geometrijskih motiva, spirala i meandara; na danilsku se nastavlja Hvarska kultura čiji se neki elementi povezuju s neolitikom Grčke.

Eneolitik ili bakreno doba u Hrvatskoj je najzanimljivije u Vučedolskoj kulturi gdje se posuđe odlikuje izvanrednom kvalitetom, crnom bojom visokog sjaja te specifičnim ukrasnim stilom izvedenim urezivanjem, duborezom ili rovašenjem, a upotpunjenim bijelom, crvenom ili žutom inkrustacijom s izraženom geometrizacijom ukrasa. Plastika nije brojna, ali je vrlo vješto i izražajno rađena (npr. posuda u obliku golubice s urezanim motivom labrisa (dvosjekle sjekire) na vratu - Vučedolska golubica). Stanovništvo živi u utvrđenim naseljima na uzvišenim položajima, zaštićeni palisadama. Kuće su nadzemne, većinom četvrtaste s podom od zapečene zemlje i kružnim ognjištem.


{{Izabrani članci/37, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/38, 2011.

Lost main title.svg

Izgubljeni (u Hrvatskoj također poznata i pod originalnim nazivom Lost) američka je televizijska serija čiji su autori Jeffrey Lieber, J.J. Abrams i Damon Lindelof, a koja se u SAD-u prikazivala od 22. rujna 2004. do 23. svibnja 2010. godine na televizijskoj mreži ABC. Serija prati živote različitih skupina i pojedinaca, ponajprije preživjele putnike avionske nesreće (let Sydney-Los Angeles) koji su se srušili na misteriozni tropski otok negdje u Južnom Pacifiku. Svaka epizoda karakteristična je po tome što prati određenog lika serije u dvije odvojene radnje: radnju koja se događa na otoku i radnju koja se događa u nekom drugom vremenu (prije dolaska na otok, nakon odlaska s otoka ili na samom otoku u nekom drugom vremenu), a koja je značajna za karakterizaciju lika.

Američki kritičari seriju su iz godine u godinu stavljali na svoje top liste najboljih serija. Prva sezona skupila je prosječnih 15.69 milijuna gledatelja po epizodi. Iako je tijekom 6 sezona gledanost padala, serija je zadržala stabilnu gledanost, a posljednja sezona imala je 11 milijuna gledatelja po epizodi. Serija je tijekom šest godina dobila stotine nominacija za nagrade i isto tako osvojila mnogo njih, uključujući nagradu Emmy 2005. godine za najbolju dramsku seriju, Zlatni Globus 2006. godine za najbolju dramsku seriju i Ceh filmskih glumaca za najbolju glumačku postavu u dramskoj seriji.


{{Izabrani članci/38, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/39, 2011.

Leonida kod Termopila, slika Jacquesa Louisa Davida (1814.)

Bitka kod Termopila (kolovoz ili rujan 480. pr. Kr.) predstavlja dio Grčko-perzijskih ratova, odnosno druge perzijske ekspedicije predvođene velikim kraljem Kserksom, sinom Darija Velikog. Bitka se održala kraj prolaza Termopila (Vruća vrata), gotovo istovremeno kad i pomorska bitka kod Artemizija. Sukobljene strane bili su savez grčkih polisa predvođenih Spartom i Perzijsko Carstvo. Perzijska vojna ekspedicija bila je odgovor na atensko pomaganje jonskog ustanka, gusarenje nad perzijskim brodovima u Egejskom i Sredozemnom moru, grčko razaranje hrama u Sardu, te kao ispravka neuspješne prve vojne ekspedicije koju je poveo veliki kralj Darije I. Veliki. Atenski general Temistoklo predložio je da se Perzijance pokuša zaustaviti istodobno kod prolaza Termopila na kopnu i kod tjesnaca Artemizija.

Grčki plan bio je neutralizirati perzijsku brojčanu nadmoć koristeći prirodne uske prolaze poput Termopila koji je od planine do morskih litica bio širok svega 14 m i u kojem se mogla boriti samo grupica od obje vojske. Unatoč hrabrom pokušaju suprostavljanja nadmoćnijoj vojsci, Perzijanci su porazili grčke snage te nastavili napredovati prema jugu gdje su u znak odmazde spalili polise Atenu i Eretriju. Unatoč porazu, bitka kod Termopila postala je sinonimom hrabrosti u djelima zapadnih povjesničara, gdje je često opisana kao primjer malobrojnih domoljuba koji se brane protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja.


{{Izabrani članci/39, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/40, 2011.

Naranča

Naranča je suptropska biljka iz porodice Rutaceae. Može živjeti do 500 godina. Zimzeleno je drvo iz jugoistočne Azije, iz roda Citrus. Uzgaja se u regijama s toplom klimom poput Sredozemlja, Južne Afrike i Kalifornije. U zemlji podrijetla Indiji, na sanskrtu se naziva na rangi ili naranja, dok su Englezi prijevod norange pretvorili u današnji orange. U dosta jezika naranča se naziva "kineska jabuka" (npr. u nizozemskom Sinaasappel, te u njemačkom Apfelsine). Po riječi naranča nazvana je narančasta boja.

Ima mirisne bijele cvjetove i okruglo voće sa žućkastom i crvenkastom korom i kašastim sadržajem podijeljenim u kriške. Stablo je visoko do 12 metara, a zimzeleni listovi su veliki 4-10 centimetara. Narančino stablo u prosjeku daje plodove čak sto godina. U povijesti je, međutim, poznato tzv. Constableovo stablo, narančino stablo koje je donešeno u Francusku 1421. godine i živjelo je čak 473 godine. Ističu se Citrus sinensis - slatka naranča, i Citrus aurantium - seviljska ili kisela naranča, a postoji više vrsta naranača koje se razlikuju po veličini, boji i kakvoći. Ovo voće ima slatkasto - kiselkasti sok, a ima pH vrijednost od 2,5 do 3, ovisno o dobi i veličini, a voda čini 85 % naranče. Naranče su zelene prije nego procvatu, no neke naranče u jugoistočnoj Aziji su zelene kore i narančaste su iznutra. Jedno stablo u povoljnim uvjetima može roditi i do 1000 plodova, a najčešće daje 500 plodova godišnje. Plodovi rastu od studenog do svibnja. Svrstavaju ga u najplodnije voće poslije grožđa i banana.


{{Izabrani članci/40, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/41, 2011.

Riječka sinagoga

Židovi u Hrvatskoj predstavljaju zasebnu nacionalnu i vjersku skupinu kojoj su u Republici Hrvatskoj zajamčena sva vjerska i nacionalna prava. Svoje korijene vuku iz srednjeg vijeka, a kroz povijest su dali doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i građanstva, kao i hrvatskoj znanosti i kulturi. Židovi su stigli u Dalmaciju s rimskim postrojbama. Tako su u Solinu nađeni ostaci židovskoga groblja iz 3. stoljeća. U tom je gradu njihova zajednica živjela sve do 641. godine, kad su ga razorili Avari. Iz 3. stoljeća je i nadgrobni spomenik Židova, Aurelija Dioniza, iz Tiberijasa, kraj Senja, kao i ploča koja svjedoči o postojanju sinagoge u Mursi (Osijek).

U Dubrovniku su se Židovi kroz srednji vijek bavili trgovinom, a osobito posredništvom u trgovini između Dalmacije, područja današnje Italije i zemalja oko Dunava. Podaci o Židovima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj vrlo su oskudni. Poznato je da je nešto Židova u 13. i 14. stoljeću živjelo u Zagrebu, kad je jedan od njih bio odgovoran za cijelu zajednicu, a nosio je naslov magistratus Judaeorum. U Zagrebu je tada već postojala i sinagoga. U ostalim krajevima između Save i Drave Židovi su se naselili tijekom prve polovice 15. stoljeća. Bilo je to razdoblje kad je njihova prisutnost pogodovala razvoju trgovine i gospodarstva. Ipak, njihova prisutnost neće dugo potrajati, jer će već 1456. biti protjerani iz Hrvatske i Slavonije. U Dubrovniku kroz cijelo 15. stoljeće Židovi nisu bili uznemiravani, no nakon toga 1502., 1622. i 1663. Dubrovnikom se šire optužbe protiv Židova o krvnim obredima, uobičajene u tadašnjoj Europi.


{{Izabrani članci/41, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/42, 2011.

Harry Belafonte, pjevanje, 1954.

Pjevanje (vokali) je korištenje ljudskog glasa u glazbi, a zvuk se proizvodi glasnicama. Gotovo svatko tko može govoriti može i pjevati, jer u mnogim aspektima pjevanje je samo jedan oblik kontinuirana govora. Kod pjevanja je vrlo važna tehnika disanja. Pjevači moraju vježbati glas kao i sportaši, jer u biti to je sićušni organ s mišićima. Pjevači izvode glazbu poznatu kao skladba, koja se može izvoditi solo (bez pratnje) ili uz pratnju glazbenika i instrumenata. Pjevanje se često izvodi u sastavima kao što su primjerice zborovi.

Tehnika pjevanja uvelike ovisi o vrsti glazbe koju se izvodi. Pjevanje na visokim amaterskim ili profesionalnim razinama, obično zahtijeva određenu količinu urođenog talenta i stručnog obrazovanja. Najzahtjevnija je tehnika pjevanja opernih pjevača koja zahtijeva dugogodišnje obrazovanje. Tehnika pjevanja dosta je slična tehnici disanja kod svirača puhačkih instrumenata. Važan je konstantni pritisak zraka pomoću dijafragme, te jednoliko i snažno propuštanje zraka kroz glasnice. Pri tome snaga pritiska zraka nije manja ako pjevač pjeva piano tj. tiho. Pritisak je jednako jak, samo je količina zraka manja, rjeđa. Naprotiv, pjevanje zabavne glazbe ne zahtijeva obrazovanje, već se njeguje glas takav kakav čovjek ima. Kod obje tehnike potreban je jako dobar sluh. Stručno obrazovani pjevači obično izgrade svoju karijeru oko jednog specifičnog glazbenog žanra i kroz karijeru postaju učitelji ili treneri pjevanja.


{{Izabrani članci/42, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/43, 2011.

Brana Gordon u Tasmaniji

Hidroelektrana ili hidroelektrična centrala je postrojenje u kojem se potencijalna energija vode najprije pretvara u kinetičku energiju njezinog strujanja, a potom u mehaničku energiju vrtnje vratila turbine te, konačno u električnu energiju u električnom generatoru. Hidroelektranu u širem smislu čine i sve građevine i postrojenja, koje služe za prikupljanje (akumuliranje), dovođenje i odvođenje vode (brana, zahvati, dovodni i odvodni kanali, cjevovodi itd.), pretvorbu energije (vodne turbine, generatori), transformaciju i razvod električne energije (rasklopna postrojenja, dalekovodi) te za smještaj i upravljanje cijelim sustavom (strojarnica i sl).

Iskorištavanje energije vodnog potencijala ekonomski je konkurentno proizvodnji električne energije iz fosilnih i nuklearnog goriva, zato je hidroenergija najznačajniji obnovljivi izvor energije. U zadnjih trideset godina proizvodnja u hidroelektranama je utrostručena, a njen udio povećan je za 50 %, za to je vrijeme proizvodnja u nuklearnim elektranama povećana za 100 puta, a udio oko 80 puta. Ti podaci pokazuju da se proizvodnja u hidroelektranama brzo povećava, ali značajno zaostaje za proizvodnjom u nuklearnim elektranama. Razlog takvom stanju leži u činjenici da iskorištavanje hidroenergije ima bitna tehnička i prirodna ograničenja. Glavno ograničenje jest zahtjev za postojanjem obilnog izvora vode kroz cijelu godinu, jer je skladištenje električne energije skupo i vrlo štetno za okoliš, osim toga na određenim lokacijama je za poništavanje utjecaja oscilacija vodostaja potrebno izgraditi brane i akumulacije. Njihovom izgradnjom značajno se povećava investicija, utjecaji na okoliš, potrebna je zaštita od potresa, a u zadnje vrijeme postoje i značajne terorističke prijetnje.


{{Izabrani članci/43, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/44, 2011.

Chengdu

Chengdu (kin. 成都; Hanyu pinyin: Chéngdū; wade–giles: Ch'eng-tu; Hokkien POJ: Sêng-to) je kineski grad na jugozapadu zemlje te glavni grad provincije Sečuan. Prema kineskoj podjeli gradova, smatra se pod-provincijskim gradom. Grad ima jurisdikciju nad 9 okruga (kin. 区, pinyin: qu), 4 grada na provincijskoj razini (kin. 市, pinyin: shi) i 6 provincijska područja (kin. 县, pinyin: xian) Grad je nastao na današnjem prostoru prije više od 4.000 godina u predpovijesno brončano doba dinastije Jinsha (kin. 金沙; pinyin: Jīnshā). Plodne ravnice na kojima se Chengdu nalazi, nazivaju se Tianfuzhi guo (kin. 天府之国; pinyin: Tiānfǔzhi Guó), što u doslovnom prijevodu znači: "zemlja s neba", dok je značenje u prenesenom smislu: "zemlja obilja".

Chengdu je jedan od najvažnijih središta gospodarstva, prometa i veza u zapadnoj Kini. Prema javnoj procjeni o najboljim kineskim gradovima za ulaganje iz 2007., Chengdu je uvršten kao jedan od deset najboljih gradova za ulaganje od ukupno 280 gradskih središta u Kini. Glavne gospodarske grane u Chengduu su: prehrambena industrija, industrija strojeva i informacijske tehnologije te medicina. Neke od velikih domaćih tvrtki koje se bave tim granama su: Chengdu Sugar and Wine Co. Ltd., Chengdu Food Group, Sichuan Medicine Co. Ltd., Chengdu Automobile Co. Ltd. i dr. Izvan grada postoje mnoge tvrtke koje se bave proizvodnjom visokih tehnologija.


{{Izabrani članci/44, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/45, 2011.

Guido Reni: Sv. Josip s Djetetom Isusom, oko 1635.

Sveti Josip, zaručnik je Marijin i Isusov hranitelj. Josip je bio potomak iz Davidova kraljevskoga roda te je po njemu i Isus bio Davidov potomak. Radio je kao siromašni tesar iz Nazareta i u njegovoj je blizini Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost, živjeći jednostavnim radničkim životom. Kršćani slave Josipa, Marijinog zaručnika i Isusova poočima kao sveca i kao Božjeg odabranika, kome je Bog povjerio da bude glava nazaretske obitelji u kojoj se ostvarilo Isusovo utjelovljenje. Uz svoj tesarski rad, Josip je bio vjernik. Molio je i čitao Sveto pismo, pristao je vršiti Božju volju i da Bog po njegovu životu čini svoja djela. Josip je bio toliko spreman Bogu vjerovati, da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao, da uzme Mariju za svoju ženu i da se ne boji onoga što je u njoj začeto. Kasnije mu je također poručio, da uzme Mariju i dijete i ode u Egipat, i da se također u određeno vrijeme vrati iz Egipta i nastani u Nazaretu. Drugim riječima, Josip je bio dobro upućen u Božje govore. Bio je pobožan čovjek, znao je ići pravim putem. Imao je plemenitu dušu. Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz život i branio, prehranjivao ih je radom svojih ruku.

Po duši je bio pravednik, tj. svetac, po dostojanstvu Marijin suprug, muž nebeske kraljice, a po zanimanju othranitelj Isusa, Sina Božjega. Bio je ponizan, skroman i šutljiv, nikada se nije uzdizao ili hvalisao pred ljudima. Josip je imao čast, da su mu kao glavi obitelji, bili poslušni i Isus, Sin Božji i Marija, Majka Božja. Josip zajedno s Marijom i Isusom čini Svetu obitelj. Svetkovina sv. Josipa slavi se 19. ožujka, a 1. svibnja je spomendan sv. Josipa radnika. Odlukom Hrvatskog sabora iz 1687. godine, proglašen je zaštitnikom hrvatskog naroda.


{{Izabrani članci/45, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/46, 2011.

Mjerenje količine vode pomoću malih brana na kanatu

Kanat (perz. كاريز, kareez ili kahan, arap. قناة‎: kariz) je vrsta vodovodnog sustava koji služi za dovod svježe vode u vrućim i suhim naseljenim područjima. Tehnologiju su razvili stari Perzijanci koji su je proširili na druge kulture pa se kanati danas mogu naći od Kine do Maroka, pa čak i Meksika. Kanat je sustav koji se sastoji od niza vertikalnih okna nalik bunarima koje povezuje blago nagnuti kanal. Pomoću vertikala učinkovito se crpe velike količine svježe vode iz podzemlja na površinu, bez potrebe za pumpanjem. Protok vode vrši se gravitacijom, a odredište je niže od izvora, koji je najčešće brdski vodonosnik. Sustav omogućava protok vode na velikim udaljenostima gdje je klima suha i vruća, bez gubitaka velikog dijela zaliha vode koje nastaju uslijed curenja i isparavanja. Izvedba kanata uobičajena je za područja gdje su izvori vode neposredno podno planina, odnosno tamo gdje je izvor najbliži površini terena.

Tradicionalno, kanate su projektirale i gradile grupe kvalificiranih i iskusnih stručnjaka (muqannis), uz pomoć običnih radnika. Gradnja sustava se odlično plaćala, a struka se često prenosila obiteljski, s oca na sina. Početni i presudni korak pri gradnji kanata bio je utvrđivanje postojanja izvora vode. Istraživanje je počinjalo na mjestima gdje aluvijalna tla graniče s podnožjem planine koja su često bogata podzemnim vodama, odnosno tamo gdje je kopanje relativno lagano. Stručnjaci muqannis pratili su tragove pozemne vode prema vegetaciji i drugim pokazateljima. Nakon procjene kopana su pokusna vertikalna okna koja su trebala utvrditi postojanost dovoljne količine vode, odnosno opravdati složenju izgradnju.


{{Izabrani članci/46, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/47, 2011.

Zastava Bjelorusije

Bjelorusija (bjeloruski jezik: Беларусь - Belarus'; ruski jezik: Беларусь - Belarus); (službeno ime: Republika Belarus); država je u istočnoj Europi, koja se proteže istočno od poljske granice prema Rusiji. Na jugu graniči s Ukrajinom, a na sjeverozapadu s Latvijom i Litvom. Bjelorusija se nalazi na prijelazu s njemačko-poljske u istočno-europsku nizinu. Većinom je nizinska zemlja s umjerenom kontinentalnom klimom što u gospodarskom smislu pogoduje razvoju ratarske odnosno stočarske kulture. Kontinentalna je država, što znači da nema izlaza na more, ali je vrlo dobro povezana riječnim tokovima, posebno s Ukrajinom i Rusijom.

Bjelorusija ima staru i kulturno bogatu tisućljetnu povijest, ali je njezina državna neovisnost relativno mlada. Kroz svoju povijest Bjelorusija je u državničkom i kulturološkom smislu duže vrijeme bila vezana s Ukrajinom u sklopu Kijevske Rusi i Poljsko-Litavske Unije. Obje zemlje tada su u specifičnoj federaciji bile poznatije pod imenom Rutenija odnosno Rus' u lokalnom slaveniziranom obliku, a konkretno u slučaju Bjelorusije - Bijela Rus'. Nakon raspada SSSR-a 1991. godine prestalo je doseljavanje u dotada industrijski i poljoprivredno najrazvijeniju sovjetsku republiku. Teška gospodarska kriza, koja pogađa ovu zemlju započinje još u doba SSSR-a i nastavlja se zbog istočno azijske ekonomske krize sve do 1999. godine. Do drastične ekonomsko-političke promjene dolazi 1994. godine kada stanovnici dotadašnjem predsjedniku daju samo 10 posto glasova, a na vlast dolazi Aleksandar Lukašenko koji privatizirane tvrtke vraća pod okrilje države. Od 1999. do danas Bjelorusija bilježi impresivan gospodarski rast koji se kreće između 9 i 10 posto godišnje. Ipak, glavne zamjerke trenutnom predsjedniku Bjelorusije idu u smjeru optužbi da je zemlju doveo u generalnu izolaciju, a granice države u Europi se i dalje percipiraju kao politički zatvorene.


{{Izabrani članci/47, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/48, 2011.

Panorama Teherana

Teheran (perz. تهران - Tehrān, IPA: [teɦˈrɔːn]) je glavni i najveći grad Irana, sjedište istoimene pokrajine i jedan od najvećih gradova svijeta. Smješten je na južnim obroncima gorja Alborz, dok je na jugoistoku izložen pustinji Dašt-e Kavir. Klima u gradu je polusuha (stepska) i kontinentalna. U odnosu na druge svjetske gradove slične veličine Teheran je vrlo zelen grad s obzirom da se u njemu nalazi između 700 i 800 dobro održavanih parkova. Teheran je multikulturalan grad u kojem osim većinskih Perzijanaca žive i pripadnici etničkih manjina poput Azara, Kurda, Mazanderana, Paštunaca, Beludža, Turkmena, Armenaca, Asiraca, Arapa i Židova. Prema posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2006. godine Teheran je imao 7,088.287 žitelja, no njegova aglomeracija koja uključuje velegrad Karadž i brojna naselja izvan njegove administrativne zone (865 km²) broji oko 12 milijuna ljudi.

Teheran se kao grad prvi put pojavljuje u tekstovima arapskih i europskih putopisaca iz kasnog srednjeg vijeka, a razvijao se kao važna strateška točka tijekom vladavine safavidske i zandijske dinastije. Nakon uspona dinastije Kadžara, odlukom Muhamed-hana iz 1786. godine Teheran postaje (38. po redu) glavnim gradom Irana. Danas je Teheran daleko najvažnije političko, gospodarsko, obrazovno, prometno i kulturno središte Irana. U njegovoj okolici nalazi se 50% iranskih industrijskih postrojenja, a odlikuje se i kvalitetnom gradskom odnosno razvijenom izvangradskom prometnom mrežom. Zahvaljujući malim stopama poreza, niskim cijenama energenata i relativno visokim plaćama, troškovi života u Teheranu vrlo su niski i prema zapadnim procjenama najjeftinija je metropola svijeta. Teheransko sveučilište najstarije je u Iranu, a uz njega aktivno je i 50-ak drugih većih sveučilišta i fakulteta. Uz ostale visoke škole, akademije i razne institute, Teheran broji više od 300 visokoobrazovnih ustanova. Grad također obiluje i brojnim kulturnim objektima poput palača iz kadžarske i pahlavijske epohe, odnosno 60-ak raznih muzeja.


{{Izabrani članci/48, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/49, 2011.

Engleska četvrt s katedralom sv. Isaka

Sankt Peterburg (rus. Санкт-Петербу́рг, IPA [ˈsankt pʲɪtʲɪrˈburk], od 1914. do 1924. Petrograd, rus. Петроград, IPA [pʲɪtrɐˈgrat], od 1924. do 1991. Lenjingrad, rus Ленинград, IPA [lʲɪnʲɪnˈgrat]) je grad i federalni subjekt (savezni grad) u Rusiji, smješten na rijeci Nevi na vrhu Finskog zaljeva na Baltičkom moru. Često se pojednostavljeno naziva Peterburg (rus. Петербург) dok je neformalno poznat i kao Piter (rus. Питер, IPA [ˈpitʲɪr]), kako ga zovu njegovi stanovnici.

Relativno je mlad grad, nastao početkom 18. stoljeća, nakon što je Rusija od Švedske osvojila Ingriju. Osnovao ga je 27. svibnja 1703. car Petar I. Veliki, te je bio glavni grad Ruskog Carstva više od dvjesto godina (1713.–1728. i 1732.–1918.), do ruske revolucije 1917., kada je prijestolnica preseljena natrag u Moskvu. Sankt Peterburg je s 4,6 milijuna stanovnika drugi najveći ruski grad, i četvrti u Europi nakon Istanbula, Londona i Moskve. Grad je značajno europsko kulturno središte i važna ruska luka na Baltičkom moru.

Sankt Peterburg često se naziva najzapadnijim ruskim gradom. Među svjetskim gradovima s više od milijun stanovnika, Sankt Peterburg je najsjeverniji. Povijesni centar Sankt Peterburga i pripadajući ansambl, tvore mjesto svjetske baštine UNESCO-a. Grad je također sjedište muzeja Ermitaž, najveće umjetničke galerije u svijetu. Kao rusko političko i kulturno središte tijekom više od 200 godina, često se smatra ruskom "sjevernom prijestolnicom", te je tijekom svoje povijesti nazivan i Venecijom sjevera ili sjevernom Palmirom. U gradu je veliki broj stranih konzulata, sjedišta međunarodnih kompanija, banaka i drugih poslovnih subjekata.


{{Izabrani članci/49, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/50, 2011.

Mass Effect je akcijska znanstveno fantastična role-playing video igra koju je razvio BioWare za Xbox 360 i koju je potom Demiurge Studios prilagodio operacijskom sustavu Windows. Xbox 360 inačica diljem je svijeta puštena u prodaju u studenom 2007., a izdavač je bio Microsoft Game Studios. Inačica za Windowse puštena je u prodaju 28. svibnja 2008., a izdavač je bio Electronic Arts (EA). Igra se odvija u 2183. godini, a igrač preuzima ulogu elitnog ljudskog vojnika zvanog Shepard, koji istražuje galaksiju na svemirskom brodu SSV "Normandy". Uz nastavak igre i planove za treći dio, BioWare planira objaviti online sadržaj kako bi popunio priču između dva dijela, iako te epizode nisu obavezne za razumijevanje glavne priče. Prvi DLC (eng. downloadable content, hrv. sadržaj dostupan za skidanje s Interneta) paket bio je "Bring Down the Sky", pušten u prodaju 10. ožujka 2008. (dok je PC verzija puštena 29. srpnja 2008.) Drugi DLC paket, "Pinnacle Station" pušten je u prodaju 25. kolovoza 2009 za PC i Xbox 360. Verzija Mass Effecta za Xbox 360 primila je mnoge pohvale kritičara. Na Game Rankings igra je imala prosječan rezultat od 90.71% u 86 kritika. Na Metacriticu igra je imala prosječan rezultat 91 od 100, prema 74 kritike. Nastavak igre, Mass Effect 2, pušten je u prodaju 26. siječnja 2010. i odvija se dvije godine nakon događaja prve igre. Mass Effect 2 koristi mnogo varijabli i informacija iz spremljenih podataka u prvom dijelu trilogije, kako bi odluke igrača iz prve igre utjecale na događaje i priču u drugoj igri i time igrač sam stvara svoju vlastitu priču.


{{Izabrani članci/50, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/51, 2011.

Božićni običaj prikazan u Etnografskom muzeju u Zagrebu

Hrvatski božićni običaji dio su hrvatske tradicije. Uz slavlje Božića razvili su se brojni običaji poput kićenja božićnog drvca na Badnjak, odlaska na misu polnoćku, pjevanja božićnih pjesama i darivanja. Prije Božića, vrijeme je priprave, koje traje oko mjesec dana od početka došašća. Predvladavaju osjećaji iščekivanja, nade i čežnje. Posebno se obilježavaju dani sv. Barbare, sv. Nikole, sv. Lucije i sv. Tome. Božićna pšenica sije se na sv. Barbaru ili sv. Luciju. U nekim krajevima postoje običaji djetinjci, materice i očići, koji se događaju u tri tjedna do Božića. Brojni običaji za cilj imaju želju za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Badnjak je bogat raznim običajima poput unošenja slame u kuću, svečanog uređenja blagdanskog stola, pripreme božićne hrane i odlaska na sv. misu polnoćku. Božić je dan, kada se s puno radosti, nade i žara u svečanom, veselom raspoloženju slavi Isusovo rođenje. Proslavlja se u krugu obitelji, a slijedeći dan, na dan sv. Stjepana, posjećuju se rođaci, prijatelji i susjedi i s njima se svečano proslavlja uz bogatu trpezu.

Na svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke, da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice, koji je slijedeći dan, čest je običaj tzv. šibanja, kada bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Djeca su se blagoslivljala na misama. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog. Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu. Za očuvanje hrvatskih božićnih običaja od zaborava najviše se zalagao Antun Radić, utemeljitelj hrvatske etnografije.


{{Izabrani članci/51, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/52, 2011.

Totalna stanica Leica TCRP 1203

Totalna stanica, mjerna stanica ili tahimetar je računalna inačica elektroničkog teodolita. Totalne stanice imaju u sebi računalo, memoriju i elektronički daljinomjer. Totalna stanica omogućava jednostavnije snimanje detalja, iskolčavanja, te brže i preciznije izvođenje radova. Elektronički daljinomjer je najveća prednost totalnih stanica. Takvi daljinomjeri sastoje se od odašiljača koji emitira elektromagnetsko zračenje u infracrvenom ili radio spektru. Elektronički daljinomjer zahtjeva reflektor na kraju mjerenje dužine koji refletkira odaslane elektromagnetske valove. Preciznost elektroničkog daljinomjera kod totalnih stanica je oko 2 mm na 1 km mjerene duljine.

Instrumenti koji omogućuju mjerenje horizontalnog kuta, vertikalnog kuta i kose duljine nazivaju se tahimetri (grč. brzomjer). U 19. stoljeću pojavili su se optički tahimetri, a 1970-ih godina prošlog stoljeća prvi elektronički tahimetri. Tijekom razvoja automatiziran je tijek mjerenja, uspostavljena automatska registracija, omogućena razna računanja u samom instrumentu, te se danas takvi instrumenti nazivaju totalnim stanicama ili mjernim stanicama (engl. total station).


{{Izabrani članci/52, 2011.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)